Tekst koji slijedi nemojte čitati s predumišljajem, on je usporedba katoličke i vedske teologije glede problematike zla. Komentari su dobrodošli...
Postoji li zlo?
Postoji li zlo, postoji li pakao? To su najčešća pitanja koja izbjegavaju poklonici svih novodobnih pokreta i svjetonazora jer kakav je to Bog kojeg spoznaju a koji bi dopuštao mjesto ili stanje u kojem bi biće koje On neizmjerno ljubi patilo ili bilo unesrećeno. No isto tako valja odgovoriti protupitanjem: Kakav je to Bog, Apsolut koji u mogućnostima svojeg stvaranja nije stvorio i opciju izbora odbačenosti samog sebe. Gdje je tu onda sloboda volje, slobodnog izbora ako nam je Bog nužni cilj. Očito da u svijetu izbora postoji i onaj izbor kojeg mnogi ne žele ni pretpostaviti. No taj pakao nije nametnuto mjesto ili stanje nego je posljedica svjesnog izbora bića u procesu izražaja slobodne volje. No prije tog svjesnog izbora, osoba mora imati na vagi u jednakoj količini i dobro i zlo, i Boga i suprotnost Bogu. Ta vaga nalazi se u iskustvu osobe, u njenom razvoju kojeg je do trenutka izbora prošla. Do trenutka izbora osoba mora upoznati narav i jednog i drugog jer inače nema slobodnog izbora. Slobodni izbor postoji samo tamo gdje postoji znanje.
Mogli bi ovdje sada teoretizirati! Naime, poštujući princip slobodne volje, biće nakon spoznaje Boga može i dalje činiti sto želi. Spoznaja mu ne ograničava slobodu da bi moralo k Bogu. U tom slučaju moguć je i suprotni izbor.
S druge strane, spoznaja Boga znači i predavanje svoje volje Božjoj, usklađenje s njom, gdje su duša i Bog Jedno u Jednom. A kako na Sudnjem danu (držeći se tog modela) Bog odlučuje, onda je i bacanje u pakao u redu jer ako je netko spoznao Boga to će s veseljem prihvatiti. Kako je u modelu Sudnjeg dana pakao mjesto patnje slijedi da je to u suprotnosti sa spoznajom Boga. Stoga se može zaključiti slijedeće:
- ili nema spoznaje Boga (kao usklađenja dviju volja) nakon koje bi biće završilo u paklu
- ili nema pakla kao mjesta patnje jer i onima koji su stalno išli protiv Boga na kraju biva odobrena njihova volja; u protivnom bi bacanje u pakao bio grubi čin Boga usmjeren protiv slobodne volje bića
Prema tome, laički zaključujući, nema pakla kao mjesta patnje već jedino kao mjesta relativnog zadovoljstva što ga smješta tamo i gdje spada-u područje relativnog.
A područje relativnog je područje rasta, područje uobličavanja "materijala" naše jestosti kroz osobnost koju ispoljavamo. Sve dok postoji jaz između onoga što se treba očitovati i onoga što se kroz osobnost očituje postoji relativno, to jest odnos između transcendentnog ili neočitovanog i očitovanog ili pojavnog. Tek u spoju tih dvaju elemenata, gdje se gubi razlika u odnosu, ostvaruje se apsolutno kao ono što jest, što postoji kao Stvarnost kroz osobu. Kad se izgube razlike između očitovanog i neočitovanog, kroz svijest osobe se spoznaje i živi da Ništa jest, da sve postoji iako nikad nije nastalo. O tome govore i Bhagavat Gita i Katekizam Katoličke Crkve kada naučavaju o načinu kako Bog stvara i kako se pojavljuje stvarnost.
U stihovima 18 i 19 osmog poglavlja Bhagavat Gite govori se o našem polazištu, točki iz koje smo pošli:
18
Na početku dana iz neočitovanog nastaje sve očitovano.
Na početku noći u tom istom, neočitovanom, se (sve)
rastapa.
19
To se mnoštvo bića stalno rađa, ponovo i ponovo.
Rastapa se dolaskom noći, neizbježno, o sine Prthin, da
se svitanjem ponovo rodi.
U stihovima 20,21,22 se govori o cilju razvoja:
20
Ali taj drugi (akšara), vječni neočitovani bitak, drugačiji od
neočitovanog (avyakta), on ne propada kada sva bića
propadaju.
21
Ono što se zove neočitovano i neprolazno, To je kažu
najviši cilj. Ostvarivši ga, nitko se ne vraća. To je Moje
najviše boravište.
22
Taj najviši puruša, o sine Prthin, u kome borave sva bića,
s kime je sve ovo prožeto, može se doseći potpunom
predanošću.
U stihu 21 je po mom mišljenju nespretno upotrebljena ista riječ `neočitovano` koja se rabi i u opisu polazišta. Osobno bih stavio riječi kao što su ostvareno, oslobođeno, nevezano...
A što kaže Katekizam Katoličke Crkve:
BOG STVARA "IZ NIČEGA"
296 Vjerujemo da Bogu pri stvaranju nije potrebno ništa što bi prije bilo ni
bilo koja pomoć. Stvaranje nije ni neko nužno proizlaženje (emanacija) iz
božanske suštine. Bog slobodno stvara "iz ničega".Što bi bilo neobično da je
Bog načinio svijet od neke postojeće tvari? Neki ljudski obrtnik, kad mu se
dade neki materijal, pravi od njega što želi. Ali Božja se moć pokazuje
upravo u tome sto on ni od čega čini sve što hoće.
Naizgled dvije oprečne poruke! No prije svega valja uvidjeti da se i u stihovima 18,19 Gite govori o `ničemu` odnosno ne-očitovanome. I u jednom i u drugom slučaju se ne radi o pojmu ništavila kao suprotnosti Bogu gdje bi na početku stvaranja stajali u odnosu Bog i ništa, jer bi se radilo o dualizmu što je u suprotnosti s Bogom kao apsolutnim. To ništa je sjeme, nerazvijena klica, zemlja iz koje Bog stvara biće. On joj udahnjuje dušu, ili vedskim riječnikom Puruša pogledom oživljava Prakrti. Stvara se inicijat, jezgra iz koje kreće razvoj (Adam). Cilj je svakog sjemena da postane biljka, da urodi plodom, ili biblijski da suživi u Kristu, ili pak vedski da uđe u Purušu. U Kabali se govori o Adamu Kadmonu.
Potrebno je ostvariti svu potpunost potencijala koju imamo, "otvoriti" dušu da djeluje u svijetu te da postane blagotvorna sila Božja, svjetiljka u mraku, da druge oživljava i tako bude partner u stvaranju. To je potpuna integracija svih aspekata osobnosti u skladno postojanje. Cilj razvoja nije impersonalna spoznaja jer u tom slučaju nemamo što spoznavati, cilj je dan već u samom početku, nego ostvarenje osobe, kao što su Isus, Krsna, Babaji...Iza kulise Stvarnosti stoji Osoba a Ti si u cjelini Dvorac u kojem stanuje Stvarnost.
Pitanje je kako se to događa!
Govoreći jezikom anahate, jezikom srca: kad osjetimo ljubav prema nekoj osobi (kvalitativnu ljubav, ne univerzalnu i razvodnjenu prema svima, u stvari prema nikome) mi tada u stvari osjećamo Boga kao osobu koji se javlja baš kroz neku konkretnu osobnost. Kada volimo neku osobu ne volimo ju kao nekog općenitog, nego baš zato jer ta osoba postoji tu do nas. Zato jer jest. Jer bez nje bi svijet propao, baš zbog osobe označene imenom i prezimenom. A ono što volimo je Bog osobno, svijetlo Božje koje dobiva određenu boju probijajući se kroz staklo pojedinog čovjeka. I kako se boje upotpunjuju tako i u JEDNOJ osobi pronalazimo svoju dušu i postajemo Jedno-Cjelina. Ta osoba ne mora biti od krvi i mesa, nego može biti i suptilno biće, poput anđela. To je pozivnica koju dobivamo za Vječnost.
Ako ju prihvatimo kroz taj odnos gradimo sebe do razina Puruše, do konačnog upotpunjenja sebe kao bića. Mi postojimo tek kroz odnos, kroz druge, kroz komunikaciju.
Ako ju pak odbijemo, zbog toga što nam je važnije "ono što će ljudi reći" a ne ono biće koje nas o-duševljava i u-potpunjuje (namjerno sam rastavio da se vidi od čega riječ nastaje) slijedi lagani put u pakao. Prvo nas čeka prst sudbine za opomenu da se vratimo, pa dva prsta, pa šaka, pa noga, pa knock out.
Game over! Igra je završena, rečeno terminima računalnih igara. Više nas nema u postojanju, vraćamo se nazad otkud smo i krenuli, "ashes to ashes, dust to dust", "neka mrtvi zakapaju mrtve a živi neka budu sa živima".
A to je isto kao i kad smo krenuli i negacija osobnosti "boli", nepotpunost boli. To je pakao, bezdan nad kojim lebdi Duh Božji:
"... U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2Zemlja bijase pusta i prazna; tama se prostirala nad
bezdanom i Duh Bozji lebdio je nad vodama."
Ili kako govori Gita u devetog poglavlju:
7
Sva bića, o Kuntin sine, ulaze u Moju prakrti (prirodu) na
kraju kalpe. Na početku (slijedeće) kalpe Ja ih ponovo
odašiljem.
Neočitovano "boli", ono vapi za izražajem (poetski rečeno) i zato Bog silazi i ciklus kreće iznova, novi film ali s drugim glumcima. Puruša i Prakrti, Zlato i Olovo, Nebo i Zemlja, postoje u Apsolutu. Beskrajna bol i Beskrajna radost postoje istovremeno, Punina i Praznina se istovremeno pretaču. To nije bol u smislu neke patnje, već je to "umjetnička bol" kada se ne možemo izraziti, ne možemo biti to što jesmo. Težimo i vapimo za izlaženjem iz sebe, a blokada toga je pakao. No kako su bića "gore" "milostiva" ona pružaju ruku onima "dolje" i igra ponovo počinje. I tada se "bol" smanjuje i vidi se radost življenja, novi život ponovo buja i sve opet teži ostvarenju.
Da se krivo ne shvati, i jedan i drugi model, i zapadni i istočni, govore o Božjem dodiru, a ne o tome da Bog oblači materiju, On samo inicira, oživljuje. Ovdje su upotrebljene vremenske kategorije ali "gore" vremena nema, te "stvaranje" je samo narav postojanja jer sve postoji istovremeno i sve se istovremeno stvara, ovisno o točki gdje se nalazimo.
No gdje se i na kojoj razini čovjek potpuno ostvaruje? Jer sjetimo se samo biblijske priče o padu anđela koji su kao bića najbliža Bogu.
Kako neko biće poput anđela može pasti? Očito da čovjek sve do sedme čakre nije siguran. U stvari ni tada, jer treba prevazići koncept duh-duša-tijelo Uzdignućem na čakre "izvan" tijela. Čovjek treba umrijeti u sebi!! Tada uskršava u Novom tijelu koje doduše može biti i ovo staro ali s novim stanarom. Posljednji stadij evolucije čovjeka je ono sto je učinio Isus: Uzašašće ili "disperzija" u Svemu.
Sveta Tereta Avilska navodi na šestoj odaji (šesta čakra) svog "Zamka duše" tzv. duhovne zaruke koje kao sve zaruke mogu biti raskinute. Samo nakon vjenčanja duše sa Ženikom-Bogom nema rastave (sedma odaja) Nadalje, Crkva uči o konceptu pakla gdje u oči upada slijedeće:
1034 Isus često govori o "geheni", o vatri "koja se ne gasi",pripre-mljenoj
onima koji do kraja života odbijaju vjerovati i obratiti se, i gdje se
istodobno može izgubiti duša i tijelo. Isus teškim riječima navješćuje da će
"poslati svoje anđele da pokupe sve (...) bezakonike i bace ih u peć
ognjenu" (Mt 13,41-42), i da će izreci osudu: "Odlazite od mene, prokleti, u
oganj vječni" (Mt 25,41).
"Oganj vječni"- što je to?
U Novom Zavjetu stoji slijedeće:
25Pazite da ne odbijete Onoga koji vam govori! Jer ako ne umakoše oni što su odbili onoga koji je na zemlji davao upute, kudikamo ćemo manje mi ako se okrenemo od Onoga koji ih daje s nebesa. 26Njegov glas tada zemlju uzdrma, sada pak obećava: Još jednom ja ću potresti ne samo zemlju nego i nebo. 27Ono "još jednom" pokazuje da će, kao stvoreno, uminuti ono uzdrmano da ostane ono neuzdrmljivo. 28Zato jer smo primili kraljevstvo neuzdrmljivo, iskazujmo zahvalnost iz koje služimo Bogu kako je njemu milo, s predanjem i strahopoštovanjem. 29Jer Bog je naš oganj što proždire. (Heb 12,14)
Ukratko, to je Sila, Energija kojom se Svijest koja leži svima u temelju stavlja u Život, u ostvarenje ili očitovanje. To je Duh Sveti i stoga je jasno zašto u Novom Zavjetu Isus kaže da se grijeh protiv Duha Svetog ne oprašta.
I sada je jasan taj grijeh, to zlo u čovjeku: ZNATI da je Svijest temelj stvarnosti, ZNATI da je brahman jedina stvarnost, osvijestiti Svijest po sebi a ne očitovati je u životu, poznavati Jedinstvo a ne živjeti ga. Ne živjeti apsolutno u relativnom je direktni hod protiv svoje naravi. Praktički je to Isus izrazio kada je upozorio na pomoć bližnjima. No tko je opet bližnji?
Onaj koga ljubimo, koga volimo ali ne činimo za njega ništa!
Ako prevedemo na jezik ljubavi sada će većini ljudi biti sve jasno, čak i onima koji se smatraju ateistima: svakome je poznat oganj koji peče ako vam ljubav nije uzvraćena, i što jače volimo to je vatra jača.
Kakva li je tek snaga Božje ljubavi koju niste uzvratili, a koja smo mi sami u svojoj biti (što je
jasno nakon neosobne spoznaje), sami si potpaljujemo vatru na vlastitim temeljima a nikad ne izgaramo- to je oganj vječni.
Ta se ljubav uzvraća ljubeći `osobno`, ljude i stvorove kao bića, kao određene osobe a ne apstraktno, `neosobno`. Sve religije u svojim najvišim učenjima naglašavaju potrebu ljubljenja Osobe u čovjeku. Koliko koga ljubimo je odgovor koliko poznamo Osobu u sebi.
Stoga je zlo ono što je usmjereno protiv osobe, ono što svo bogatstvo oblika i raznolikosti nastoji utopiti u bezoblično gdje se sve vrijednosti i manjkavosti rastaču u neosobnom. Bog voli raznolikost u jedinstvu a sotona sve unificira. (proces globalizacije nije daleko od toga!) Zato dolaze Učitelji poput Isusa da ukažu da je Jedno u Čovjeku, da Jedno i Jedini nije tamo daleko, nego ovdje i sada, u čovjeku do vas, gledajući svojeg bližnjeg kao Sebe Samoga gledat ćete Boga licem u lice (kako uči Sv. Pavao), gledat ćete Jednog. Taj Jedan i Jedini nije daleko, On/Ona je u meni, tebi, samo spava. Čovjek je Bog u blatu!
Rezime svega bi bio da zlo postoji, ali nema bitak, nema temelj u sebi nego se oživljava kroz osobe koje ga oživljuju protiveći se svojoj naravi. Iluzija i privid dobivaju svoj značaj tek kada je fokus na njima, a tada postaju stvarnost.
Zlo po sebi jest iluzija, i privid, i služi da se dobro uoči, mrak služi da bi ga svjetlo ugasilo.
Zlo jest privid ali zle osobe nisu, iako ništavno po sebi i nepostojeće, ipak je itekako stvarno
kada ga osjetite na svojoj koži.
Raj & Pakaosri 17 sij 2007, 14:38
