I Pavao je bio "tvrd orah". Prigrlio je religiju u kojoj je rođen svih svojim bićem. Odgojen je u najboljim vjerskim školama, bio je među najboljim teolozima onog vremena. Za svoju vjeru bi učinio sve, pa čak i ubijao "krivovjerne". Ali na putu za Damask - sreo je Krista. "Zašto me progoniš" - upitao je Isus Pavla. "Tko si ti Gospodine" - upita Pavao, koji je od silne traumatičnosti susreta sa Kristom pao s konja. "Ja sam Krist, kojeg ti progoniš" - reće mu Isus. (Djela 9,1-5)
Društvo u kojem smo rođeni, država u kojoj živimo, narod kojem po rođenju pripadamo - sve je to "blato" u koje smo upali ne svojom krivnjom. Ali je tragično da nas to društvo, država i narod u kojem se rađamo (a negdje se moramo roditi) - od rođenja drži zarobljene u svojim "čeličnim kanđama" religioznosti, nacionalizma i mržnje prema drugima i drugačijima. Ako se rodiš u Indiji - nameće ti se da budeš hinduist. Ako si rođen u Švedskoj - nameće ti se da budeš protestant. Ako si rođen u Hrvatskoj - nameće ti se da budeš katolik. Ako si rođen u Rusiji - društvo, država i narod u kojem si rođen - nameću ti da budeš pravoslavac.
Kada se rodimo netko nas uvijek nastoji priključiti tradiciji, prošlosti - kojoj i sam pripada. Tako nas roditelji "priključuju" crkvi kojoj i sami pripadaju. A da smo rođeni na drugom kraju svijeta - roditelji bi nas priključili sasvim drugoj religioznosti. I uopće ne bismo bili to što sada jesmo, nego ono što možda sada omalovažavamo, ismijavamo, mrzimo.
Krist nema ništa sa nacijama, društvima i državama koje postoje na Zemlji. Krist je iznad nacije, iznad države, iznad društva. Zato "pravi kršćanin" ne može biti ponosan na nešto društveno (npr. slavne junake iz prošlosti), niti želi biti ponosan na svoju nacionalnu pripadnost ("Ponosan sam što sam Hrvat"), niti nema volju veličati državu u kojoj živi (jer će poput svih drugih ljudskih tvorevina nestati onog trenutka kada Krist dođe ponovno na Zemlju).
"Sve smatram blatom, da Krista dobijem" - rekao je Pavao kasnije, kada je bio osvjedočen o bezvrijednosti svega što je dobio rođenjem na ovoj planeti (Filipljanima 3,8 ). Narod u kojem je rođen, religioznost kojoj je propadao, država kojoj je služio - sve je to prepoznao kao "blato". I odbacio je sve to "da bi Krista dobio". Pravo kršćanstvo je iznad nacije, iznad države. A obilježja lažnog kršćanstva su ispreplitanje sa nacionalizmom, miješanje u politiku, veličanje državnih "svetinja", .......
Samo ako se susretnemo sa Kristom, (a ne sa crkvom, državom, tradicijom, obredima) - možemo prepoznati da je sve to "blato". Samo Krist može slomiti nepopustljiv stisak "čeličnih kanđi" tradicije, nacionalizma, religioznosti - kojoj po svom rođenju pripadamo. Samo Krist može otkupiti nas "zemljane", da budemo stanovnici "nebeskog kraljevstva".
I Pavao je bio "tvrd orah", čak mnogo, mnogo tvrđi. Da je on slušao što mu govore njegovi "istomišljenici" (kao što ti imaš savjete poštovanog Hrkija) - nikada se ne bi izdigao iznad prolaznog i bezvrijednog. Sve dok se ne susretneš sa Kristom možeš činiti što god ti srce želi. Ali susret s Njim pokazat će da li si dostojan ostaviti sve radi Krista i postati Božje dijete (i osloboditi se tradicionalizma, religioznosti i društva u kojem su - ne svojom krivnjom - rođen).
Odgovornost za tvoj život je u tvojim rukama. Samo je pitanje u čijim rukama su tvoje ruke? U Kristovim? Ili u "čeličnim kanđama" nacionalnog, tradicionalnog i religioznog???
Pozdrav