<BLOCKQUOTE>Uzimanje hada kao mjesta mučenja zlih konačno je ušlo i u kršćansku crkvu i čak utjecalo na prevodioce Biblije. Važno je da zamijetimo kako je riječ had, koju u Novom zavjetu nalazimo jedanaest puta, u prijevodu Daničić-Karadžić prevedena svih jedanaest puta kao "pakao" ili njene izvedenice. U KS je prevedena kao smrt (1), boravište mrtvih (2), podzemlje (2), podzemni svijet (2) i pakao (4).Prijevod hada kao "pakao" netočan je i pogrešan, jer osim teksta u Luka 16,23 izraz se odnosi na grob ili boravište mrtvih, a ne na mjesto kažnjavanja. To mjesto je opisano riječju gehenna, izrazom koji u Novom zavjetu nalazimo također jedanaest puta, i ispravno je preveden s "pakao", jer se odnosi na ognjeno jezero, mjesto propasti izgubljenih. S druge strane, had je u Novom zavjetu uzet kao istoznačnica za šeol, boravište mrtvih ili grob.
Isus u Evanđeljima triput spominje had. Prvi takav slučaj nalazimo u Mateju 11,23 gdje kori Kafarnaum: "A ti, Kafaranaume, zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u Podzemlje [ hades] ćeš se strovaliti." (DF; usp. Lk 10,15). Ovdje had, kao i šeol u Starom zavjetu (Amos 9,2.3; Job 11,7-9) označava najdublje mjesto, nasuprot nebu, najvišem mjestu. Ovo znači da će Kafarnaum biti ponižen time što će sići u boravište mrtvih, najdublje mjesto u svemiru.
Drugi slučaj uporabe hada u Isusovom naučavanju nalazimo u prispodobi o bogatašu i Lazaru (LK 16,23). Vratit ćemo se na nju. Treći slučaj nalazimo u Mateju 16,18 gdje Isus iskazuje uvjerenje da "Vrata Pakla" neće nadvladati Njegovu crkvu. Značenje fraze "vrata paklena" (DF) objašnjeno je uporabom istog izraza u Starom zavjetu i židovskoj literaturi (3. Makabeja 5,51; Mudrost 16,13) kao sinonima za smrt. Na primjer, Job retorički pita: "Zar su ti vrata smrti pokazali; vidje li dveri kralja mrtvih sjena?" Job 38,17; usp. Iz 38,18Podzemni svijet je prikazan kao mjesto okruženo strmim stijenama, u kojem su zatvoreni mrtvi. Prema tome, izrazom "vrata paklena [hades] " Isus je rekao da smrt neće nadvladati Njegovu crkvu, očito zato što je On nadvladao smrt.
Kao i mrtvi, Isus je otišao u had, odnosno u grob, ali suprotno ostalima, On je pobijedio smrt. "Da me nećeš ostaviti u boravištu mrtvih [hades] niti dopustiti da tvoj Svetac istrune." (Dj 2,27; usp. 2,31) Ovdje je had grob u kojem je Krist počivao tri dana i zato nije "truleži ugleda[o]" (DF), dakle procesa raspadanja koji nastaje dužim ležanjem u grobu. Zahvaljujući Njegovoj pobjedi nad smrću, had-grob je poraženi neprijatelj. Zbog toga Pavao kliče: "Gdje ti je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje ti je, smrti [ hades] , tvoj žalac?" (1 Kor 15,55) Ustvari, u ovom slučaju bilo bi pravilno had prevesti kao "grob", jer je paralela smrti.
Krist danas drži ključeve od "smrti i podzemlja [hades]" Otk 1,18. On ima vlast nad smrću i grobom. To Mu omogućuje da otvori grobove i pozove svete da prigodom Njegova dolaska iziđu u vječni život. U svim ovim tekstovima had je stalno poistovjećen sa smrti, jer je boravište mrtvih, grob. Isto važi i za Otkrivenje 6,8 gdje na konju zelenku jaše "Smrt, a pratio ga je podzemni svijet [hades]". Razlog što "had" slijedi "smrt" je očit; zato što had, odnosno grob, prima mrtve.
Na kraju tisućljeća "Smrt i Podzemni svijet [hades]" predat će svoje mrtvace (Otk 20,13); "tada su Smrt i podzemni svijet bili bačeni u jezero ognjeno – ognjeno jezero, to je druga smrt" (r. 14). Ova su dva retka dovoljna. Prvo, zato što nam govore kako će had na kraju predati mrtvace, što ponovno pokazuje da je had boravište mrtvih. I drugo, što nam kazuju da će na kraju sam had biti bačen u jezero ognjeno. Ovom snažnom slikom Biblija potvrđuje da će na kraju biti uništeni smrt i grob. To će biti kraj smrti, ili kako to Otkrivenje prikazuje, "druga smrt".
Ovo kratko razmatranje uporabe hadesa u Novom zavjetu jasno pokazuje da je njegovo značenje i uporaba dosljedna sa značenjem i uporabom šeola u Starom zavjetu. Oba izraza označavaju grob ili boravište mrtvih, a ne mjesto kažnjavanja bezbožnih.
Oni koji ovu prispodobu tumače kao doslovni prikaz stanja spašenih i nespašenih poslije smrti, suočavaju se s nepremostivim problemima. Ako je ova priča stvarni opis stanja između smrti i uskrsnuća, onda mora biti činjenično istinita i dosljedna u pojedinostima. No ako je ova prispodoba slikovita, onda nas se tiče samo moralna istina koju prenosi. Doslovno tumačenje priče raspada se pod težinom vlastiti apsurdnosti i proturječnosti, što pažljivim promatranjem postaje očigledno.
Zastupnici doslovnog tumačenja pretpostavljaju da su bogataš i Lazar bili bestjelesni duhovi, lišeni tijela. No za bogataša je rečeno da ima "oči" kojima gleda i "jezik" kojim govori, kao i da traži olakšanje od Lazarova "prsta" – što su sve dijelovi stvarnog tijela. Prikazani su kao da fizički postoje, unatoč činjenice da je tijelo bogataša bilo pokopano u grobu. Je li njegovo tijelo greškom odneseno u had zajedno s dušom?
Bezdan razdvaja Lazara na nebu (Abrahamovo krilo) od bogataša u hadu. Bezdan je suviše širok da bi ga itko mogao prijeći, ali dovoljno uzak da im omogući razgovor. Uzet doslovno, znači da su nebo i pakao na govornoj i vizualnoj udaljenosti tako da se sveti i grešnici mogu uzajamno vidjeti i razgovarati. Razmislimo na treneutak o slučaju roditelja koji su na nebu i gledaju svoju djecu kako se čitavu vječnost muče u hadu. Ne bi li takav prizor uništio svaku radost i mir na nebu? Nezamislivo je da bi spašeni za svu vječnost preko bezdana gledali svoje drage koji nisu spašeni i s njima razgovarali.
Sukob s biblijskim istinama. Doslovno tumačenje ove prispodobe suproti se nekim temeljnim biblijskim istinama. Ako je priča doslovna, onda je Lazar primio nagradu, a bogataš kaznu neposredno poslije smrti, a prije sudnjeg dana. No Biblija jasno uči da će do nagrade i kazne, kao i razdvajanja spašenih od nespašenih doći prigodom Kristova dolaska: "Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem… tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih." (Mt 25,31.32) "Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu." (Otk 22,12) Pavao je očekivao da će dobiti "vijenac pravednosti" kad se pojavi Krist 2 Tim 4,8.
Doslovno tumačenje ove prispodobe suprotno je i zajedničkom svjedočanstvu Starog i Novog zavjeta da umrli, pravedni i nepravedni, leže bez riječi i bez svijesti mrtvi do dana uskrsnuća (Prop 9,5.6; Job 14,12-15.20.21; Ps 6,6; 115,17). Doslovno tumačenje se također protivi dosljednoj uporabi hadesa u Novom zavjetu, jer je njime označen grob ili boravište mrtvih, a ne mjesto kažnjavanja. Može se utvrditi da je u deset od jedanaest slučajeva had izričito povezan sa smrti i grobom. Izuzetna uporaba ovog izraza u ovoj prispodobi kao ognjenog mjesta mučenja, proistječe, kako ćemo za koji trenutak vidjeti, ne iz Svetog pisma, već iz onovremenog židovskog vjerovanja koje je nastalo pod utjecajem grčke mitologije.
Za preciznije istraživanje imamo židovske spise koji osvjetljavaju prispodobu o bogatašu i Lazaru. Posebno je zanimljiva "Propovijed Grcima o hadu" Josipa Flavija, poznatog židovskog povjesničara koji je živio u novozavjetno vrijeme (umro je oko 100. godine). Njegovo izlaganje jako je slično priči o bogatašu i Lazaru. U njemu Josip Flavije objašnjava da je "had podzemno područje u koje ne prodire svjetlo ovoga svijeta… Ovo je mjesto određeno za čuvanje duša, u njemu su anđeli postavljeni čuvarima koji im dijele vremenske kazne, u skladu s njihovim ponašanjem i postupcima."
U ovom trenutku na mjestu je upitati: "Zašto je Isus ispričao prispodobu zasnovanu na onovremenim vjerovanjima koja netočno prikazuju istinu iznesenu na drugim mjestima u Svetom pismu i u Njegovom vlastitom učenju?" Odgovor glasi: Isus je ljudima prilazio na njihovom terenu, služeći se onim što je njima bilo poznato, da bi ih podučio važnim istinama. Mnogi među Njegovim slušateljima vjerovali su u svjesno stanje postojanja između smrti i uskrsnuća, premda je takvo vjerovanje strano Svetom pismu. Ovo pogrešno vjerovanje prihvaćeno je tijekom razdoblja između oba zavjeta kao dio procesa helenizacije judaizma i u Isusovo vrijeme postalo je njegovim dijelom.</BLOCKQUOTE>