Sejfudeen ističe iskustvo dubokog razmišljanja.Kao što je to Heraklit u svojim fragmentima naglasio..Ali, ne radi li se u razumijevanju Božje riječi o drugoj višoj razini razmišljanja - u kojoj je i filozofija službenica koja čeka sa strane jer se ne usudi išta reči kako ne bi izvrnula Riječ?
Samo dubokim razmisljanjem se moze spoznati sta ustvari autor kaze.
Poslanik i:
Pažljivo čitanje Novog zavjeta pokazuje da su pisci bili osvjedočeni u postojanje svrhe Isusova dolaska. On se nije jednostavno "pojavio", niti je bio samo nadareni Galilejac s posebnim uvidom u Božje putove. Njega je "poslao" Otac; to je tvrdnja koja se samo u Evanđelju po Ivanu pojavljuje oko četrdeset puta. Sam je Gospodin često pokazivao da je svjestan kako ima od Boga povjerenu zadaću. Za opis ovog poslanja rabljene su dvije riječi: opća riječ
pempo i određenija
apostello, koju ukazuju na prisnu vezu između onoga koji šalje i poslanog. Kao Božji pomazani Sluga, Isus je smatrao da je postojala odluka koju je trebao ostvariti. Luka to prilično snažno ističe uporabom grčkog glagolskog oblika
dei ("mora" ili "treba") oko osamnaest puta (Lk 2,49; 4,43; 9,22; 24,44 i drugi). Umjesto da sebe smatra samo jednim od mnogih božanskih vjesnika, Isus je za sebe znao da je Vjesnik-Sin (Mk 12,6.7). Budući da Ga je Otac izdvojio, poslao u svijet (Iv 10,36) i dao mu vlast Iv 8,42; Mt 9,6, nije bilo u redu da vrši svoju volju Iv 4,34; 5,30; 6,38. U Svetom pismu je posebno naglašeno više ciljeva Njegovog rada i misije.
Oko četrdeset godina poslije Pavla, apostol Ivan je o Kristu zapisao: "On je žrtva pomirnica za naše grijehe." (1 Iv 2,2) Ovo je sažeo na vrlo upečatljiv način: "U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe." (1 Iv 4,10) Ovdje imamo jednu od onih zvučnih izjava koje su i te kako važne za razumijevanje kršćanskog gledišta o križu. Ivan jasno potvrđuje da je sam Bog u svojoj ljubavi osigurao skupocjeni Dar koji briše našu krivicu i otklanja Božji gnjev. Rečeno apostolovim riječima, Bog je "ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe". Zahvaljujući križu s nepokolebljivom sigurnošću znamo da je Bog ljubav i prvenstveno ljubav. On pokazuje da ljubav ne prikriva grijeh već se s njim djelotvorno hvata u koštac. Kristova smrt, kao žrtva pomirnica koju je sam Bog dao, prikaz je, dokaz Božje ljubavi i pravednosti (Rim 3,26). "Okajanje" i "pomirenje" možda nisu idealne riječi za našu svrhu, ali budući da nemamo prikladnijih riječi, rabimo ih pažljivo. Uostalom, nas više zanimaju činjenice nego riječi. One svjedoče o dvije velike stvarnosti, to jest stvarnosti grijeha i njegove ozbiljnosti s jedne, i dubine Božje ljubavi koja osigurava dar koji odbija srdžbu od grešnika i kojega primamo "po vjeri" (r. 25), s druge strane. Ukloniti bilo koju od ovih dimenzija Božje ljubavi znači oduzeti Božjoj ljubavi mnogo od njezina apostolskog značenja.
Matej 24,36:
Isusov ponovni dolazak će se dogoditi u vrijeme koje će znati samo Bog Otac (36. stih). Čak ni Isus, u svom utjelovljenom stanju nije znao to vrijeme. Što misliš - zašto? i kako bi se odvijala povijest?A znao je da će se Jeruzalem razoriti.Euzebije piše da je tada u čudnim okolnostima jedan prorok poslao poruku koja je podsjetila ljude na Isusovu opomenu. Bog u svojoj mudrosti zna kada će biti najbolji trenutak za završetak zemaljske povijesti. U međuvremenu, krčćani treba da budu vjerni uprkos nevoljama (13. stih); treba da straže, u očekivanju ponovnog dolaska svoga Spasitelja (42. stih).
Sejfudeen , zašto si tako nestrpljiv, gomilaš pitanja u okviru vankontekstualne logike..
Ideja sluge ima važnu ulogu u novozavjetnom razumijevanju Isusovog djela i zadaće. On sam je tvrdio da "nije došao da mu služe, nego da on služi" (Mt 20,28). Ideja Božjeg sluge potječe izravno iz četiri Izaijeve pjesme poznate Pjesme o Sluzi Jahvinu (Iz 42,1-4; 49,1-6; 50,4-9; 52,13–53,12). Premda se raspravljalo o tome je li sluga u ovim pjesmama pojedinac ili se odnosi na cijeli Izrael, zadaća sluge u ovim ulomcima je mnogo razumljivija ako se na umu ima pojedinac. On je pomazan (Iz 42,1), pozvan da na zemlji uspostavi pravo (rr. 1.3.4), da proširi službu na neznabošce (rr.1.4; Iz 50,4) kao i na Izraela (Iz 49,5.6a), da bude Božje oruđe u spasenju po cijelome svijetu (rr. 1-6), ali da svoju zadaću ostvari dragovoljnim pokoravanjem sve do zamjeničke smrti Iz 53,4-6.8.10-12.
U rječitom ispunjenju ovog proročanstva Isus je izravno citirao Izaiju 53,12., potvrdivši kako je svjestan da se u Njemu ispunila starozavjetna slika sluge (Lk 22,37). Tako i Matej u opisu Isusove službe liječenja citira Izaiju 53,4 kao ispunjenje u Isusu Mt 8,17. To čini i Luka kad izvještava o Filipovom susretu s etiopskim dvoraninom, posebno kad na Isusa primjenjuje izravan citat iz Izaije 53,7.8 Dj 8,32.33. U Petrovoj Prvoj poslanici, nekoliko izravnih aluzija na Slugu patnika pokazuje da je apostol morao imati na umu Izaijin ulomak (1 Pt 2,22 = Iz 53,9; 1 Pt 2,24a = Iz 53,12; 1 Pt 2,24b = Iz 53,5; 1 Pt 2,25 = Iz 53,6). Kao dio svoje zadaće Riječ, koja je po naravi bila sam Bog (Fil 2,6), uzela je na sebe narav sluge (r. 7) da bi se božanski život mogao prikazati ljudima u liku sluge (rr. 5-7). On je postao poslušan do smrti da bi otkrio istinsku ljudsku narav i Ocu prinio savršenu poslušnost koju Njemu duguje čovječanstvo.
Isus je svoju zadaću smatrao zadaćom poslušnosti Očevoj volji. Slikovitim jezikom ustvrdio je da se Njegova hrana sastoji u tome da čini Božju volju (Iv 4,34), i jasno potvrdio da nije sišao s neba da vrši svoju volju "nego volju onoga koji me posla" (Iv 6,39; usp. 5,30). Suprotno prvom Adamu, Drugi je Adam ostao u ljubavi svoga Oca (Iv 15,10; usp. 14,31), voljan da čini što je Njemu ugodno Iv 8,29 i dovrši djelo Onoga koji Ga je poslao (Iv 4,34). To je zahtijevalo stalan sukob sa zlom, pa se naučio "poslušnosti od onoga što je pretrpio" i patnjama (Heb 2,10; usp. Mt 26,39-45; Lk 22,42-46) postigao "savršenstvo" Heb 5,8.9.
Ova istina podržava neumorni poziv na oponašanje naravi Kristova života i službe. Kršćani su pozvani da "budu jednaki slici njegova Sina" Rim 8,39 poticani da se zaodjenu "Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama" (Rim 13,14 – DF; usp. Kol 3,10), da slijede Kristov primjer (1 Sol 1,6), da ostanu u Kristu i žive kako je On živio (1 Iv 2,6) te da žive "u ljubavi" po uzoru na primjer koji im je Krist dao Ef 5,2; usp. 1 Pt 3,8.9. U klasičnom slučaju po ovo pitanju, kad se obraća robovima i poziva ih da, čak i ako nepravedno trpe, budu pokorni svojim gospodarima, Petar objašnjava: "Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama." (1 Pt 2,21)
