Malo ipak treba unatrag – matej24 hoće reći da je razmišljanje o razumijevanju Pisma vezano za autoritet izvan osobe koja namjerava razumjeti..
U svom djelu
Summa Theologica T. Akvinski je tvrdio da se «sva tumačenja temelje na jednom, to jest doslovnom obliku, i samo na temelju njega se može dokazivati». Kasnije je Nikola iz Lire nastavio ovim pravcem i tako utro put Luteru kao što to ova pjesmica pokazuje:
Si Lyra non Lyrasset
Lutherus non sallasset.
(Da Lira nije pjevao,
Luther ne bi igrao.)
Luter je u svom prvom predavanju kao profesor biblijskog tumačenja još uvijek primjenjivao uobičajeno četverostruko tumačenje Pisma. Činjenica je da je on u tom razdoblju bio vrlo kritičan prema Lyri. / W. Kooiman,
Luther en de Bijbel (Baarn: Bosch and Keuning, n.d.), str. 28. Luter se tek postepeno oslobodio alegorijskog metoda i vratio doslovnom značenju teksta.
/Nitko ne može razumjeti Pismo osim ako ne uvidi da sve u njemu povezano s Isusom Kristom koji je cilj Pisma. Nitko ne može razumjeti Pismo ako nije osobno povezan s Isusom Kristom. Reformatori su bili «suvremeni» u najboljem smislu riječi shvaćajući da istinsko tumačenje pretpostavlja i zahtijeva egzistencijalnu uključenost. Njihovo tumačenje je bilo sasvim egzistencijalističko. Međutim, oni nikada nisu učinili suvremenu pogrešku i ljudsku egzistenciju učinili određujućom karakteristikom onoga što je vrijedno u Pismu. «Mi (s našim egzistencijalističkim razumijevanjem) ne shvaćamo biblijsku riječ…. već Krist u biblijskoj riječi razumije nas, stvara vjeru ili nevjeru, život ili smrt»Tek kad otkrijemo ovu istinu Biblija postaje otvorena knjiga za nas. Onda ona više nije Božja Riječ u apstraktnom i konvencionalnom smislu već ona postaje Božja Riječ
pro me. S druge strane, to je bolno iskustvo jer je naša vlastita egzistencija, sva njena grešnost i otuđenje, razotkrivena. S druge strane, (i istovremeno) to je najradosnije iskustvo jer Kristova milost iscjeljuje našu grešnu i otuđenu egzistenciju. Zato što je to tajna Biblije mi nikada nećemo biti «spremni» s njom, već se uvijek iznova pokazati prepuna iznenađenja. Luther je zaista bio u pravu kad je posljednjim pisanim riječima napisao da trebamo najmanje
centum anni (stotinu godina) da dovoljno shvatimo Sveto Pismo.
U srednjem vijeku tenzija između autoriteta Pisma i učenja crkvenog magisterija
postala je očita. Premda je opće mišljenje bilo da je magisterij autoritativni tumač Pisma čuli su se glasovi koji su tvrdili da se
nepogrešivost u najstriktnijem smislu može pripisati samo Pismu. Jedan takav glas bio je i William Okamski. Prirodno je da je kao dijete svog vremena očekivao da svaki kršćanin prihvati doktrinu o crkvi. Međutim, on je također smatrao da «ono što Pismo ne sadrži i ono što se nužno i s očitom dosljednošću ne može izvesti iz sadržaja istog, kršćani ne trebaju vjerovati»./J. Michael Reu,
Luther and the Scriptures (Columbus: Wartburg Press, 1944), str. 24./
On je nadalje tvrdio da
u (hipotetskom) slučaju proturječnosti između Pisma i magisterija konačni autoritet i nepogrešivost pripada Pismu/Hermann Sasse, “Luther and the Word of God”, u
Accents in Luther’s Theology, ur. Heino O. Kadai (St. Louis: Concordia Publishing House, 1967), str. 59./
Ovakvo gledište Pisma je
utrlo put Luteru,-Prije dolaska u Wittenburg Luter je studirao u Erfurtu gdje je Okamov utjecaj bio vrlo snažan-
premda ne treba iz vida izgubiti činjenicu da je za Okama i druge nominaliste načelo
sola scriptura u cijelosti funkcioniralo unutar sudbenog, crkveno-političkog gledišta i Pisma i crkve.
Reformatori su ispravno vjerovali da se poruka evanđelja može naći
u tekstovima i nigdje drugdje. Bog nije tumačenje povijesti spasenja, koja je stvarna i činjenična povijest, ostavio proizvoljnoj prosudbi nekog mudrog povjesničara već je poslao svoje proroke Izraelu i poslao apostole novozavjetnoj crkvi.
Drugim riječima, sam Bog je osigurao tumače svojih vlastitih djela u povijesti. Ponekad je tumačenje izrečeno prije nego se događaj zbio (kao u knjizi Izlaska 3.poglavlje), tako da narod zna da je to Božje djelo. U mnogim drugim slučajevima tumačenje je slijedilo nakon događaja, kao što čitamo, na primjer, u knjigama proroka, Samuela, Kraljevima, Ljetopisi te u novozavjetnim evanđeljima i poslanicama. Ali ili prije ili poslije događaja proroci i apostoli nisu učinili ništa drugo već otkrili ono što su činjenice već podrazumijevale.Tumačenje je uvijek tajna prisutna u činjenici a ono postaje očito u objavi. Kada, na primjer, u evanđeljima i poslanicama apostoli tumače Isusa Krista, i njega kao osobu i njegovo djelo, ali izvodi iz njegove osobnosti i djela. Reformatori su stoga bili sasvim u pravu kad su tražili evanđelje u samim riječima tekstova.
Treba primijetiti da se samo s takvim pristupom mi i dalje možemo dijeliti reformatorsku vjeru u jasnoću i razumljivost Pisma. Suvremena biblijska znanost izgubilo je iz vida ovu misao. Budući da prema mišljenju većine znanstvenika istina leži
iza tekstova Biblija ponovno postaje nerazumljiva a njeno razumijevanje postaje ovisno o «velikim svećenicima» suvremene znanosti. Ovo znači da je laik ponovno doveden u položaj ovisnosti o stručnjaku. U stvari, neki znanstvenici ne oklijevaju to i reći. Prije nekoliko godina profesor L. G. Geering iz Novog Zelanda otvoreno izjavljuje:
«Ako će Biblija i dalje biti pravilo crkvene vjere i prakse i temelj daljnje reformacije njeno proučavanje nužno mora biti zadaća stručnjaka. Biblija je knjiga iz drevnog svijeta i mora se proučavati u svjetlu suvremene znanosti i sve što nam može reći o svijetu koji nam je darovao Bibliju. Vjerojatnost da će Sveti Duh otkriti cijelu njenu istinu laiku, premda iskren, nije veća nego što bi otkrio lijek laičkom poznavatelju medicine./L. G. Geering u članku u
The Outlook, 25. septembar 1965. - također Alan Richardson o kritičkom proučavanju Biblije u osamnaestom i devetnaestom stoljeću., u “The Rise of Modern Biblical Scholarship”, 8. poglavlje u
The Cambridge History of the Bible (Cambridge: University Press, 1963), 3.301/
Sažeto rečeno: reformatori nisu ponovno otkrili Bibliju kao takvu, već
Bibliju kao nositeljicu evanđelja! Ili izraženo riječima Jaroslava Pelikana: «Crkva nije trebala Lutera da im kaže kako je Biblija istinita. Ali je trebala Luthera da joj kaže što je biblijska istina».
Tajna Luterove hermeneutike, i drugih reformatora, bila je njihovo ponovno otkrivanje kerigmatske naravi Svetog Pisma. Biblija nije zakonik crkve, već je to
crkveni tekst za propovijedanje. A to znači da su otvorena vrata za jedno sasvim novo razumijevanje Pisma.
Iako papa Benedikt se kriticki odnosi prema Lutherovom prijevodu i tumacenju poslanice Hebrejima 11,1 u kojem je Luther naglasio subjektivni a ne substancijalni naglasak vjere - misli da je taj dio subjektivnosti vjerovanja nuzan za primanje substancijalnosti vjere..
Sam Luther kaže da ga je obuzela naročita želja da razumije Pavla u poslanici Rimljanima. Naročito mu je smetala jedna riječ, «pravednost», u 1,17: «Jer u njemu se očituje pravednost Božja». Mrzio je tu riječ jer je bio naučen da je razumije kao pokazatelj formalne ili aktivne pravednosti, to jest, pravednosti kojom Bog kažnjava nepravednog grešnika i gnjevi se na njega. Stoga je bjesnio s opterećenom i uznemirenom savješću. Ipak, nastavio je proučavati tu Pavlovu riječ usrdno čeznući da sazna što je Pavao želio. Naposljetku je počeo posvećivati pozornost kontekstu riječi te je počeo shvaćati da je Božja pravednost o kojoj Pavao govori pravednost pomoću koje pravednici žive kao darom Božjim, to jest vjerom. Božja pravednost o kojoj Pavao govori je pravednost koju otkriva evanđelje, pasivna pravednost kojom milostivi Bog opravdava vjerom.
Ovdje sam osjetio da sam u cijelosti iznova rođen te da sam kroz otvorena vrata ušao u sam raj. Tamo mi se ukazalo sasvim različito lice cijelog Pisma. Stoga sam ponavljao Pismo po sjećanju. U drugim sam izrazima našao analogiju, kao Božje djelo, to jest, ono što Bog čini u nama, sila Božja kojom nas On jača, Božja mudrost kojom nas čini mudrim, Božja snaga, Božje spasenje, Božja slava.
Zanimljivo je ono što sam Luther kaže: «Tamo mi se ukazalo sasvim različito lice
Pisma». Doista, ovo egzegetsko otkriće urodilo je neuobičajenim hermeneutičkim plodom.To je dovelo do novog razumijevanja Pisma u kojem su otvoreni novi vidici u svim smjerovima.
) i jednostavno Kršćanstvo prozirne neistine.
samo se ti uključi!
neki ovdje smatraju.