Dragi , brate Hrki,
Još jednom, adventisti vjeruju u biblijski pakao, a ne u tradicionalno katolički koji nije cjelovito biblijski.Vjerujem da je moguć dijalog po pitanju katoličkog tradicionalnog srednjevjekovnog vjerovanja o paklu i adventističkog biblijskog vjerovanja o paklu.
Katolici ne priznaju biblijsku anihilaciju zla i anihilaciju nepokajanih.
Zašto, čemu onakve monstruozne prikaze pakla - vidi na slici, i na slikama mnogih umjetnika..?Znaš li Hrki da su i današnji mučitelji nadmašili u mučenjima mnoge srednjevjekovne inkvizitorske mučitelje svojom sataniziranom maštom ..?Mnogi od njih nisu kao kršćani htjeli kazniti griješnike već namjerno nanijeti patnje..Njihov sadizam je tako silan da ih ne bi zadovoljio vječni pakao ako u njemu ne bi imali prilike mučiti..
Biblijski je da je patnja nepokajanih u paklu - ograničenog trajanja i završava se uništenjem.
Što misliš koja je svrha vječne patnje u paklu?
Zar je svetima potreban takav shou da se kojim slučajem ne bi poželjeli restauracije zla?
Svetima je unaravljena kreativna sloboda dobra jer su umrla za zlo Kristovom smrću koja im je darovana u novorođenju.Iako su prešli iz smrti u život vjerom, pa umrli u Kristu - oni spavaju..njihove čestice čak i ne postoje na jednome mjestu, kao prah su razneseni u prostoru, njihov je život skriven u Bogu..Po preobraženju oni dobijaju nova tijela po Kristu..
Ovo su prebacivanja adventistima:
"Sektaško vjerovanje." Gledište da je pakao mjesto uništenja uglavnom se povezuje sa "sektama" kao što su Adventisti sedmog dana, Jehovini svjedoci i manje crkve koje svetkuju subotu (Church of God Seventh-day, Worldwide Church of God, United Church of God, Global Church of God, International Church of God). Ova je činjenica navela mnoge evangelike i katolike da a priori odbace gledište da je pakao mjesto uništenja, jednostavno zato što je to "sektaško", a ne tradicionalno protestantsko ili katoličko vjerovanje. Takvo se vjerovanje smatra "apsurdnim"i proizvodom svjetovne sentimentalnosti.
U velikoj mjeri svi smo mi djeca tradicije. Vjera koju smo prihvatili prenesena nam je kršćanskom predajom u obliku propovijedi, knjiga, kršćanskog odgoja u domu, školi i crkvi. Bibliju čitamo u svjetlosti onoga što smo već naučili iz ovih različitih izvora. Zbog toga je teško shvatiti koliko je tradicija oblikovala naše tumačenje Svetog pisma. No kao kršćani mi si ne možemo dozvoliti da budemo robovi ljudske predaje, bila ona "katolička", "evangelička" ili predaja naše vjerske zajednice. Mi nikad ne možemo poći od pretpostavke da su naša vjerovanja apsolutno ispravna samo zato što su posvećena predajom. Moramo sačuvati pravo i dužnost da ispitamo svoja vjerovanja i, ako je potrebno, ispravimo ih u skladu sa Svetim pismom.
Taktika šikaniranja. Metoda odbacivanja neke doktrine, a priori zato što je povezana sa "sektaškim" crkvama, odražava se u taktici šikaniranja, prihvaćenoj prema onim evangeličkim znanstvenicima koji su u novije vrijeme odbacili tradicionalno učenje o paklu kao mjesta vječnih svjesnih muka i umjesto toga prihvatili gledište da je pakao mjesto uništenja. Kao što smo već primijetili u prvom poglavlju, taktika se sastoji u tome da se takvi znanstvenici kleveću, povezuju s liberalima ili sektašima, kao što su, na primjer, adventisti. Poznati kanadski teolog Clark Pinnock piše: “Čini se da je otkriven novi kriterij za istinu prema kojem, ako neko gledište zastupaju adventisti ili liberali, onda ono mora biti pogrešno. Očito se tvrdnja je li što istinito, može odrediti prema društvu u kojem se nalazi i nema potrebe ispitati je javnim kriterijima u otvorenoj debati. Takav argument, premda neupotrebljiv u razumnoj raspravi, može biti djelotvoran kod neznalica koji se takvom retorikom daju prevariti."
Unatoč taktici šikaniranja, gledište o paklu kao mjestu uništenja nalazi sve više pristalica među evangelicima. Javna podrška koju je ovom gledištu pružio John R. W. Stott, veoma cijenjeni britanski teolog i poznati propovjednik, svakako ohrabruje takav trend. "Delikatnom ironijom", piše Pinnock, "tako se povezivanjem stvara mjera vjerodostojnosti, pobijajući taktiku koja je upotrijebljena protiv nje. Postalo je potpuno nemoguće tvrditi da samo krivovjerci i bliski krivovjercima [kao što su adventisti sedmog dana] imaju takvo gledište, premda sam siguran da će neki upravo zbog toga odbaciti Stottovu ortodoksnost."
John Stott izražava zabrinutost zbog ozbiljnih posljedica svojih novih gledišta u evangeličkoj zajednici u kojoj je poznati vođa. On piše: "Oklijevao sam to napisati, jer osjećam veliko poštovanje prema dugoj tradiciji koja tvrdi da je ispravno tumačenje Svetog pisma, pa je olako ne odbacujem, a djelomice i zato što je mi je mnogo značilo jedinstvo evangeličke zajednice u svijetu. No predmet je suviše važan da bih ga prešutio i ja sam vam [Davide Edwardsu] veoma zahvalan što ste me potaknuli da objavim sadašnje mišljenje. Ne dogmatiziram o gledištu do kojeg sam došao. Smatram ga pokusnim. Ali molim za otvoreni dijalog među evangelicima na osnovi Svetog pisma."
Emocionalni i biblijski razlozi potaknuli su Johna Stotta da napusti tradicionalno učenje o paklu i prihvati gledište prema kojem je pakao mjesto uništenja. Stott piše: "Emocionalno gledano, nalazim da je koncept [vječnih muka] nepodnošljiv i ne razumijem kako ljudi mogu s njim živjeti a da im ne otupe osjećaji i ne podlegnu pritisku. No naši su osjećaji nestalni, nepouzdani vodiči istini, i ne smijemo ih uzdići na mjesto vrhovnog autoriteta koji će odrediti što je istina. Budući da sam iskreni evangelik, moje pitanje mora biti – i jeste – ne ono što mi govori srce, već ono što kaže Božja riječ. A da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo iznova istraživati biblijsko štivo i otvoriti svoj um (a ne samo srce) mogućnosti da Sveto pismo ukazuje na uništenje, a da je 'vječna svjesna muka' tradicija koja mora ustuknuti pred autoritetom Svetog pisma."
Da bismo odgovorili na Stottovu molbu da ponovno ispitamo biblijsko učenje o konačnoj kazni, mi ćemo ukratko istražiti što govore Stari i Novi zavjet, tako što ćemo razmotriti ove točke: (1) smrt kao kazna za grijeh, (2) rječnik kojim je opisano uništenje, (3) moralne posljedice učenja o vječnim mukama, (4) pravne posljedice učenja o vječnim mukama i (5) kozmološke posljedice učenja o vječnim mukama.
Smrt kao kazna za grijeh "Jer je plaća grijeha smrt." Logično polazište je temeljno načelo što ga nalazimo u oba zavjeta: "Onaj koji zgriješi, taj će umrijeti" (Ez 18,4.20); "Jer je plaća grijeha smrt" (Rim 6,23). Kaznu za grijeh, naravno, ne predstavlja samo prva smrt sa svime što je bila posljedica Adamova grijeha, već i ono što Biblija naziva drugom smrti (Otk 20,14; 21,
, koja je, kako smo vidjeli, konačna, nepovratna smrt kojom umiru nepokajani grešnici. Ovo osnovno načelo postavlja pozornicu za proučavanje naravi konačne kazne, jer nam od samog početka govori da konačna plaća grijeha nisu vječne muke, već trajna smrt.
Kao što smo to vidjeli u četvrtom poglavlju, u Bibliji prestanak života nije odvajanje duše od tijela. Stoga je plaća grijeha prestanak života. Kao što nam je poznato, kad ne bi bilo uskrsnuća (1 Kor 15,18), smrt bi bila kraj našeg postojanja. Upravo uskrsnuće čini da smrt prelazi u san, s konačnog kraja života u privremeni san. No od druge smrti nema uskrsnuća. Ona je definitivan prestanak života.
Ovu temeljnu istinu uči Stari zavjet, posebno pomoću žrtvenog sustava. Kazna za najteži grijeh je uvijek bila samo smrt zamjeničke žrtve, a nikad njeno produženo mučenje ili utamničenje. James Dunn odlično primjećuje: "Način na koji se žrtvom za grijeh rješavao problem grijeha bio je njezina smrt. Žrtvena životinja, poistovjećena s onim koji ju je prinosio zbog svog grijeha, morala je biti uništena da bi bio uništen grijeh kojega je utjelovljavala. Škropljenje, premazivanje i izlijevanje krvi žrtve pred Bogom pokazivalo je da je život potpuno uništen, a s njim i grijeh i grešnik."Rečeno drugim riječima, uništenje žrtve za grijeh dramatični je prikaz potpunog uništenja grijeha i grešnika.
Konačno uklanjanje grijeha i uništenje grešnika posebno je prikazano u obredu na Dan pomirenja, koji je oslikavao izvršenje Božjeg posljednjeg suda nad vjernima i nevjerujućima. Pravi vjernici su bili Izraelci koji su se tijekom godine pokajali za svoje grijehe, prinosili u Svetištu odgovarajuće žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja počivali, postili, molili, kajali se i ponizili svoje srce pred Gospodinom. Nakon dovršenih obreda čišćenja, ovi su pojedinci proglašeni "čisti" (Lev 16,30).
Lažni vjernici su bili Izraelci koji su tijekom godine odlučili prkosno griješiti protiv Boga (usp. Lev 20,1-6), a nisu se pokajali, što znači da u Svetište nisu donijeli žrtvu pomirnicu. Na Dan pomirenja nisu prestali svojim poslovima niti su se posvetili postu, molitvi i ispitivanju duše (usp. Bro 19,20). Zbog svog prkosa ove su osobe na Dan pomirenja bilo "odstranjene" od Božjeg naroda. "Jest, tko god ne bude postio tog dana,
neka se odstrani iz svoga naroda. A tko bi god radio kakav posao na taj dan,
toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda." (Lev 23,29.30)
Odvajanje do kojeg je na Dan pomirenja dolazilo između pravih i lažnih Izraelaca, slika je odvajanja do kojega će doći prigodom drugog Kristovog dolaska. Isus je ovo odvajanje usporedio s odvajanjem žita od ljulja u vrijeme žetve. Budući da je ljulj posijan među pšenicu koja predstavlja "sinove Kraljevstva" Mt 13,38, očito je da je Isus na umu imao svoju Crkvu. Žito i ljulj, pravi i lažni vjernici, prebivat će u crkvi do Njegova dolaska. U to će vrijeme doći do drastičnog razdvajanja prikazanog Danom pomirenja. Zlikovci će biti bačeni "u ognjenu peć", a "pravednici [će] zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega" (Mt 13,42.43).
Isusove prispodobe i obred na Dan pomirenja uče istu važnu istinu. Lažni i pravi kršćani živjet će zajedno do Njegova dolaska. Ali za vrijeme adventnog suda, prikazanog Dan pomirenja, doći će do trajnog razdvajanja, kad će grijeh i grešnici biti zauvijek uklonjeni i uspostavljen novi svijet. Kao što su u tipičnom obredu na Dan pomirenja nepokajani grešnici bili "odstranjeni" ili "uništeni", tako će i u antitpskom ispunjenju, na konačnom sudu, grešnici "biti kažnjeni vječnom propašću" (2 Sol 1,9).
Isusova smrt i kažnjavanje grešnika. Isusova smrt na križu na više načina otkriva kako će Bog na kraju postupiti s grijehom i grešnika. Kristova smrt na križu je izvanredno živa manifestacija Božje srdžbe protiv svake bezbožnosti i nepravednosti (Rim 1,18; usp. 2 Kor 5,21; Mk 15,34). Ono što je Isus, naš bezgrešni Spasitelj, iskusio na križu, nije bila samo fizička smrt uobičajena za ljudski rod, već smrt koju će grešnici iskusiti na posljednjem sudu. Zato je Isus zapao "u strah i tjeskobu" i zato Mu je duša bila žalosna "do smrti" (Mk 14,33.34).
Leon Morris nas podsjeća: "Nije to bila smrt, kao takve, koje se bojao. Bila je to posebna smrt kojom je trebao umrijeti, smrt koja je 'plaća grijeha' kako to Pavao kaže (Rim 6,23), smrt u kojoj je On bio jedno s grešnicima, dijeleći njihovu sudbinu, noseći njihove grijehe, umirući njihovom smrti." Nije čudo što se Isus osjećao ostavljenim od Oca, jer se suočio sa smrti koja čeka grešnike na posljednjem sudu. U vrijeme svoje muke, Isus je prošao kroz razdoblje strahovite agonije koja je jačala, da bi završila Njegovom smrću. Njegove patnje trajale su više sati.
"Nema razloga da ovo [Kristovu smrt] ne uzmemo kao uzorak i primjer konačne kazne za grijeh. Nećemo pogriješiti ako zaključimo da su Njegove muke bile vrhunac patnje koja će biti dodijeljena najokorjelijem i najodgovornijem grešniku (?Judi Iskariotskom) i da su zbog toga same po sebi uključivale i pokrivale sve niže stupnjeve patnje. Kad je Gospodin Isus na kraju umro, učinjeno je puno zadovoljenje za grijehe cijeloga svijeta (1 Iv 2,2). Božji je sveti Zakon bio opravdan i svi su grijesi, budući ili trenutni, bili okajani. Ako je On ponio kaznu za naše grijehe, ta kazna ni u kom slučaju ne mogu biti vječne svjesne muke ili patnje, jer On tako što nije podnio i ne bi ni mogao podnijeti. Stoga činjenice o stradanju i smrti Krista Isusa nedvojbeno dokazuju da je plaća grijeha smrt u njenom prirodnom smislu lišavanja života."
Neki tvrde da se Kristovu smrt ne može izjednačiti s konačnim kažnjavanjem grešnika u paklu, jer On je bio beskonačna Osoba koja je beskonačnu kaznu mogla proživjeti u jednom jedinom trenutku. Nasuprot tome, grešnici moraju trpjeti vječne muke, jer su prolazni. Ovo umjetno razlikovanje između "prolazne" i "beskonačne" patnje i žrtava ne proizlazi iz Svetog pisma već iz srednjovjekovnih nagađanja utemeljnih na feudalističkim konceptima časti i pravde.Ono se također sastoji od zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja beskonačnosti, što je matematički rečeno besmisleno.
U Bibliji nema pokazatelja da je Bog promijenio narav kazne za grijeh u slučaju našeg Gospodina od vječne muke u doslovnu smrt. Edward White ispravno zaključuje: "Ako se tvrdi da je božansko Trojstvo samo sebe izložilo beskonačnim mukama, zamjenom Beskonačnog veličanstva za beskonačno trajanje muka prolaznog bića, onda odgovaramo da je to 'primisao teologije' kojoj nema mjesta u autoritativnom izvještaju."
Križ otkriva narav pakla kao očitovanja Božje srdžbe koja dovodi do smrti. Da Isus nije uskrsnuo,
On bi – kao i oni koji su zaspali u Njemu – jednostavno propao 1 Kor 15,18 a ne bi trpio beskrajne muke u paklu. Njegovo je uskrsnuće ohrabrenje za vjernike da se ne trebaju bojati smrti, jer je Kristova smrt označila smrt Smrti (2 Tim 1,10; Heb 2,14; Otk 20,14).
Zadnja promjena: ; čet 30 kol 2007, 13:36; ukupno mijenjano 1 put.
