Zločin i kazna..razlikovanje dobra i zla..

Eutanasije je napisao/la:

Da, ali Hrvatska i Slovenija nisu ratovale, a Hrvatska i Srbija jesu. A kada na zidu zgrade Eparhije, dela Crkve kojoj ja pripadam pise " Srbe na vrbe" onda je to vec malo drugacije...


Rusenje gradova, crkava, ubijanje neduznih...

I Slovenija je bila u SFRJ,pa ne žalim za njom,nisu ratovali Hrvatska i Srbija
već Hrvatska i Jugoslavija.
Oni što su napisali Srbe na ....,i oni što su u Vukovaru pjevali bit će mesa.....,sve je to ista banda sotonistička.

Problem zlocina i kazne je problem kulture a ne samo prava , vjere, politike , drzave...Tako je kardinal Bozanic u nedavnoj propovjedi 26.06.2008 u crkvi Sv.Marka na Dan drzavnosti rekao:
"Propitujući i svoje riječi i djela, kao Crkva ne možemo šutjeti. Crkva, koja ne želi nikakvu političku vlast, već samo nastoji sačuvati sebi vlastitu autonomiju te nepristran i respektirajući odnos prema političkoj zajednici i strankama, a u stalnom nastojanju da ostane vjerna Evanđelju, ne može biti neutralna kad je u pitanju kultura života nasuprot kulturi smrti, ljubav nasuprot mržnji, pravda nasuprot nepravdi, poštenje i čestitost nasuprot nepoštenju i pokvarenosti, kad se dovode u pitanje vrednote s kojima se ne trguje", istaknuo je kardinal Bozanić."
Neki ljudi kada im je ugrozn zivot - napustaju ljubav, nastavljaju sa mrznjom, ostavljaju pravdu i cine nepravdu, ostvljaju postenje i cestitost, cistotu i covjekoljublje , postupaju pokvareno te kad im zatreba svuku kameleonsku odoru i obuku neki uglancani identitet te nastoje dati dojam kako nisu trgovali vrednotama..Dok drugi i dalje ostaju heroji vjere i odanosti Bogu i ljudima ali i meta mrznje zmijama presvucenim u kameleone i uzmimo suvemene humaniste...

OBRANA ODUŠEVLJENA Mišetić: Ovo će osloboditi Gotovinu Svjedočenjem Petera Galbraitha teško su uzdrmane glavne teze optužnice za Oluju, posebno ona o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, ocijenio je Gotovinin odvjetnik.

Tužitelj je mogao postaviti bolje pitanje - ovako ispada da je zaobišao neke dokumente..

--------
Jesam li kriv i za sušu u Hrvatskoj? 'To je fašistička država, gdje je glavni događaj koncert Thompsona s ustaškim pjesama. I oni ulaze u EU! Europo, neka ti je sretno!', kaže kninski šerif i traži poništenje kazne.

------------
Smiješna uporedba...

Petar Ciganović piše:

Jedan časti po trgovačkom centru, drugi liže sladoled, treći pije kavu na špici, četvrti je svakog vikenda kod kuće, svaki ima 20-ak dana "godišnjeg"... Bila bi to normalna situacija da se ne radi o ljudima osuđenima na 5 i više godina zatvora, koji bi trebali biti iza rešetaka.

Kakvu poruku društvu šalje ovakva kaznena politika? Budite pošteni, pa će vas gaziti tko stigne. Ako se odlučite za karijeru kriminalca, u zatvoru vas čekaju besplatna teretana i knjižnica, izlasci, a možete i prosvjedovati da vam hrana nije pripremljena s ljubavlju i nitko vas neće tjerati da radite ako ne želite. Na slobodi sve to morate platiti, morate raditi da biste imali što jesti i ne smijete se buniti, jer ćete ostati bez svega.

Koja je svrha kaznene politike, ako ne odvratiti moguće počinitelje od počinjenja zločina? Pa mi plaćamo tu licemjernu politiku, koja trenira humanost prema onima koji su se svojim djelima odrekli dijela građanskih prava, a istodobno prakticira strogoću prema golemom ostatku koji se svakodnevno bori za preživljavanje.

Ne bi li pravednija politika trebala uključivati zatvorenički rad u svrhu otplaćivanja duga društvu i onima koji su oštećeni njihovim djelima, ali i u svrhu odvraćanja od recidiva? Stvarno, dokad će važiti stara narodna da su pošten i budala dva rođena brata?


Kome je sve u interesu ovakvo tretiranje kriminalaca?

Nepravedni odnos prema zlocinu i kazni stvara probleme koji se ipak moraju ukloniti:

http://www.glassrpske.com/vijest/2/novosti/8737/cir/Nagradjen-za-zlocine-nad-Srbima.html
----------

Enrico De Pedis, vođa mafijaške „Bande s Magliane“ bit će ekshumiran iz luksuzne grobnice u rimskoj bazilici Svetog Apolinarija kako bi se ustanovila istinitost dojave da je zajedno s njim ukopana i djevojčica Emanuela Orlandi.
Iz groba ispod oltara iskapaju ubojicu curice

Neka nam je Bog u pomoći da istrajemo na istinskom putu vere u Hrista i ljubavi prema svima.

fedja je napisao/la:

Neka nam je Bog u pomoći da istrajemo na istinskom putu vere u Hrista i ljubavi prema svima.

Neka nam bude u pomoći i u državnim institucijama..
I u policiji i u sudstvu i u finacijskim službama i u zdravstvenim itd u svoj strukturi u kojoj se zakraljevao grijeh sa svojom mafijom pakosti koja ispunjava svijet..i okiva političare korupcijom i svakom razbludnošću te ne mare za Boga .. Mislim da dolaze Božje kazne na njih...jer se demokracija plaši kršćanstva...

Naser Orić slobodan i "srećan"

Cetvrtak, 3. jul 2008. 12:14

Haški tribunal u četvrtak je pravosnažno oslobodio ratnog zapovednika muslimanskih snaga u Srebrenici Nasera Orića krivice za zločine nad Srbima u tom gradu 1992-93.

Apelaciono veće Tribunala time je preinačilo prvostepenu presudu, izrečenu u leto 2006, kojom je Orić bio proglašen krivim što nije sprečio zločine nad Srbima i osuđen na dve godine zatvora.

Usvojivši delimično Orićevu žalbu i odbacivši žalbu Tužilaštva, apelaciono veće je zaključilo da su prvostepene sudije pogrešile kada su Orića proglasile krivim, a prethodno nisu utvrdile ko je tačno počinio zločine, da li su počinioci bili potčinjeni Oriću i da li je on znao za zločine.

Predsedavajući sudija Volfgang Šomburg je, saopštavajući presudu, naglasio da te greške "obezvređuju" prvostepenu presudu budući da je ona bila zasnovana na Orićevoj komandnoj odgovornosti za zločine.

Sudija Šomburg podvukao je da je tokom suđenja nepobitno utvrđeno da su "počinjeni teški zločini nad Srbima u dva pritvora u Srebrenici između septembra 1992. i marta 1993".

"Međutim, dokazati da su se zločini dogodili nije dovoljno da konkretna osoba bude osuđena za te zločine", kazao je sudija, naglašavajući da nije bilo dokaza kojim bi van razumne sumnje bila utvrđena Orićeva krivica.

Po izricanju konačne presude, Orić je u četvrtak novinarima u Hagu rekao da je "srećan" i da presudu shvata kao potvrdu da muslimanske snage u Srebrenici nisu počinile zločine.

Prvostepenom presudom, Orić je 30. juna 2006. bio osuđen na dve godine zatvora zato što nije nije sprečio zlostavljanje i ubistva zarobljenika u srebreničkoj policijskoj stanici između decembra 1992. i marta 1993.

Prema toj presudi, iako je znao da su zatočeni Srbi do novembra 1992.
maltretirani, a jedan i ubijen, Orić je "izabrao" da ne učini ništa da to spreči, prepuštajući svojim potčinjenima da se brinu o tome.

Od odgovornosti za druge zločine iz optužnice, poput bezobzirnog razaranja više srpskih sela u okolini Srebernice, on je bio oslobođen prvostepenom presudom.

Oriću je suđeno po optužnici za smrt najmanje šest zarobljenih Srba u srebreničkoj policijskoj stanici, okrutno postupanje prema pritvorenicima i bezobzirno uništavanje 12 srpskih sela od leta 1992. do kraja 1993, kada je on bio zapovednik muslimanskih snaga u Srebrenici.

Suđenje Oriću počelo je 6. oktobra 2004. Njega su uhapsile međunarodne snage u BiH 10. aprila 2003. U prvom pojavljivanju pred sudijom Tribunala, pet dana kasnije, izjavio je da nije kriv.

Tužilaštvo je tražilo da bude osudjen na 18 godina zatvora, a odbrana da bude oslobodjen.

Sudsko veće je po svim tačkama donelo oslobadjajuću presudu, osim po tački da je kriv za propust da, kao nadredjeni, ispuni dužnost i preduzme razumne mere da ne dodje do okrutnog postupanja prema srpskim zatvorenicima od 27. decembra 1992. godine do 20. marta 1993. godine.

Vlasti u Beogradu i Republici Srpskoj tada su izrazile ogorčenje i nezadovoljstvo zbog neprimereno male kazne koju je Tribunal izrekao Oriću.

Predsednik Srbije Boris Tadić rekao je da je skandalozno da ratni zločinac bude kažnjen sa dve godine zatvora, kao da je krao po samouslugama, a premijer Srbije Vojislav Koštunica ocenio je da je presuda Oriću izrugivanje pravdi.

Zvaničnici RS su ocenili da je presuda Haškog tribunala "sramna" i da je njom još jednom potvrdjeno da je to "antisrpski sud".

U Sarajevu je, medjutim, Orić dočekan kao heroj.

Po povratku iz Haga, na aerodromu ga je sačekalo više od 1.000 Bošnjaka s povicima "Nasere, Nasere", a mnogi od njih nosili su majice ili transparente s natpisima "Povratak otpisanog", "sloboda Naseru", "Pravda je pobedila"...

Tadašnji predsedavajući Predsedništva BiH Sulejman Tihić primio je bivšeg ratnog zapovednika muslimanskih snaga u Srebrenici i čestitao mu na "dostojanstvenom držanju" tokom sudskog procesa u Hagu, ocenjujući da je "pravda nekad spora, ali dostižna i da istina uvek pobedi".

(Beta)

http://www.mtsmondo.com/news/vesti/text.php?vest=102067

Zadnja promjena: Eutanasije; ned 06 srp 2008, 13:04; ukupno mijenjano 3 put/a.

Kosovo

http://video.google.com/videoplay?docid=1940613853849595014&hl=en

Od početka je sve išlo krivo - potpuno manipulativno projektirano tako dabi samo neki novi nemanipulativni projekt osvještenja mogao odmrsiti klupko zločina kojih se kudelja zasadila još i prije drugog svjetskog rata a iznikla iza kulisa socijalizma gdje su kreatori sjemena prekrajanja svijeta postavili krvavu kazališnu tragediju mješanjem religija i prava naroda itd..Herojski mentalitet balkanskih pionira je uvijek jurio u novi gubitak dok se nije spleo i sada slijep luta tamo amo...
Nije tako trebalo biti..
Jadan narod, jadni narodi kad ih zavedu lude glave velikih i malih sila..

Pravoslavlje bi trebalo kao i katoličanstvo reformirati eshatološku svijest kako bi bila dovoljno preventivna i proročki prepoznavala zamatanje sjemena zla u društveno političke odnose i poretke...
Drugim riječima eshatološka se svijest mora modernizirati...kako bi prepoznala terorizam i slabosti pred terorizmom da se ne zaslijepi igrom korištenja terorizma za održavanje interesa nekih nedefiniranih i neindetificiranih subjekata koje i tuže i sude..i ostaju "čiste" a pokoji zločinac bude kažnjen ..
Ovo je napravljeno namjerno a zakazalo je kršćanstvo..da bi stradao narod i crkva..
I narod i crkva se moraju eshatološki modernizirati..a političari što s njima?
Negdje su izmakli kršćanskom odgoju i obrazovanju...
Netko se pravi lud od istoka do zapada..i pravit će se lud do sudnjega dana..

Savet bezbednosti UN 25. jula o stanju na Kosovu i Metohiji


Savet bezbednosti UN održaće 25. jula sednicu posvećenu Kosovu i Metohiji, na kojoj bi trebalo da bude razmotren redovni izveštaj UNMIK-a, najavljeno je danas na sajtu te svetske organizacije.

Prenio sa :
http://www.blic.co.yu/politika.php?id=48049

Zanimljivo:
Kako da se ukrote srpske tajne službe

Ističemo iz homilije kardinala Bozanića poruku kršćanima da ne budu oportunisti i da shvačaju kršćanske vrijednosti pravilno :
"Ako se tko odriče kršćanskih vrednota zbog moći, novca ili vlasti onda je jasno da svjesno pristaje biti pijunom u jednoj od najstarijih igara čija pravila određuju oni kojima niti je stalo do Boga, niti do čovjeka. Kršćanin, istinski vjernik, ne sudjeluje u toj igri laži i obmana u kojoj je sve tako namješteno da posljednju riječ ima – beznađe", zaključio je kardinal u svojoj propovijedi. (ika / gk)

Zašto samo novinari?

Kreirano 10. srpanj 2008. autora/ice cigler

Miljuš je pretučen zato što je objavljivao, a ne zato što su ga njegovi izdavači (Jutarnji i Večernji) u tome sprečavali
Slušam dugogodišnjeg kolegu Duška Miljuša u Stankovićevoj emisiji “Nedjeljom u dva” i istodobno vrtim u glavi nedavni (4. srpnja, Novi list) intervju dr. Željka Jovanovića, predsjednika saborskog Nacionalnog vijeća za praćenje programa suzbijanja korupcije.
Prvi, iskusni novinar, na svojoj je glavi osjetio bejzbol-palicu okorjelih kriminalaca, a drugi, svježi političar, osjeća da ima puno posla i prostora za hvatanje u koštac s kriminalnim miljeom. Jovanović je optimist, a Miljuš poluoptimist ili polupesimist – stvar gledanja, ali i stvar iskustva.
Vidim da dr. Željko Jovanović u svom novom poslu očekuje veliku pomoć Duška Miljuša, odnosno, novinara. On, među ostalim, kaže da premlaćivanje novinara, prijetnje ljudima koji prijavljuju korupciju, zloporaba moći i položaja u trokutu odnosa vlasnici medijskog prostora – oglašivači – novinari, obvezuju Nacionalno vijeće da u razgovoru s novinarima pronađe odgovore na tri pitanja: prvo, kakav i kolik može biti doprinos istraživačkog novinarstva u otkrivanju i suzbijanju korupcije, drugo, kakve prepreke novinari moraju preskakati da bi njihova priča bila objavljena i, treće, u kojoj mjeri otvorena ili prikrivena korupcija u medijima, umreženost vlasnika medija, oglašivača i političara otežava rad novinara i razotkrivanje korupcije.
S jedne strane dodvoravanje novinarima, a s druge strane zalaganje da novinari imaju što manje problema u vlastitim redakcijama, a sve da bi bili bolji lovci na kriminalce.
Prema Jovanoviću, novinari su zapravo djelotvorniji od policije, od Uskoka i od pravosuđa, ali kakva korist od toga? Građani tvrde da je 72 posto državnih službenika korumpirano te da najviše problema imamo u sudstvu, zdravstvu, lokalnoj samoupravi, javnoj upravi i politici. Očito će Nacionalno vijeće za praćenje programa suzbijanja korupcije morati potražiti i neka druga rješenja, a ne oslanjati se jedino na novinare. Novinari će uvijek raditi svoj posao i bez obzira na probleme unutar svojih izdavačkih tvrtki.
Pa Miljuš je pretučen zato što je objavljivao, a ne zato što su ga njegovi izdavači (Jutarnji list i Večernji list) u tome sprečavali zbog kojekakvih svojih sprega i trokuta. Napisali su novinari slova i slova o korupciji, a da na to nitko ni prstom nije trznuo.
Znajući novinare, pisat će oni i dalje, a Nacionalnom vijeću ostaje da prvo uvjeri građane da se korupcijom ne treba služiti i, drugo, da inzistira da “institucije sistema” odrade svoj dio posla. Ali, tek nakon što korupciju iskorijene u vlastitim redovima.

I dalje se netko pravi lud:
Za dom spremni je domoljubni pozdrav?

Istraživanje portala Jutarnji.hr o svjetonazorskim ponorima pokazuje da je hrvatsko internetsko pleme veoma tolerantno prema ustaškom naslijeđu i sklono je tome da krivotvori čak i Domovinski rat. VEZANO • 'U' i Pavelićeve slike preplavili Hrvatsku • Zbog ustaške kape 25 dana zatvora uvjetno

----------

VLADIN ODGOVOR Novi pokušaj izjednačavanja zločina

Kosor: Neka Tadić Haagu isporuči Mladića!

Autor Davor Ivanković, Irena Kustura

<table cellSpacing=0 cellPadding=0 width="100%" border=0><tr vAlign=top align=middle><td></TD></TR> <tr><td class=articletextSmall align=left>U povodu 13. obljetnice genocida u Srebrenici srbijanski predsjednik Boris Tadić želi 'uravnotežiti' sve žrtve i zločine počinjene u ratu u bivšoj Jugoslaviji</TD></TR> <tr><td class=articletextSmall vAlign=top align=right></TD></TR></TABLE> <table class=enumbox cellSpacing=0 cellPadding=0 width="100%" border=0><tr><td class=articletext></TD></TR></TABLE> <table cellSpacing=0 cellPadding=0 width="100%" border=0><tr><td class=articletextSmall vAlign=top align=left width=150></TD> <td width=10></TD> <td class=articletextSmall vAlign=top align=left width=150></TD></TR></TABLE> <table cellSpacing=0 cellPadding=0 width="100%" border=0><tr><td class=articletext>Borisu Tadiću bilo bi bolje da se pobrine i učini sve da se zločinci Karadžić i Mladić nađu napokon pred licem pravde - prokomentirala je danas potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor priopćenje srbijanskog predsjednika Borisa Tadića u povodu 13. godišnjice pokolja u Srebrenici. Teza pomirenja Kosor podsjeća da je “činjenica, koju ni Tadić ne može promijeniti da je Hrvatska bila napadnuta, da je bila izložena krvavoj agresiji i da se morala obraniti. Činjenica je i da je Mladić bio dio toga krvavog agresorskog stroja, a hrvatski branitelji morali su nas braniti”, zaključila je Kosor. Kao i prošle godine, u isto vrijeme, 11. srpnja, kada se svijet klanja pred 8327 žrtava, koje su u najvećem pojedinačnom ratnom zločinu nakon Drugoga svjetskog rata počinili Srbi u Srebrenici, srbijanski predsjednik Tadić želi “uravnotežiti” sve žrtve i zločine počinjene u ratu u bivšoj Jugoslaviji. Rabeći istu tezu o pomirenju i budućem dobrosusjedstvu i “integraciji zajedničkih prostora u EU”, Tadić iz Srbije ove godine šalje još više uznemiravajuću poruku: “Da bi sve žrtve u našoj regiji napokon našle spokoj, svi zločinci, bez obzira na naciju i vjeru, bez obzira zovu li se Mladić, Orić, Haradinaj ili Gotovina, moraju dobiti zasluženu kaznu...”. “Mesar Mladić” Tadić je na riječima pristalica okretanja Srbije ka EU. U integriranju Srbije u EU glavni je kamen spoticanja nesuradnja s Haaškim sudom. Neke od zemalja EU inzistiraju na ispunjenju osnovnoga kriterija - izručivanja srpskih ratnih zločinaca u Haag. Reakcija je to i na svjedočenje bivšeg američkog veleposlanika u RH Petera Galbraitha, koji je sudskom vijeću u procesu “Gotovina i ostali” plastično objasnio stvarnu situaciju na “terenu”. - Za SAD, a i za Hrvatsku bilo je potpuno neprihvatljivo da general Mladić, nekoliko tjedana nakon masakra u Srebrenici, obavi to isto i u Bihaću... Znali smo da je Mladić u Srebrenici pobio trećinu zarobljenih stanovnika, kada smo taj izračun primijenili na Bihać, shvatili smo da će potpuno isto učiniti i tamo, dakle suočili smo se s brojkom od 38.000 pobijenih ljudi”. Izjednačavati Gotovinu, koji je spasio živote barem 40.000 potencijalnih žrtava, s mesarom Mladićem (tako ga zovu Amerikanci), nemoguć je zadatak. A cijela ta akcija najviše pak govori o srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću.</TD></TR></TABLE>

Kći Kristina: Pa zar tatu neću više vidjeti slobodna!

I bez izvedenih dokaza, vodeći se samo zapovjednom odgovornošću kapetana broda, prvostupanjski sud u Patrasu proglasio je Kristu Laptala...

----
Sto je to ljudima?

Zašto vanpovjesno - tj mitološki ?
-----------------------------------

Rafael Rimić

Njegovo je uhićenje - kako je za talijanski dnevnik »Il Messaggero« rekao vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić - »čin pravde, naspram tolikih nevinih koji su ubijeni«. Izravno je kriv za tko zna koliko tisuća pobijenih u ratu u Bosni i Hercegovini, a i na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Svu tu krivnju morat će dokazati Haški tribunal kako bi Karadžić od »osumnjičenika« za ratne zločine bio i osuđen za sva zvjerstva o kojima postoji mnoštvo svjedoka. Više stotina tisuća ljudi na ovaj su ili onaj način bili njegove žrtve i očekuju pravdu, a mnogo je onih koji istinu o sudbini svojih najmilijih vjerojatno nikada neće ni saznati.
Hrvatski javni prostor nakon Karadžićeva uhićenja tek se sporadično bavio ozbiljnim analizama, zahtjevima žrtava i njihovim svjedočanstvima, a tek rijetki su pokušavali procijeniti što će taj događaj značiti za Srbiju, hoće li njegovo uhićenje konačno dovesti do pravednijih odnosa u BiH i hoće li se ukinuti Republika Srpska, tvorevina stvorena na zločinima onih koje je on vodio. Tako se, iz dana u dan, sve više pred očima javnosti nije pojavljivao (zasad neosuđeni) ratni zločinac nego - »starac i more«. Pojavio se, zapravo, mit, samo ovaj put osuvremenjen. Kao da je Karadžić došao izravno iz Hollywooda i njegove filmske produkcije, te se u medijima bešćutnog ratnog zločinca pretvorio u dobroćudnog »alternativca«.
Valja reći da je mitova bilo i ima ih u svim kulturama ovoga svijeta. Još je rimski pisac Salustije definirao mit kao »ono što nikad nije bilo, a uvijek jest«. Smatralo se da mit nikada ne prenosi konkretan događaj u prostoru i vremenu, već u obliku pripovijedanja govori o onome što je moguće uvijek i svagdje.
Tako i u Bibliji nalazimo tragove mitskoga govora, posebno u Knjizi Postanka. Neki smatraju da govoriti o vjeri ili o Bibliji na način mita znači zapravo poricati njezinu istinu. I postoje dobri razlozi za takvo razmišljanje. Jer mitovi obično motiviraju, ne objašnjavaju; mitovi su odavno protjerani u »carstvo priča«, a priče se drže fikcionalnim prikazima nestvarnih lica koji žive idealiziranim životom. Mit nije imao ništa zajedničkoga s činjenicama ili sa stvarnošću.
No brojna su novija istraživanja, pa i ona što ih prenosi Mircea Eliade, pokazala da je mit često istinitiji od činjenice. Mit ljudima pomaže da razumiju stvarnost i svoje mjesto unutar te stvarnosti. Mit je pripovijedanje koje nastoji izraziti »istinu koja je često odveć velika za naše vlastite riječi, za logičan govor«, tvrdi Juliana M. Casey.
Zato biblijski pisac - i dok se koristi mitološkim govorom - piše kao svjedok objave, kao pripadnik izabranoga naroda koji iza sebe ima iskustvo s Bogom koji mu se objavio i koji djeluje u povijesti. Zato svi ti mitovi, koji su dio opće duhovne baštine drevnoga Istoka, u Bibliji dobivaju nov smisao i značenje. Biblijski pisac ne govori o bogovima već o jednom i jedinom Bogu, ne govori o čovjeku koji je stvoren kao grešan već o njegovoj slobodi kojom sam izabire grijeh. Tako on stare mitove lišava njihove nekadašnje poruke, a zadržava samo literarnu formu stavljajući ih u službu svoje nove poruke. Tu iza svega stoji životno iskustvo povijesnih osoba s Bogom, koje one ne mogu drukčije izraziti već u mitskim slikama u kojima se Bog do određene mjere otkriva, ali u biti za čovjeka uvijek ostaje nedokučiv, kao onaj koji boravi u nedostupnu svjetlu i kojega čovjek ne može svojim smrtnim očima vidjeti i ostati na životu (usp. Izl 33, 20). To je doživio, ističe bibličar Ivan Dugandžić, već na samim počecima starozavjetne objave Mojsije sa svojim iskustvom gorućega grma koji gori a ne izgara (Izl 3, 5). Biblijski mit zato prenosi istinu - o tome tko smo, i odakle smo, i zbog čega smo. Biblijski mit otkriva nam da čovjek i život imaju nadnaravan izvor i povijest, i da je ta povijest važna i dragocjena. Biblijski nas mit potiče da vidimo - i onda kada mislimo da nije tako - kako je Bog u svemu i usred svega.
To znači da unatoč svom izmišljenom - dakle »nezbiljskom« ili »nestvarnom« sadržaju - mit govori o dubljoj istini ljudskoga postojanja. Nažalost, strukturu mita na najporazniji način hrvatska javnost ovih dana otkriva u - medijski stvorenoj »(ne)kulturi svakidašnjice«. Zapravo, u izobličavanju, svojevrsnoj estardizaciji mita jer se o ratnome zločincu Karadžiću stvara (anti)mit. Tako taj mit, kako bi rekao Roland Barthes, »stvarima otima njihovu povijest te izbjegava propitivati stanja stvari«. Moglo bi se dogoditi da povijest ratnoga zločina i zločinca neozbiljnim pristupom žrtvama ratnih zločina otmu svi oni koji izbjegavaju propitivati pravo »stanje stvari« pretvarajući Karadžića u »estradnu zvijezdu«.
Zato je pitanje: Što će - u kontekstu estradiziranoga (anti)mita o ratnom zločincu Karadžiću - od njegova uhićenja imati stvarna a ne mitska Bosna i Hercegovina, Srebrenica, Foča, Višegrad, Kozarac? Što će imati Sarajevo? Što će imati njegove žrtve? Kada se čitaju tekstovi o Karadžiću, puni najrazličitijih detalja o njegovoj »transformaciji od zločinca do alternativca«, čitatelje - kao u romanima - kao da se želi »odvesti izvan vremena« u kojemu su se zločini događali, a uloga se tih tekstova približava ulozi (nove) mitologije - virtualne stvarnosti koju nameću masovni mediji. No, ima li ikoga tko će čitatelje upozoriti da čitajući »(anti)mitske priče« o Karadžiću izlaze iz povijesnoga i osobnoga vremena te uranjaju u neko čudno, a izvanpovijesno vrijeme. Da mit o Karadžiću nije poput pravoga mita koji otkriva, već je to mit koji zamagljuje istinu. Jer, mit izvorno nije tumačenje namijenjeno zadovoljenju (čitateljske) radoznalosti, već priča koja odgovara dubokoj religioznoj potrebi, moralnim težnjama, stegama i odredbama društvenoga reda. U počecima civilizacije mit izražava, ističe i utvrđuje vjerovanje, čuva moralna načela i nameće ih, jamči djelotvornost obreda i čovjeku daje praktična pravila. Mit je osnovni element ljudske kulture - zapravo - sve ono što »medijski (anti)mit« o Karadžiću nije, niti bi - za budućnost, za dobro i pravdu - smio biti.
Estradizirani medijski (anti)mit o Karadžiću i njegovu skrivanju nikako nije i ne može biti onaj koji omogućuje pravu spoznaju: ni o njemu, ni o ratu na prostoru BiH, ni o njegovim žrtvama

Iz Glasa Koncila

Komentar

Izbor iz:
Smrtna kazna u Judaizmu kroz vijekove

Vrste smrtnih kazni u biblijskom pravu

Za temeljna krivična djela biblijsko pravo predviđa smrtnu kaznu. Biblija poznaje tri metode smaknuća: kamenovanje, spaljivanje i vješanje.

2. 2. 1. Kamenovanje

Porijeklo ustanove kamenovanja treba tražiti u instinktivnom, nasilnom izrazu bijesa javnosti(20). Radi se o kazni koju je Tora preuzela iz onovremene semitske kulture. Kamenovanje se, u Tori, često propisuje kao način smaknuća (21). Kao relikt vindicta publica, kamenovanje, onako kako je propisano u Tori, predviđa aktivno učešće čitave populacije (22). Narod zasipa krivca kamenjem sve dok ne umre (23).

2. 2. 2. Spaljivanje

Spaljivanje se spominje kao kazna koja je postojala u semitskoj kulturi još prije davanja Tore (24). Kao vid smaknuća određenog od strane suda, ono je propisano samo u slučaju dva prekršaja(25). Čini se da je u iznimnim slučajevima spaljivanje korišteno i kao dodatna kazna nakon izvršenog kamenovanja. – Naime, kako bi se javnost što više zastrašila, leš se spaljivao nakon smaknuća(26). Spaljivanje se, u samoj Bibliji, spominje i kao nejevrejska (babilonska) kazna(27). Ne postoje biblijski navodi koji bi ukazivali na to da su sudom dosuđena smaknuća ikada stvarno izvršavana spaljivanjem.

2. 2. 3. Vješanje

Vješanje se u Bibliji spominje prvenstveno kao lex specialis za nejevreje. Tora, naime, polazi od pozitivne pretpostavke da je osnovni vid smrtne kazne u nejevrejskim zakonodavstvima bilo vješanje 28 - te se ono treba primjeniti, kao posebni zakon, i u onim slučajevima u kojima rabinski sud sudi nejevrejima za kapitalne prekršaje. Vješanje se, takođe, spominje i kao strana praksa preuzeta u drevni izraelski pravni sistem(29) - i, na koncu, kao vanpravna - odnosno vansudska mjera(30). Od svega naprijed rečenog, međutim, treba razlikovati naknadno vješanje leša smaknutog zločinca propisano Torom(31). – Naime, Tora propisuje da se tijelo teškog prestupnika objesi (odnosno nabije na kolac) odmah nakon smaknuća – ali, vrijedi podvući, ovakvo izlaganje tijela očima javnosti s ciljem zaplašivanja ograničeno je samo na nekoliko sati - jer Tora, takođe, propisuje da tijelo mora biti skinuto i sahranjeno prije zalaska sunca onoga dana na koji je izvršena kazna - «jer je obješeni uvreda Bogu»(32).

...

Talmudsko pravo

razlikuje (prvenstveno teoretski) četiri metoda smaknuća: kamenovanje, spaljivanje, odrubljivanje glave i davljenje.

3. 1. Kamenovanje

Rabini su, čini se smatrali da je klasično kamenovanje čin neprimjeren njihovom vremenu – te su se potrudili da cijelu proceduru učine manje brutalnom. Po rabinskoj interpretaciji umjesto da narod ubije osuđenu osobu zasipajući je kamenjem - smrt treba biti izazvana guranjem osuđenika (sa određene visine) kako bi pao na kamenu površinu. Nadalje, po rabinskim uputama, ovo mjesto ne bi smjelo biti previsoko (kako tijelo ne bi bilo unakaženo padom) niti bi smjelo biti prenisko (kako bi bilo izbjegnuto mrcvarenje – te kako bi se osigurala trenutna smrt). Ovakva rabinska interpretacija jasnog i poprilično brutalnog biblijskog propisa opravdana je činjenicom da Tora kaže "svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju" – a tek "potom i sav narod" (33) – što znači, tvrde rabini, da osuđenika trebaju ubiti svjedoci – dok ostatak naroda kamenjem, zapravo, zasipa leš. S obzirom na činjenicu da prvo kamenje gotovo nikada ne nanosi smrtnu povredu, zaključuju rabini, Tora zasigurno nije mogla imati na umu da bi i svjedoci trebali bacati kamenje na osuđenika kao i ostatak naroda. Radije, Tora je imala na umu brzo usmrćivanje izazvano djelovanjem svjedoka – a to se u datom kontekstu može postići samo guranjem osuđenika u smrt na kamenoj površini.

Očigledno, rabinski reformatori su izmijenili drevni biblijski metod kamenovanja kako bi osigurali brzu i laku smrt za osuđenika. Sljedeći korak u reformisanju biblijskog krivičnog prava rabini su postigli isključenjem javnosti sa izvršenja smrtnih kazni (stvar u očiglednoj suprotnosti sa izričitim nalogom Tore) – što je predstavljalo eliminaciju posljednjih elemenata vindicta publica. Interesantno je, međutim, da učešće svjedoka u samom smaknuću nije bilo predmet rabinske intervencije. Vjerovatno zato što direktno učešće u smaknuću stvara, kod potencijalnih svjedoka, daleko veću svijest o težini njihovog udjela u određivanju sudbine osuđenika od pukog svjedočenja. Moguće je i da se zadržavanjem ove drevne institucije htjelo spriječiti zametanje kaste profesionalnih egzekutora.

3. 2. Spaljivanje

Biblijskog kazneni zakon predviđa kaznu spaljivanja za najteže prestupe seksualnih tabua zajednice – poimence: za kćer sveštenika koja bi se odala bludu i za određene oblike incesta. I u ovom slučaju rabinski humanisti su se našli pred pitanjem: kako ublažiti brutalne naloge drevnih biblijskih propisa – te kako sačuvati tijelo osuđenika od potpunog skrnavljenja. Talmudska interpretacija biblijskog propisa o spaljivanju zasniva se na talmudskoj interpretaciji jednog drugog biblijskog teksta – onog koji govori o božanskoj kazni za Aronove sinove, sveštenike (34) Nadava i Aviju koji su pred Gospodom prinijeli «vatru stranu koju nije zapovjedio Gospod»(35) - te su za prestup učinjen vatrom, shodno biblijskom načelu «oko za oko, zub za zub», i kažnjeni vatrom: «Tada dođe oganj od Gospoda i udari ih, te pogiboše pred Gospodom». Prema talmudskoj interpretaciji ovog biblijskog odjeljka, tijela dvojice sveštenika su ostala netaknuta – jer božanski oganj je spalio samo njihove duše. Na osnovu ove interpretacije biblijske pripovijesti (ne čini se da bi bilo pretjerano tvrditi da je i stvorena s ciljem da posluži kao osnova novoj humanističkoj interpretaciji propisa o spaljivanju), rabini su ustvrdili da se i sama biblijska kazna spaljivanja treba vršiti na način koji bi tijelo ostavio netaknutim.

Nakon rabinske reforme, dakle, kazna spaljivanja je, barem teoretski, izgledala ovako: osuđenika se uranjalo u blato do koljena (kako ne bi pao), oko vrata bi mu se vezivale dvije marame čije su krajeve držali svjedoci, svjedocima bi bilo naloženo da vuku marame u suprotnim smjerovima - sve dok osuđenik ne bi otvorio usta – što bi, opet, bilo iskorišteno da mu se ubaci u usta gorući fitilj. Sa spuštanjem fitilja bi se nastavilo sve dok ne bi nastupila smrt (vjerovatno uslijed gušenja).

Biblijska kazna spaljivanjem, dakle, rabinskom interpretacijskom intervencijom, pretvorena je u kaznu gušenjem (postavši time mnogo sličnija davljenju – nego li izvornom spaljivanju). Cijela komplikovana ceremonija sa fitiljem izmišljena je, čini se, prvenstveno, ne bi li se zadržala kakva-takva formalna veza sa biblijskim imenom kazne – jer spaljivanje podrazumijeva vatru – pa čak ni najmaštovitija rabinska interpretacija ne može u potpunosti isključiti vatru iz kazne koja nosi takvo ime.

Iz svega rečenog proizilazi da rabini nisu prezali od podvrgavanja biblijskog teksta krajnje nevjerovatnim metodama interpretacije kako bi sačuvali tijelo osuđenika na smrt (i njegovo dostojanstvo) od skrnavljenja. Dio savremenih autoriteta smatra da je procedura rabinskog «spaljivanja» prekomplikovana da bi ikada mogla biti izvršena. Kao dokaz oni navode činjenicu da (za razliku od drugih metoda smrtne kazne koje su izričito spomenute i opisane u jevrejskoj ne-pravnoj literaturi iz talmudskih vremena) ne postoji ni jedan jedini izvještaj u kome je spaljivanje (rabinsko ili biblijsko) spomenuto kao kazna stvarno primjenjivana u klasičnom rabinskom razdoblju. Ako je ova pretpostavka tačna – ona bi značila da su rabini podvrgli humanističkoj interpretaciji kaznu koju ionako nisu primjenjivali – što bi samo značilo da im je ista smetala i na teoretskom nivou.

3. 3. Odrubljivanje glave

Smaknuće mačem spominje se u Tori u vezi sa pokorenim gradom. – Istovremeno, Tora ne propisuje neki konkretan metod smaknuća ubica. Vrlo je vjerovatno da se izvorno koristio princip taliona po kome je ubica trebao skončati na isti način na koji je skončala žrtva. Talmud, zadržava pogubljenje mačem (na teoretskom nivou, naravno – jer u vrijeme Talmuda već nije bilo jevrejskih osvajanja – a samim tim niti primjene biblijskih propisa o pokorenim gradovima) kao metod smaknuća u slučaju pokorenog grada – ali (u skladu sa politikom ukidanja talionskih kazni) proširuje ovaj metod i na sve ubice bez obzira na to kako je izvršen zločin za koji im je suđeno.

Smaknuće mačem, po Talmudu, vrši se odrubljivanjem glave. Interesantno je da ne postoje izvještaji o primjeni ove kazne u praksi jevrejskih sudova. Pogubljenje mačem se u Prorocima (36) i Spisima uvijek vezuje za kralja – ali tada se ne radi nužno o ubicama. Jevrejsko pravo predviđa mogućnost da kralj kazni povredu svog dostojanstva i bez sudske odluke, kažnjavajući prestupnike mačem.

U svakom slučaju, talmudska reforma je proširila kaznu odrubljivanja glave i na sve vrste ubica, unificiravši time metod smaknuća u svim slučajevim ubistva - i ukinuvši do tada važeće običaje zasnovane na talionskom principu.

Zadnja promjena: abraham; pet 08 kol 2008, 20:56; ukupno mijenjano 1 put.

Nastavak:
3. 4. Davljenje

Kazna davljenjem u Tori uopšte nije spomenuta – što rabinima uopšte nije predstavljalo prepreku da ustvrde kako je svaki put kada nije specificirana bilo kakva druga konkretna smrtna kazna Tora, zapravo, imala na umu kaznu davljenjem. Sklonost rabina ka primjeni upravo ove kazne počiva, čini se, na činjenici da se radi o najhumanijem od tada primjenjivanih metoda – koji, uz to, najmanje nakazi tijelo osuđenika. Slično metodi spaljivanja – i u slučaju kazne davljenjem osuđeni je uranjan u blato do koljena, dvije marame su mu vezivane oko vrata i svjedoci bi ih povlačili u suprotnim pravcima sve dok ne bi nastupila smrt.

Ne postoji izvještaj da je ovaj metod smaknuća ikada korišten u praksi.

Što se tiče post mortem vješanja - neki rabinski autoriteti su smatrali da se isto treba primjenjivati samo u slučaju smaknuća kamenovanjem. - Većina rabina je smatrala da se posmrtno vješanje treba limitirati na samo dva prekršaja: bogohuljenje i obožavanje idola.




(20) A Mojsije zavapi ka Gospodu govoreći: šta ću činiti s ovim narodom? Još malo pa će me zasuti kamenjem (II Knjiga Mojsijeva 17:4). Uporedi još IV Knjiga Mojsijeva 14:10: Tada reče sav zbor da ih pobiju kamenjem; ali se pokaza slava Gospodnja svim sinovima Izrala u šatoru od sastanka; ili I Knjiga Samuilova 30:6: David bješe na muci velikoj, jer narod govoraše da ga zaspu kamenjem; jer žalostan bješe sav narod, svaki za sinovima svojim i za kćerima svojim...; takođe I Knjiga o Carevima 12:18: I car Rovoam posla Adorama koji bijaše nad dankom; ali ga sav Izrael zasu kamenjem, te pogibe; a car Rovoam brže sjede na kola, te pobježe u Jerusalim - te II Knjiga Dnevnika 10:18: I car Rovoam posla Adorama koji bijaše nad dankom, ali ga sinovi Izraelovi zasuše kamenjem, te pogibe. Tada car Rovoam brže sjede na kola, te pobježe u Jerusalim.

(21) III Knjiga Mojsijeva 20:2, 27, 24:16; A Gospod reče Mojsiju: Neka se pogubi taj čovjek; neka ga zaspe kamenjem sav zbor iza okola (IV Knjiga Mojsijeva 15:35); Da sav Izrael čuje i boji se, i da se više ne učini tako zlo među vama (V Knjiga Mojsijeva 13:11); uporedi još V Knjiga Mojsijeva 17:5, 21:21, 22:21.

(22) Ko bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi, sav narod da ga zaspe kamenjem; i došljak i domorodac koji bi ružio ime Gospodnje, da se pogubi (III Knjiga Mojsijeva 24:16); A Gospod reče Mojsiju: Neka se pogubi taj čovjek; neka ga zaspe kamenjem sav zbor iza okola (IV Knjiga Mojsijeva 15:35); Svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju; a potom sav narod; tako izvadi zlo iz sebe (V Knjiga Mojsijeva 17:7).

(23) I Mojsije kaza sinovima Izraelovim, a oni izvedoše psovača napolje iz okola, i zasuše ga kamenjem; i učiniše sinovi Izraelovi kako Gospod zapovjedi Mojsiju (III Knjiga Mojsijeva 24:23); I sav zbor izvede ga iza okola i zasuše ga kamenjem, i umrije, kao što zapovjedi Gospod Mojsiju (IV Knjiga Mojsijeva 15:36); A oni se pobuniše na nj, i zasuše ga kamenjem po zapovijesti carevoj u trijemu doma Gospodnjega (II Knjiga Dnevnika 24:21).

(24) A kad prođe do tri mjeseca dana, javiše Judi govoreći: Tamara snaha tvoja učini preljubu, i evo zatrudnje od preljube. A Juda reče: izvedite je da se spali (I Knjiga Mojsijeva 38:24).

(25) I ko bi uzeo ženu i mater njezinu, zlo je, ognjem da se spali i on i ona, da ne bude zla među vama (III Knjiga Mojsijeva 20:14). Uporedi još III Knjiga Mojsijeva 21:9.

(26) I reče Isus: što si nas smeo? Gospod da te smete danas! I zasu ga kamenjem sav Izrael, i spališe sve ognjem zasuvši kamenjem (Knjiga Isusa sina Navinova 7:25).

(27) A ako ko ne bi pao i poklonio se, u onaj čas biće bačen u peć ognjenu užarenu (Danijel 3:6).

28 Prema biblijskom svjedočanstvu vješanje je bila kazna uobičajena u staro-egipatskom zakonodavstvu: A starješinu nad hljebarima objesi, kao što kaza Josif (I Knjiga Mojsijeva 40:22). – Jednako tako, nejevrejski stanovnici Gavaje tražili su od cara Davida da osveti nepravdu koju im je nanio car Saul upravo vješanjem Saulovih srodnika. Od njegovih sinova neka nam se da sedam ljudi da ih objesimo Gospodu u Gavaji Saula izbranika Gospodnjega. I reče car: ja ću dati; Ali car poštjede Mefivosteja sina Jonatana sina Saulova radi zakletve Gospodnje, koja bi među njima, među Davidom i Jonatanom sinom Saulovim; i uze car dva sina Resfe kćeri Ajine, koje rodi Saulu, Armonija i Mefivosteja, i pet sinova Mihale kćeri Saulove, koje rodi Adrilu sinu Varzelaja Meolaćanina; i dade ih u ruke Gavaonjanima, a oni ih objesiše na gori pred Gospodom; i sva sedmorica pogiboše zajedno; a biše ubijeni prvih dana žetve, u početku ječmene žetve; A Resfa kći Ajina uze vreću, i prostrije po stijeni u početku žetve dokle ne pade na njih dažd s neba, i ne dadijaše pticama nebeskim da padaju na njih danju ni zvijerima poljskim noću; i javiše Davidu šta učini Resfa kći Ajina, inoča Saulova; i David otide te uze kosti Saulove i kosti Jonatana sina njegova od građana u Javisu Galadovu, koji ih bijahu ukrali s ulice Vet-Sanske, gdje ih objesiše Filisteji kad ubiše Filisteji Saula na Gelvuji (II Knjiga Samuilova 21:6–12). Vješanje se spominje i kao smrtna kazan uobičajena u persijskom pravnom sistemu: I Arvona, jedan od dvorana carevijeh, reče: evo i vješala što je načinio Aman za Mardoheja koji je govorio dobro po cara stoje kod kuće Amanove, visoka pedeset lakata. I reče car: objesite ga na njih (Ester ili Knjiga o Jestiri 7:9).

(29) Ezra ili Knjiga Jezdrina 6:11.

(30) A cara Gajskoga objesi na drvo i ostavi do večera; a o zahodu sunčanom zapovjedi Isus te skidoše tijelo njegovo s drveta i baciše pred vrata gradska, i nabaciše na nj veliku gomilu kamenja, koja stoji i danas (Knjiga Isusa sina Navinova 8:29).

(31) Ko zgriješi tako da zasluži smrt, te bude osuđen na smrt i objesiš ga na drvo... (V Knjiga Mojsijeva 21:22).

(32) Tamo, u nastavku - stih 23.

(33) Svjedoci neka prvi dignu ruke na nj da ga ubiju; a potom sav narod; tako izvadi zlo iz sebe (V Knjiga Mojsijeva 17:7 )

(34) Božanskom naredbom, Mojsijevo i Aronovo pleme, koje se po svom rodonačelniku, Jakovljevom sinu Leviju, naziva Levi određeno je za službu Božiju – odnosno za opsluživanje hrama. Aron, Mojsijev brat, postavljen je za prvog prvosveštenika – a njegovi sinovi za sveštenike. Sveštenstvo je kod drevnih Jevreja bilo nasljedno – što znači da su svi sveštenici bili potomci Arona i njegovih sinova.

(35) Svi klasični komentatori Tore slažu se da je značenje ove pomalo ezoterične definicije delikta, zapravo: dodavanje kadu koji se spaljivao na kadionom oltaru sastojaka koji nisu izričito spomenuti u božanskoj naredbi o kadu.

(36) Drugi dio hebrejske biblije. Hebrejska biblija (koju Kršćani nazivaju Starim Zavjetom, dodajući joj i Novi Zavjet koji sadrže jevanđelja koja opisuju Hristov život – te pisma njegovih učenika prvim hrišćanskim zajednicama) sastoji se iz tri dijela: Petoknjižja (Pet Knjiga Mojsijevih, na hebrejskom Tora), Proroka (ovaj dio sadrži djela ranih i kasnih proroka) i Spisa (u ovom dijelu sadržana su poznija neproročka djela poput Psalama ili Pjesme nad pjesmama).

Radovan Karadjic je kriv isto toliko koliko Alija Izedbegovic i Franjo Tudjman.Hag je lakrdija i vidi se ishod i samo zele da osude Srbe jer je zapad od pocetka radio na razbijanju Jugoslavije.Ruke Radovana nisu ni malo krvavije od ruku Tudjmana ili Alije.Posto nisu sudjeni ova dva zlocinca ja mislim da treba i Radovana osloboditi.Ko nije bio u ratu i dozivio ga ne moze da daje komentare.Sarajevo je bila grobnica za Srbe i ubijeno je na hiljade Srba.Zlocinci kao sto je bio Caco i Juka Prazina,Dino i stotine takvi nisu dosli na sud.Srbi su izvodjeni iz svojih stanova odvodjeni u posebne zgrade gdje su muceni (kasarna Vitor Bubanj)Tarcin (Silos) i ostale mjesta i na kraju ubijani.Za sve je to znao Alija Izedbegovic i odobravao.Tako je isto Tudjman znao za sve zlocine koji su se desavali u Hrvackoj i podrzavao ih.Ishod ovoga vidimo ociscenu Hrvacku i ociscenu Bosnu osim djelova kao u Republici Srpskoj.(poruka za Medenog -posto si ti sretan sto se Jugoslavija raspala ja sam tuzna sto postoji takva Hrvacka koja je vise ustaska nego demokrastka.)Malo je Hrvata koji oce reci da rat u Hrvackoj nije bio odbrambeni vec da je davno isplaniran i da Srbi koji su zivjeli u Hrvackoj nisu ni jos zaboravili sta su im uradili Ustase u Drugom Svetskom Ratu a u HDZ su prepoznali iste ustase ali ovo su bili samo njihovi sinovi i unuci koji us bili zadojeni mrznjom prema Srbima.Oni nisu imali gdje da idu osim da uzmu oruzje da se bore.Da nisu uzeli oruzje i uz pomoc JNA opet bi se desili Jasenovci i ostali logori smrti.Najgore je kad hriscani odobravaju takvu politiku ali sta mozemo oni su samo Hrvati.

Ruta je napisao/la:

(poruka za Medenog -posto si ti sretan sto se Jugoslavija raspala ja sam tuzna sto postoji takva Hrvacka koja je vise ustaska nego demokrastka.)

Htio sam ignorirati ovaj post,ali pošto sam prozvan evo me.
Izgleda da u našoj ljepoj Hrvatskoj i dalje žive oni koji su ugroženi,ali ne u stvarnosti već u svojim glavama.Braniti zlo samo zato što je netko iste nacionalnosti kao i ratni zločinci zvalo bi se bezumlje.
I naravno i dalje sam sretan što se Jugoslavija raspala.