Svima zelim Bozji blagoslov u disputaciji..
Istrazivackim odnosom prema tradiciji i sola scriptura koji nastojim slijediti nastojim ispitati antropologiju Eve i antropologiju Marije u odnosu na ulogu Novog Adama u Prvosvecenickoj sluzbi i Njegovog mesijanskog odnosa prema sluzbi Marije kao SU-pomocnice u planu otkupljenja sa stanovista soteriologije Originalnog Svetista Nebeske svrtinje gdje sada sluzbuje Krist..
Kultni, tj ceremonijalni zakon je bio jedan dio nebeskog uciteljstva uz moralni zakon koji je vodio buduce sunasljednike do dolaska vjere sjemena nepropadljivog - koje je Krist..
Zato ne mozemo odsjecati Stari Zavjet od razumjevanja ostvarenja ulaska milosti po Novome Adamu u one koji uzvjeruju a i na one koji su zajedno s njima bili zatvoreni pod vjeru do direktnog odnosa sa Spasiteljem ...
Božji zahtjev za izgradnju svetišta među Izraelcima došao je nakon njihova izlaska iz Egipta i saveza koji su učinili s Bogom Izl 25,8. To nagovještava da pristupu Svetišta prethodi otkupljenje, jer samo otkupljeni koji su stupili u zavjetni odnos s Bogom mogu u potpunosti uživati zajednicu s Njim. Svetište je u izvjesnom smislu pokušaj obnove edenskog stanja prisne zajednice s Bogom.
Prema Izlasku 25,9 Svetište je bilo sagrađeno po "uzorku" (tabnit) koji je Gospodin pokazao Mojsiju na gori Sinaju (usp. r. 40). Ovaj koncept zahtijeva proučavanje jer osvjetljava pravu narav izraelskog Svetišta. Imenica tabnit izvedena je od glagola banah, "sagraditi". U Starom zavjetu tabnit se odnosi na strukturu (Ps 144,12), uzorak ili model za građevinu -2 Kr 16,10; 1 Ljet 28,11-19-, sliku nečega Pnz 4,16.18; Ps 106,20; Iz 44,13: Ez 8,10; 10,8 ili repliku Još 22,28. Obično opisuje trodimenzionalni predmet i u većini slučajeva pretpostavlja postojanje originala. Ovaj nebeski hram, sastajalište za Boga i Njegova stvorenja, jeste i središte bogoštovlja. U njemu Ga Božji anđeli, Njegove nebeske vojske, i "sva djela njegova, na svakome mjestu vlasti njegove" hvale kao Gospodina ustoličenog na nebesima (Ps 103,19-22). Tu im On otkriva i svoju volju, koju oni slušaju i izvršuju (rr. 20.21). Nebeski zbor Ga veliča jer je neusporediv Ps 89,6-8. Iz nebeskog Svetišta Bog kontaktira sa svojim narodom na zemlji, ne samo slušajući njegove molitve, već i silazeći i izbavljajući ih od njihovih nevolja i tlačenja njihovih neprijatelja Ps 18,7.15-20; 20,3.7). Što je još važnije, iz svog prebivališta na nebu Bog daje oproštenje svom narodu 1 Kr 8,30.34.49.50 i uči ga valjanom putu (r. 36).
Ako je nebesko služilo kao model za zemaljsko, onda mora postojati neka vrst strukturalne veze između ova oba Svetišta. Ovu sličnost ne treba definirati izrazima veličine ili materijala rabljenog u gradnji zemaljskog Svetišta, već kao arhitektonski koncept građevine. Arhitektonski koncept može biti različitih oblika i veličina, ali osnovni koncept ostaje neprimijenjen. Dvodjelna struktura zemaljskog Svetišta ukazuje ne samo na dvodjelno nebesko Svetište, već i na dvije faze Kristove službe na tome mjestu. Naravno, nebesko Svetište je beskrajno slavnije od zemaljskog. To se i očekuje od mjesta u svemiru koje sjedinjuje konačno s beskonačnim, Stvoritelja s Njegovim stvorenjima.. Kultni propisi odnosili su se na suprotstavljene polove svetosti i nečistoće. Svetost je strana ljudima i stvorenju općenito; ona pripada isključivo Bogu. On posvećuje predmete, mjesta, vrijeme, a na poseban način posvećuje svoj narod (Lev 22.9.26). Rezultat nedoličnog kontakta između svetog i običnog je oskvrnjenje; kontakt između svetog/čistog i nečistog dovodi do zagađivanja. Nečistoća praktički prijeti svemu: čak i čisto može doći pod njenu vlast (Lev 11,39).
Teološki rečeno "nečistoća" je bila metaforma kojom je iskazana otuđenost Boga i ljudskih bića. Nečista osoba nije smjela doći u doticaj s drugim ljudima i bila je isključena iz Svetišta. Takva osoba nije mogla održavati važne odnose i zbog toga je za društvo bila mrtva. Na ovaj je način Levitski zakonik nečistoću povezivao sa smrću i bolešću (Bro 6,6.7.11; Lev 13; 14).
Nečista osoba zapravo je ulazila u područje smrti. Lišena društvenog kontakta sa zavjetnom zajednicom, kao i pristupa Gospodinu u Svetištu, postala je izopćenikom iz zavjetnog odnosa. Ovakvo razumijevanje nečistoće daje slutiti da su grijeh i nečistoća u biti sinonimi. Oboje nehotičnim ili hotimičnim kršenjem zakona Saveza prekidaju zavjetni odnos. Rješenje problema grijeha među Izraelcima u biti se nije razlikovalo od onoga koje je postojalo u patrijarhalnom vjerskom sustavu. Bog je svom narodu želio oprostiti grijeh i to je pokazao žrtvenim sustavom. Svetište je osiguravalo oproštenje (Lev 4,20) i očišćenje Lev 12,8 potrebno grešniku koji se kajao. Da bi im bilo oprošteno, oni koji su nosili svoje grijehe prinjeli su žrtvu Gospodinu (Lev 5,5.6). Žrtveni sustav funkcionirao je u okviru određenom otkupljenjem i pravdom, u kome se ozbiljno pristupalo svakom kršenju Saveza. U tom okviru je oproštenje bilo božanski dar, slavno očitovanje Božje ljubavi. U biti je izraelski žrtveni sustav bio Božji dar ljubavi narodu Saveza. Bog je Izraelcima dao mogućnost da krv žrtve uporabe kao sredstvo pomirenja (Lev 17,11). U svojoj milosti dao je svećeništvo Aronu i njegovim sinovima Bro 18,7. Leviti, izabrani da pomažu Aronu, bili su Božji dar svećenicima
Službe u Svetištu ilustrirale su način na koji je Gospodin rješavao problem grijeha. Ove su se službe sastojale od dva dijela: dnevnih obreda i godišnje službe na Dan pomirenja. Njihovo istraživanje pružit će bolje razumijevanje Božjeg plana za konačno rješenje problema grijeha preko Krista.
Ima smisla u činjenici da prijenos grijeha, povezan sa svakodnevnom žrtvom, nije oskrvrnuo žrtvu, svećenika ili Svetište. Nezakonito kršenje svetosti Svetišta predstavljalo je oskvrnuće, no u tom slučaju grešnik je morao umrijeti (usp. Lev 15,31; 20,2.3; Bro 19,13). Grijeh se prenosio na žrtvu, na svećenika i na Svetište, ali su svi i dalje ostali sveti. Ovdje se susrećemo s paradoksom. Osoba koja je uzela meso žrtve zbog grijeha izvan tabor da je spali, morala je prije povratka u tabor oprati odjeću i okupati tijelo Lev 16,27.28. A ipak je tijelo žrtve, opisano kao "presveto" (Lev 6,22), bilo izvor oskvrnuća. Pepeo crvene junice (Br 19,1-10) miješao se s vodom kojom se škropilo za čišćenje osobe koja je dotakla mrtvo tijelo (rr. 11-13). No oskvrnula se osoba koja je škropila (r. 21). U ovom su obredu bili zajedno čistoća i nečistoća. Nešto se slično događalo s krvlju: u nekim je slučajevima bila izvor nečistoće (Lev 12,7), a u drugima sredstvo čišćenja.
Pomoću svakodnevne žrtve priznati grijesi grešnika koji su se pokajali prenošeni su u Božje Svetište. Grijehu i nečistoći bilo je dopušteno da dođe pred samoga Boga samo da se za njih izvrši pomirenje. No ni grijesi za koje je učinjeno pomirenje nisu beskonačno mogli ostati u Božjem svetom stanu. Dokle god su tu ostali, rješenje problema grijeha nije bilo konačno. Dan pomirenja objavio je da svetost i grijeh, čistoća i nečistoća, nemaju ništa zajedničko. Grijeh i nečistoća bili su strani elementi koje je Bog privremeno pustio u svoju blizinu da bi sačuvao one koje je ljubio. No u odgovarajućem trenutku Bog će ispred sebe ukloniti njih i one koji su se odlučili poistovjetiti s grijehom/nečistoćom.
Pavao u Hebrejima slijedi uzorak iz knjige Izlaska: otkupljenje, Savez i Svetište. Svetište novog Saveza je bolje jer je nebeskog podrijetla Heb 8,12; 9,24. U tome se poslanica Hebrejima oslanja na Izlazak 25,9.40., smatrajući ovaj tekst ukazivanjem na Božje istinsko nebesko Svetište koje je starije od zemaljskog. Nebesko Svetište je služilo kao uzorak za zemaljsko, pa bismo ga mogli nazvati antitipom, praslikom (Heb 9,24 – DF, grčki antitypos). Budući da je šator od sastanka bio kopija originala, on je slabiji, opisan kao "sjena" nebeskog Svetišta. Kao kopija i sjena, zemaljsko Svetište ukazivalo je na nebesko i tako svjedočilo o svojoj prolaznosti..
Novi sustav je, zahvaljujući Kristu, donio ostvarenje novog Saveza što ga je Jeremija najavio Jr 31,31-34; Heb 8,8-12. Novi je Savez moćniji od staroga jer je njegov posrednik Sin Božji Heb 8,6; 9,15. On, ljudskog Heb 2,5-18 i božanskog podrijetla (Heb 1,1-4) u stanju je povezati Boga i ljude u zajednicu Saveza. On je i žrtva čijom je krvlju Savez potvrđen - Heb 12,24; 9,15-18. Krist je nazvan "jamac boljega Saveza" (Heb 7,22), jer jamči trajnost novoga Saveza. Suprotnost između dva Saveza navodi apostola na raspravu o Svetištima vezanima uz svaki od Saveza -Heb 8,9.
U kultnoj strukturi prijenosa grijeha ne nalazimo Supomocnika..Zasto?
Takodjer isti SU- ne nalazimo u posalnici Hebrejima..Proces opravdanja je kompaktan i u Novom sustavu u kojem nam je dusa doprla tja iza zavjese..putem Kristove krvi...Teologija euharistije u kojoj bi bila antropoloski smjestena Marija u odnosu na Novog Adama sigurno se ne moze osloniti na stari kultni sustav..Sada susrecemo u novom sustavu Prvosvecenicke sluzbe zivu spasiteljsku milost za kojom je vapila Eva..
Srž poruke u Hebrejima je da "imamo takva velikog svećenika koji sjede s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima" 8.1. Na samom početku Poslanice najavljena je Kristova svećenička služba (1,3); ona se spominje u svakom sljedećem poglavlju do punog tumačenja u 7,1-28.Poslanica Hebrejima pokazuje da je Isus osnovne zahtjeve za levitsko svećeništvo zadovoljio mnogo bolje od svećenika po Aronovoj liniji. Tipološko značenje njihova svećeništva u Njemu je našlo antitipsko ispunjenje (prasliku).
Zahtjevi za visokog svećenika
Aronsko svećeništvo
1. Mora biti čovjek (Heb 5,1).
2. Mora biti imenovan od Boga (r. 4).
3. Mora suosjećati s grešnicima savlađujući sebe (r. 2; metriopatheo, "primjereno suosjećati" – .
4. Mora imati nešto što će prinositi: životinjsku krv (rr. 1.2).
5. Mora služiti u Svetištu: zemaljskom (Heb 9,1-7).
Kristovo svećeništvo
1. Krist je bio ljudskog (Heb 2,14), ali i božanskog podrijetla (1,1-3).
2. Krista je imenovao Otac (5,5.6).
3. Krist suosjeća (sympatheo) s grešnicima (4,15).
4. Krist je prinio samoga sebe (7,27).
5. Krist služi u nebeskom Svetištu -8,2.
Dok je aronsko svećeništvo bilo predslika Kristove svećeničke službe, Novi zavjet ne ostavlja sumnje da će novo svećeništvo ukloniti staro. Stari će Savez biti nadomješten novim, tipske žrtve bit će nadomještene pravom, a levitsko će svećeništvo ustupiti mjesto Melkisedekovu redu Heb 7,11.12.18.19; 8,13; 10,3-10. Kristovo svećeništvo tako ne samo što je bilo antitip aronskom svećeništvu, već i ispunjenje mesijanskog proročanstva iz Psalma 110,4 u svjetlosti kojega poslanica Hebrejima istražuje Postanak 14,17-20. U raspravi o Melkisedekovom svećeništvu prikazana je nadmoć Kristovog svećeništva Heb 7,1-28. U biti Isus Krist je jedini pravi svećenički posrednik između Boga i ljudskog roda. Aronovo i Melkisedekovo svećeništvo služe samo kao modeli Kristove djelotvorne službe. "Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju – to što je u svoje vrijeme objavljeno." (1 Tim 2,5.6)
Superiornost Kristova svećeništva temelji se na božanskoj zakletvi. Ono je nadmoćno i zato što je "neprolazno svećeništvo, jer ostaje zauvijek". (Heb 7,24) Zato je Njegovo svećeništvo nepromjenjivo. Na kraju, Krist je superiorniji svećenik jer je bezgrešan i ne mora prinositi žrtve za svoje vlastite grijehe (rr. 26.27). Svoju službu vrši u potpunosti za druge
Kristovo posredničko djelo u nebeskom Svetištu temeljito je dokumentirano biblijskim učenjem. Prigodom svog uzašašća Krist je otpočeo svećeničku službu primjenjujući na vjernike zasluge svoje posredničke smrti na križu. Kristovo je djelo imalo dva vida. Prvi je prikazan svakodnevnim službama u zemaljskom Svetištu i otpočeo je uzašašćem. U njemu Krist posreduje u prenošenju Božje velike milosti svom narodu kojega predstavlja pred Bogom. Drugi vid Kristova svećeništva prikazan je djelovanjem velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama na Dan pomirenja. O ovoj dimenziji Kristove službe govori Poslanica Hebrejima; Otkrivenje pokazuje Isusa u vršenju službe u oba dijela..
.. Haime, kazes da sustavno svecenstvo nije izvedeno u Bibliji..Naravno da nije u obliku skripte Crkveni oci nisu istraživali pojedinosti Kristovog svećeničkog djelovanja na nebesima. Najviše su naglašavali Kristovo svećeničko djelo na križu kad je sebi prinio kao žrtvu (Origen, Komentar na Ivan 1,40 Atanazije je prepoznao kontinuitet između Kristove žrtve na križu i Njegove svećeničke službe na nebu, gdje je Krist obavljao djelo pomirenja, otkupljenja, posvećenja i suda (Discourse Against the Arians, 1. 11. 41; 2. 14. 7 [NPNF-2, sv. 4, str. 330.351]), a to je učinio i Augustin oko 354.–430; Sermons, 8. 1; 87. Međutim crkva je uvela i druge posrednike po kojima je vjernicima bilo pruženo oproštenje grijeha. Među najvažnijima su bili svećenici (Origen, Homily on Leviticus, 2. 4; Homily on 1 Chorinthians,24). Tome su dodani posredovanje svetaca i apostola na nebu (Origen, Exhortation to Martyrdom, 30; On Prayer, 11. 2; Homily on Numbers, 10. 2).
U patrističkoj literaturi stvarnost postojanja nebeskog Svetišta praktično je zanemarena. Grčki dualizam spriječio crkvene oce da prihvate stvarnost nebeskog Svetišta. Postojala je tendencija da se mističnim ili alegorijskim pristupom nagađa o značenju izraelskog Svetišta. Čak i oni koji su pisali o Poslanici Hebrejima nebeske su elemente proglašavali duhovnima (Hrizostom, Homily on Hebrews, 14. 3 [NPNF-1, sv. 14, str. 433]), dok su ga drugi najčešće poistovjećivali sa crkvom (Augustin, Enchiridion, 56; Metodije [umro 311.], Banquet of the Ten Virgins, 5. 7 ANF, sv. 6, str. 328.