Povratak Adama u biblijski vrt...
Nakon nekoliko tisuca (?) godina izgnanstva u pustinje svoje sebicnosti, biblijski se covjek vraca svojoj izvornoj ulozi. Sluge, pastira i vrtlara u bozanskom vrtu (Zemlji), zastitnika zivotinja i biljaka.
Sve su materijalisticke filozofije od renesanse do danas stavljale covjeka u srediste etickog problema. jednako za liberala ili komuniste covjek je mjerilo svih stvari, a svijet dobiva vrijednosti samo po tome koliko (upotrebno) vrijedi za covjeka. Zivotna vrijednost tvorevine se zanemarivala. Ono sto nema upotrebnu vrijednost za covjeka je bezvrijedno.
U 20.st. takvo se eticko razmisljanje mijenja i nastaju filozofije (etike) koje u srediste etickog bavljenja stavljaju stvar mnogo vecu od samog covjeka. Zivot, Boga, duh... kako god To nazivali, covjek se sada dozivljava kao vazan, ali ne vise niposto sredisnji dio tvorevine. Njegova je uloga dobrog i krotkog sluge. Sluge svojih bliznjih i sluge (pastira, vrtlara) svih ostalih zivih bica.
Bioetika, etika zivota. Makrobiotika, etika velikog i sveobuhvatnog zivota, univerzalizam ili sveobuhvatnost, neo-humnizam ili covjecnost promisljena na novi nacin. To su eticke paradigme novog doba.
U skladu s tim se mijenja i oblik organiziranja proizvodnih i vlasnickih odnosa. Suvremene zadruge njeguju sve vise oblike suvlasnistva radnika nad proizvodnim sredstvima, a pokretac proizvodnje nije vise motivacija za zaradom vlasnika, nego zadovoljenje potreba zaposlenika.
Dr. Hautschka poznata njemacka kozmeticka tvrtka je odlican primjer te nove etike. Dr. Hautschka je oporucno svoju tvrtku ostavio svojim radnicima. Sada se dobiti tvrtke dijeli 100% zaposlenicima, a posto njemacki sustav kava oblik radnickog suvlasnistva nad tvornicom ne pozna, tvrtka je registrirana kao zaklada svojih zaposlenika. Vlasnicki udjeli nisu dionice koje netko posjeduje i moze ih prodati, nego su do prava na udio u dobiti vezani za radno mjesto. Zaposlenik povrh svoje redovne mjesecne place dobiva i pravo na dio dobiti. Ne moze prodati daj udio, on vrijedi sve dok radi na tom radnom mjestu. Tvrtka tako proizvodi kozmetiku od organski uzgojenog bilja. Siri nacela organske poljoprivrede koja nije stetna za okolis, kao i neskodljivu kozmetiku za ljude. Zaposljava oko 250-300 radnika koji zive u zajednici oko tvornice njegujuci duh zajednistva.
Kooperativa Zanon u Argentini je jos jedan primjer tvornice keramike, koju su njezini strani vlasnici (uglavnom spanjolski i americki ulagaci) odlucili zatvoriti jer im vise nije donosila dovoljno dobiti. Slijedeceg dana su je zaposjeli njezini zaposlenici i uprava te nastavili s proizvodnjom. Usvojili su isto nacelo podjele dobiti po radnom mjestu (ne klasicnih dionica, jer na njih nisu niti imali pravo jer im tvornica nije niti pripadala). Sada 7 godina nakon toga tvornica je povecala proizvodnju za 300%, a zaposlenot za 60%. Sva se dobit dijeli radnicima i ostaje u lokalnoj zajendici. Dobit koju su strani vlasnici prije iznosili iz Argentine i ulagali je u svojim sredinama, ili trosili na svoju raskos i razmetanje, sada ostaje u zajednici. Kada su povecali place, radnici su poceli ulagati u lokalne ceste i bolnicu u svojoj zajednici. Tako je izgradjena nastla klinika koju su im prije strani vlasnici obecavali preko 25 godina. Sada je u cijelosti financira radnicka kooperativa Zanon. To je primjer da je motiv radnika rad za zadovoljanje svojih potreba (zdravstvenih, financijskih, kulturnih i sl.), a ne vise pohlepa i zarada za vlasnike.
Konacno, najveca evropska kooperativa (zadruga) je Mandragon u Baskiji. Ona je zapocela kao mala tkalacka zadruga koju je osnovao jedan jezuitski misonar (zaboravih mu ime). Sada je to tvrtka s proracunom vecim od Republike Hrvatske, prava mulitnacionalna kompanija poput Benetona ili GAP-a. No, za nju nikada niste culi, jer Mandargon nije kapitalisticka tvrtka koja se mora agresivno boriti za zaradu sacice svojih pohlepnih vlasnika. Ona ne osvaja nova trzista i ne kupuje tvrtke u drugim zemljama. Zato i nije dosla u Hrvatsku bilo sto kupiti, preuzeti. Njezina dobit, koja se mjeri milijardama eura godisnje, se dijeli na 16.000 baskijsih obitelji (oko 160.000 osoba) koji su njezini mali suvlasnici ili zaposlenici.
U usporedbi s nekom kapitalistickom tvrtkom to izgleda ovako. Americki GAP je takodjer mulitinacionalna tvrtka za proizvodnju odjece, ali su njezini vlasnici 72 kapitalista (dionicara). Oni nisu zaposleni, nego samo dijele dobiti koji ostvaruje preko 15.000 zaposlenika GAP-a u pogonima diljem svijeta. Stoga gonjeni pohlepom tjeraju svoje zaposlenike da im ostvare sto vise dobiti. Zarada za 72 osobe raste, a uvjeti rada za 15.000 radnika se stalno pogorsavaju.
U isto vrijeme Mandargon svoju dobit dijeli na 16.000 obitelji svojih radnika i clanova njihovih obitelji. Umjesto za sacisu bogatasa, dobiti se dijeli cijeloj jednoj zajednici. Mandragonovi zaposlenici nisu zainteresirani za veliku osobnu zaradu, jahte, dijamante, drogu i zabave (mozda tek za zabave uz pivu?), nego za ukupno povecanje svojeg zivotnog standarda. Zadruga ulaze u skolovanje djece, izgradnju infrastrukture, kulturu, nove tehnologije te ostatak dijeli svojim zadrugarima... a o svemu odlucuju zaposlenici na skupstini 16.000 zadrugara.
Ovo su tek neki primjeri kaoo nova etika utjece na proizvodne odnose. Kraj kapitalizma i razdoblja sebicnosti je blizu. Slijedi novo doba ekonomskog oslobodjenja za sve ljude i duhovne obnove, vjerske slobode i jedinstva s Bogom.