U najmanje tri slučaja biblijski pisci jasno govore o Isusu kao Bogu. U jednom od prvih (Heb 1,8.9 – DF) pisac je uzeo Psalam 45,7.8 u kojem Bog govori Sinu: "Prijestolje je tvoje, Bože, u vijek vjekova, i pravedno žezlo – žezlo je tvog kraljevstva. Ti ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova." U ovom ulomku je Sin, koji je uzvišeniji od anđela (Heb 1,4–2,9), Mojsija (Heb 3,1-6) i levitskog velikog svećenika (Heb 4,14–5,10), oslovljen kao Bog. Kao Otac i Isus posjeduje božansku narav.
Drugu izričitu tvrdnju nalazimo u Ivanu 1,1: "U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog." Premda je istina da postoje izuzeci od pravila, uporaba riječi "Bog" u 1,1c ("Riječ bijaše Bog") bez člana razlikuje predikat od subjekta glagolom "bješe" i time potvrđuje "i Riječ bijaše Bog" (DF). Osim toga, izostavljanje člana naglašava kvalitetu i karakter Riječi. Nakon što je prikazao razliku Riječi i Boga Oca (r. 1b), Ivan potvrđuje da Ona dijeli narav s Ocem. U prvoj od tri kratke rečenice u prvom retku Ivan potvrđuje apsolutno, nadvremensko postojanje Riječi. Ona postoji od početka, prije vremena i stvaranja. Ovo vječno postojanje, međutim, nije bilo u osami, jer Ivan dodaje da "Riječ bijaše kod Boga". Ona se razlikovala od Boga, ali je bila u zajedništvu s Njim, u pravom smislu istovjetna s Bogom. Ovo apostol potvrđuje nedvosmislenom izjavom da "Riječbijaše Bog". Predikat "Bog" u trećoj rečenici ove izuzetne objave stavlja je u položaj naglašavanja, vjerojatno da se izbjegnu neodgovarajući zaključci o naravi Riječi. Vječno preegzistirajuća i u osobnoj uzajamnoj zajednici s Ocem, Riječ je u četrnaestom retku prepoznata kao Isus iz Nazareta, suštinski božanska.
Nigdje u Novom zavjetu Isus nije jasnije prepoznat kao Bog nego u posljednjem ulomku, u kojem u odgovoru na Isusov poziv da dotakne Njegove rane, Toma, sumnjičav učenik, izgovara riječi: "Gospodin moj i Bog moj!" Iv 20,28 Ovo priznanje je to značajnije što ga zbog njega Isus nije prekorio (r. 29; usp. Otk 19,10). Kao što je Izrael iskazivao štovanje Jahvi riječima: "Gospod, naš Bog" (Ps 99,8 – ŠA), tako su kršćani za Isusa mogli reći: "Gospodin moj i Bog moj!" i "[poštujte] Sina kao što [poštujete] Oca" (Iv 5,23).
U Ivanovom Evanđelju sačuvan je niz Isusovih izjava koje svjedoče da je bio svjestan svoje božanske naravi. On je uvijek iznova tvrdio da je više nego zemaljskog podrijetla i naravi. Naučavao je da je "sišao s neba" (Iv 3,13). Ustvrdio je: "Vi potječete odozdo, ja potječem odozgo. Vi potječete od ovoga svijeta, ja ne potječem od ovoga svijeta." (Iv 8,23) Ovi tekstovi ukazuju na preegzistenciju koja je još izričitija u pitanju: "A još da vidite Sina Čovječjega kako uzlazi gdje je prije bio…?" (Iv 6,62) ili u Njegovoj molitvi: "A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet." (Iv 17,5)
Ovu svjesnost da je ontološki bio božansko biće nalazimo izraženu u više značajnih "Ja sam" kazivanja: "Ja sam kruh života" (Iv 6,35), "Ja sam svjetlo svijeta" (Iv 8,12), "Ja sam vrata ovcama" (Iv 10,7), "Ja sam pastir dobri" (r. 11), "Ja sam uskrsnuće i život" (Iv 11,25), "Ja sam put, istina i život" (Iv 14,6), "Ja sam pravi trs" (Iv 15,1).
Isus ne samo što donosi ili daje kruh, život, svjetlo ili uskrsnuće; On je svako od toga. U židovskim ušima su ove "Ja sam" izjave morale izazvati asocijacije na božansko, jer u LXX, grčkom prijevodu hebrejskog Starog zavjeta, ovim se naglašenim "Ja sam" često služi sam Bog (usp. Pnz 32,39; Iz 41,4; 43,10 i drugi). Isto razumijevanje jasno ističu drugi ulomci u kojima Gospodin rabi formulu "Ja sam" bez dodavanja modifikatora predikata, kao na primjer u Ivanu 8,24.28 i 13,19. Najočitiji takav primjer nalazimo u Ivanu 8,58: "Zaista, zaista, kažem vam, prije nego je Abraham bio, Ja Jesam." Razbješnjeli, Njegovi protivnici "digoše kamenje da ga bace na njega" (r. 59), očito smatrajući Isusovu izjavu bogohulnim iskazom o izjednačenosti s Bogom, o nepromjenljivosti, tvrdnjom da je Bog.
Nakon što smo zaključili da Novi zavjet uči kako je Isus iz Nazareta bio istovremeno božanske i ljudske naravi, još uvijek se nalazimo pred najvećim od svih kristoloških problema i predmetom od najveće važnosti. Kako mogu postojati dvije naravi, a samo jedna osoba? Premda možemo zaključiti da je teško naći odgovor na ovo pitanje, Sveto pismo nas poziva da razmatramo Božju tajnu, Krista (Kol 2,2.3); sam Isus nam kaže da je prava spoznaja Njega moguća samo putem otkrivenja (Mt 11.25-27; 16,17).
Prvo moramo utvrditi da je gledište, po kome Isus ima dvije naravi sjedinjene u jednoj osobi, ono što zahtijeva samo Pismo. Već smo zamijetili da Sveto pismo prikazuje Krista kao osobu s božanskom i ljudskom naravi. Stalno se podrazumijeva da su one sjedinjene u jednoj osobi, premda to formalno nije izrečeno u Novom zavjetu koji prikazuje Isusa kao jednu osobu, jednu nepodijeljenju ličnost, u kojoj su dvije naravi nerazdvojno sjedinjene. Tako Pavao govori o Kristu da je po svojoj ljudskoj naravi Davidov potomak (Rim 1,3), a "po Duhu Svetom… sin Božji" (r. 4) – dvije naravi u jednoj osobi. U Poslanici Hebrejima od samog početka nalazimo sistematski razvoj Kristove dvije naravi u jednoj osobi. Prvo poglavlje proglašava Kristovo božanstvo (rr. 2.3.6.8.10-12), dok drugo raspravlja o Njegovoj ljudskoj naravi (rr. 9.14.16.17). Pavao govori o istoj osobnoj zajednici u svom opisu Krista, koji ima lik (odnosno narav) Boga, ali koji se zbog svoje ljudske naravi ponizio, uzimajući narav (ponovno "lik") sluge, postavši sličan ljudima Fil 2,6-8. Ivan na sličan način potvrđuje da je Riječ, koja bješe Bog, postala tijelom i da se Krist, imajući božansku i ljudsku narav, nastanio među ljudima Iv 1,1-18.
Ovo je osvjedočenje među prvim vjernicima bilo tako snažno da apostoli bez i najmanjeg oklijevanja na istu osobu primjenjuju karakteristike ljudske i božanske naravi. Tako je Onaj koji svemir uzdržava svojom silnom riječi napredovao u mudrosti i rastu. Onaj koji je bio prije Abrahama, rodio se u štalici. Onaj koji umire je Onaj koji ispuni sve. U nekim su slučajevima obje naravi zadržane u napetosti u jednoj jedinoj, zgusnutoj frazi, kao kad čitamo da su "Gospodina slave razapeli" 1 Kor 2,8 Izjave ove vrsti nisu ni proturječne ni apsurdne kad ih promatramo u svjetlu ljudsko-božanske zajednice kako je prikazana u Pismima. One imaju smisla samo ako su ove obje naravi bile sjedinjene u jednoj osobi, u Bogočovjeku.
Jos jedna napomena - i prije no je napisan Kuran , i prije 610 -632, pruzan je otpor obozavanju Marije ..Vidi sabor u Efesu
Zadnja promjena: ; sub 02 vel 2008, 20:13; ukupno mijenjano 1 put.