Halo, Ilija , kako gledaš na to da postoje različita mišljenja o tome da je Protestantska reformacija uglavnom počela kao reakcija na srednjovjekovna praznovjerja o životu poslije smrti u čistilištu. Reformatori su odbacili kao nebiblijsko i nerazumno kupovanje i prodavanje oprosta kojima se smanjuje boravak duša umrlih rođaka u čistilištu. Međutim i dalje su vjerovali u svjesno postojanje duša bilo u raju ili paklu tijekom razdoblja između smrti i uskrsnuća. Calvin je to uvjerenje izrazio mnogo agresivnije od Luthera.U svojoj raspravi
Psychopannychia, koju je napisao protiv anabaptista koji su učili da duše između smrti i uskrsnuća jednostavno spavaju, Calvin tvrdi da tijekom tog razdoblja duše vjernika uživaju nebesko blaženstvo, dok se duše nevjernika muče u paklu. Prigodom uskrsnuća tijelo se ponovno spaja s dušom, i tako pojačava rajska zadovoljstva ili bol u paklu. Od tog vremena ovo je učenje o tom razdoblju prihvatila većina protestantskih crkava i nalazimo ga u različitim kredima (vjerovanjima).
Westminstersko vjerovanje (1646), koje se smatra definitivnim iskazom prezbiterijanskog vjerovanja u svijetu engleskog govornog područja, kaže: "Tijelo ljudi se poslije smrti vraća u prah, i propada; ali njihove duše (koje ne umiru niti spavaju), budući da su besmrtne, odmah se vraćaju Bogu koji ih je dao. Duše pravednih koje su tako usavršene u svetosti, primljene su u najviša nebesa, gdje gledaju Božje lice u svjetlu i slavi, čekajući potpuno izbavljenje svojih tijela; a duše zlih bačene su u pakao gdje ostaju u mukama i potpunoj tami, čuvane za sud velikog dana."Ovo priznanje nastavlja iznošenjem nebiblijskog vjerovanja u čistilište.
Odbacivanjem nebiblijskog popularnog praznovjerja o mukama duša u čistilištu, reformatori su otvorili put za ponovno ispitivanje čovjekove naravi od strane racionalističkih filozofa u Prosvjetiteljskom dobu. Ovi filozofi nisu odmah napustili ideju o besmrtnosti duše. Prvi značajan napad na vjerovanje u nastavak života nakon smrti došao je od Davida Humea (1711.–1776.), engleskog filozofa i povjesničara. On je sumnjao u besmrtnost duše zato što je vjerovao da sve znanje potječe od osjetilnih percepcija tijela.Budući da smrt označava kraj svih osjetilnih percepcija, nemoguće je da duša svjesno postoji poslije smrti tijela.
Opadanje u vjerovanje zagrobnog života doseglo je vrhunac sredinom osamnaestog stoljeća kad su se Francuskom, Engleskom i Amerikom proširili ateizam, skepticizam i racionalizam. Objava Darwinova djela
Postanak vrsta (1859) nanijelo je još jedan udarac vjerovanju u nadnaravno i posebno u besmrtnost duše. Ako je čovjekov život nastao spontano, onda ljudska bića nemaju božanskog duha ni besmrtne duše. Darwinove teorije potaknule su ljude da potraže "znanstvene" dokaze za natprirodne pojave kao što je nadživljavanje duše.
Zanimanje javnosti za život duše poslije smrti ubrzo je obnovljeno izdanjem djela
The Coming Race (1860) Bulmer-Lyttona. Ova je knjiga utjecala na niz pisaca koji su pridonijeli da okultizam postane moda britanskog društva. U Americi je zanimanje javnosti za komuniciranje s dušama umrlih pokrenuto seansama sestara Fox koje su živjele u Hydesdaleu, u saveznoj državi New York. One su 31. ožujka 1848. provele seansu u kojoj ih je navodni duh ubijenog čovjeka, koji se nazvao William Duesler, obavijestio da će, ako kopaju u podrumu, naići na njegovo truplo. Informacija se pokazala točnom; truplo je nađeno.
Budući da su duhovi umrlih u kući Foxovih komunicirali preko kuckanja na stolu, u Americi i Engleskoj je brzo postalo modom održavati seanse "kuckanja po stolu" kao načinu komuniciranja s duhom umrle osobe. Ova je pojava privukla pozornost velikog broja učenih ljudi koji su 1882. osnovali Društvo za psihičko istraživanje (SPR). Henry Sedgwich, poznati filozof iz Cambridgea, postao je sredstvom za okupljanje u društvo nekih od najutjecajnijih ljudi svog vremena, uključujući Williama Gladstonea (bivšeg britanskog premijera) i Arthura Balfoura (budućeg premijera).
Važan rezultat pokreta SPR prikazan je u radu Josepha Banks Rhinea, koji je 1930. počeo istraživati svjesni život poslije smrti. Rhine je bio obrazovan kao biolog na sveučilištu Chicago a kasnije se bavio sa SPR dok je predavao na harvardskom sveučilištu. On je redefinirao i drugim imenima označio predmete koje je SPR godinama istraživao; skovao je izraze kao što su "ekstrasenzorna percepcija" (ESP), "para-normalna psihologija" ili "parapsihologija". Time se proučavanju zagrobnog života željelo dati znanstvenu vjerodostojnost. Kasnije je Rhine, zajedno s Williamom McDougalom koji je služio kao predsjednik britanskih i američkih skupina SPR-a, osnovao Odjel za psihičke studije pri sveučilištu Duke. Rusi su opet provodili svoje vlastite psihičke pokuse. Njihove su nalaze u popularnom obliku u
Psychic Discoveries Behind the Iron Curtain objavili Sheila Ostrander i Lynn Schroeder (1970).
Krajem 1960-tih pokojni episkopalni biskup James A. Pike potaknuo je novo i vrlo široko zanimanje za ideju komuniciranja s duhovim umrlih time što je redovno komunicirao sa svojim pokojnim sinom. Danas je naše društvo preplavljeno medijima i psihicima koji svoje usluge reklamiraju preko televizije, časopisa, radija i novina. U svojoj knjizi
At the Hour of Death, K. Osis i E. Haraldson pišu: "Spontana iskustva kontakata s mrtvima su iznenađujuće raširena. U jednom nacionalnom ispitivanju mišljenja… dvadeset i sedam posto američkog stanovništva reklo je da su imali susrete s umrlim rođacima… udovci i udovice… su izvijestili o susretima sa svojim umrlim supružnicima dvostruko češće – pedeset i jedan posto."Komuniciranje s duhovima umrlih nije samo američki fenomen. Istraživanja provedena u drugim zemljama pokazuju sličan visok postotak ljudi koji se služe uslugama medija da komuniciraju s duhovima svojih voljenih pokojnika.
U svojoj knjizi
Immortality or Extinction? Paul i Linda Badham, oboje profesori na sveučilištu St. David u Walesu, posvetili su jedno poglavlje "Dokazima iz psihičkog istraživanja" da potkrijepe svoje vjerovanje u svjesni život poslije smrti. Pisali su: "Neki vjeruju da se izravni kontakt s umrlom osobom može postići preko medija koji navodno imaju sposobnost da, dok su u transu, prenesu poruke između umrlih i živih. Vjerovanje u stvarnost takve komunikacije je krvotok spiritističkih crkava, a ožalošćeni koji traže usluge medija često su zapanjeni osvjedočavajućim opisom pokojnih dragih koje im mediju daju. U nekim slučajevima medij može također pokazati poznavanje prošlog života pokojnika."
Badhamovi priznaju da su mediji u mnogo slučajeva prevaranti koji zasnivaju svoje poruke na "pažljivom promatranju i inteligentnom pogađanju".Pa ipak vjeruju da postoji "siguran dokaz da je osobnost nadživjela smrt tijela".Svoje vjerovanje potkrepljuju izvještavanjem o slučajevima više članova Društva za psifičko istraživanje (SPR), koji su nakon smrti nastavili slati poruke živim članovima SPR-a da dokažu kako su nadživjeli smrt.
Naša namjera nije opovrći sposobnost nekih medija da od duhova prime i prenose poruke. Pitanje je da li takve poruke potječu od duhova umrlih ili od Sotoninih duhova. S ovim se pitanjem možemo pozabaviti kasnije ako budemo istraživali posjet kralja Šaula mediju u En Doru (1 Sam 28,7-25). Zasad je dovoljno primijetiti da spiritizam danas još uvijek ima glavnu ulogu u poticanju vjerovanja da duša živi poslije smrti. Ljudi koji su preko medija komunicirali s navodnim duhovima svojih voljenih pokojnika imaju razloga vjerovati u besmrtnost duše.
Drugi značajni razvoj u naše vrijeme, koji je pridonio promicanju vjerovanja u nadživljavanje duše jeste studija o "doživljajima bliske smrti". Takve su studije zasnovane na izvještajima o ljudima koji su vraćeni u život nakon bliskog susreta sa smrti, i od liječnika i medicinskih sestara koji su izvijestili o doživljajima nekih svojih pacijenata na samrtnoj postelji.
Izvještaji o doživljajima osoba koje su imale blizak susret sa smrti često su jednaki onome što mnogi vjeruju da je život duše u raju. Premda nema dva jednaka izvještaja, njihove su uobičajene karakteristike: dojam smirenosti, osjećaj povlačenja velikom brzinom kroz neki mračni prostor, bestežinsko lebdenje, duhovno tijelo, svijest da se nalaze u blizini nekog duhovnog bića, susret s jarkim svjetlom često protumačenim kao Isus Krist ili anđeo, i viđenje grada svjetla.Takvi se doživljaji tumače kao dokaz da smrću duša napušta tijelo i nastavlja živjeti u bestjelesnom stanju.
Izvještaji o bliskim susretima sa smrću nisu novi. Možemo ih naći u klasičnoj književnosti kao što su
History of the English Church Časnog Bede,
Tibetan Book of Dead, Primitive Culture Sir Edwarda Burnett Taylora i Platonova
Republic.U djelu
Republic Platon izvješćuje o značajnom doživljaju bliske smrti, kojeg koristi da potvrdi vjerovanje u besmrtnost duše.
Evo što je pisao: "Er, sin Amenijev, po rodu Pamfilijac. Dogodilo se da je poginuo u bitci, a kad su se trupla prikupljena desetog dana već raspadala, ustanovljeno je da je njegovo tijelo ostalo netaknuto; kad su ga donijeli kući, u trenutku pogreba, dok je dvanaestog dana ležao na lomači, odjednom je oživio, a kad se vratio u život, rekao je da je vidio drugi svijet. Rekao je: kad je njegova dušao napustila tijelo, putovao je s velikim mnoštvom pa su stigli do neke tajanstvene zemlje u kojoj su u zemlji bila dva otvora jedan pored drugoga, a iznad njih, nasuprot njima, na nebu još dva otvora, i da su suci sjedili između njih i nakon svake presude zatražili da pravednici krenu desno i gore prema nebu sa znakovima koji su im bili pričvršćeni ispred suda nakon što im je izrečena presuda, a nepravednici su kretali nalijevo i dolje, i oni su iza sebe nosili znakove onoga što ih je snašlo, a kad se on sam približio, rekli su mu da mora biti vjesnik čovječanstvu da im kaže za drugi svijet, pa su zatražili da dobro sluša i promatra sve što se dešava na tom mjestu… No kako i na koji se način vratio u tijelo, rekao je, ne zna, ali kad mu se iznenada vratio vid, vidio je sebe kako leži na pogrebnoj lomači."
Platon svoju priču završava ovim značajnim komentarom: "Tako je priča sačuvana… I ona će nas spasiti ako budemo vjerovali… da je duša besmrtna i da može izdržati u svim krajnostima dobra i zla."Možemo se pitati kakvu to vrst spasenja može ponuditi vjerovanje u besmrtnost duše. Živjeti kao bestjelesna duša ili duh u nekom eteričnom svijetu teško da se može usporediti s biblijskom nadom u uskrsnuće cijele osobe u stvarni život na ovom planetu, Zemlji obnovljenoj u svom prvotnom savršenstvu. Ovom ćemo se pitanju vratiti u posljednjem poglavlju u kojem ćemo ispitati biblijsku viziju budućeg svijeta.
No nedavna izjava pape Benedickta XVI o tome da duše umrlih počivaju u Božjem srcu i čekaju uskrsenje je značajna za međuvjerski dijalog..
Propovjednik 9,5Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih.
Kako možemo znati da mrtvi ne znaju ništa?
Zadnja promjena: ; ned 01 srp 2007, 10:08; ukupno mijenjano 1 put.