| 
U emisiji Hrvatskoga radija »Kako vlada Vlada« ovih je dana premijer Ivo Sanader prvi put o partizanskim zločinima javno rekao: »Kao premijer tražim od odgovarajućih institucija da se goni i sankcionira svaki zločin iz vremena II. svjetskog rata i poraća bez obzira što je riječ o starim ljudima. Ako je netko u antifašističkom pokretu počinio zločin, a bilo je zločina, taj treba odgovarati.« Upozorio je i da jedno pravilo ne može vrijediti za antifašistički pokret a drugo za Domovinski rat. Nije bilo pitanje u emisiji što točno rade komisije koje se bave ratnim zločinima, jesu li dovoljno dobro sastavljene, a ostaje i pitanje koje se može bez zlobe postaviti pri preimenovanju imena Titova trga u Kazališni trg, ima li u komisijama koje postavljaju to pitanje djece ili bliskih onima čiji su roditelji, malodobna braća, sestre, žene bili također žrtve s obzirom na one koji su nestali ili bili prisiljeni dugo godina provesti u zatvoru, te ima li onih koji su u ime jedine Partije i jednog vođe također stradali. Jer mnogi bliski žrtvama postali su i sami žrtve samo zato što su pripadali poraženima a ne pobjednicima.
Bugarski način lustracije
<table class=antefilek-okvir cellSpacing=0 cellPadding=0 align=left border=0><tr><td class=antefilek>Jasno je da vrijeme koje dolazi s arhivima koji se otvaraju ne smije biti starozavjetno »oko za oko, zub za zub« - ali je vrijeme da žrtve prestanu biti žrtve.</TD></TR></TABLE>
Za svaki zločin ustaša znalo se desetljećima, ali se i desetljećima poslije kažnjavalo i konfisciranjem i nacionaliziranjem imovine samo zato što se mnogi nisu držali izričitih zapovijedi koje je donosio državni vrh. Mnogi su umjetno osuđivani zbog nacionalizma, zbog kritiziranja ekonomskog stanja, zbog pisanja koje nije odgovaralo pobjednicima, a neki od filmova i umjetničkih djela tek se ovih godina mogu prikazivati. Jasno je da vrijeme koje dolazi s arhivima koji se otvaraju ne smije biti starozavjetno »oko za oko, zub za zub« - ali je vrijeme da žrtve prestanu biti žrtve.
Koliko je neznanje, dokazuju i nedavne kritike Wajdina filma »Katyń«. Tako je jedan od kritičara o filmu na Berlinskom festivalu rekao da bi režiseru bilo bolje da je otišao i smirio se u toplicama pod starost nego snimao film o događajima u Katinskoj šumi. Ostale zemlje koje su desetljećima bile također pod vodstvom jedine Partije i jedinih vođa riješile su situaciju na različite načine pa čak kao Bugarska, koja je imena ljudi koji su surađivali s tajnim službama i stvarali atmosferu straha da bi održali režim, stavila na internet, s tim da ne mogu obavljati više funkcije, tj. da progonitelji ne postanu ponovno izbavitelji. A u Hrvatskoj se još uvijek steže oklop starog režima. Jasno je da je lustraciju teško provesti i da je teško doći do pravednosti u takvim pitanjima, ali zbog tisuća žrtava, tisuća grobova bio bi red barem, kako neki savjetuju da se provede »civilizirana lustracija«, tj. da izostane progon bivših sudionika tajnih služba osim u dokazanim krivičnim djelima i da se na značajna javna mjesta ili škole ne imenuju, postavljaju, niti biraju oni koji su surađivali s tajnim službama nedemokratskog režima.
Rasli su spomenici, nestajali ljudi
Nužnost je lustracije i zbog niza razloga, a među ostalim i zbog toga što se događaju neke čudne, možda se smije reći, privatne lustracije, stihijski pa se već godinama susrećemo sa sličnim tekstovima o slučaju Đureković, o kojem se godinama vodi proces u Njemačkoj, a u Hrvatskoj svi ispiru svoju savjest. O smrti hercegovačkih fratara pišu se razne verzije, a pri nedavnom »simpoziju« u Hercegovini rečeno je o tome više, da bi se na jednom od televizijskih programa imenovalo one koji su uradili zločin. Jesu li činjenice točne, jesu li imena točna, i ako jesu, što bi to trebalo značiti?
Lustracija se događa i namjernim zbunjivanjem kada se ljudi neosnovano prozivaju da bi se još više zamaglila stvarnost. Mnogi se otkazi u prošlom vremenu danas prikazuju kao djelo kriminala umjesto kao politička čistka. Ne iznenađuje zbog toga priča jednog klesara ovih dana, u zbunjenom vremenu, u tisku, koji žali za svojih 200 srušenih spomenika u nedavnom ratu koji su najčešće bili spomenici Titu. Nevjerojatno je koliko ih je uspio isklesati, a zaboravlja se da je osnovni kriterij estetika, ma o čijim se spomenicima radilo i kome posvetilo, pa kada je riječ i o najvećim imenima kipara, a ne klesara. Nažalost, ni to još uvijek nije riješeno slično ostalim zemljama koje imaju posebne muzeje za spomenike koji nisu više u funkciji, a ostali su oni koji su izdržali estetske kriterije. Ta priča o spomenicima podsjeća na izbacivanje 145 čeških povjesničara sa svojih katedra 70-ih godina, što je zabilježio Kundera u »Knjizi smijeha i zaborava«: »Kažu da je za svakog povjesničara iznikao negdje u Češkoj, tajanstveno kao u bajci, novi Lenjinov spomenik.« Rasli su spomenici, nestajali ljudi.
Kad politika dodiruje sve pore života
Uz veliku izložbu slika Marca Chagalla, koja još traje u Klovićevim dvorima, tiskana je i knjiga, slikareva autobiografija »Moj život«. U vremenu prešućene poezije i brzog življenja Chagall i izložbom i knjigom dolazi kao čista poezija: »U moje oči i moje srce prodire pljusak bijelih zvijezda, nekako srebrnastih na pozadini modroga nebeskog baršuna.« Nježan u opisima Chagall je sličan i u svojim djelima nadahnutim rodnim Vitebskom i djetinjstvom kojem se stalno vraćao, Biblijom, ženom koju je volio, smještajući sve u neki čudni Božji karusel obojen plavim. To što slikar nastoji sve prikazati nježnošću, često mu je bio težak i opor život u kojem su se prelamale revolucije, glad, snovi o barem jednoj kobasici i komadu kruha, a da bi ispunio svoj najveći slikarski san, često je spavao u sobama na krevetima i s jednim i dvojicom radnika dodirnuvši najdublje sirotinjsko dno. On je primjer kako politika dodiruje sve pore života pa i one najtanahnije, ali se ljudi koji vjeruju u svoj talent ni u najtežim vremenima i uvjetima ne mogu izgubiti.
Događalo se to Chagallu i uoči obljetnice Oktobarske revolucije kad se zatekao u svom Vitebsku, tako različitom od francuskih prostranstava i slikarstva, u vremenu u kojem su se poput svetaca spominjala imena poput Lenjina, Trockoga, Zinovjeva... Pristao je osnovati i voditi »školu za lijepu umjetnost« i postao njezin ravnatelj, predsjednik i sve ostalo. Zanesen, otvorio je školu i učio svoje đake, amatere, često soboslikare da prenose na velika platna njegove skice. I kako sam slikar pripovijeda, na dan 20. listopada svečano su se po cijelom gradu njihale višebojne životinje koje je revolucija napuhala. Zapravo, bila je riječ o njegovim zelenim kravama, konjima koji uzlijeću na nebo, rabinima koji mole, a radnici su prolazili pjevajući Internacionalu. Rukovodioci i komesari nisu bili zadovoljni pitajući se koje to veze ima s Marxom i Lenjinom.
Čas je da legendarno vrijeme odumre
»Žurili su se naručiti od mladih kipara Lenjinova i Marxova poprsja od cementa. Bojao sam se da će se ubrzo rastopiti pod kišama koje su padale u Vitebsku. Kada su u gradskom vrtu podizali jedan takav jadan odljev, rukotvorinu jednoga učenika moje škole, ja sam se, skriven iza grmlja, samo smješkao. Pa gdje je taj Marx, gdje? Gdje je ona klupa na kojoj sam vas nekoć ljubio? Kamo mogu sjesti i sakriti svoj sram? Ali nije bio dovoljan samo jedan Marx. U jednoj drugoj ulici podigli su još jednoga. Ni taj nije bio nimalo bolji. Velik i nezgrapan, još mnogo odbojniji strašio je kočijaše koji su baš njemu preko puta imali svoju postaju.« Chagall je tako završio svoju slikarsku školu i u roku od 24 sata bio izbačen iz škole. Poslije su ga ponovno molili za povratak, ali više se nije želio vratiti.
Taj kratki slikarev citat na dobar način oslikava spomeničku situaciju koje još uvijek nismo svjesni. Riječi pjesme »Molitva milijarditog Kineza« Tonča Petrasova Marovića oslikavaju upravo vrijeme legendarnih, s pjesničkom molitvom da se ne dogodi nijedan više. Na taj bi način možda bilo dobro da i jedno legendarno vrijeme konačno odumre, ali i s nužno potrebnom katarzom, da se ne bismo međusobno lustrirali i osuđivali.
</B>Glas Koncila, broj 10 (1759), 9.3.2008.
Ruta smatra da ja izjednacujem zrtve i pocinitelje sto je neistina jer sam i sam bio zrtva zato sto sam dijete
krivo optuzenog i ubijenog iz pakosti koja se ponovila vise puta nakon drugog svjetskog rata, a takodjer i unuk jasenovacke zrtve..
Abrahame citajuci tvoje postove,dosla sam do zakljucka da pocinjem da sazaljevam Hitlera i njegovu vojsku i da treba preispitati broj Jevreski zrtava u II svetskom ratu i stavio si me u dilemu da li su konclogori uopste postojali(ako jesu da su saveznicka vojska malo pretjerala sa opisima zlostavljanja u njima i o broju zlocina)
Prateci tvoj primjer,mi treba da izjedancimo Jevresjke zrtve i fasisticke zrtve. 
|
|
O kojem to ubijanju "srpske nejači" od povampirenih ustaša govoriš? Koji je narod iza ww2 jedini imao manjak stanovnika prema prvim poslijeratnim popisima u odnosu na razdoblje prije početka rata? Samo Hrvati! Još nešto da natuknem, što ti dobro znaš, a ako neznaš da te naučim jerbo ako ne znaš očito da ti je velikosrpska propaganda isprala mozak;) 
Sustavno ubijanje srba u NDH je obična izmišljotina velikosrpsko-partizanskih hoštaplera i njihovih sluganskih tiskovina i piskarala iz tog razdoblja koji su propagirali mržnju, izmišljali zločine ustaša koje je nemoguće dokazat jer se većina njih nije dogodila, a samo u svrhu da se stvori ozračje genocida koji je svoje krvavo finale imao na Bleiburgu.. Molim da se podastru dokazi za te "ubijene jadne Srbe", name ih jer ne postoje! Svaka žrtava treba imat svoje ime i prezime, mjesto smrti. Treba bit dokazana, a ne izmišljena! Na onima koji tuže je onus probandi! Riječ je o mitu skrojenom nakon ww2, a koji je trebao poslužiti kao ekskulpacija zločina izvršenih nad Hrvatima na prostoru Bleiburga, Teznoga, Jazovke, Maribora... kao i zločina počinjenih nad folksdoječerima. Poradi toga izmišljen je mit Jasenovac da bi se njime sakrio Bleiburg. Dakako, zločina u Jasenovcu je bilo, ali su oni napuhani pa nekih 50-ak puta.
Dakako, riječ je o lažima koje su širile partizanske tiskovine, a u svrhu da se u što većem broju ljudi pobudi mržnja i općenito stvori duh genocida. Dovoljno je samo uzeti ratne tiskovine i dokumente u doba ww2 (dostupne u Nacionalnim knjižnicama) da bi se vidjelo koja je strana počonila veći broj zločina, sa kojima se partizani i hvale, i to u nekoliko stotina članaka, npr. ubjeno 500 ustaških pasa, a zaplijenjeno 250 pušaka, dakle ubijeno je 250 nenaoružanih ljudi što je prema pravilima međunarodnog humanitarnog prava težak zločin. Nisu Hrvatski tenkovi haračili po Beogradu, Svetozarevu, Nišu, Požarevcu, Pančevu niti Beogradu, nego je četnička gamad klala, ubijala i silovala po Hrvatskoj. A vi braći Srbi i dalje živite u lažima i mitomanijama, kako od Kosovske bitke gdje vas je pomela Turska turistička ekspedicija tako i dalje.
.
