Idu li djeca u limb, pakao ili raj?
Više je dnevnih novina nedavno pisalo o tome da papa Benedikt XVI. želi promijeniti katolički nauk o »limbu«. Jedino u našem i vašem tjedniku »Glas Koncila« nismo ništa o tome mogli čitati. Je li riječ o »novinarskoj patki« i je li tobožnja želja Svetoga Oca izmišljena, pa se niste osvrtali? Ipak: što je s katoličkom naukom o limbu; što on konkretno znači?Vaš čitatelj, Zagreb
U prošlome broju Glasa Koncila od 29. listopada u vijesti o godišnjem zasjedanju Međunarodne teološke komisije - koja je savjetodavno tijelo Svete Stolice - piše da su se teolozi iz cijeloga svijeta bavili »ponajprije pitanjem djece koja su umrla pije nego što su primila sakrament krsta«, ali se dodaje da je »kraća Papina propovijed zacijelo razočarala sve one koji su u medijima špekulirali da će Papa 'ukinuti' nauk o takozvanom limbu, stanju ili mjestu kamo 'odlaze' nekrštena djeca nakon smrti«. Preporučujemo da pročitate taj članak naslovljen »Prije govora - šutnja« (na str. 6).
U njemu se pojašnjava ono što nalazimo i u Katekizmu Katoličke Crkve, i u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji i u Općem religijskom leksikonu: »Kao stručni teološki izraz označava mjesto ili privremeno stanje onih koji su umrli bez nužnih preduvjeta za ulazak u nebo ali i bez osobne krivnje nužne za čistilište ili za osudu na pakao. Koncept limba bitno je teološki postulat koji omogućuje raspravu o mogućnosti spasenja ljudi koji, bez osobne krivice, nisu imali izričito iskustvo Isusa Krista ili Crkve«, navodi Suvremena katolička enciklopedija.
Katekizam Katoličke Crkve ne spominje izravno riječ »limb«, ali u broju 1261. navodi: »Što se tiče djece umrle bez krštenja, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko Božje milosrđe, naime, koje želi da se svi ljudi spase, i Isusova nježnost prema djeci kada govori: 'Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im!' (Mk 10. 14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krštenja dođu Kristu.«
Tradicionalna teologija, osim toga, razlikuje »limb otaca« od »limba djece«. Prvi, limb otaca, označava pretpostavljeno stanje pravednika koji su u povijesti živjeli prije Krista i zato ga nisu mogli poznavati. Drugi, limb djece, odnosi se na stanje djece koja su umrla bez krštenja, ali nisu počinila nikakav ozbiljan osobni grijeh. Nije, naime, bilo jasno »kako bi netko mogao misliti kao da su u nebu s obzirom da su umrli u stanju istočnoga grijeha«. S druge strane, i usprkos autoritetu sv. Augustina, nije bilo jasno kako bi ih se moglo osuditi na pakao s obzirom na to da nisu nikada imali prilike počiniti ozbiljan osobni grijeh. Učenje ranih teologa bilo je vrlo opširno, ali ne postoji dogmatska definicija crkvenoga Učiteljstva o tom pitanju.
U današnje vrijeme, navodi se u spomenutome tekstu, kada raspravlja o pitanju limba, onda raspravu smješta u kontekst teologije smrti. Mišljenje koje su donijeli teolozi iz Međunarodne teološke komisije proslijedit će Benediktu XVI. i Zboru za nauk vjere tijekom sljedeće godine. No, nije papa Benedikt XVI. onaj koji traži »izmjene«, već - mišljenje, a to je prije njega učinio i papa Ivan Pavao II, jer je to pitanje od velike pastoralne važnosti, posebno za one vjernike kršćane čija su djeca umrla prije nego što su uspjela primiti krštenje. Teologija tumači da je Božja volja da se cijeli svijet spasi, pa se po tome onda i izvodi »univerzalna spasiteljska volja Božja«, što znači da se opravdano naglašava nužnost krštenja za spasenje, ali već otačka teologija, kao i srednjovjekovna govore o nekoj vrsti »pretpakla« ili »limba« gdje duše umrle djece ne trpe muka, ali još uvijek ne sudjeluju u potpunome blaženome gledanju Boga »licem u lice«.