Europa se vraća Bogu-obraćenje demokratske većine?

Po mom misljenju ne samo da se Evropa ne vraca Bogu, nego i sami hriscani sve vise u ovo vreme beze od Boga. Niko se ne vraca Bogu, vec svi bezimo od Boga.

A, On uporno, istrajno i neumorno traga za nama. Ide tako polako i poziva: Hodite k Meni svi koji ste umorni i natovareni i Ja cu vas odmoriti!

A ono mnogi medju nama, stvarno, ne da nismo hriscani nego smo cak sta vise direktni sotonini pomagaci.

A, On i dalje sa kapima vrucih suza na svom blagom i punom ljubavi licu, nastavlja da traga za nama.

ON nas uporno nastavlja traziti.

AMEN, brate Jevrejine!

Samo slepa osoba ne vidi da se danas odigrava jedno veliko udaljavanje od Reči Božije, i da su crkve sve više svetovne, formalne, hladne ili često idu za jako neobičnim manifestacijama duha i senzacijama ili prenaglašenim emocijama. A kada se služba završi, kada prestane muzika, slavljenje, duhovne objave i dođe prvo iskušenje oni su gotovi.
Imaju obličje pobožnosti a odrekli su se njene sile. Sila pobožnosti nisu Duhovni darovi već Život u skladu sa Reči, Hrist u nama.

Naša generacija ispunjava ono što je pisano u Laodikejskoj crkvi, a tamo nema niti jedne pohvale crkvi tog doba. Ali ipak određeni pojedinci će nadvladati čak i u Laodikeji. Ja želim iskustvo pobede u Laodikeji!

Brat Aladin

Ruta je napisao/la:

Draga Dino ja stvarno nemam nista protiv tebe i Abrahama,ali kao to da ti razumijes njega a ne mene.Ako Abraham kaze da sotonini pomagaci su Pentakostalci koji tvrde da Zakon nema vise snagu a svi Pentakostalci tvrde da nisu pod Zakonom nego pod vodstvom Duha Svetoga.Sta proizlazi iz toga da su svi Pentakostalci pomagaci Sotonini.Tu je problem.On se pita zasto Pentakostalci ne svetkuju Subotu kao dan odmora.Zato sto Pentakostalci tvrde da dan odmora ce biti u Novom Jerusalemu sa Isusom kad se sve svrsi jer mi smo umrli i uskrsli i sada nas vodi Sveti Duh u govori sta je pogresno a sta ne i u nama zivi neko ko je visi od Subote.Draga Dino ja nikada ne bih takvo nesto iznijela za Adventiste.Molim te Dino budi nepristrasna jer mi se razlikujemo u naucavanju Svetog Pisma i ti i ja mislimo da smo u pravu ali mi imamo istoga Boga i to nas veze i spaja.

Ispričavam se za nedovoljnu jasnoću onoga što sam napisao o pentakostalcima i harizmaticima da je za tebe bila sablazan.
Tvrdim i sam bez pomoći pentakosne braće da Zakon nema snagu jer je oslabljen tijelom pa je Bog poslao Sina da osudi grijeh za grijeh u tijelu..
Izvor Tvoje sablazni nije samo moja nejasnoća već i Tvoje nerazumiojevanje - neprihvatanje činjenica da adventisti nemogu prihvatiti tvrdnju da se Duh Sveti protivi Zakonu ma bio sjena ili ispunjeni itd.Problem je u poimanju legalizma kojeg antinomijalisti pripisuju adventistima..
Mi držimo da Zakon naprosto nije ukinut makar netko nije pod zakonom
već pod Duhom u tijelu raspadljivom...No zašto se ne pitaš zašto je Krist došao ispuniti Zakon?Po kojem je Zakonu umro, po kojem će se Zakonu suditi ili se sudi na Nebeskom sudu, po kome zakonu su neki upisani u knjige života , u knjigu Jagnjetovu ..
Kako može "sjena" biti duhovna a onda biti mrtva itd..
Postoje li lažni pentakostalci ili ne?
Postoje li lažni harizmatici ili ne?
Postoje li lažni adventisti ili ne?
Kada pentakostalci pozivaju iz Babilona, kažu li oni - izlazite Zakona više nema, zakon je ispunjen..Božji poziv glasi - ne budite sudionici grijeha njezinih!
Kako će oni znati što su grijesi ako ne Zakonom i zatražiti milost od Krista.
Može li netko tražiti milost a da nije osuđen?
Držim da oni koji propovijedaju Zakon bez Duha i Duh bez Zakona da propovijedaju pobunu protiv Boga..
U vrijeme pripreme za Harmagedonsku bitku od strane sotone protiv Jagnjetove vojske poziv izlazite iz Babilona treba da bude u sili slave koja osvjetljava svu Zemlju na kojoj s jedne strane ljudi odlzae od Boga a s druge strane prilaze..Otkrivenje 18 je stvar bliske budućnosti , moja je želja da Pentakostalci propovijedaju poziv izlaska iz Babilona uz opomene o času Nebeskog suda - da propovijedaju Biblijski poziv iz Otkrivenja 14 glave i da svetkuju subotu..
Duh zapečaćava pečatom Božjim na koji je neki znak! - kojega preopznavaju anđeli zatirači nakon vremena probe..
Tako nasuprot tome pečaćenju - biblija govori o žigosanju - žigosanje žigom Duhom Zla -žigom Zverinjim..
Kao što Zakon ne spašava tako ni Duh ne spašava bez Krista..
Koji su opravdani - oni drže zakon kao posljedicu spasenja, koji su opravdani - posvećuju se i krštavaju Duhom, ali zato što su spašeni..
Krist spasava ispunjavanjem Zakona , pobjedom nad grijehom i smrću..
Još jednom sestro Ruta - ispričavam se što sam Te sablaznio tvojim nerazumijevanjem i mojom nejasnoćom, pozivam pentakostne da svetkuju subotu, da jedu čistu hranu, da prihvate troanđeosku poruku o predadventnome sudu..
Osim toga subota nije adventistička svojina - već Božja,
Duh Sveti nije svojina pentakostalaca već Božji Duh je u Njegovoj vlasti..
On pripada svima koji vjeruju i traže ga za vršenje službe vječnog evanđelja, Bog je spreman dati Duha i pentekostalcima i Adventistima sedmoga dana - koji ističu poziv izlaska iz Babilona..Očekujem novu pedesetnicu - za ispunjavanje posla u Otkrivenju 18 gl.

Božji blagoslov
abraham

Aladin je napisao/la:

AMEN, brate Jevrejine!

Samo slepa osoba ne vidi da se danas odigrava jedno veliko udaljavanje od Reči Božije, i da su crkve sve više svetovne, formalne, hladne ili često idu za jako neobičnim manifestacijama duha i senzacijama ili prenaglašenim emocijama. A kada se služba završi, kada prestane muzika, slavljenje, duhovne objave i dođe prvo iskušenje oni su gotovi.
Imaju obličje pobožnosti a odrekli su se njene sile. Sila pobožnosti nisu Duhovni darovi već Život u skladu sa Reči, Hrist u nama.

Naša generacija ispunjava ono što je pisano u Laodikejskoj crkvi, a tamo nema niti jedne pohvale crkvi tog doba. Ali ipak određeni pojedinci će nadvladati čak i u Laodikeji. Ja želim iskustvo pobede u Laodikeji!

Brat Aladin

Zato adventisti sedmoga dana propovijedaju troanđeosku poruku i poruku iz 18 gl. Otkrivenja o padu Babilona..No očekuju u velikoj tami i veliko svjetlo koje osvjetljava cijelu Zemlju velikim sjajem..
Drago mi je da vidiš kako adventisti sedmoga dana dobro vide udaljavanje svijeta od Boga i da propovijedaju vječno evanđelje i opomenu o času suda ..isto tako pored strašne tame svjetlo evanželja ne gubi snagu, nadam se velikim izlascima iz Babilona..U topicu o Babilonu ima mjesta za definiranje i listu babilonskih grijeha..
abraham

GLAS ISTRE DONOSI INTERVJU S GLAVNIM UREDNIKOM PORTALA KRIŽ ŽIVOTA:
Crkva je sveta, ali u njoj postoji i grijeh

Crkva ima dvije karakteristike: ona je sveta, ali u isto vrijeme u njoj postoji i grijeh. Ona okuplja ljude, i po samoj toj činjenici moramo biti svjesni da i vjernik, kao i svećenik i biskup, mogu (po)griješiti, rekao je urednik portala Križ života Hrvoje Cirkvenec u razgovoru za uskrsno izdanje Glasa Istre.

U nastavku intervjua, urednik Križa života osvrnuo se i na vjerski život u Hrvatskoj. ''Zasigurno da je postotak od gotovo 90 posto katolika u Hrvatskoj prenapuhan, a razlog tome je folklorni, tradicionalni odnos prema vjeroispovijesti. Drugi problem je prenaglašavanje povezanosti nacionalnosti i vjeroispovijesti, to što katolicizam dolazi uz hrvatstvo poput 'sakralne pozlate', kao da se Crkvom želi blagosloviti činjenica da je netko Hrvat i kao da nam je nemoguće zamisliti da bi u Hrvatskoj postojao netko tko bi bio Srbin katolik, ili Hrvat pravoslavac.

Sve su to jasni problemi koji onda, primjerice, rezultiraju time da predstavnici Katoličke crkve vode akciju za zabranu rada trgovina nedjeljom, dok potrošači u Hrvatskoj, mahom katolici, svake nedjelje pune trgovačke centre'', rekao je Cirkvenec.

''Taj jaz između predstavnika Crkve i velike većine koja uzima katolički predznak postojat će tako dugo dok svijest o vlastitoj vjeri, kao i činjenica da u Hrvatskoj ne živi 90 posto katolika, ne evoluira na viši stupanj, kada će se građani više pozabaviti vlastitim identitetom koji neće imati folklorni predznak, te kada će se u Crkvi prihvatiti činjenica da je katolika manje nego što se mislilo. Koliko god to za neke zvučalo deprimirajuće, mislim da ćemo tada imati i zrelije društvo, a i zreliju Crkvu koja će s obzirom na brojnost istinskih vjernika moći poraditi na novim modelima evangelizacije, za što je jako bitno osobno svjedočanstvo vjere.

To osobno svjedočanstvo pripadnosti Kristu danas se gubi i nestaje u tom prividnom postotku katolika u našem društvu te nam se ponekad čini da su katolici jednaki u svemu s onima koji ne ispovijedaju vjeru. Kad bi se to promijenilo, i kada bi imali manji broj katolika u društvu, ali onih koji nisu samo katolici na papiru, već i u svojim životima i u društvu, onda bi se jasnije iskristaliziralo ono što vjera nosi sa sobom i kakvi su njezini istinski plodovi'', rekao je urednik Križa života za blagdansko izdanje Glasa Istre.

Intervju u cijelosti možete pročitati ovdje.






9.4.2007

Dina je napisao/la:

GLAS ISTRE DONOSI INTERVJU S GLAVNIM UREDNIKOM PORTALA KRIŽ ŽIVOTA:
Crkva je sveta, ali u njoj postoji i grijeh

Crkva ima dvije karakteristike: ona je sveta, ali u isto vrijeme u njoj postoji i grijeh. Ona okuplja ljude, i po samoj toj činjenici moramo biti svjesni da i vjernik, kao i svećenik i biskup, mogu (po)griješiti, rekao je urednik portala Križ života Hrvoje Cirkvenec u razgovoru za uskrsno izdanje Glasa Istre.

U nastavku intervjua, urednik Križa života osvrnuo se i na vjerski život u Hrvatskoj. ''Zasigurno da je postotak od gotovo 90 posto katolika u Hrvatskoj prenapuhan, a razlog tome je folklorni, tradicionalni odnos prema vjeroispovijesti. Drugi problem je prenaglašavanje povezanosti nacionalnosti i vjeroispovijesti, to što katolicizam dolazi uz hrvatstvo poput 'sakralne pozlate', kao da se Crkvom želi blagosloviti činjenica da je netko Hrvat i kao da nam je nemoguće zamisliti da bi u Hrvatskoj postojao netko tko bi bio Srbin katolik, ili Hrvat pravoslavac.

Sve su to jasni problemi koji onda, primjerice, rezultiraju time da predstavnici Katoličke crkve vode akciju za zabranu rada trgovina nedjeljom, dok potrošači u Hrvatskoj, mahom katolici, svake nedjelje pune trgovačke centre'', rekao je Cirkvenec.

''Taj jaz između predstavnika Crkve i velike većine koja uzima katolički predznak postojat će tako dugo dok svijest o vlastitoj vjeri, kao i činjenica da u Hrvatskoj ne živi 90 posto katolika, ne evoluira na viši stupanj, kada će se građani više pozabaviti vlastitim identitetom koji neće imati folklorni predznak, te kada će se u Crkvi prihvatiti činjenica da je katolika manje nego što se mislilo. Koliko god to za neke zvučalo deprimirajuće, mislim da ćemo tada imati i zrelije društvo, a i zreliju Crkvu koja će s obzirom na brojnost istinskih vjernika moći poraditi na novim modelima evangelizacije, za što je jako bitno osobno svjedočanstvo vjere.

To osobno svjedočanstvo pripadnosti Kristu danas se gubi i nestaje u tom prividnom postotku katolika u našem društvu te nam se ponekad čini da su katolici jednaki u svemu s onima koji ne ispovijedaju vjeru. Kad bi se to promijenilo, i kada bi imali manji broj katolika u društvu, ali onih koji nisu samo katolici na papiru, već i u svojim životima i u društvu, onda bi se jasnije iskristaliziralo ono što vjera nosi sa sobom i kakvi su njezini istinski plodovi'', rekao je urednik Križa života za blagdansko izdanje Glasa Istre.

Intervju u cijelosti možete pročitati ovdje.






9.4.2007

Glas Istre / Križ života

kao što ima folklornih, samo nominalnih katolika, tako ima , sličnih ili takvih , i protestanata i reformiranih
najveći utjecaj na sve te pojave ima sekularizacija društva , te gubitak interesa za nadnaravnim, mističnim i duhovnim...

<BLOCKQUOTE>Da Hrki,sekularizacija koja je prihvacena od nevjerstva vjernika,i na tu cinjenicu je ukazivao abraham u svojim postovima,znaci,ne moze se reci,da su katolici ili protestanti ili adventisti ili pentakostalci,svi od sotone i da cine djela bezbozna,ali ima i takvih u svim crkvenim strukturama i u svim crkvama i to je posljedak,o kome se sve vrijeme,govori.
Neznam da li si ti,pisao ovu kolumnu,ali tko je da je posteno je receno.I jos jedno pitanje kad Krist dodje ho ce li naci vjere na zemlju????</BLOCKQUOTE>

MNOŠTVO VJERNIKA NA SVEČANOJ USKRSNOJ EUHARISTIJI

Milovan: Uskrs je duh i duša, ne samo zeko i jaje

Porečki i pulski biskup Ivan Milovan pozvao je sve ljude na više osjećaja jedan za drugoga, za pravdu i pomoć nemoćnima i siromašnima







POREČ -
Mnoštvo vjernika, domaćih i stranih, prisustvovalo je uskrsnoj euharistiji u porečkoj bazilici. Svečano misno slavlje, zajedno s porečkim svećenicima, predvodio je biskup porečki i pulski Ivan Milovan. Na hrvatskom te talijanskom i njemačkom jeziku poželio je svima da im Uskrs bude sretan i sunčan »iznutra i izvana« te da im donese mir i snagu u duši i srcu.
- Živimo u materijalnom svijetu – rađamo se, rastemo, radimo, radujemo se i patimo, ali ako bismo ostali u okviru onoga što nam daju samo naša osjetila, za nas nema prave budućnosti. Čovjeku treba otvoriti nove mogućnosti, a jedini ispravni put prema njima je onaj prema Bogu, rekao je biskup Milovan vjernicima u prigodnoj propovijedi.

Samo u materijalnom svijetu čovjek je okrenut prema lažnim božanstvima i u tom slučaju radi na svojoj propasti. Pozvao je vjernike da hrane svoju dušu nedjeljnim slavljima i molitvom, a ne TV sapunicama. Zato se treba okrenuti ljestvici duhovnih vrednota, među kojima svakako velik dar čovječanstvu predstavlja mogućnost slavljenja Uskrsa.
Biskup Milovan pozvao je vjernike neka im u ovim danima slavlja budu na prvom mjestu duh i duša, život i vječna ljubav, a ne samo prigodničarski zeko i jaja. Kada čovjek u to vjeruje i živi u vjeri, stvara bolje društvo.
Zato je pozvao sve ljude da jačaju svoju dušu otkrivajući svrhu svog života, da slave Uskrs kao najveći ljudski dar i tajnu vjere te da imaju više osjećaja jedan za drugoga, za pravdu i pomoć nemoćnima i siromašnima. Sreću, naime, poručio je, ne čine samo materijalna dobra i novac.

V. MEDVEDEC
Snimio M. MIJOŠEK
---------------------------------

Tko će materijalni svijet okrenuti Bogu duhovnoj budućnosti?
Kako okrenuti čovjeka za 180 stupnjeva od lažnih bogova?
Da li su ekonomske sile pod kontrolom kršćana?
Mogu li se one kristijanizirati?
Treba li crkva imati drugačiji odnos prema državi da bi se čovjek odvratio od lažnih bogova?
Da li je točno da je čovjek samo u materijalnom svijetu okrenut prema lažnim bogovima?
Što znači da je crkva sveta ?

abraham

Da li je sekularizacija zaustavljiva desekularizacijom, koliko je povratak Bogu vjerski motiviran?
U čemu je suština današnjeg obraćenja Bogu?

Treba li današnjem čovjeku oproštenje?
abraham
Iz Križa života:



Treba li današnjem čovjeku oproštenje?

Posljednjih nekoliko desetljeća u Crkvi se vodi velika diskusija oko toga je li sakrament pomirenja (ispovijed) još uvijek suvremen i je li potreban današnjem čovjeku. Malo je onih koji su boravili u nekoj od zapadnoeuropskih zemalja, a da nisu ostali zaprepašteni spoznajom da se tamo gotovo više nitko ne ispovijeda, a na pričesti su svi redoviti. Sa čežnjom stariji svećenici sa Zapada dolaze u Hrvatsku i promatraju redove pred našim ispovjedaonicama. Mlađi zapadni svećenici nam se pomalo i podruguju gledajući u nama posljednji ostatak nekih starih, konzervativnih vremena koja su oni, «moderni kršćani», već prevladali. Što reći na sve to? Čuo sam ovih dana od jednog kolege za naše pojmove nevjerojatnu priču: bio je on u jednom društvu svećenika u Njemačkoj u kojem se zatekao i mjesni biskup. Tema je bila ispovijed i biskup sav sretan konstatira: «Hvala Bogu da smo se riješili tih redova pred ispovjedaonicama. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad svećenik satima sjedio u ispovjedaonici!».

Prije nekoliko godina posjetili su nas prijatelji iz jednog bratskog grada na sjeveru Njemačke i kao dar našoj župi donijeli dvije krasne starinske ispovjedaonice. Predali su mi je predstavnici tamošnjeg Pastoralnog vijeća. Bili su to mahom ljudi starijih ili srednjih godina. Njihove riječi duboko su mi se usjekle u sjećanje i često o njima razmišljam pitajući se hoćemo li se mi i koliko još dugo moći opirati tom mentalitetu. «Velečasni», rekli su mi tada, «mi smo Vam donijeli ove ispovjedaonice jer nam one više, na žalost, nisu potrebne.
Ali nemojte misliti da smo mi Nijemci manje grešni od vas Hrvata. Nipošto! Mi smo samo zaboravili što je to grijeh!».

Bio je to trenutak iskrenosti jedne njemačke katolkinje. Pohvalili su se da su jedva uspjeli te ispovjedaonice sačuvati od uništenja. Sakristan ih je htio pretvoriti u ormar za knjige. Umjesto njih, uredili su u crkvi prostoriju za osobni razgovor sa svećenikom. Sobica je to sa stolom i dvije stolice, imao sam sve to prilike osobno vidjeti. I ništa u tome ne bi bilo loše, dapače, da nisam porazgovarao s mjesnim župnikom koji mi je rekao kako vjernici svećenika najviše traže za razgovor. Nema tu neke velike potrebe za oproštenjem, radi se o potrebi izjadati se nekom povjerljivom, isprazniti srce i dušu od svega negativnog što se nakupilo i možda dobiti kakav koristan savjet. Jedna majka, koja radi već dugo u Austriji, zamolila me je da nekako objasnim njezinoj kćeri, srednjoškolki, da je ispovijed važna i potrebna. «Jedva sam je nagovorila da dođe na ispovijed», rekla je mama. «Znate, tamo se nitko ne ispovijeda pa sam joj rekla da ona mora jer smo mi Hrvati i kod nas se to još uvijek radi», rekla mi je sva zabrinuta. A djevojka je vjerojatno sve to «obavila» da udovolji mami.

Svi smo na vjeronauku detaljno učili dijelove ispovijedi, znali smo ih napamet nabrojati i svaki pojedini protumačiti. Ispit savjesti, priznanje grijeha, kajanje, odrješenje i pokora. Nije li sve to tako jednostavno? Uh, čini se da ipak nije! Mnogi mladi danas osjećaju krizu ispovijedi. Kao da su izgubili smisao tog kratkog i često brzopletog razgovorčića nakon kojega već unaprijed znam što ću reći na slijedećoj ispovijedi. Ima li sve to smisla? I što to sve Bogu tako znači da to i dalje od nas zahtijeva?

Današnji prigovori praksi ispovijedanja grijeha su višestruki. Razmišljajući o njihovoj (ne)opravdanosti i (ne)utemeljenosti, dopustiti ću si pravo upozoriti na neka kriva shvaćanja ispovijedi, ali i istaknuti ono pozitivno.


Tako shvaćena praksa ispovijedanja doista jest dvoličnost. Mnogi se ispovijedaju i priznaju svoje grijehe gotovo ni ne razmišljajući o tome što bi trebalo promijeniti. Oni samo konstatiraju svoje promašaje, no u njima se ne događa nikakva promjena. Oni koji ovako shvaćaju ispovijed, ne doživljavaju ništa u svojoj nutrini, niti se bilo što mijenja u njihovim životima. Oni na ispovijed dolaze kao u «kemijsku čistionicu». No, ne smijemo zaboraviti da Crkva ne shvaća ispovijed na ovaj način. Istina je da je Bog neumoran u praštanju, istina je da su moji grijesi zaštićeni ispovjednom tajnom, no to ni u kom slučaju ne smije biti izlika da nastavim sa grešnom praksom. Može se dogoditi da ponovim koji grijeh, ali u meni mora postojati ŽELJA I VOLJA ne ponavljati ispovjeđene grijehe. U protivnom je moje kajanje neiskreno, a ispovijed neučinkovita. Ona nije korak obraćenja, nego samo izraz potrebe da skinem sa sebe teret krivnje koju mi otkriva moja savjest. Nemojmo zaboraviti da ispovijed zahtijeva korak naprijed, a ne stajanje na mjestu. Opraštajući, Bog mi omogućava hod ka ljepšem i kvalitetnijem životu. Stoga ispravno shvaćena i izvršena ispovijed ne podržava dvoličnost, nego, naprotiv, nuka čovjeka da ide naprijed uvijek nezadovoljan stupnjem svoje dobrote i ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Pa zar mi Bog ne može oprostiti i bez svećenika? Kako je moguće njegovo oproštenje ograničiti na jedan sakramenat? Uostalom, zar Bog ne čuje moje iskreno kajanje i kod kuće? Pa i drugi kršćani koji nisu katolici primaju Božje oproštenje, a ne ispovijedaju se!

Tvorac sakramenta pomirenja je sam Isus. To je njegov uskrsni dar Crkvi! Pobjeđujući grijeh i smrt, Isus želi da plodovi njegova uskrsnog oslobađanja nastave djelovati među njegovim vjernicima. Naravno da je Bog mnoge stvari mogao učiniti direktno, bez sudjelovanja čovjeka. On doista MOŽE djelovati bez nas, ali NE ŽELI! Bog se uvijek radije opredjeljuje za suradnju sa čovjekom. Isus je ovlast opraštanja grijeha podario svojim apostolima, a ne cijeloj zajednici. Dakle, Isus želi da konkretan čovjek bude vidljivi znak njegovog oproštenja. Ne smijemo zaboraviti da teški grijeh ugrožava ne samo naš odnos s Bogom, nego nas udaljava od Crkve koja je sveta zajednica spašenih. Stoga je potrebno vratiti se ne samo Bogu osobno, nego i zajednici Crkve. Svojim grijehom ja ne vrijeđam samo Boga, nego i kaljam svetost Crkve čiji sam član po krštenju. Kroz svećenika koji ispovijeda događa se taj dvostruki povratak: Bogu (jer svećenik vidljivo predstavlja Krista koji oprašta) i Crkvi (jer je svećenik njezin službenik). Znači, ispovijed pred svećenikom povratak je na izvore, povratak k Bogu kojeg sam iznevjerio i povratak Crkvi čiju sam svetost pozvan čuvati čestitim životom, a to griješeći nisam činio. Zato je potrebno da uz Boga koji je nevidljivo prisutan u ispovijedi, tu bude nazočan i svećenik kao službenik Crkve u čijem se okrilju pomirenje zbiva. Naravno da je najjači argument (usprkos protestantskim tumačenjima) Isusova ovlast koju je dao izričito apostolima. I kao što su apostoli svojim nasljednicima predali vlast i dužnost propovijedanja Riječi, vlast i dužnost upravljanja Crkvom, tako su im predali i vlast i dužnost biti znakom pomirenja.

Nadam se da je uočljiva činjenica kako sam ovdje govorio o teškim grijesima. Lakši grijesi svoje oproštenje nalaze i izvan ispovijedi – kroz molitvu, pokoru, djela ljubavi itd. Oni naime ne kidaju ozbiljno našu povezanost s Bogom i Crkvom pa nisu takav razlog da bismo se radi njih morali ispovijedati.

Ima li smisla ispovijedati se kad ću ponovno zgriješiti?

Ima li smisla jesti kad ću već za nekoliko sati biti gladan? Ima li smisla liječiti se kad ću vjerojatno ponovno dobiti neku bolest? Grešnost je dio našeg zemaljskog postojanja. Naš ideal je život ljubavi, pravde, istine… No, naša ograničenost znatno nas usporava na tom putu ka idealu. Bog nas poznaje do u najdublje dubine. On zna našu dobru volju i želju, ali i naše slabosti. On zna da bismo puno više željeli nego što možemo ostvariti. Da ne bismo klonuli i obeshrabrili se radi vlastite grešnosti i nedosljednosti, Bog skida s nas teret grijeha. Svijest o vlastitoj slabosti, ponovnom griješenju i mnogim nedosljednostima obećanjima koje smo dali sebi i Bogu, trebala bi me držati još čvršće uz Boga, a ne me udaljavati od njega. To što ću u životu ponovno griješiti, nikako nije razlog protiv ispovijedi. Dapače! On je razlog za ispovijed! Tek kad sam svjestan vlastite sklonosti ka grijehu, valja mi posegnuti za lijekom. Tek kad vidim koliko sam slab, valja se uhvatiti Boga. «Snaga se u slabosti usavršava», kaže nam Pavao. «Hvalit ću se svojim slabostima da se očituje u meni snaga Kristova», veli on.

Svećenik je grešnik kao i ja, kako ću se kod njega ispovijedati?

Mnogi su proroci snažno osjećali vlastitu ljudskost i grešnost i pokušali Boga «nagovoriti» da odustane od njih. No, Bog ne odustaje od čovjeka samo zato jer je grešnik. Bog želi čovjeka. Svećenik nije svećenik po tome što je svet i bezgrešan, nego po izabranosti. On je u sebi osjetio, a Crkva u njemu prepoznala znakove pozvanosti u pastirsku službu i povjerila mu svećenički red. Svećenik je svjestan svoje grešnosti i zato ponizno zahvaljuje Bogu na svečeništvu jer osjeća da ga nije zaslužio nego nezasluženo primio kao dar. Njegova grešnost i ljudske slabosti ne mogu ograničiti ili umanjiti snagu Božjeg oproštenja koje primamo u ispovijedi. Svećenik koji ispovijeda nije znak bezgrešnosti, nego sluga Božjeg oproštenja. A ako želi i sam imati udjela u sakramentalnoj milosti, i on će ponizno kleknuti pred drugog svećenika opet svjestan da ne oprašta svećenik, nego Bog.

Ja nemam razloga za ispovijed, moji su grijesi lagani.

Čovjek koji ovako razmišlja ili je dosegao vrhunce svetosti (što je rjeđe) ili nije dobro zavirio u svoju savjest (što je češće). Na ovakvo razmišljanje treba reći slijedeće: ne bi bilo loše ponoviti ispit savjesti, ali ne tako da se uspoređujem sa gorima od sebe, nego sa Bogom i njegovom ljubavlju.

Ovim razmišljanjem nisam želio kritizirati, nego razmišljajući zastati nad našom kršćanskom praksom u kojoj svi moramo kvalitativno rasti. Svi smo u konačnici potrebni Božjeg oproštenja, svi smo mi, svećenici i laici, na koljenima pred Bogom, zahvalni jer nam je dao sredstva da rastemo u milosti. Stoga, kad se ispovijedamo, pokušajmo zatvoriti oči tijela, a otvorimo oči vjere. I umjesto svećenika - grešnika vidjet ćemo Boga milosrdnog, bolje ćemo vidjeti svoje grijehe, shvatiti svoje slabosti i zadiviti se Bogu koji je neumoran u praštanju i znati zahvaljivati što se njegova blaga ruka spušta na nas u sakramentu pomirenja kojega nam je Isus, ne zaboravimo to, DAROVAO! Put kontemplacije...
------------------
Što vi kažete?Kako europskog čovjeka vratiti spoznaji grijeha i strahu Božjem?

Kako će poznati da je griješnik ako ne zna za zakon Božji?

Kako vratiti čovjeka spoznaji grijeha, pomoću kućnih crkava i..?

abraham

abraham je napisao/la:

Da li je sekularizacija zaustavljiva desekularizacijom, koliko je povratak Bogu vjerski motiviran?
U čemu je suština današnjeg obraćenja Bogu?

Treba li današnjem čovjeku oproštenje?
abraham
Iz Križa života:



Treba li današnjem čovjeku oproštenje?

Posljednjih nekoliko desetljeća u Crkvi se vodi velika diskusija oko toga je li sakrament pomirenja (ispovijed) još uvijek suvremen i je li potreban današnjem čovjeku. Malo je onih koji su boravili u nekoj od zapadnoeuropskih zemalja, a da nisu ostali zaprepašteni spoznajom da se tamo gotovo više nitko ne ispovijeda, a na pričesti su svi redoviti. Sa čežnjom stariji svećenici sa Zapada dolaze u Hrvatsku i promatraju redove pred našim ispovjedaonicama. Mlađi zapadni svećenici nam se pomalo i podruguju gledajući u nama posljednji ostatak nekih starih, konzervativnih vremena koja su oni, «moderni kršćani», već prevladali. Što reći na sve to? Čuo sam ovih dana od jednog kolege za naše pojmove nevjerojatnu priču: bio je on u jednom društvu svećenika u Njemačkoj u kojem se zatekao i mjesni biskup. Tema je bila ispovijed i biskup sav sretan konstatira: «Hvala Bogu da smo se riješili tih redova pred ispovjedaonicama. Kad se samo sjetim kako sam kao mlad svećenik satima sjedio u ispovjedaonici!».

Prije nekoliko godina posjetili su nas prijatelji iz jednog bratskog grada na sjeveru Njemačke i kao dar našoj župi donijeli dvije krasne starinske ispovjedaonice. Predali su mi je predstavnici tamošnjeg Pastoralnog vijeća. Bili su to mahom ljudi starijih ili srednjih godina. Njihove riječi duboko su mi se usjekle u sjećanje i često o njima razmišljam pitajući se hoćemo li se mi i koliko još dugo moći opirati tom mentalitetu. «Velečasni», rekli su mi tada, «mi smo Vam donijeli ove ispovjedaonice jer nam one više, na žalost, nisu potrebne.
Ali nemojte misliti da smo mi Nijemci manje grešni od vas Hrvata. Nipošto! Mi smo samo zaboravili što je to grijeh!».

Bio je to trenutak iskrenosti jedne njemačke katolkinje. Pohvalili su se da su jedva uspjeli te ispovjedaonice sačuvati od uništenja. Sakristan ih je htio pretvoriti u ormar za knjige. Umjesto njih, uredili su u crkvi prostoriju za osobni razgovor sa svećenikom. Sobica je to sa stolom i dvije stolice, imao sam sve to prilike osobno vidjeti. I ništa u tome ne bi bilo loše, dapače, da nisam porazgovarao s mjesnim župnikom koji mi je rekao kako vjernici svećenika najviše traže za razgovor. Nema tu neke velike potrebe za oproštenjem, radi se o potrebi izjadati se nekom povjerljivom, isprazniti srce i dušu od svega negativnog što se nakupilo i možda dobiti kakav koristan savjet. Jedna majka, koja radi već dugo u Austriji, zamolila me je da nekako objasnim njezinoj kćeri, srednjoškolki, da je ispovijed važna i potrebna. «Jedva sam je nagovorila da dođe na ispovijed», rekla je mama. «Znate, tamo se nitko ne ispovijeda pa sam joj rekla da ona mora jer smo mi Hrvati i kod nas se to još uvijek radi», rekla mi je sva zabrinuta. A djevojka je vjerojatno sve to «obavila» da udovolji mami.

Svi smo na vjeronauku detaljno učili dijelove ispovijedi, znali smo ih napamet nabrojati i svaki pojedini protumačiti. Ispit savjesti, priznanje grijeha, kajanje, odrješenje i pokora. Nije li sve to tako jednostavno? Uh, čini se da ipak nije! Mnogi mladi danas osjećaju krizu ispovijedi. Kao da su izgubili smisao tog kratkog i često brzopletog razgovorčića nakon kojega već unaprijed znam što ću reći na slijedećoj ispovijedi. Ima li sve to smisla? I što to sve Bogu tako znači da to i dalje od nas zahtijeva?

Današnji prigovori praksi ispovijedanja grijeha su višestruki. Razmišljajući o njihovoj (ne)opravdanosti i (ne)utemeljenosti, dopustiti ću si pravo upozoriti na neka kriva shvaćanja ispovijedi, ali i istaknuti ono pozitivno.


Tako shvaćena praksa ispovijedanja doista jest dvoličnost. Mnogi se ispovijedaju i priznaju svoje grijehe gotovo ni ne razmišljajući o tome što bi trebalo promijeniti. Oni samo konstatiraju svoje promašaje, no u njima se ne događa nikakva promjena. Oni koji ovako shvaćaju ispovijed, ne doživljavaju ništa u svojoj nutrini, niti se bilo što mijenja u njihovim životima. Oni na ispovijed dolaze kao u «kemijsku čistionicu». No, ne smijemo zaboraviti da Crkva ne shvaća ispovijed na ovaj način. Istina je da je Bog neumoran u praštanju, istina je da su moji grijesi zaštićeni ispovjednom tajnom, no to ni u kom slučaju ne smije biti izlika da nastavim sa grešnom praksom. Može se dogoditi da ponovim koji grijeh, ali u meni mora postojati ŽELJA I VOLJA ne ponavljati ispovjeđene grijehe. U protivnom je moje kajanje neiskreno, a ispovijed neučinkovita. Ona nije korak obraćenja, nego samo izraz potrebe da skinem sa sebe teret krivnje koju mi otkriva moja savjest. Nemojmo zaboraviti da ispovijed zahtijeva korak naprijed, a ne stajanje na mjestu. Opraštajući, Bog mi omogućava hod ka ljepšem i kvalitetnijem životu. Stoga ispravno shvaćena i izvršena ispovijed ne podržava dvoličnost, nego, naprotiv, nuka čovjeka da ide naprijed uvijek nezadovoljan stupnjem svoje dobrote i ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Pa zar mi Bog ne može oprostiti i bez svećenika? Kako je moguće njegovo oproštenje ograničiti na jedan sakramenat? Uostalom, zar Bog ne čuje moje iskreno kajanje i kod kuće? Pa i drugi kršćani koji nisu katolici primaju Božje oproštenje, a ne ispovijedaju se!

Tvorac sakramenta pomirenja je sam Isus. To je njegov uskrsni dar Crkvi! Pobjeđujući grijeh i smrt, Isus želi da plodovi njegova uskrsnog oslobađanja nastave djelovati među njegovim vjernicima. Naravno da je Bog mnoge stvari mogao učiniti direktno, bez sudjelovanja čovjeka. On doista MOŽE djelovati bez nas, ali NE ŽELI! Bog se uvijek radije opredjeljuje za suradnju sa čovjekom. Isus je ovlast opraštanja grijeha podario svojim apostolima, a ne cijeloj zajednici. Dakle, Isus želi da konkretan čovjek bude vidljivi znak njegovog oproštenja. Ne smijemo zaboraviti da teški grijeh ugrožava ne samo naš odnos s Bogom, nego nas udaljava od Crkve koja je sveta zajednica spašenih. Stoga je potrebno vratiti se ne samo Bogu osobno, nego i zajednici Crkve. Svojim grijehom ja ne vrijeđam samo Boga, nego i kaljam svetost Crkve čiji sam član po krštenju. Kroz svećenika koji ispovijeda događa se taj dvostruki povratak: Bogu (jer svećenik vidljivo predstavlja Krista koji oprašta) i Crkvi (jer je svećenik njezin službenik). Znači, ispovijed pred svećenikom povratak je na izvore, povratak k Bogu kojeg sam iznevjerio i povratak Crkvi čiju sam svetost pozvan čuvati čestitim životom, a to griješeći nisam činio. Zato je potrebno da uz Boga koji je nevidljivo prisutan u ispovijedi, tu bude nazočan i svećenik kao službenik Crkve u čijem se okrilju pomirenje zbiva. Naravno da je najjači argument (usprkos protestantskim tumačenjima) Isusova ovlast koju je dao izričito apostolima. I kao što su apostoli svojim nasljednicima predali vlast i dužnost propovijedanja Riječi, vlast i dužnost upravljanja Crkvom, tako su im predali i vlast i dužnost biti znakom pomirenja.

Nadam se da je uočljiva činjenica kako sam ovdje govorio o teškim grijesima. Lakši grijesi svoje oproštenje nalaze i izvan ispovijedi – kroz molitvu, pokoru, djela ljubavi itd. Oni naime ne kidaju ozbiljno našu povezanost s Bogom i Crkvom pa nisu takav razlog da bismo se radi njih morali ispovijedati.

Ima li smisla ispovijedati se kad ću ponovno zgriješiti?

Ima li smisla jesti kad ću već za nekoliko sati biti gladan? Ima li smisla liječiti se kad ću vjerojatno ponovno dobiti neku bolest? Grešnost je dio našeg zemaljskog postojanja. Naš ideal je život ljubavi, pravde, istine… No, naša ograničenost znatno nas usporava na tom putu ka idealu. Bog nas poznaje do u najdublje dubine. On zna našu dobru volju i želju, ali i naše slabosti. On zna da bismo puno više željeli nego što možemo ostvariti. Da ne bismo klonuli i obeshrabrili se radi vlastite grešnosti i nedosljednosti, Bog skida s nas teret grijeha. Svijest o vlastitoj slabosti, ponovnom griješenju i mnogim nedosljednostima obećanjima koje smo dali sebi i Bogu, trebala bi me držati još čvršće uz Boga, a ne me udaljavati od njega. To što ću u životu ponovno griješiti, nikako nije razlog protiv ispovijedi. Dapače! On je razlog za ispovijed! Tek kad sam svjestan vlastite sklonosti ka grijehu, valja mi posegnuti za lijekom. Tek kad vidim koliko sam slab, valja se uhvatiti Boga. «Snaga se u slabosti usavršava», kaže nam Pavao. «Hvalit ću se svojim slabostima da se očituje u meni snaga Kristova», veli on.

Svećenik je grešnik kao i ja, kako ću se kod njega ispovijedati?

Mnogi su proroci snažno osjećali vlastitu ljudskost i grešnost i pokušali Boga «nagovoriti» da odustane od njih. No, Bog ne odustaje od čovjeka samo zato jer je grešnik. Bog želi čovjeka. Svećenik nije svećenik po tome što je svet i bezgrešan, nego po izabranosti. On je u sebi osjetio, a Crkva u njemu prepoznala znakove pozvanosti u pastirsku službu i povjerila mu svećenički red. Svećenik je svjestan svoje grešnosti i zato ponizno zahvaljuje Bogu na svečeništvu jer osjeća da ga nije zaslužio nego nezasluženo primio kao dar. Njegova grešnost i ljudske slabosti ne mogu ograničiti ili umanjiti snagu Božjeg oproštenja koje primamo u ispovijedi. Svećenik koji ispovijeda nije znak bezgrešnosti, nego sluga Božjeg oproštenja. A ako želi i sam imati udjela u sakramentalnoj milosti, i on će ponizno kleknuti pred drugog svećenika opet svjestan da ne oprašta svećenik, nego Bog.

Ja nemam razloga za ispovijed, moji su grijesi lagani.

Čovjek koji ovako razmišlja ili je dosegao vrhunce svetosti (što je rjeđe) ili nije dobro zavirio u svoju savjest (što je češće). Na ovakvo razmišljanje treba reći slijedeće: ne bi bilo loše ponoviti ispit savjesti, ali ne tako da se uspoređujem sa gorima od sebe, nego sa Bogom i njegovom ljubavlju.

Ovim razmišljanjem nisam želio kritizirati, nego razmišljajući zastati nad našom kršćanskom praksom u kojoj svi moramo kvalitativno rasti. Svi smo u konačnici potrebni Božjeg oproštenja, svi smo mi, svećenici i laici, na koljenima pred Bogom, zahvalni jer nam je dao sredstva da rastemo u milosti. Stoga, kad se ispovijedamo, pokušajmo zatvoriti oči tijela, a otvorimo oči vjere. I umjesto svećenika - grešnika vidjet ćemo Boga milosrdnog, bolje ćemo vidjeti svoje grijehe, shvatiti svoje slabosti i zadiviti se Bogu koji je neumoran u praštanju i znati zahvaljivati što se njegova blaga ruka spušta na nas u sakramentu pomirenja kojega nam je Isus, ne zaboravimo to, DAROVAO! Put kontemplacije...
------------------
Što vi kažete?Kako europskog čovjeka vratiti spoznaji grijeha i strahu Božjem?

Kako će poznati da je griješnik ako ne zna za zakon Božji?

Kako vratiti čovjeka spoznaji grijeha, pomoću kućnih crkava i..?

abraham

slažem se sa konstatacijim da se mali broj ljudi redovito ( a to bi trebalo biti čim nas spoznaja grijeha tišti-npr. Gospa međugorska preporuča 1 mjesečno- vjerojatno svatko tko je samokritičan u dovoljnoj mjeri će spoznati da je u 10-15 dana počinio teški grijeh , pa tako pogotovo u 30 dana ) ispovijeda
katolici su taj sakrament sveli na Uskršnju ispovijed, što je jedan velik propust
dijelom je to , što sa crkvenih propovjedaonica jako rijetko se ističe potreba redovite ispovijedi

tako da čovjek koji tako gleda na ispovijed , počinje gledati i na grijeh
misli da su oni mali-zanemarivi ili još gore da ih uopče nema
bez ispovijedi , gubi se senzibilitet za grijeh i čovjek se u biti sve više sekularizira

greška , barem po meni , što se svećenici svojim postupcima, propovijedima isl sve više " sekulariziraju" , sve više prilagođavaju modernom čovjeku i svijetu , što dovodi do gubitka istinskog pogleda na grijeh i griješnost

e sad zašto oni postaju konformisti i "škakiljaju uši puku"- iliti pričaju samo ono što ,ne daj Bože , slučajno ne bi pogodilo današnjeg " humanog i negrešnog čovjeka"
ili postoje neki drugi razlozi, Bog sam zna, to je već pitanje za novi topic

Mogu li Hrvati unijeti u Europu autentični povratak Bogu i oduševiti mnogoljudne narode praktičnom pobožnošću i kršćanskim krepostima u postmodernoj ekonomiji i politici?

Što bi to bio hrvatski autentični primjer povratka Bogu kao model za Europu?

abraham

abraham je napisao/la:

Ruta je napisao/la:

Draga Dino ja stvarno nemam nista protiv tebe i Abrahama,ali kao to da ti razumijes njega a ne mene.Ako Abraham kaze da sotonini pomagaci su Pentakostalci koji tvrde da Zakon nema vise snagu a svi Pentakostalci tvrde da nisu pod Zakonom nego pod vodstvom Duha Svetoga.Sta proizlazi iz toga da su svi Pentakostalci pomagaci Sotonini.Tu je problem.On se pita zasto Pentakostalci ne svetkuju Subotu kao dan odmora.Zato sto Pentakostalci tvrde da dan odmora ce biti u Novom Jerusalemu sa Isusom kad se sve svrsi jer mi smo umrli i uskrsli i sada nas vodi Sveti Duh u govori sta je pogresno a sta ne i u nama zivi neko ko je visi od Subote.Draga Dino ja nikada ne bih takvo nesto iznijela za Adventiste.Molim te Dino budi nepristrasna jer mi se razlikujemo u naucavanju Svetog Pisma i ti i ja mislimo da smo u pravu ali mi imamo istoga Boga i to nas veze i spaja.

Ispričavam se za nedovoljnu jasnoću onoga što sam napisao o pentakostalcima i harizmaticima da je za tebe bila sablazan.
Tvrdim i sam bez pomoći pentakosne braće da Zakon nema snagu jer je oslabljen tijelom pa je Bog poslao Sina da osudi grijeh za grijeh u tijelu..
Izvor Tvoje sablazni nije samo moja nejasnoća već i Tvoje nerazumiojevanje - neprihvatanje činjenica da adventisti nemogu prihvatiti tvrdnju da se Duh Sveti protivi Zakonu ma bio sjena ili ispunjeni itd.Problem je u poimanju legalizma kojeg antinomijalisti pripisuju adventistima..
Mi držimo da Zakon naprosto nije ukinut makar netko nije pod zakonom
već pod Duhom u tijelu raspadljivom...No zašto se ne pitaš zašto je Krist došao ispuniti Zakon?Po kojem je Zakonu umro, po kojem će se Zakonu suditi ili se sudi na Nebeskom sudu, po kome zakonu su neki upisani u knjige života , u knjigu Jagnjetovu ..
Kako može "sjena" biti duhovna a onda biti mrtva itd..
Postoje li lažni pentakostalci ili ne?
Postoje li lažni harizmatici ili ne?
Postoje li lažni adventisti ili ne?
Kada pentakostalci pozivaju iz Babilona, kažu li oni - izlazite Zakona više nema, zakon je ispunjen..Božji poziv glasi - ne budite sudionici grijeha njezinih!
Kako će oni znati što su grijesi ako ne Zakonom i zatražiti milost od Krista.
Može li netko tražiti milost a da nije osuđen?
Držim da oni koji propovijedaju Zakon bez Duha i Duh bez Zakona da propovijedaju pobunu protiv Boga..
U vrijeme pripreme za Harmagedonsku bitku od strane sotone protiv Jagnjetove vojske poziv izlazite iz Babilona treba da bude u sili slave koja osvjetljava svu Zemlju na kojoj s jedne strane ljudi odlzae od Boga a s druge strane prilaze..Otkrivenje 18 je stvar bliske budućnosti , moja je želja da Pentakostalci propovijedaju poziv izlaska iz Babilona uz opomene o času Nebeskog suda - da propovijedaju Biblijski poziv iz Otkrivenja 14 glave i da svetkuju subotu..
Duh zapečaćava pečatom Božjim na koji je neki znak! - kojega preopznavaju anđeli zatirači nakon vremena probe..
Tako nasuprot tome pečaćenju - biblija govori o žigosanju - žigosanje žigom Duhom Zla -žigom Zverinjim..
Kao što Zakon ne spašava tako ni Duh ne spašava bez Krista..
Koji su opravdani - oni drže zakon kao posljedicu spasenja, koji su opravdani - posvećuju se i krštavaju Duhom, ali zato što su spašeni..
Krist spasava ispunjavanjem Zakona , pobjedom nad grijehom i smrću..
Još jednom sestro Ruta - ispričavam se što sam Te sablaznio tvojim nerazumijevanjem i mojom nejasnoćom, pozivam pentakostne da svetkuju subotu, da jedu čistu hranu, da prihvate troanđeosku poruku o predadventnome sudu..
Osim toga subota nije adventistička svojina - već Božja,
Duh Sveti nije svojina pentakostalaca već Božji Duh je u Njegovoj vlasti..
On pripada svima koji vjeruju i traže ga za vršenje službe vječnog evanđelja, Bog je spreman dati Duha i pentekostalcima i Adventistima sedmoga dana - koji ističu poziv izlaska iz Babilona..Očekujem novu pedesetnicu - za ispunjavanje posla u Otkrivenju 18 gl.

Božji blagoslov
abraham

Ovde moram reci AMIN!

Dobro brate Abrahame. Jedno pitanje.

Ja verujem i stalno u svojoj veri naglašavam izlazak iz Babilona. Verujem u standarde Božije svetosti, i ne mislim da ma koja organizacija ima neko posebno pravo na Svetog Duha. Da li iskreno u svom srcu misliš da sam ja Hrišćanin sa Svetim Duhom, ili mi još fali držanje subote da budem pravi Hrišćanin ili mi fali možda i više toga što uče Adventisti?

Molim te odgovori iskreno!

Brat Aladin

Mogu ti ja reci, ali ovo tvoje pitanje mi ne izgleda iskreno, vec kao pitanje da bi se uslo u diskusije koje vode razdorima.

Aladine, ti zelis ciniti sve sto Biblija uci. Ako je tako, uci se iz nje.
Mi smo pozvani da nas Isus uci.

Postavi sebi iskrena pitanja. Pitaj Isusa da li si ti bas sigurno vise u pravu od Advenstista?

Pitaj Ga i moli se da ti to kaze. Moli se, trazi i kucaj.

Mi mozemo da ti kazemo sta god hocemo, i ti nama, ali Isus treba da osvedoci nasa srca. I On samo to moze uciniti preko Svetoga Duha.
Budi iskren, i kazi da li ti tako cinis?

E. Obećanje o sveopštem Danu pedesetnice (Otkrivenje 18,1-



"I posle ovoga videh drugoga anđela gde silazi s neba, koji imaše oblast veliku, i zemlja se zasvetli od slave njegove." (Otkrivenje 18,1) Otkrivenje 18 je usko povezano sa Otkrivenjem 17. Oba poglavlja se bave istim Vavilonom poslednjeg vremena i njegovim uništenjem uz pomoć vatre (Otkrivenje 17,16.17; 18,. Otkrivenje 17 opisuje Vavilon kao nemoralnu ženu, "bludnicu veliku" (Otkrivenje 17,1), dok Otkrivenje 18 opisuje Vavilon pretežno kao trgovački centar, kao "grad veliki" (Otkrivenje 18,10.16.19). Međutim, istovetnost "bludnice" i "grada" je potpuno jasna u Otkrivenju 17,18. Otkrivenje 18 govori o Vavilonu i kao o carici bludnici (Otkrivenje 18,3.7); odeća i ukrasi su isti (Otkrivenje 17,4; 18,16). Još važnije, delovanje Vavilona u 17. i 18. poglavlju je identično: nemoralni odnos sa carevima na Zemlji (Otkrivenje 17,2; 18,3), koji dovodi do opijenosti svih stanovnika Zemlje i što je još ozbiljnije, do progonstva i ubijanja pripadnika Božjeg vernog ostatka koji se protivi Vavilonu (Otkrivenje 17,6; 18,24).



Oba poglavlja opisuju Božji pravovremeni odgovor na Sotonin konačni napor da se domogne vladavine nad svetom. Anđeo koji "silazi s neba" (Otkrivenje 18,1) namerno je istaknut kao suprotnost zveri koja "izlazi iz bezdana i koja će otići u propast" (Otkrivenje 17,. L.F. Ver (L.F.Were, 151) ovako naglašava razliku između ove dve sile u Otkrivenju 17 i 18: "Jedna predstavlja silu zla, posebno silu verskog progonstva, koja jača po snazi sve dok celi svet ne bude upao u njenu zamku; druga predstavlja posebnu silu koju će Nebo izliti na Crkvu ostatka da bi se mogla suprotstaviti sili zla."



Moćni anđeo iz Otkrivenja 18 suprotstavlja se poslednjoj krizi "velikim glasom" i dodatnom snagom da bi ojačao poruku drugog anđela. Pad Vavilona je postao globalna pojava i njegova pobuna protiv večnog evanđelja je potpuna. "I povika jakim glasom, govoreći: pade, pade Vavilon veliki i posta stan đavolima i tamnica svakom duhu nečistome i tamnica svim pticama nečistim i mrskim." (Otkrivenje 18,2)



Ovaj "veliki glas" predstavlja konačni poziv Božjem narodu da se odvoji iz zajedništva sa Vavilonom i konačnu opomenu protiv obnovljene zajednice Crkve i države koja je opisana u Otkrivenju 17. To je konačni poziv Neba ljudima da izbegnu neposredno izlivanje sedam poslednjih zala. U konačnom sukobu između sledbenika Jagnjeta i sledbenika zveri, Hristos će se uzdići u obnovljenoj sili i slavi Pedesetnice (Otkrivenje 18,1). Niko neće moći da ostane neopredeljen prema Hristovim zahtevima.

I na kraju će stanje postati slično stanju u nekadašnjem Jerusalimu. Kao što je Isus nekada upozorio svoje sledbenike da u vreme kada se približi najavljeno razorenje Jerusalima zbog njegovog konačnog odbijanja Hrista kao Cara i Mesije, treba da beže iz osuđenog grada pre nego se prorečeni sudovi izliju (Matej 24,15-20; Marko 13,14-18; Luka 21,20-24), tako će biti u na kraju vremena. Apokaliptički Hristov poziv svom narodu ostatka da konačno izađe iz novog Vavilona dolazi kao integralni deo obnovljene evanđeoske poruke: "Iziđite iz nje, narode moj, da se ne pomešate u grehe njene i da vam ne naude zla njena, jer gresi njeni dopreše čak do neba." (Otkrivenje 18,4.5) Vavilon ovde deluje potpuno isto kao i otpali buntovni Jerusalim Hristovog vremena; njegovi gresi su konačno "napunili" meru krivice njegovih otaca, od vremena prolivanja krvi pravednog Avelja na dalje (Matej 23,32.35). Kao što je Jerusalim dobio svoju kaznu tek posle odbacivanja pentekostalnog poziva vaskrslog Hrista, tako će i Vavilon poslednjeg vremena dobiti svoju kaznu tek posle poslednjeg pentekostalnog Hristovog poziva. Konačni poziv na izlaženje iz degenerisanog hrišćanstva predstavlja najdramatičniji antitip svih prethodnih poziva na izlaženje (1. Mojsijeva 19,14-17; Jeremija 51,6.45; Matej 24,15.16).


Idemo ususret novoj pedesetnici!
Abraham

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>

Aladin je napisao/la:

Dobro brate Abrahame. Jedno pitanje.

Ja verujem i stalno u svojoj veri naglašavam izlazak iz Babilona. Verujem u standarde Božije svetosti, i ne mislim da ma koja organizacija ima neko posebno pravo na Svetog Duha. Da li iskreno u svom srcu misliš da sam ja Hrišćanin sa Svetim Duhom, ili mi još fali držanje subote da budem pravi Hrišćanin ili mi fali možda i više toga što uče Adventisti?

Molim te odgovori iskreno!

Brat Aladin

Znas,brate Aladine,ti bi htio od adventista ,ciribu,ciriba evo adventista ja,moram se ponoviti,biti adventista,to ti je stil zivota od 24x7x4x12x do jacega kako kaze psalmista 80,znaci sav svoj um,duh,dusa i tjelo zivjeti za Boga,u Bogu,i sa Bogom.Nema recepta,ali zato postoje pravila,mora se polako,rasti,izgradjivati i nadogradjivati do mjere rasta visine Kristove,sve propratne pojave do savrsenstva,su jako dobro poznate svakom krscaninu. </BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

Aladin je napisao/la:

Dobro brate Abrahame. Jedno pitanje.

Ja verujem i stalno u svojoj veri naglašavam izlazak iz Babilona. Verujem u standarde Božije svetosti, i ne mislim da ma koja organizacija ima neko posebno pravo na Svetog Duha. Da li iskreno u svom srcu misliš da sam ja Hrišćanin sa Svetim Duhom, ili mi još fali držanje subote da budem pravi Hrišćanin ili mi fali možda i više toga što uče Adventisti?

Molim te odgovori iskreno!

Brat Aladin

Dragi brate Aladine,
Oprosti, nisam Ti odmah odgovorio, jer smo u to vrijeme primili obvijesti da je moj nekadšnji kolega sa posla u Hrvatskoj na samrti.
Otišao sam u vrt dok je žena bila oko cvijeća.Razmišljao sam o mojem prijatelju kojeg smo očekivali da će još prije par godina doći u posjetu ali je bio previše zauzet..Molio sam se za njega i tražio odgovore od Duha Svetoga.Dok sam tako gledao u travu najednom zasvijetli plamen, bljesne i tiho zatitra, zatvorih oči i vidjeh sliku koju sam vidio prije..

Rado Ti odgovaram - Ti si Kršćanin sa Duhom Svetim.
Hvala Bogu!

Drugo su odnosi mudrih i ludih što se tiče dovoljnosti ulja milosti koja nam je potrebna za ponoćni poklič pred ženikov dolazak..
Radujem se primjeni Kristovog savjeta Laodikejskoj crkvi..Bez toga ploda nema glasnog pokliča poziva o izlasku iz Babilona..
Nastavit ćemo razgovor o punini Duha Svetoga radi službe itd..
Neka Te Bog dalje upotrebljava u službi..
abraham




< Sadržaj
2. Poglavlje >

"Celog svog života sam verovao da je opasno moliti se Svetom Duhu." Vernik koji mi je ovo rekao borio se da shvati stvarnost bezgranične Božje ljubavi. Ova ljubav se otkriva u daru Svetog Duha (Rimljanima 5:5). Zašto bi se neko plašio Svetog Duha? To je isto kao i plašiti se ljubavi.

Bojati se svetog Duha znači bojati se prijatelja. Sveti Duh je osoba, a ne neka sila kao gravitacija ili neka energija kao elektricitet. Sveti Duh, kao osoba, predstavlja Isusa u svoj Njegovoj neprocenjivoj ljubavi (Jovan 16:13.14).

Dok neke crkve naglašavaju preteranu familijarnost sa Svetim Duhom, druge pate od hronične pneumafobije. Oni govore i pevaju o Svetom Duhu i čak se učtivo mole o Njemu, ali pravi Sveti Duh je među njima redak kao čist vazduh u Los Anđelosu.

Neki hrišćani su veoma oprezni prema Svetom Duhu, čak iako se Sveti Duh u Novom Zavetu spominje više puta od subote (više od 250 puta). U prvih 15 godina propovedničke službe svega sam dva do tri puta propovedao o Svetom Duhu, iako sam mnogo puta govorio o neophodnosti pravog bogosluženja i o opasnostima koje nose neki oblici takozvanog Duhovnog probuđenja.

Koji su to strahovi koje Sveti Duh izaziva u nama, pa se prema njemu ponašamo kao prema nekom dalekom rođaku koji ima gubu?

Terorisani jezicima

Zloupotreba dara jezika je stalno prisutna opasnost. Pre izvesnog vremena jedan čovek mi je demonstrirao svoju glosolijalističku sposobnost, tako što je ispuštao serije zvukova za koje je tvrdio da je nebeski jezik. Iako sam u proteklih 25 godina mnogo puta čuo ovu vrstu jezika, još uvek me nije moguće ubediti da nebeski jezik tako zvuči.

Insistiranje nekih veroispovesti da su jezici glavni znak krštenja Duhom i da su oni koji ne govore jezicima drugorazredni hrišćani, samo je još više doprinelo zbrci. Tome se još može dodati i raznolikost iskustva sa jezicima među nekim hrišćanskim i nehrišćanskim grupama u mnogim delovima sveta. Neobični vokalni zvuci su već hiljadama godina povezivani sa visokom intenzivnošću religijskih običaja.

Ipak, pitanje koje ostaje je "Da li krštenje Svetim Duhom treba odbaciti, zanemariti ili odbiti zbog neslaganja i kontradiktornosti u daru jezika?" "Darovi su različni, ali je Duh jedan" (1.Korinćanima 12:4).

Zbunjeni emotivnošću

Neki se plaše emotivnosti. Godinama sam se zadržavao u jednom intelektualnom obliku hrišćanstva koji je stavljao naglasak na diskusiju i na širenje istine koja je zaobilazila srce. Ljudi koji su plakali i uzvikivali fraze su smatrani površnima. Uzbuđenje je uvek bilo pretnja crkvi koja se umotala u mlakost kao što se mumija umotava u zavoje. Moguće je da krštenje Svetim Duhom unese čak i u jedno prefinjeno srce nezadrživi, neodoljivi osećaj radosti, a da se u isto vreme izbegne veštačka emotivnost. Hrišćani koji su ispunjeni Duhom se ne stide osećanja radosti i proslavljanja koja ih preplavljuju. "Jer carstvo Božje nije jelo i piće, nego pravda i mir i radost u Duhu svetome" (Rimljanima 14:17).

Izbegavanje istine

Primetio sam da neki od onih koji tvrde da su ispunjeni Duhom imaju najveći otpor prema istini. Kao evanđelista koji propoveda velike doktrine Božje Reči, često sam, u nekim religijskim krugovima zaprepašćeno otkrivao pristrasna osećanja prerušena u duhovnost. Moj široki spektar tekstova za dokazivanje u ovakvim slučajevima nije imao nikakvog uticaja. Čak i kada je "tako kaže Gospod" jasno iznosio biblijski standard za jedan novorođeni hrišćanski život, ljudi koji su tvrdili da su ispunjeni Duhom bi često govorili, "Molićemo se za to. Videćemo kako će nas Gospod voditi svojim Duhom." Zamislite da ste me suočili sa zapovešću koja kaže "Ne čini preljubu", a ja kažem, "Moliću se za to. Tražiću mudrost Duha da vidim da li postoji nešto što Gospod želi da učinim." Sveti Duh nas vodi ka istini i čini da je ona jasna našim umovima. Svrha Svetog Duha je da nas vodi ka celokupnoj istini i da nam da snagu da budemo poslušni (1 Jovanova 16:13; 1 Petrova 1:22).

Briga oko bogosluženja

Sve od 1860tih godina, moja veroispovest se trudila da izgleda prefinjeno u svome obliku bogosluženja. Pomalo neuobičajena poruka je doprinela da nam se čini da je važno da u subotu ujutro bar izgledamo dostojanstveno. To je učinilo da naraste strah da će krštenje Svetim Duhom na neki način zbaciti crkvu u nedostojanstvo i u neotesanost.

Strah od nepredviđenoga na bogosluženju je doveo do odbacivanja ovog dara koji može doneti komunikaciju radosne saradnje između Boga i Njegovog naroda. Interesantno je što je Pavle, dok je govorio o duhovnim darovima i službama koje će dramatično uticati na hrišćansko bogosluženje, pokazao koliko su ovi strahovi neosnovani ako Sveti Duh stvarno ima kontrolu. "Jer Bog nije Bog bune, nego mira, kao po svim crkvama svetih" (1 Korinćanima 14:33). "A sve neka biva pošteno i uredno" (stih 40).

Odricanje zbog odbacivanja

Najtužniji razlog za odbacivanje sile Svetog Duha je verovatno taj što je crkva naučila da opstaje bez Njega. Bio sam šokiran kada sam pre nekoliko godina pročitao jednu izjavu o ovome, jer je ona opisivala stanje koje je mnogo godina vladalo u mojoj službi. "Razlog zbog koga se Duh Božji tako malo pokazuje jeste što se propovednici navikavaju da rade bez Njega."[1]

U toku sedamdesetih i osamdesetih godina bio sam veoma obuzet službom, ali sam uglavnom radio uz pomoć svoje sopstvene sile. Mnogo sam se molio za druge, ali veoma retko sam hranio svoju sopstvenu dušu. Moje tinejđersko iskustvo u vezi ispunjavanja Duhom je bilo ugušeno pod poplavom teoloških i metodološkoh informacija i ekspertiza. Bilo je dosta prividnog uspeha, ali duhovnost srca je bila ograničena.

Zbog jakih doktrinalnih temelja naše veroispovesti, crkve su naučile da funkcionišu bez Svetog Duha, oslanjajući se na učenja, tradiciju, obučavanje i poštovanje institucije. Da li je moguće da smo, zbog svoje tradicije, učinili da Božje zapovesti nemaju uticaja (Matej 15:3.6)? Tradicija nije loša u svojoj neophodnosti, ali kada izaziva da se osećamo ugodno dok odbacujemo takvu zapovest kao što je "Ispunite se Svetim Duhom", ona postaje veoma opasna.

Ostavljeni na Ostrvu materijalizma

Stisak materijalizma i greha pokušava da zadrži mnoge vernike crkve na ratnoj razdaljini od života koji je zaista ispunjen Duhom. Potpuno predavanje Svetom Duhu je razarajuće za greh. Duh pokazuje greh u svoj njegovoj ružnoći i o njemu se više ne može govoriti "ulepšano", kao o jeresi, zabavi ili zadovoljstvu. Suprotno materijalzmu je shvatanje žrtve koju Duh donosi u hrišćanski život. Žrtva je, ustvari, trenutno umiranje materijalizmu sa svim njegovim površnim radostima. Zapazite šta se dogodilo kada se Sveti Duh u sili spustio na ove rane hrišćane: "I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mesto gde behu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu reč Božju sa slobodom. A u naroda koji verova beše jedno srce i jedna duša; i ni jedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve beše zajedničko. I apostoli s velikom silom svedočahu za vaskrsenje Gospoda Isusa Hrista; i blagodat velika beše na svima njima: jer ni jedan među njima ne beše siromašan, jer koliko ih god bijaše koji imahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce što uzimahu za to, i metahu pred noge apostolima; i davaše se svakome kao što ko trebaše" (Dela 4:31-35).

Preuveličavanje sitnica

Ono što je čudno je što me, u mom sopstvenom životu i službi, nisu strahovi sprečavali da se potpuno predam Božjem Duhu, već dominacija nevažnih stvari. Ozbiljno sam shvatio sledeću izjavu: "Svi bi mogli biti ispunjeni Duhom Svetim kad bi to želeli. Gde se god ne oseća potreba za Svetim Duhom, zavladaće duhovna pustoš, tama, opadanje i duhovna smrt. Gde god ljudi posvećuju mnogo pažnje sitnicama, tu nema božanske sile neophodne za uzrast i napredak Zajednice, sile koja bi sa sobom donela i sve druge blagoslove koji su nam ponuđeni u neograničenom obimu."[2]

Sitnice su važne, ali kada dominiraju one postaju opasne. Boja nove farbe za crkveni podrum je sitnica naspram večnosti, ali slučajevi slični ovome uzimaju silne sate odborima u crkvama koje su suviše zaposlene da bi se molile. Čak i krupne stvari, kao što je zajedništvo u porodici ili neki veliki evanđeoski projekat, ne smeju zameniti oslanjanje na Svetog Duha, koji će sa sobom doneti sve druge neophodne blagoslove.

Naš najnoviji zet, Glen, se pridružio policiji kada je napustio kolex, a kasnije je upisao pravo i postao državni tužilac. Za vreme prvih novogodišnjih praznika koje smo proveli zajedno privlačio je našu pažnju pričama o strašnim ubistvima koje je istraživao. Dok sam jednog dana šetao usamljenom šumskom stazom u Sidneju, naišao sam na telo koje je iskrivljeno ležalo na stenovitom tlu. Sećajući se priča koje sam nedavno čuo, otrčao sam po pomoć, misleći da sam pronašao ubijenog čoveka. Kada je pomoć stigla, ustanovili smo da je čovek ležao tu cele noći, pod dejstvom alkohola. Kada je čovek došao k sebi, jedan od spasioca mu je, pokazujući na mene, rekao: "Mislio je da si mrtav." "Osećam se mrtav." promrmljao je on uz čudan smeh. Mnogi ljudi su pogledali u crkvu i pomislili su da je mrtva, a ona je ustvari otrovana svojim uspesima u nevažnim stvarima.

Nakon oktobra 1986 godine, kada sam se zavetovao da ću svaki dan provesti jedan sat u molitvi, primetio sam da su se sitnice povukle iz centra mog života i da je svaka prepreka ka mom svakodnevnom ispunjavanju Duhom isparila kao voda na vrelom šporetu. Sada poznajem mnogo drugih ljudi koji su doživeli ovu radost. Sveti Duh je u naša srca ulio ljubav, a ta ljubav izgoni svaki strah (1 Jovanova 4:18). Ako je Božja Reč neprestano pred nama da potvrdi svako naše iskustvo i da nas sačuva od naše sopstvene mašte, mi ćemo doživeti neopisivu radost prijateljstva sa Božjim Duhom (Filibljanima 2:1; 2 Korinćanima 13:14). Ova sigurnost danas preplavljuje crkvu kao veliki talas plime - veliki talas koji će dostići svoj vrhunac u izlivanju poznoga dažda Svetog Duha.




[1] Ellen G. White, Testimonies for the Church, vol. 1, p. 383


[2] White, The Acts of the Apostles, p.50







< Sadržaj
2. Poglavlje >






_uacct = "UA-310085-1";
urchinTracker();

abraham je napisao/la:

Mogu li Hrvati unijeti u Europu autentični povratak Bogu i oduševiti mnogoljudne narode praktičnom pobožnošću i kršćanskim krepostima u postmodernoj ekonomiji i politici?

Ne. Hrvati su opcenito jos gori vjernici nego zapadna europa. Mozda francuska i zemlje beneluksa su jos gore od nas.