Kad se pridjev aionios u značenju 'vječan' u grčkom uzima s imenicom koja označava radnju, onda se odnosi na posljedicu radnje, a ne na postupak. Stoga se fraza 'vječna muka' može usporediti s frazom 'vječni otkup' ili 'vječno spasenje', što su biblijske fraze. Nitko ne zamišlja da bivamo vječno otkupljivani ili spašavani. Krist nas je jednom zauvijek otkupio i spasio s vječnim posljedicama. Isto tako izgubljeni neće zauvijek prolaziti postupak kažnjavanja (mučenja), već će biti kažnjeni jednom zauvijek s vječnim posljedicama. S druge strane imenica 'život' nije imenica radnje, već imenica koja označava stanje. Prema tome, sam život je po sebi vječan.
Naravno, nije naše da kritiziramo Boga, ali nam je Bog dao savjest da bismo mogli formulirati moralne sudove. Može li moralna intuicija, koju je Bog usadio u našu savjest, opravdati nezasitnu okrutnost božanstva koje grešnike podvrgava vječnim mukama? Clark Pinnock je na ovo pitanje odgovorio biranim riječima: "Postoji snažna moralna odbojnost prema tradicionalnom učenju o naravi pakla. S moralnog gledišta vječno mučenje je neprihvatljivo, jer Boga prikazuje kao krvožedno čudovište koje za svoje neprijatelje održava vječni Auschwitz, i kojima čak ne dopušta da umru. Kako čovjek može voljeti takvog Boga? Pretpostavljam da bismo Ga se mogli bojati, ali da li bismo Ga mogli voljeti i poštovati? Bismo li željeli nastojati da budemo slični Njemu u toj nemilosrdnosti? Nema sumnje da ideja vječnih, svjesnih muka uzdiže problem zla u nedokučive visine. Antony Flew je s pravom prigovorio: Ako kršćani stvarno vjeruju da je Bog stvorio ljude s nakanom da neke od njih zauvijek muči u paklu, mogli bi prestati s obranom kršćanstva."
U naše doba ljudi trebaju naučiti da se boje Boga, a to je jedan od razloga za propovijedanje o posljednjem sudu i kazni. Mi moramo upozoriti ljude da će se oni koji odbace Kristova načela života i ponudu spasenja, na kraju sučeliti sa strašnim sudom i "biti kažnjeni vječnom propašću" (2 Sol 1,9). Povratak na biblijsko učenje o konačnoj kazni odriješit će jezik propovjednika, jer mogu objaviti veliku alternativu između vječnog života i trajnog uništenja, bez straha da Boga prikažu čudovištem.
Čovjek se pita nije li vjerovanje u pakao, kao mjesto gdje će Bog zauvijek mučiti grešnike ognjem i sumporom, možda potaknulo inkviziciju da utamniči, muči i na kraju spaljuje na lomači takozvane "krivovjerce" koji su odbili prihvatiti tradicionalno crkveno učenje. Knjige crkvene povijesti obično ovo dvoje ne povezuju, očito zato što inkvizitori nisu svoje postupke opravdali vjerovanjem u pakleni oganj za zle.
No čovjek se može pitati što je nadahnjivalo pape, biskupe, crkvene koncile, dominikance i franjevce, kršćanske kraljeve i knezove da muče i istrijebe disidentne kršćane kao što su gnostici Albižanci, Valdenzi i Hugenoti? Što je, na primjer, potaklo Calvina i njegovu ženevsku gradsku skupštinu da Servetusa spali na lomači samo zato što je ustrajao u neprihvaćanju učenja o Trojstvu?
Čitanje Servetusove presude, koju je ženevska gradska skupština izrekla 26. listopada 1553. godine, nameće mi misao da su ovi kalvinistički revnitelji vjerovali, kao i katolički inkvizitori, da imaju pravo spaljivati krivovjerce na isti način kako će ih Bog kasnije paliti u paklu. Presuda glasi: "Osuđujemo te, Michaele Servetusu, da budeš vezan, odveden na mjesto Champel i tamo vezan za lomaču i živ spaljen, zajedno sa svojom knjigom… dok ti tijelo ne bude pretvoreno u pepeo; i tako trebaš završiti svoj život da bi bio primjer drugima koji bi htjeli učiniti isto što i ti."
Sljedećeg dana, nakon što je Servetus odbio priznati da je kriv za krivovjerje, "krvnik ga je usred snopove pruća željeznim lancima vezao za lomaču, stavio mu na glavu vijenac od lišća posutog sumporom, a njegovu mu knjigu vezao uz bok. Pogled na zapaljenu baklju izaziva prodorni vrisak 'misericordiae' [ milost] na njegovom materinjem jeziku. Gledatelji s jezom ustuknuše. Plamenovi ga ubrzo dosežu i gutaju njegovo smrtno obličje u četrdeset i četvrtoj godini njegova nestalna života."Philip Schaff, poznati crkveni povjesničar, zaključuje ovo izvješće o smaknuću Servetusa riječima: "Savjest i pobožnost onog doba odobravala je smaknuće i ostavilo malo prostora za osjećaje i sućut."Philip Schaff, History of the Christian Curch (Grand Rapids, 1958), sv. 8, str. 786. Teško je vjerovati da bi nekatolici, pa čak i pobožni kalvinisti, mogli odobriti i bešćutno promatrati spaljivanje španjolskog liječnika, koji je izvršio značajan doprinos medicinskoj znanosti, samo zato što nije prihvatio Kristovo božanstvo.
Najbolje objašnjenje koje mogu naći za umrtvljenost kršćanske moralne savjesti onog vremena su jezive slike i izvještaji o paklenom ognju, kojima su kršćani bili stalno izlagani. Takva vizija pakla pružila je moralno opravdanje za oponašanje Boga u spaljivanju krivovjeraca ovovremenom vatrom, s obzirom na vječni oganj koji ih je čekao iz Božje ruke. Nemoguće je procijeniti dalekosežne posljedice koje je učenje o beskrajnom paklenom ognju imalo tijekom niza stoljeća u opravdavanju vjerske netrpeljivosti, mučenja i spaljivanja "krivovjeraca". Razlog je jednostavan: Ako će Bog krivovjerce za svu vječnost spaljivati u paklu, zašto ih crkva sada ne bi mogla uništiti spaljivanjem? Praktične su posljedice primjene učenja o doslovnom paklenskom ognju zastrašujuće. Tradicionalisti moraju razmisliti o ovim otrežnjujućim činjenicama. Uostalom, Isus je rekao: "Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." (Mt 7,20) A plodovi učenja o paklenom ognju su daleko od dobrih.