Osmi dan za Augustina ne znači samo povijesni kontinuitet i vrhunac eshatološke subote, već i mistični napredak duše prema unutarnjem svijetu mira. U ovom slučaju subota koju “kršćani štuju duhovno uzdržavajući se od svakog ropskog posla, to jest, od svakog grijeha” simbolizira duhovni “mir i čistu savjest”, dok osmi dan označuje veći vječni mir koji očekuje svete. Tako za Augustina osmi dan sažeto prikazuje ispunjenje subote kao povijesnog promatranja stvari i unutarnje stvarnosti. [/size]
Papa Grgur Veliki (oko 540.-604. g. po Kr.), posljednji veliki naučitelj Latinske crkve, pruža možda konačni primjer spekulativnih i praktičnih napora da se simbolika osmog dana koristi za dokazivanje nadmo ćnosti nedjelje nad subotom. Papa javno ukorava neke kršćane koji štuju subotu i promiču uzdržavanje od rada subotom. On piše u svom pismu: “Izviješten sam da su neki ljudi opakog duha među vama posijali sjeme iskvarenog učenja protivnog svetoj vjeri zabranjujući obavljanje bilo kakvog posla subotom. Što da kažem o takvim ljudima osim da su oni propovjednici Antikrista? ... Zbog toga mi prihvaćamo i štujemo na duhovan način ono što je napisano o suboti. Jer subota znači počinak i mi imamo istinsku subotu, samog Otkupitelja, našeg Gospodina Isusa Krista.”/Epistola 13,6,1, PL 71, 1253./
Da bi našao potporu za osmi dan, Grgur upućuje na tradicionalnu uputu iz Propovjednika 11,2: “Podijeli sedmorici ili osmorici”, tumačeći to kao sliku dana Kristovog uskrsnuća “jer je On zaista ustao u dan Gospodnji koji je osmi dan nakon stvaranja budući da slijedi nakon sed mog dana, subote.”84 Kao još jedno starozavjetno proročanstvo kojim se proriče osmi dan Papa spominje sedam žrtava koje je Job prinio osmog dana nakon posta za svoje sinove i kćeri. On objašnjava: “Izvještaj upućuje na zaključak da je blaženi Job, kad je prinosio žrtve osmog dana, slavio misterij uskrsnuća... i služio Gospodinu zbog nade u uskrsnuće.”Grgur/Moralium 1,8,12, PL 75,532./također uvodi novo i zanimljivo eshatološko tumačenje sedmog i osmog dana promatrajući kršćanski život kao da je to sam Kristov život: “Ono što je sam predivni Spasitelj iskusio na sebi, doista prikazuje ono što i mi doživljavamo tako da i mi, kao On, doživljavamo žalost u šestom, počinak u sedmom i slavu u osmom danu.” Stoga šesti dan prikazuje život “obilježen žalošću i bolnim mučenjem”. Subota označuje čovjekov počinak u grobu kad “duša slobodna od tijela nalazi počinak”. Osmi dan simbolizira “tjelesno uskrsnuće iz mrtvih i radost zbog slavnog ponovnog sjedinjenja duše s tijelom”. Na kraju Grgur zaključuje s maglovitom aluzijom na dan Sunca izjavljujući da nam “osmi dan otvara prostranstvo vječnosti po svjetlu koje slijedi nakon sedmog dana.“
Ova svjedočanstva otkrivaju kontinuitet u uporabi bogate simbolike osmog dana. Izgleda da je tome glavni razlog da se dokaže kako je nedjelja ispunjenje i kontinuitet subote. Velik broj nedokazanih tvrdnji izveden iz Svetog pisma, i iz tadašnjih kalnedarskih spekulacija i svijeta prirode da bi se dokazala prednost osmog dana, nedjelje, pred sedmim danom, subotom.Odražavaju li najranija teološka opravdanja štovanja nedjelje biblijskoapostolski nauk ili su to nedokazane tvrdnje nastale zbog određenih okolnosti? Sama činjenica da su štovatelji nedjelje odavno odbacili ne samo u početku popularni naziv “osmi dan”, već i cijeli niz dokaza koji su se temeljili na pojmovima kao što su stvaranje svjetla, novi svijet, osmi dan u koji je vršeno obrezanje, osmi dan očišćenja, osam duša spašenih od potopa, Propovjednik 11,2, naslov 6. psalma i druge, znači neizrečeno priznanje da se takvi dokazi ne mogu opravdati zdravom biblijskom egzegezom i teologijom.
Međutim, zar slavljenje uspomene na Kristovo uskrsnuće nije dostojan motiv za posvećenje nedjeljnog vremena službi Bogu i čovječanstvu? Premda to može izgledati dobar povod, on se ipak zasniva isključivo na subjektivnom tumačenju. Istim načinom razmišljanja može se braniti valjanost četvrtka, petka ili subote kao dana za počinak budući da su se u te dane zbili Kristova izdaja, smrt i ukop. Ali gdje stoji da ove dane koji su povezani s važnim događajima iz Kristova života treba štovati svakog tjedna uzdržavanjem od posla?Premda se Kristovo uskrsnuće uvelike uzvisuje u Novom zavjetu, nema nagovještaja koji ukazuju da bi u određeni dan trebalo obilježavati uspomenu na ovaj događaj. Sama Gospodnja večera, koja je s vremenom postala bit nedjeljnog bogoslužja, u početku se slavila u neodređeno vrijeme, a njome se slavila uspomena na Kristovu smrt i parusiju, a ne uskrsnuće. Prema Pavlovom naučavanju vjernik treba častiti Kristovo uskrsnuće neprekidno, živeći “novim životom” nakon krštenja (Rimljanima 6,4; Kološanima 2,12-13).
Kad je uskrsnuće kasnije postalo najvažniji razlog za štovanje nedjelje, čak ni tada nije bilo pokušaja da se ovaj događaj učini teološkom osnovom za uvođenje potpunog počinka toga dana, već se, upravo suprotno, pozivalo na zapovijed o suboti - jedan primjer, Efrema Sirskog (oko 350. g. po Kr.), koji poziva kršćane da počivaju u nedjelju pozivajući se na zapovijed o suboti: “Zakon nalaže da se dadne počinak robovima i životinjama tako da robovi, sluškinje i radnici mogu prestati raditi.”/Ephraem Syrus, Hymni et sermones, ur. T. J. Lamy, T, 1882., str. 543-544. /
Zakon na koji se Efrem poziva očito je subota, budući da prije cara Leona Trakijana (457.-474. g. po Kr.) nijedan imperijalni zakon nije propisivao poljoprivredni rad nedjeljom.
W. Rordorf, Sunday, str. 299.
Činjenica da nedjelja nije postala dan počinka na temelju povijesnog razvoja ili teološkog značenja, već postupnim oduzimanjem prednosti suboti, sasvim onemogućava stvaranje valjanog teološkog temelja da se zapovijedi počinak nedjeljom. KOJI JE TOME RAZLOG?
Jer -u zapovijedi o suboti “počinak” se pobliže određuje. On se ne definira kao ugodno ljenčarenje, već kao “posvemašnji počinak, Jahvi posvećen” (Izlazak 31,15; 16,23.25; 35,2; Levitski zakonik 23,3). Premda je subota dana čovječanstvu (Izlazak 16,29; 31,14; Marko 2,27), ona ipak pripada Jahvi (Izlazak 16,23.25; 20,10; 31,15; Levitski zakonik 23,3). Bog u više navrata naziva ovaj dan “moje subote”
Izlazak 31,13; Levitski zakonik 19,3.30; Izaija 56,4; 58,13; Ezekiel 20,12; 22,26; 23,38; 44,24; Nehemija 9,14.
nesumnjivo zbog toga što je On u taj dan “počinuo..., blagoslovio ga... i posvetio” (Postanak 2,2-3). Ovo posebno očitovanje Božje nazočnosti i blagoslova temelj je i bit svetosti subote. Subotnji počinak stoga nije egocentrično opuštanje ni vrijeme za neograničeno ispunjavanje svih želja i prohtjeva, već božanski počinak, vrijeme kad je osoba oslobođena od radnih briga da bi služila Bogu i bližnjima i tako našla istinsku okrepu u ovoj slobodi.
Subota i kao dio dekaloga u svojoj prvobitnoj stvarnosti nije samo dana radi grijeha tj . Dodana radi grijeha kao jedan od razloga za davanje zakona – vec je u samom pocetku imala Bozansku puninu kojoj nije bio potreban dodatak uskrsnuca , vec je uskrsnucem covjek vracen ka Bozanskoj subotnjoj punini kako bi nastavao u svijetu slave kojega ce Bog stvoriti kada prvotno umine tj svijet iz kojega su izasli pravednici po Kristu preobrazeni ..Ispunjenje euharistije ce se jednom dogoditi kao ulaz u subotnju prvobitnu puninu..
