Prenosim :
ZapažanjaĐurđica Ivanišević Lieb
Uporno i sustavno u Hrvatsku se želi unijeti nemir, raslojiti je pa zavladati. Ako nikako drukčije, to se radi na nekoliko područja, a mediji su za to najpodatniji.
Televizijska slika HrvatskeVrlo jednostavno je naći zamjene za život, npr. serijom »Ratkajevi« zamijeni se povijest pa bi možda pred početkom serije trebala ići naznaka »ovo nije povijest«. Nevjerojatno je da se u jednom od glavnih dnevnika prvoga programa televizije prikazuju djeca koja govore o siromaštvu i spominju kao zlo bogataše Ratkajeve. Nevjerojatno je to da tako mala djeca gledaju serije i raspravljaju i vjeruju da je to knjiga iz koje se uči, a nažalost to nije jedina serija koju gledaju. Hrvatska nema kontinuitet generacija koje rade jedan posao i od toga žive, kao brojne zemlje u kojima je normalno radom steći i dvorce. Istina je da je u Hrvatskoj podijeljenost došla do samog dna i da postoje dvorci onih koji su Hrvatsku pokrali, ne samo dvorci nego i ostala bogatstva i generacije onih koji rade a ostali su siromašni.
Oni koji žele televizijskim programom obrazovati djecu - što je u sređenim sustavima normalno jer televizija ima i obrazovnu konstantu - zaboravljaju da bi najprije trebalo uz iznimke obrazovati i brojne novinare. Ako nema Ratkajevih kao škole za život, onda postoji »Farma«, »Big Brother«, večeri i večeri u kojima svi pjevaju ili diletantski napravljene emisije o antropozofiji koje zapravo uvode u jedan svijet niti vjere niti znanosti već nadrisvijet blizak vračanju i magiji. Sve više se očituje ono o čemu se 90-ih godina govorilo: da će Hrvatska postati zemlja kuhara, konobara, pjevača na svim razinama, ljudi koji se oblače u narodne nošnje da bi plesali pred strancima. To je ono što većim dijelom forsiraju televizijski programi zaboravljajući da su Hrvatska i kipari i slikari i arheolozi i pisci.
Nekima odgovara povratak u prošlostU tom kontekstu treba spomenuti i Društvo književnika i Društvo pisaca i PEN, odnosno poznatu priča o časopisu »Fantom slobode«, predstavljenom na sajmu knjiga u Leipzigu, pri čemu se uglavnom radi više o fantomu, a manje o slobodi. Na kraju se isključivo o tome govori jer se sve više živi žuti tisak pa je jedan tjedan prisutna tragedija s generalom Koradom, smrt svećenika, knjiga Carle del Ponte, obitelj Pukanić. Slučaj Pukanić oslikao je svu tragediju hrvatskog novinarstva u kojem su mnogi krivi bez krivice u strahu od velikih novinarskih magnata da bismo na kraju gledali tragediju jedne obitelji s pitanjem: U kolikoj mjeri i droga vodi hrvatsko novinarstvo? Treba samo prelistati tjednik koji je urednik vodio da bi se primijetilo idolopoklonstvo određenim političarima, i dobit će se odgovor na pitanje zbog čega je načelno podržavan tjednik koji ni po čemu nije bio izniman. Od svega ostala je prestrašna snimka žene u lisicama.
Kad se sve smiri , vracaju se obljetnice stratišta koja su previše bolna da bi se s njima jeftino trgovalo. Jasenovac je teška istina koja se dogodila u Hrvatskoj, ali komemoracije nisu mjesto polemikama koje podsjećaju na oružje. Stvaranje novih ratova i povratak na vrijeme od prije 60 godina postaje teret zbog kojeg mnogi i koji su stradali u Jasenovcu nisu bili viđeni na komemoraciji. Nisu viđeni ni predstavnici ni Muslimana, Židova ni Srba jer se uočava da tu mjesto stradanja postaje svake godine mjesto razdvajanja, a ne sabiranja. »Taj mračni dio povijesti«, kako je papa Benedikt rekao za nacizam - ideologiju koja je isključivala Boga, ali zbog toga mračnog dijela povijesti ne bi trebalo ići u ekstreme drugih ideologija. Na mjestima najstrašnijih židovskih stradanja u inozemstvu i drugih stradanja komemoracije nisu mjesta novih sukoba veće sabiranja, tišine i tuge pred poviješću od koje tako malo učimo. Nekima možda odgovara povratak u prošlost u strahu za svojim (zlo)djelima u kojima je, upravo već rečeno, jedna ideologija zamijenila drugu. Mračni teret stavljati novim generacijama koje nisu ni izašle iz prošlog rata na ramena nije ni pošteno ni moralno.
Nije čudno što je ponovno izdavačka kuća »August Cesarec« objavila reprint knjige iz 1946. godine o krivnji dijela katoličkog klera za zločine u II. svjetskom ratu. Taj povratak u prošlost i povratak u mržnju ne vodi nikamo nego u ponovnu slijepu ulicu mržnje u kojoj nema opraštanja ni pravog povijesnog suočavanja u kojem bi sudjelovali i Crkva i povjesničari i svi zainteresirani.
Brendirali samo same sebeKada završe ratovi, Hrvatska ostaje zemlja velikih sportaša, što je bilo očito i ovih dana s pobjedama Sanje Jovanović i Duje Draganje. Nakon brojnih emisija »Otvoreno« koje se preskaču, emisija o sportu bila je rasterećena bilo kakvih ljubomora i mržnja, već je bila čast i ohrabrenje slušati Sanju Jovanović koja je svjedočila o svoj težini života pod granatama u Dubrovniku, jednoj hotelskoj sobi u kojoj su četiri sestre s mamom bile smještene, o nadljudskim naporima velike sportašice koja je sve svoje uspjehe posvetila bolesnoj mami. Sport nam mora biti lakmus, ali ne i svrha i razlog, jer država ne može ići isključivo na brze uspjehe i brzi dobitak koji se u sportu postiže. Ono na čemu Hrvatska treba postojati jest kultura i gospodarstvo, jer i DDR je bio poznat po sportu, i SSSR, ali se to istopilo, osim sjajnih primjera sportaša, jer se gradilo bez temelja.
U jednom televizijskom razgovoru - u kojem se rijetko suvislo razgovaralo o ekonomskoj situaciji, o BDP-u - jedan od sugovornika je rekao da je u svemu za opstanak Hrvatske najbitnija duhovnost u najširem smislu riječi jer se bez nje ne može preživjeti. Govoreći o prodanim bankama, još jednom je rečeno da je strašna činjenica što prodane banke kontroliraju investicije u Hrvatskoj i zato u svakom većem centru ima pet velikih marketa, tj. širi se samo potrošnja, a proizvodnje nema. I zato je smiješno da ljudi koji su stvarali takvu situaciju danas za gospodarskim stolovima pokušavaju razriješiti ekonomsku situaciju u kojoj su sami sudjelovali tražeći brend, a kroz sve godine su isključivo brendirali samo same sebe.
O neduhovnosti, koju također donosi sport, svjedoči i jedna od najneukusnijih reklama za pivo koja je rađena valjda za podizanje, grubo rečeno, morala nacije pred Svjetsko nogometno prvenstvo. Reklama je savršeno izvedena, ali na vrlo neukusan način, od vatrenog obruča, valjda sugerirajući »Vatrene« koji djeluje kao obruč u cirkusu, do uklopljenog sakralnog i državnog i piva, djeluje kao zemlja ratnika i suvremenog okrutnog gladijatorstva. To je pridonijelo vjerojatno i snimanju druge reklame, možda tehnički lošije, ali prihvatljivije, a nakon svega ponovno treba reći da sport nije jedino na čemu Hrvatska može opstajati. Kako se stvaraju brendovi, odavno je potvrdila Švicarska i satovima i čokoladom, ali bi primjer švicarskog pedijatra Beata Richnera također mogao postati brend koji bi Hrvatskoj itekako dobro došao. Beat Richner vodi nekoliko bolnica za djecu Kambodže, a ovih je dana odbio 91 tisuću dolara od aukcijske prodaje fotografije nage Carle Bruni. I dok se nekoliko inozemnih državnika klanjalo njenoj ljepoti, koja se ne može poreći, taj liječnik je odbio novac, kako je izvijestio švicarski tjednik »Le Matin Dimanche« i ostale svjetske agencije, s riječima da bi prihvaćanje novca nastalog iskorištavanjem ženskog tijela narod u Kambodži doživio kao uvredu. Dodao je da bi ta donacija bila reklama i poslužila se udrugom koja pomaže Kambodži. To je dokaz, bez obzira na švicarske banke koje najčešće nisu nastajale na moralu, da se i u takvoj bogatoj zemlji može ostati i moralan i svjedočiti duhovnost što ne bi bilo šteta preslikati na Hrvatsku, državu koja sve više živi od sponzorstva, od milostinje dobrih ljudi, od molba dobrih novinara i ispričanih tragičnih priča do krajnosti razgolićavanja intime da bi se dobio lijek ili invalidska kolica ili pak bilo kakvo drugo pomagalo. U sustavu koji funkcionira i sponzorstva imaju kriterije kod kojih se nešto uzima ili odbija.
</B>Glas Koncila, broj 17 (1766), 27.4.2008.