Adventisti sedmog dana su se ograničili na dogmatične i teološke izjave, uzdržavajući se od sistematskog razvitka doktrine o Bogu i Trojstvu. Većinu teoloških izjava nalazimo u okviru studija o kristologiji, pomirenju i otkupljenju. U vrlo stvarnom smislu adventističko naglašavanje Svetog pisma kao jedinog izvora podataka za stvaranje teologije dalo je teološkim razmišljanjima o Bogu nov i revolucionaran početak. Adventisti su bili odlučni da doktrine izgrade samo na osnovi Svetog pisma. Teškoćama koje prati ovaj svježi pristup može se pripisati malen broj adventističkih izjava o učenju o Bogu. Među adventistima teološke izjave o doktrini Trojstva možemo s obzirom na njihov razvoj uglavnom svrstati u tri skupine: one koje uključuju privremenu podložnost, one u kojima su klasična tumačenja doktrine o Trojstvu odbačena i one koje potvrđuju Trojstvo kao biblijsko razumijevanje kršćanskog Boga. Nakon njihova opisa ukratko ćemo se osvrnuti na suvremene trendove.
1. Privremena podložnost
Još je 1854. J. M. Stephenson, pišući o pomirenju, jasno zastupao gledište podložnosti prema kojem je bi Krist privremeno nastao od Oca, odnosno bio rođen od Oca (Stephenson, 126). Budući da je nastao, Krist je bio božanske naravi, ali ne besmrtan (Isto, 128); Stephenson je prihvatio poluarijansku kristologiju (usp. "Christology", SDA Encyclopedia, sv. 10, str. 352-354). Drugi pioniri koji su podržavali slična gledišta bili su James White (1821.–1881.), Joseph Bates (1792.–1872.), Uriah Smith (1832.–1903.), J. H. Waggoner (1820.–1889.), E. J. Waggoner (1855.–1916.) i W. W. Prescott (1855.–1944.). Ne treba se mnogo baviti ovih pogrešnim učenjem, budući da su E. J. Waggoner i Uriah Smith smatrali da se ono slaže s punim Isusovim božanstvom i da ne odstupa od "sve punine božanstva" (Kol 2,9; vidi i E. J. Waggoner, 44; Smith, 17).
2. Odbacivanje klasičnog učenja
To što su neki adventistički pisci odbacili klasično teološko tumačenje doktrine o Trojstvu ne mora značiti i odbacivanje biblijskog otkrivenja o Trojstvu, jer su odbacili tumačenje, a ne same činjenice. Klasičnu doktrinu su najčešće odbacivali na osnovi vrlo slabih argumenata kao što su da riječ "Trojstvo" nije biblijska ili da se ta doktrina protivi našem od Boga danom osjećaju i rasuđivanju. Ponekad su doktrinu o Trojstvu odbacivali iznoseći pogrešne argumente, kao na primjer, da uči kako je Sveti Duh osoba, a ne bezlični utjecaj. Međutim, za odbacivanje klasične doktrine o Trojstvu uzimani su i ozbiljniji teološki razlozi. Tako su neki adventistički pioniri smatrali da je klasično tumačenje imanentnog Trojstva nespojivo s ekonomikom Trojstva kako je prikazana u Svetom pismu (Frisbie u RH, 12. ožujka 1857). Drugima je bilo jasno da ukoliko takvo tumačenje treba prihvatiti kao ispravno, onda biblijsko učenje o povijesnom djelovanju Trojstva treba radikalno reinterpretirati, posebno učenje o božanskoj stvarnosti Kristova pomirenja na križu. James White je zaključio da je naglašavanje klasične doktrine Trojstva o jedincatosti imanentnog Trojstva uključivalo nedovoljno jasnu razliku među božanskim osobama (Day-Star, 24. siječnja 1846). Loughborough je otišao tako daleko da je rekao kako je Bog jedna, a ne tri osobe (RH, 5. studenog 1861), time navodeći na pomisao da su Otac i Sin ista osoba (Canright u RH, 18. lipnja 1867; Bates, 204.205). Takva nejasnoća oko osoba, ispravno je zaključeno, podrazumijeva poistovjećivanje Krista s vječnim Bogom (J. White u RH, 6. lipnja 1871), a time umanjuje božanski položaj (J. White u RH, 29. studenog 1877) povijesnog Isusa Krista i Njegova pomirenja (Stephenson, 151; Hull u RH, 10. i 17. studenog 1859; J. H. Waggoner, 174). S druge strane, budući da prvi adventisti nisu razlikovali biblijske činjenice od njihovog klasičnog tumačenja uvjetovanog grčkim filozofskim idejama, u prvim desetljećima adventističke povijesti preovladavalo je gledište koje se protivilo ideji Trojstva.
3. Potvrda biblijskog Trojstva
Unatoč ranom gledištu o privremenoj podložnosti, tendenciji da se o Svetom Duhu misli izrazima bezličnosti (Smith, 10) i snažnom kritičkom stavu protiv klasične doktrine o Trojstvu, većina adventističkih mislilaca vjerovala je u biblijski otkriveno učenje da se kršćanski Bog ne odnosi samo na nebeskog Oca, već uključuje i povijesnog Isusa Krista i Svetog Duha kao božanske Osobe. Istinu o punoj Kristovoj božanskoj naravi posebno je naglašavao E. J. Waggoner 1888. Doktrina o Trojstvu izrijekom je iznesena kad je Pacific Press 1892. objavio reprint članka Samuela T. Speara o Trojstvu. Buući da Spear nije bio adventist, ne iznenađuje da u njegovom članku nalazimo jako isticanje tradicionalnog Deo uno-a i ostatke ontološke podložnosti u vezi sa Sinom. Adventistička crkva je sve većom preciznošću potvrdila doktrinu Trojstva, prvo u "neslužbenoj" izjavi koju je 1872. napisao Uriah Smith, a onda 1872. i 1980. u službenim izjavama o vjerovanju. Izjava Ellen White iz 1898., da je "u Kristu… iskonski, neposuđeni, nestečeni život" (Čežnja vjekova, str. 453), predstavljala je početnu točku kako za potvrdu Trojstva kao autentičnog, biblijskog učenja (Dederen, 5.12) tako i za jasan način njegova razumijevanja kao doktrine. Izjava Ellen White ne samo što je otklonila temeljnu zabludu koja je obilježavala ranu adventističku kristologiju i doktrinu o Bogu, naime, privremenu podložnost preegzistirajućeg Krista, nego je ukazala i na nužno odstupanje od klasične doktrine (Dederen, 13) koja je obuhvaćala vječnu, ontološku podložnost Sina. U Božjem vječnom biću nema vječnog nastajanja, i prema tome, nema vječnog izlaženja Duha. Treba razumjeti da biblijski koncepti rađanja Sina i izlaženja Svetog Duha pripadaju povijesnom osobnom djelovanju Trojstva u djelu stvaranja i otkupljenja. U Božjem biću postoji suštinska koprimordijalnost triju uzajamno jednakih, uzajamno vječnih, uzajamno nestvorenih osoba. Osim toga, adventizam razumije ideju osoba u njezinom biblijskom smislu, što znači da je riječ o tri individualna središta razuma i djelovanja (Dederen, 15). Na kraju, budući da su odstupili od filozofske koncepcije da je Bog bezvremenski i prihvatili povijesni koncept Boga kakav nalazimo u Bibliji, adventisti vide odnos između imanentnog i ekonomskog Trojstva kao odnos identiteta a ne podudaranja. Djelo spasenja je imanentno Trojstvo izvršilo u vremenu i povijesti (Guy, 13) pomoću svojih različitih Osoba, tih središta svijesti i djelovanja. Zbog toga adventisti smatraju da nedjeljivost Božjeg djela u povijesti nije bila određena jedincatošću suštine – kako to uči augustinska klasična predaja – već jedincatošću povijesne zadaće otkupljenja (Dederen, 20). Opasnost triteizma koju sadrži takvo gledište postaje vrlo stvarna kad se jedincatost Boga svede na jedinstvo zamišljeno u analogiji prema ljudskom društvu ili zajedništvu u djelovanju. Međutim, iza tog jedinstva u djelovanju nužno je zamisliti Boga kao jednu jedinstvenu stvarnost, koja u samim postupcima kojima se otkriva izravno u povijesti, nadilazi ograničenja ljudskog rasuđivanja (Prescott, 17). Ljudski umovi ni na koji način ne mogu dostići ono što klasična doktrina o Trojstvu tvrdi da razumije, naime, opis unutarnje strukture Božjeg bića. Zajedno sa cjelokupnim stvaranjem Božju jedincatost moramo prihvatiti vjerom (Jak 2,19). Ellen White je pisala: "Otkrivenje što ga je Bog dao o sebi u svojoj Riječi dobili smo da o njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi da ga razumijemo. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se mogao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati besplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. Nema tog ljudskog uma koji bi bio sposoban shvatiti Božju narav. Neka se nitko ne upušta u takva nagađanja. Tišina će u ovom slučaju značiti rječitost. Svemogući Bog ne može biti predmet raspravljanja." (Put u bolji život, str. 270)
4. Suvremena kretanja
Općenito govoreći, za današnje adventiste u središtu teološkog zanimanja i dalje su soteriološki i eshatološki predmeti. Zbog toga tehnička rasprava o doktrini o Bogu nije postala problem. Međutim, u razmatranju drugih srodnih teoloških predmeta, kao što su pomirenje, opravdanje, posvećenje i eshatologija, kod nekih se pisaca zapaža sve veća naklonost prema prenaglašavanju Božje ljubavi, dobrote i milosrđa nasuprot Njegovoj pravdi i srdžbi (na primjer, Provosha, 49). Pokrenute su i neke rasprave koje podržavaju otvoreno gledište o Bogu (Rice, 11-58; vidi IX, E. 5).