Europa se vraća Bogu-obraćenje demokratske većine?

eh,da mi je profesorica iz njemačkog tu...

Poslušajte ove vijesti o napadu na Kršćansku izdavaćku kuću u Turskoj:

abraham

dh163al.mid
13Kb
2:40
[url=http://www.digitalhymnal.org/contributors.cfm#Pablo Aguilar]Pablo Aguilar[/url]
<LI>A Mighty Fortress - 506
<LI>Anywhere With Jesus - 508
<LI>All the Way - 516
<LI>Awake, Awake to Love and Work - 576
<LI>Am I a Soldier of the Cross? - 609
<LI>All Things Come of Thee - 665
<LI>As We Come to You in Prayer - 671
Almighty Father - 693

abraham je napisao/la:

• Mislim da je jedan od prioriteta potreba jačanja odnosa među više od 150 Crkvi nazočnih u Europi, rekao je teolog Liborio Asciutto.


USURET EUROPSKOM EKUMENSKOM SKUPU:
Potrebno je poticati razvoj ekumenizma

Pomirenje među Crkvama u svjetlu Krista - tema je XII. tjedna za ekumenizam, koji je započeo 14. travnja u gradu Cefalù, na Siciliji. U toj će prigodi, do 27. travnja biti održana tri susreta kao priprava za III. europski ekumenski skup, koji će se u rujnu održati u Sibiuu, u Rumunjskoj, na temu ''Svjetlo Kristovo sve prosvjetljava - Nada u obnovu i jedinstvo u Europi''.

Sudionici skupa na Siciliji razgovarat će o pomirenju među Crkvama u svjetlu Krista, o suradnji među Crkvama za razvoj Europe, te o službi Crkve u odnosu na današnji svijet

Mislim da je jedan od prioriteta potreba jačanja odnosa među više od 150 Crkvi nazočnih u Europi, u zajedničkome zalaganju za ljudski i duhovni razvoj, rekao je teolog Liborio Asciutto, predsjednik Centra Palma koji organizira skup. Prema njegovu mišljenju, potrebno je također poticati razvoj ekumenizma na područjima sukoba, poput Sjeverne Irske ili jugoistoka Europe.

18.4.2007

Radio Vatikan / Križ života

---------------------

Što znači pomirenje Crkava u svjetlu Krista i što je jačanje odnosa
u svjetlu Biblije u stvarnom svijetlu stvarnog Krista?Da li to znači priznavanje Katoličke crkve kao majke svim crkvama i usklađivanje doktrina
sa doktrinom katoličke crkve?

abraham

za ekumenizam se sigurno ne zalažu svi oni koji papau nazivaju antikristom , a pripadnike njegove KC izigranim, prevarenim ljudima

i sigurno ne oni , koji KC nazivaju bludnicim opijenu nevinom krvlju drugih ljudi ( vjerujem u kontekstu, drugim denominacijama, zajednicama ili sektama)

zato , nemojmo biti licemjeri
ako se zalažemo za ekumenizam , za sva vremena ugasimo animozitete, nepovjerenje, mržnju ili laži naspram biskupa rimskog

Papina poruka sudionicima Foruma mladih












U ovo vrijeme velikih promjenâ na gospodarskome području, nije važno samo postati kompetitivniji i produktivniji, nego je potrebno biti svjedoci ljubavi – istaknuo je papa Benedikt XVI. u poruci koju je poslao nadbiskupu Stanisławu Ryłku, predsjedniku Papinskoga vijeća za laike, koji ovih dana predvodi IX. međunarodni forum mladih na temu „Kristovi svjedoci u svijetu rada“. Na forumu, koji se održava u mjestu Rocca di Papa, nedaleko od Rima, okupilo se više od 300 mladih izaslanikâ biskupskih konferencija i pokretâ te međunarodnih udrugâ iz cijeloga svijeta.
Sveti je Otac u poruci istaknuo kako je napredak postignut u ovo vrijeme velikih promjena pobudio kod mladih novu nadu, ali je s druge strane često izazvao kod njih zabrinjavajuće oblike marginalizacije i iskorištavanja. Sve su veće, naime, teškoće u pronalaženju posla koji odgovara osobnim sklonostima i završenome školovanju, a to još više otežava nesigurnost vezanu uz vremensko trajanje barem nekog skromnog zaposlenja. Postupak globalizacije koji je u tijeku u svijetu – napomenuo je nadalje Papa – zahtijeva pokretljivost, koja brojne mlade primorava na iseljavanje i na život daleko od vlastite zemlje i obitelji. To kod mnogih prouzrokuje zabrinjavajući osjećaj nesigurnosti, s nesumnjivim posljedicama na sposobnost ne samo za planiranje budućnosti, nego i za konkretno zalaganje za brak i stvaranje obitelji. Papa stoga poziva na suočavanje s tim slojevitim i osjetljivim problemima u svjetlu socijalnoga nauka Crkve koji, u brojnim dokumentima, počevši od 'Rerum novarum' Leona XIII. iz 1891. godine, snažno ističe potrebu vrjednovanja ljudske dimenzije rada i obrane ljudskoga dostojanstva. Rad je, naime, obuhvaćen Božjim naumom o čovjeku … on je sudjelovanje u stvaralačkome i otkupiteljskome Božjem djelu – pojasnio je potom Sveti Otac. Stoga bi svako ljudsko djelovanje trebalo biti prigoda i mjesto za rast pojedinaca i društva, te razvoj osobnih 'talenata' koje valja vrjednovati i staviti u službu općega dobra, u duhu pravednosti i solidarnosti. Nije važno samo postati kompetitivniji i produktivniji, nego je potrebno biti svjedoci ljubavi – istaknuo je Sveti Otac te potaknuo vjernike da posao žive kao poziv i pravo poslanje s ciljem izgradnje Kraljevstva Božjega. Danas je više nego ikada žurno potrebno propovijedati 'Evanđelje rada', živjeti kao kršćani u svijetu rada i u njemu postati apostoli. Kako bi se ostvarilo to poslanje, potrebno je biti sjedinjen s Kristom u molitvi i intenzivnome sakramentalnom životu, te u tu svrhu na poseban način vrjednovati nedjelju, dan posvećen Gospodinu – napomenuo je Sveti Otac.


---------------------------
abraham

• U susretu s parlamentarcima Europske narodne stranke, u ožujku 2006. godine, Benedikt XVI. je istaknuo neupitna načela - život, obitelj, odgoj - koja Europa ne smije pogaziti, inače će izopačiti svoju kulturu.


UJEDINJENA EUROPA JE KRŠĆANSKA IDEJA:
Doprinos Crkve u projektu ujedinjene Europe

Izaslanstva europskih država obilježavaju rađanje Europske zajednice; naime, prije pedeset godina, u ožujku 1957. godine, potpisani su Rimski ugovori o ujedinjenju europskih država. Crkva nije ostala skrštenih ruku, crkveno je učiteljstvo utisnulo neizbrisiv pečat u izgradnji zajedničke kuće.

S mirom ništa nije izgubljeno. S ratom može sve biti izgubljeno, rekao je papa Pio XII. 24. kolovoza 1939. godine. Nad Starim se kontinentom nadvio crni oblak, papa Pacelli obratio se čovještvu, a ponajviše srcu Europljana. Pozivao se “na snagu razuma“ i europsku dušu, izdanak vjere i kršćanskoga uma.

Dramatično iskustvo Drugog svjetskoga rata duboko obilježava Papinu viziju o europskome ujedinjenju, koje će s ushitom hrabriti i zatražiti od kršćana da budu protagonisti u izgradnji nove Europe. Mi također potičemo kršćanske političare na zauzimanje unutar svojih država. Ako red ne vlada u nutarnjem životu naroda, uzaludno je očekivati ujedinjenje Europe i sigurnost mira u svijetu, kazao je papa Pio XII. izrazivši 1948. godine zanimanje za federalnu Europu. Skup razloga poziva europske države da se stvarno ujedine u federaciju, napisao je tada papa Pacelli hrabreći prve korake gospodarskoga i političkog procesa koji će dovesti do osnivanja Europske zajednice.

Ipak nije propustio upozoriti da se taj proces ne treba zasnivati na materijalizmu. Godine 1957., kada su potpisani Rimski ugovori, Pio XII. ističe kako je kršćanski događaj koji je bio kvasac Europe, još i danas “najdragocjeniji navještaj vrednota čija je ona pohranitelj“.

Odnos pape Ivana XXIII. prema ujedinjenju Europe ima pastoralno obilježje, ali je u kontinuitetu s učiteljstvom pape Pija XII. U teškim godinama izgradnje Berlinskoga zida i kubanske krize, Papa izjavljuje da se ne slaže s onima koji misle da mir nije moguć. Enciklika “Pacem in terris“, objavljena 1963. godine, potvrđuje apsolutnu vrednotu ljudske osobe i nerazumnost rata. U Europi podijeljenoj željeznom zavjesom, Ivan XXIII. poziva vjernike da prevladaju bolne podjele prošlosti i sadašnjosti. Od Europe zahtijeva da se ne osami nego da radije bude solidarna s narodima drugih kontinenata.









Europski duh Ivana XXIII. očituje se u njegovom uvjerenom ekumenskom djelovanju. Uvijek je, u odnosu s Istočnim crkvama, “to što ujedinjuje tražio više od onoga što razdvaja i potpiruje oprečnosti“. Ako dakle Pio XII. stavlja naglasak na kršćanstvo kao pokretačku snagu u ujedinjenju Europe, Ivan XXIII. ističe načela suživota, koja u kršćanskoj poruci nalaze svoj životni sok.

Papa Pavao VI. usvaja učiteljstvo svojih prethodnika i još ga više razvija. Izabran je 1963. godine, u tijeku Sabora, na Petrovu stolicu. Među prvim njegovim učiteljskim činima jest proglašenje svetoga Benedikta zaštitnikom Europe. Papa Montini tako želi istaknuti kršćanske korijene Staroga kontinenta koji se, izgleda, odmicanjem vremena, udaljuje od “razlikovnih i životvornih načela svoje kulture“.

Pavao VI. je u listopadu 1964. godine govorio benediktincima u Montecassinu: To je veoma velik i važan događaj koji se tiče opstojnosti i čvrstoće našega starog i uvijek vitalnog društva, potrebitog da danas iz korijena zahvati novu limfu, odakle crpi snagu i sjaj, iz kršćanskih korijena, koje mu je najvećim dijelom dao i svojim duhom hranio sveti Benedikt. Bile su to godine gospodarskoga razvoja, ali i potrošnje koja se nametala kao životni stil. Pavao VI. ne posustaje, premda priznaje da su daleko vremena Pija XII., kad je Crkva mogla računati na katoličku masu.

Pavao IV. je, kao i njegov prethodnik, uvjeren da je ujedinjenje Europe najdjelotvornije sredstvo kako bi se Starom kontinentu jamčilo mir i razvoj. Enciklika “Populorum progressio“ o tome svjedoči. Tijekom njegova pontifikata, Sveta Stolica postiže znakovite rezultate. Zahvaljujući politici kardinala Casarolija, uspostavlja diplomatske odnose s komunističkim zemljama i u Helsinkiju sudjeluje na Konferenciji za sigurnost i europsku suradnju. U zaključnom dokumentu, zaslugom vatikanskog izaslanstva, uključeno je načelo o vjerskoj slobodi. Pavao VI. ponovno predlaže središnjost kršćanske poruke kao “idealnu baštinu“ Europe i traži od Staroga kontinenta da se otvori Africi obzirom na “nesebičnu suradnju“.

Pontifikat Ivana Pavla II. odmah se očitovao bitnim za sudbinu Europe. Izvanredan događaj 1978. godine, Petrovim nasljednikom izabran je kardinal katoličke Poljske, koja je već trideset godina pod komunističkim jarmom. Kad nitko ne vjeruje u pad Berlinskoga zida, proročka je njegova europska vizija; on vidi politički i duhovno ujedinjenu Europu. Njegov je cilj vidjeti Europu kako diše punim plućima; neustrašivo ga traži smjelim i hrabrim gestama: putovanja u Poljsku, proglašenje svetoga Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe, potpora sindikatu Solidarnost te povijesni susret s Gorbačovom 1989. godine.









U padu Berlinskoga zida Papa vidi prekretnicu i prigodu potvrđivanja europskoga kršćanskog identiteta te prigodan trenutak za pomirbu između katolika i pravoslavnih, ne oklijeva sazvati sinodu za Europu. Crkva se nakon pada komunizma mora sučeliti s materijalizmom i potrošačkim mentalitetom koji prijete europskim temeljima. Papa ističe kako otkrivanje duhovne baštine staroga kontinenta može pobijediti nacionalistička bujanja koja prijete europskoj stabilnosti. Papa sa zadovoljstvom pozdravlja uvođenje jedinstvene europske valute, ali prije svega zahtijeva ujedinjenje vrednota, inače bi Europa mogla izgubiti svoje kršćansko pamćenje. Sveta je Stolica uvijek bila za promidžbu jedinstvene Europe na osnovi zajedničkih vrednota koje su dio njezine povijesti, upozorio je Ivan Pavao II.

Ne odsijecaju se korijeni iz kojih smo potekli, gorko je komentirao nakon proglašenja preambule europskoga Ustava, koji ne spominje kršćanske korijene europske kulture. Kršćanstvo je, ustvrdio je Ivan Pavao II., pridonijelo oblikovanju svijesti europskih naroda, to je neporeciva činjenica koji ni jedan povjesničar ne može zaboraviti.

Providnost je htjela da papu Poljaka naslijedi papa Nijemac. On od samoga početka, birajući ime Benedikt XVI., ističe koliko mu je stalo do duhovne baštine Staroga kontinenta. To je bogatstvo koje treba otkriti i vrjednovati pred najezdom sekularizacije i laicističke ideologije koja želi vjerski čimbenik izbrisati iz javnoga života. Crkva naprotiv, uvjerenje je Svetoga Oca, ima puno pravo sudjelovati u kulturnoj raspravi, jer je naravno da Crkvu zanima sve ono što se odnosi na čovjeka.

U susretu s parlamentarcima Europske narodne stranke, u ožujku 2006. godine, Benedikt XVI. je istaknuo “neupitna načela“ - život, obitelj, odgoj - koja Europa ne smije pogaziti, inače će izopačiti svoju kulturu. Protiv “diktature relativizma“ Benedikt XVI. predlaže obnovljeni humanizam učvršćen na susretu između vjere i razuma. To je srž divnoga govora u Regensburgu, u kojem Papa podsjeća europske narode da se Europa upravo rađa “iz susreta između biblijskoga navještaja i grčke filozofije“. Kršćanstvo se rađa na Istoku ali, pojasnio je Papa, nalazi “svoj povijesno odlučujući otisak u Europi“, jer tu mentalni sklop omogućuje lakši prihvat evanđeoske poruke.

Poput njegovih prethodnika i Benedikt XVI. svome pontifikatu utiskuje ekumensko obilježje. Put prema vidljivom jedinstvu kršćana za njega je uspješno sredstvo kako bi se obnovila europska svijest o vlastitim korijenima. Dakle, ujedinjena Europa je kršćanska ideja.






24.3.2007

Molim komentar -hvala








• Njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala Europljane na privrženost kršćanskim vrijednostima.


NJEMAČKA KANCELARKA O USTAVU EU:
Merkel: Europi nedostaju kršćanski korijeni

''U Europskom ustavu nedostaju kršćanski korijeni'', rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel, čija zemlja trenutno predsjeda Europskom unijom.

Razgovor je objavio tjednik Focus, a u svom izdanju prenosi ga rimski dnevnik La Repubblica. Merkel smatra kako pozivanje na Boga nedostaje u preambuli Europskog ustava i da bi se Europa trebala spremnije boriti za svoje vrijednosti.

"Htjela bih da snažnije bude istaknuta privrženost kršćanskim korijenima i vrijednostima. Europa se mora nastaviti baviti tim pitanjem. Zasigurno, Stari kontinent nije kršćanski klub, već klub vrijednosti za koje se treba boriti", zaključila je njemačka kancelarka.
-----------------------
abraham

Molimo komentar - u čemu je sada vino Babilonsko?





• Kancelarka Angela Merkel istaknula je centralnu ulogu individue u Europi, naglasivši da je to plod judeokršćanske kulture.


ODGOVOR BENEDIKTU XVI.
EU odbacuje ultimativni ton poruka iz Vatikana

Indirektan odgovor i Papi i Katoličkoj crkvi stigao je u subotu i nedjelju iz Berlina. Kancelarka Angela Merkel istaknula je centralnu ulogu individue u Europi, naglasivši da je to plod judeokršćanske kulture; kršćanski orijentirana Europska pučka stranka u temeljne konstitutitivne europske vrijednosti ubrojila je, uz kršćanstvo, i židovsku kulturu, i antičku, klasičnu i neoklasičnu, a i prosvjetiteljstvo.

Politička Europa, pretežno i te kako kršćanska, nije prihvatila vatikansku manihejsku podjelu na kršćanske vrijednosti Europe i “netolerantni laicizam”, koju su ponudili papa Benedikt XVI i njegov šef diplomacije nadbiskup Mamberti.

U Europi su kršćani gotovo 20 stoljeća, i u tom razdoblju su joj udarili snažan pečat, ali su i sami sinkretički preuzeli mnogo od prethodnika i ponešto od suputnika. Židovstvo je tu neprestano već 21 stoljeće (u kontinuitetu u Rimu, Splitu i još nekim mjestima). Islam je kontinuirano u Europi više od 12 stoljeća, što je nemoguće zanijekati, a ni protjerati (makar na našim mrežnim stranicama ima onih koji se za to zauzimaju, neometani).

Pored civilizacijskih baština tih jednobožačkih kultura, nemoguće je ne sjetiti se da neke od stožernih europskih vrijednosti baštinimo iz doba prije njihova totalitarizma, imperijalnoga odnosno feudalnoga. Pravna država temelji se na pravu politeističkog Rima, te na germanskom pravu, poput franačkoga, koje nalazimo i u sadašnjemu anglosaksonskome. Demokracija je niknula pod Ateninim hramom, na Areopagu, kroz rimska comitia, te kroz skupštine kakav je bio gotski hring, pa i slavenski sabor, sve prije i mimo monoteizma.

Etički i građanski angažman u Europi temelji se na Sokratu, osuđenome na smrt jer nije poštivao bogove; privrženost znanju je od Lukrecija (rerum cognoscere causas) do enciklopedizma i prosvjetiteljstva, poput Voltaireova, bila vezana uz sokratovsku kritičku sumnju, pa i spram dogmi i aksioma.

Korijeni Europe i njezine konstitutivne vrijednosti ipak su pluralistički, i kroz povijest i u svjetlu sadašnjeg pluralizma. Kroz povijest ni jedna od tih sastavnica nije ostala neokaljana užasnim zločinima - ali zvjezdani trenuci obično su bili rezultat dijalektičke sinergije mnogih, a ne samo jednih. To je, na neki način, i rezime ove obljetničke proslave Europske unije.






26.3.2007

Komentiraj
Ispiši
VEZANI TEKSTOVI

25.3.2007. - Papa: EU sve više osporava postojanje općih i apsolutnih vrednota
10.1.2007. - Papa Benedikt XVI. o Europi

-------------
abraham

• Današnja Europa, premda bi se htjela nametnuti kao zajednica vrednota, izgleda da sve više osporava postojanje općih i apsolutnih vrednota, upozorio je Benedikt XVI.


BENEDIKT XVI. KRITIČKI O DANAŠNJOJ EUROPI:
Papa: EU sve više osporava postojanje općih i apsolutnih vrednota

Neka kršćanske vrednote budu kvasac civilizacije za Europu trećega tisućljeća, poručio je papa Benedikt XVI. izaslanstvu Vijeća biskupskih konferencija zemalja Europske unije, koje se u povodu 50. obljetnice potpisivanja Rimskih ugovora, kojima je utemeljena Europska zajednica, okupilo na kongresu u Rimu.

Papa je potaknuo sve kršćane Staroga kontinenta da se zauzmu za pravednu i solidarnu Europu. Da bi se približili svojim građanima, neka vlade EU ne isključuju "bitnu sastavnicu europskoga identiteta kao što je kršćanstvo", poručio je Papa, istaknuvši temeljne vrednote ujedinjene Europe.

Ne može se graditi pravu europsku "zajedničku kuću" zanemarujući vlastiti identitet naroda našega kontinenta. Riječ je, naime, o povijesnome identitetu, kulturnome i moralnome, prije negoli zemljopisnom, gospodarskom ili političkom; taj je identitet satkan od skupa općih vrednota, čijem je oblikovanju pridonijelo kršćanstvo, stekavši tako obzirom na Europu ne samo povijesnu ulogu, nego i utemeljujuću. Te vrednote, koje su duša kontinenta, u Europi trećega tisućljeća trebaju ostati kao "kvasac civilizacije", upozorio je Sveti Otac.

Ako bi nestale te vrednote, kakao bi mogao Stari kontinent obavljati ulogu "kvasca" za cijeli svijet zapitao se Papa. Dodao je kako ne iznenađuje što današnja Europa, premda bi se htjela nametnuti kao zajednica vrednota, izgleda da sve više osporava postojanje općih i apsolutnih vrednota. Prema Papinu mišljenju, riječ je o "posebnom obliku odmetništva od same sebe, još prije negoli od Boga". Tako se "širi uvjerenje da je promišljane o dobrima jedini put za moralno razlučivanje i da je opće dobro istovjetno kompromisu. Ali, to nije prihvatljivo "kad god zahtjeva sporazume koji štete ljudskoj naravi", upozorio je Papa.

Zajednica koja se izgrađuje ne poštujući pravo dostojanstvo ljudskoga bića, zaboravljajući da je svaka osoba stvorena na sliku Božju, nikome ne čini dobro. Upravo stoga izgleda sve nužnijim da se Europa čuva od danas proširenoga pragmatizma koji sustavno opravdava kompromis o bitnim ljudskim vrednotama, kao da je to neizbježno prihvaćanje navodnoga manjeg zla, poručio je Benedikt XVI. i dodao kako taj pragmatizam predstavljaju "kao uravnotežen i realističan", ali "on nije takav, upravo stoga jer niječe vrijednosnu i idealnu dimenziju, koja je nerazdvojiva od ljudske naravi". Kad se u taj pragmatizam uključe težnje te laicističke i relativističke struje, kršćanima se niječe pravo da kao takvi sudjeluju u javnoj raspravi ili se, u najmanju ruku, njihov prinos diskvalificira optužbom da žele štititi neopravdane povlastice, primijetio je Benedikt XVI.

Stoga u ovome povijesnom trenutku da bi bila valjan jamac pravne države i učinkovit promicatelj općih vrednota Europska unija treba jasno priznati sigurno postojanje stabilne i stalne ljudske naravi, izvora zajedničkih prava za svakoga pojedinca, uključujući i one koji ih niječu. U tom kontekstu, dodao je Sveti Otac, "valja uvijek kad su kršena temeljna ljudska prava, očuvati pravo na priziv u savjesti".

Potom je istaknuo potrebu "da se između socijalne i gospodarske dimenzije odredi zdrava ravnoteža", očitovavši zabrinutost za europsko demografsko stanje. Pod demografskim vidikom treba se, nažalost, konstatirati da se Europa zaputila putem koji bi je mogao dovesti do rastanka s poviješću. To može, osim gospodarske krize, prouzrokovati ogromne teškoće u društvenom jedinstvu i, posebice, poticati opasan individualizam, nepozoran na posljedice za budućnost, upozorio je Papa i dodao kako izgleda da Europa gubi povjerenje u vlastitu budućnost. Proces ujedinjenja nisu prihvatili svi, zbog uvriježenog dojma da su razna "poglavlja" europskoga nacrta napisana ne vodeći računa o očekivanjima građana.

Stoga je Sveti Otac ohrabrio kršćane pozvane izgraditi novu Europu. Vi znate da je vaša zadaća s Božjom pomoću pridonijeti izgradnji nove Europe - realne, a ne ciničke, bogate idealima i slobodne od naivnih iluzija, nadahnute na vječnim i životvornim istinama Evanđelja. Stoga budite na europskoj razini djelotvorno nazočni u javnoj raspravi, svjesni da je ona sastavni dio nacionalne rasprave, pridružite toj obvezi učinkovito kulturno djelovanje. Neka Gospodin svaki vaš napor učini plodnim i pomogne vam prepoznati i vrjednovati pozitivne elemente nazočne u današnjoj kulturi, odbacujući hrabro sve ono što je protivno ljudskome dostojanstvu, poručio je Benedikt XVI.






25.3.2007


------------------------
Molimo komantar, hvala
abraham
Zašto Europejci - i katolici i protestanti pružaju otpor svojem identitetu?
Čekaju li Isusa Krista, poznaju li proroštva?

Što znači da Europa treba priznatikršćanske korjene?



• Europa treba priznati svoje kršćanske korijene, dajući tako prostor etičkim načelima koja su sastavni i temeljni dio njezine duhovne baštine, naglasio je nadbiskup Bagnasco.


NADBISKUP BAGNASCO:
Europa treba priznati kršćanske korijene

Europski biskupi 50. obljetnicu Rimskih ugovora obilježavaju skupom: Izgraditi Europu vrednota ujedinjenu i ukorijenjenu u kršćanskoj tradiciji. Na skupu sudjeluje 400 izaslanika, 23. biskupske konferencije Europske unije, europarlamentarci i predstavnici raznih pokreta katoličkog laikata.

Otvarajući skup, novi predsjednik Talijanske biskupske konferencije nadbiskup Angelo Bagnasco ustvrdio je kako priznavanje kršćanskih korijena Europe ne znači nijekati prave zahtjeve laičnosti. Kako bi se Europu stavilo u kontakt s njezinim građanima, potrebno je vratiti se izvornim načelima, onoj kršćanskoj tradiciji koja predstavlja njezino najveće bogatstvo, poručeno je s Europskog kongresa, Povjerenstva episkopata Europske zajednice.

Predsjednik spomenutog povjerenstva roterdamski biskup Adrianus van Luyn otvorio je radove kongresa istaknuvši kako se politika EU ponekad čini da osobu svodi na proizvođača ili potrošača. Ali, upozorio je, čovjek je također duhovno i religiozno biće. Na to načelo kršćani i europski biskupi uvijek moraju podsjećati institucije Europe. Nadbiskup Angelo Bagnasco istaknuo je kako je Europa pozvana prevladati izvorni gospodarski poziv kako bi se otvorila široj dimenziji, političkoj i institucionalnoj.

Kako bi započeti integracijski proces bio uistinu plodan, Europa treba priznati svoje kršćanske korijene, dajući tako prostor etičkim načelima koja su sastavni i temeljni dio njezine duhovne baštine, na kojoj se nadahnjuje današnja Europa, kazao je Bagnasco. Pri tome je potaknuo europske institucije da u svoj program unesu temu europskih kršćanskih korijena. U konačnici ta tema stavlja u prvi plan temu kršćanstva koja nije nostalgija za prošlošću, nego je živa misao.

Kršćanstvo koje s papom Wojtylom, koji je isticao temu ljudskih prava i s Ratzingerom koji ističe slobodu kao put dijaloga, sastavni je dio europskog sna tj. europske budućnosti, zaključio je nadbiskup Bagnasco.
-----------------------
Što znači - priznati svoje kršćanske korjene?

Nije li se u korjenilo među kršćansko korjenje i neko drugo korjenje?
Kako zaštititi rušenje zida između crkve i države?
Kako srušiti zid između crkve i države?
Ili nešto treće?
Što kaže proroštvo?
abraham

Ovo je zagrljaj Babilonske Crkve i drzave.

Kada god crkva i država ulaze u brak, vreme je za proganjanje malog stada koje ne misli kao oni. Tako je uvek bilo u istoriji i u svim religijama kada je određena religija a posebno hrišćansaka dobila državu iza sebe. Bez sumnje desiće se ponovo isto.

U knjizi Prpovednika, što je deo Biblije, pisano je: "Nema ništa novo što se radi pod suncem. Sve što je nekad bilo biće ponovo, i ono što je sada već je nekada bilo."

Brat Aladin
www.nevesta-hristova.org

Molim, pogledajte ovaj katolički link, ima ga i na engleskom,
- pročitajte komentar na reakciju Pape Benedickta XVI na kompromisne igre oko kršćanskih vrijednosti i kršćanskih korjena Europe koji su trebali biti ustavno akceptirani..
Radi se o borbi oko uvažavanja vrijednosti između pristalica odvojenosti crkve i države i pristalica rušenja zida između crkve i države..Taj problem ekumena još nije riješila.
Iako anketa na pitanje da li trebaju kršćanske vrijednosti uči u ustav Europe ukazuje na preko 82% za ulazak, građani Europe u svom svakodnevnom životu kao da bježe od uvažavanja tih istih vrijednosti.Protestanti i katolici se razlikuju u stavovima prema europskim kršćanskim vrijednostima.Protestanti ne prihvataju autoritet papstva te se protive diktatu Vatikana glede definiranja kršćanskih korjena u ustavu Europe..Prihvatanje Kristove etike za protestante automatski ne uljučuje pokornost Paskom autoritetu.Iz toga se ne može zaključiti da protestanti ne žele ulazak kršćanski korjena u Europski ustav.
Rješenje problema je moguće nači u području redefiniranja Paskog autoriteta koji bi omogučio reforme u katoličkoj crkvi
koje bi izražavale uvažavanje Otkrivenja 18 glave.
Isto tako kada pogledamo dokumente priprave za definiranje kršćanskih vrijednosti teško nalazimo naučne radove iz kojih je lako načiniti listu tih vrijednosti kroz povijest do današnjih dana..Sve se više nazire konkretno stanje stopala u Danielovom kipu..
Koje su europske kršćanske vrijednosti za vas?Napravite svoju listu.
abraham

http://www.tfp-deutschland.de/43386/43818.html
Evropa ignorira njene korjene:


(pwo/zenit.org)
In einer Atmosphäre der Leere und Perspektivlosigkeit fanden in Berlin die Feiern zum 50. jährigen Bestehen der Europäischen Union statt. Die Staatschefs der Mitgliedsländern und ihre Gattinnen und Gatten feierten - sich selbst. Eine Beteiligung der Bevölkerung war nicht erkennbar. Stattdessen gab die "Berliner Erklärung", die zu einem Papier des Aufbruchs hochstilisiert wurde und den Weg weisen soll in die glorreiche Zukunft eines vereinten Europa, Anlaß zu scharfer Kritik seitens des Papstes.

In einer Ansprache vor Bischöfen, Geistlichen und Laien gab der Heilige Vater zu bedenken, daß in demographischer Hinsicht es bedauerlicherweise festzustellen sei, „daß sich Europa anscheinend auf einen Weg begeben hat, der es dazu bringen könnte, sich von der Geschichte zu verabschieden.“ Der Geburtenrückgang stelle nicht nur ein großes Risiko für das wirtschaftliche Wachstum dar. „Darüber hinaus kann diese Situation enorme Schwierigkeiten für den sozialen Zusammenhalt verursachen und vor allem einen gefährlichen Individualismus fördern, der nicht auf die zukünftigen Folgen achtet. Man könnte fast meinen, dass der europäische Kontinent de facto das Vertrauen in die eigene Zukunft verliert.“

Man dürfe nicht dem Glauben verfallen, „ein echtes ‚gemeinsames Haus‘ Europa bauen zu können, wenn die Identität der Völker auf diesem unseren Kontinent vernachlässigt wird. Noch vor der geographischen, wirtschaftlichen und politischen Identität handelt es sich nämlich um eine geschichtliche, kulturelle und moralische Identität; eine Identität, die aus einem Gebilde von universalen Werten besteht, zu deren Ausprägung das Christentum seinen Beitrag geleistet hat, indem es nicht nur eine historische, sondern eine gründende Rolle für Europa angenommen hat.“

Benedikt XVI. kritisierte, dass die Regierungen der EU-Mitgliedsstaaten darin übereingekommen sind, „ein wesentliches Element der europäischen Identität wie das Christentum auszuschließen“, mit dem sich auch heute noch die große Mehrheit der europäischen Bürger identifiziere. „Ist es nicht Grund zur Überraschung, dass das heutige Europa, während es ehrgeizig danach strebt, sich als eine Wertegemeinschaft zu präsentieren, immer öfter zu bestreiten scheint, dass es universale und absolute Werte gibt? Lässt diese einzigartige Form der ‚Apostasie‘ von sich selbst, noch bevor sie eine Apostasie von Gott ist, es nicht über seine Identität selbst zweifeln? So kommt man am Ende dahin, die Überzeugung zu verbreiten, dass die ‚Abwägung der Güter‘ der einzige Weg für eine moralische Erkenntnis darstellt und dass das Gemeinwohl ein Synonym für Kompromiss ist. In der Tat ist es so: Wenn der Kompromiss in einer berechtigten Abwägung von diversen Sonderinteressen besteht, so wird er jedes Mal, wenn er Vereinbarungen mit sich bringt, die der Natur des Menschen schaden, zum Gemeinübel.“

Der Bischof von Rom wies nachdrücklich darauf hin, dass eine Gemeinschaft, „die aufgebaut wird, ohne die echte Würde des Menschen zu achten – indem sie vergisst, dass jeder Mensch nach dem Bild Gottes geschaffen ist“ –, schließlich niemanden mehr etwas nütze und niemandes Wohl mehr berücksichtige.

----------------
Pogledajte rezultate glasanja - ovdje dolje:

Stimmen Sie ab: Soll der Gottesbezug in eine mögliche Verfassung?
------------
abraham

U vezi gornjeg problema autoriteta pročitajmo članak o tolernaciji i lažnoj toleranciji - koji ukazuje na uzroke nemogućnosti rješenja spajanja gline i željeza u stopalima Danielovog kipa:

http://www.tfp-deutschland.de/43386/42397.html

citat iz cijelopg članka:

IV. Abschluss: Wir sind auf dem Weg zu einem unvermeidlichen Zusammenstoß zwischen der Kirche und der „Diktatur des Relativismus“.

Die angeführten Beispiele zeigen, dass der damalige Kardinal Ratzinger mit seiner Diagnose richtig lag, als er in seiner berühmt gewordenen Ansprache zur Eröffnung des Konklaves, aus dem er schließlich als Papst hervorgehen sollte, die „Diktatur des Relativismus“ anprangerte.

Es ist durchaus angebracht, die nachdrücklichen Worte zu zitieren, die der heutige Papst bei dieser Gelegenheit anwandte: „Einen klaren Glauben zu haben, gemäß dem Credo der Kirche, wird oft als Fundamentalismus hingestellt. Während der Relativismus, also das „hin und her getrieben Sein vom Widerstreit der Meinungen“ als die einzige Einstellung erscheint, die auf der Höhe der heutigen Zeit ist. Es konstituiert sich eine Diktatur des Relativismus, die nichts als definitv anerkennt und als letztes Maß nur das eigene Ich und seine Bedürnisse gelten lässt.“

Soweit ich es verstanden habe, mich deutlich zu machen, können wir im Lichte des hier Gesagten erkennen, dass die Diktatur, die der Relativismus den Katholiken aufzwingen will, nicht nur darin zum Ausdruck kommt, dass sie gegen ihre Prinzipien und ihr Gewissen handeln sollen, sondern dass sie vor allem die herrschende relativistische Kultur annehmen sollen, die in einer Haltung der inneren Entfremdung gegenüber den eigenen Überzeugungen besteht und als die wahre Toleranz hingestellt wird.

Tatsächlich ist es allerdings so, dass diese innere Distanzierung genau das Gegenteil der übernatürlichen Tugend des Glaubens ist, ohne die es keine Rettung gibt. Denn der Glaube besteht gerade darin, wegen der Autorität Gottes all das fest als wahr anzunehmen, was er geoffenbart hat. Und diese Haltung wird unmöglich gemacht, wenn man sich andauernd – oder auch nur vorübergehend – freiwillig dem Zweifel hingibt.

Die schwere Pflicht eines jeden Katholiken, seinen Glauben intakt zu halten und ihn öffentlich zu bekennen, trifft in noch höherem Maße auf die Kirche als Institution zu.

Das bedeutet, dass der Kirche jede dogmatische Toleranz unmöglich ist. Die Toleranz gegenüber dem Irrtum wäre für die Kirche ein Vergehen gegen das Gebot Gottes, alle Völker das zu lehren, was Christus gelehrt und befohlen hat. Ein solcher innerer Verfall würde ihr, wenn dies denn möglich wäre, das Siegel des Übernatürlichen nehmen.

Andererseits hat die Kirche von Christus den Auftrag erhalten, die Menschen in den Himmel zu führen, indem sie ihnen den Weg der Heiligkeit zeigt. Wenn es auch intolerant scheinen mag, muss sie deshalb also die Gläubigen vor all dem warnen, was nach dem Sittengesetz Sünde ist. S. H. Papst Johannes Paul II. hat dies so ausgedrückt:

„Die Lehre der Kirche und insbesondere ihre Festigkeit in der Verteidigung der universalen und dauernden Geltung der sittlichen Gebote, die die in sich schlechten Handlungen verbieten, werden nicht selten als Zeichen einer unerträglichen Unnachgiebigkeit kritisiert, vor allem angesichts enorm komplexer und konfliktanfälliger Situationen des heutigen sittlichen Lebens des Einzelnen und der Gesellschaft: Eine Unnachgiebigkeit, die zu dem mütterlichen Empfinden der Kirche im Widerspruch stünde. Diese lasse es, so sagt man, an Verständnis und Barmherzigkeit fehlen. Aber in Wahrheit kann die Mütterlichkeit der Kirche niemals von ihrem Sendungsauftrag als Lehrerin abgetrennt werden, den sie als die treue Braut Christi, der die Wahrheit in Person ist, immer ausführen muss.“[35]

Um aber die ewige Rettung aller Menschen durch die sittliche Bewahrung der Gesellschaft zu erleichtern, muss die Kirche sich unermüdlich dafür einsetzen, dass die Gesetze der Länder, in denen sie zugegen ist, den Imperativen des Naturgesetzes und der göttlichen Gebote entsprechen.

Kurz gesagt, die Art von Toleranz, die die Diktatur der Toleranz der katholischen Kirche als Bedingung für ihre aktive Beteiligung am öffentlichen Leben aufzwingen will, setzt voraus, dass die Kirche ihre Seinsweise radikal ändert.

Da dies theologisch unmöglich ist, weil es einem Abfall der Kirche von der Erfüllung ihres Auftrags gleichkäme, was wiederum der Verheißung ihres göttlichen Gründers widersprechen würde, müssen entweder die Regierungen ihren gottlosen, laizistischen Anspruch aufgeben und der Kirche völlige Freiheit bei der Verkündigung des Evangeliums einräumen, oder aber die Kirche muss sich darauf vorbereiten, wieder einmal in Konflikt mit der weltlichen Macht zu geraten.

Deshalb wird natürlich die katholische Kirche das größte Opfer der aufkommenden Intoleranz sein.

Sie aber wird es verstehen, den neuen Diokletianen mit erneuerter Kraft entgegenzutreten und dem Beispiel von Unnachgiebigkeit ihres göttlichen Gründers und aller Märtyrer die Treue zu halten, die es vorgezogen haben, ihr Blut zu vergießen als falsche Götter zu beweihräuchern und ihrem Glauben abzuschwören.

Und in dieser Notsituation kann sie mit der mächtigen Hilfe jener Frau rechnen, die allein alle Häresien zerschmettert hat und daher auch die Häresie des Relativismus niedertreten wird, denn „furchtbar ist sie wie ein kampfbereites Heer“.



----------
pozdrav
abraham

Pročitajte knjigu -
Revolucija i proturevolucija u kojoj se optužuje protestantizam:
http://www.tfp.at/files/rgr.doc

Revolution und Gegenrevolution


Ein historischer Prozeß zerstörte die Einheit der Christenheit durch den Protestantismus, die Französische Revolution und den Kommunismus. Dieses Verfahren schreitet heute noch durch die Kulturelle Revolution voran. Das Werk von Prof. Plinio Corrêa de Oliveira zeigt die Ursachen und die Rolle jedes Einzelnen in diesem Prozeß auf.

na primjer :

Mit antichristlicher Wucht stürzte sich im Jahre 1798 die Französische Revolution auf die Kirche. Napoleon schickte General Berthier nach Rom. Dieser hatte von Napoleon den Befehl, die päpstliche Macht zu unterdrücken. Papst Pius VI.,




Vereidigung Zeremonie



der 81 Jahre alt war, wurde verhaftet und ins Exil nach Frankreich geschickt. Zur Seite stand ihm der treue Kommandant der Schweizergarde, Alois Pfyffer, der im selben Jahr starb. Auch hier bestätigte sich wieder die Treue bis in den Tod.



---------





abraham

NASLOVNICA / ARHIV / VIJESTI / Ne pristajemo n... / Katolicki fundamentalizam!...................
Katolicki fundamentalizam!...................



Nikola Marcetic (26.11.2006. 16:18)

Katolicki fundamentalizam .................................................................................................. Katolicki fundamentalisti, ""OPUS DEI ""takoder radi u Hrvatskoj i povezan sa EU!...dokaz: Veronika Keyser , evorpski zastupnik, zabrinuta je zbog katolickog integrisma!.....Ima razloga toj zabrinutosti, sve sto se tice prava zena , u materiji seksualnosti, sire sve sto je seksualnost: homoseksualitet, kontracepcija, i zastita od HIV................................................U zadnje tri godine seksualne stvari su se puno razvile, napredovale!....Mi smo u pocetku procesa povecanja integrisma osnovno katolickog, orkestriran Vatikanom i USA................................................................................................................................... To je relana opasnost od katolickog svecenstva pod utjecajem ultrakonservatora amerike!...U americi "Human Life Internacional "" posjeduje budet od 750 miliona dolara!.....I njihove veze u euvropi odmah djeluju sa OPUS DEI kao u Hrvatsko!.......Zatim sa euvropskim strankama PPE (stranka pucana euvrope konsvervatori ,demokrati krscanski) gdje djeluju u euvropskome parlamentu!....Cak su i poslali eksperta , za abortiranje amerikanca kojega je euvropski parlamenat odbacio zbog njegovog kriminalnog djelovanja!....Zati je doslo do sporazuma za novog eksperta profesora klinike Gemilli u Rimu , poznatu po vezi sa LEGIONARIIMA ISUSA (organizacija klerofasizma , ruka ispruzena Vatikana).....Taj profesor je odrzao govor halucinant kako prezervativ je opasan , siri HIV i zenu koje abortiraju one su depresivne i samoubojice!.....HDZ je takoder clan PPE sa katolikom g Sanderoma kardinal Bozanic sa OPUS DEI u HR!....Kontracepcija je takoder na udaru katolickih fundamentalista , i sa PPE strankom uspejeli su nametnuti Slovakinju Anna Zaborska za prjedsjednicu komisije za zene.....A ta ANNA je poznata , sa svojim stavom antiabortusa, i homoseksualce zatvoriti u psihijatriske ustanove!.....Kada o glasanju budeta za promociju prezervativa, zbog katolickih fundamentalista vrlo je tesko !.....Sto je vrlo opasno kako se siri svijetom epidemija HIV a narocito u istocnim zemljama !...... Poslanica evropskog parlamenata ima biti zabrinuta 2, 9 miliona mrtvih u 2006g!....Klero fasizam haraci euvropom sa katolickim fundamentalizmom!...... Mozemo razumjeti zasto francuski i Nizozemski narod odbacilisu ustav euvropske unije , ne zeleci da EU bude katolicki klub ili da socijalni ekonomski i kulturni programi se sprovode na bazi religija !..................................Ségolène Royal / PS, izjavila je da kao prjesjednica Francuske , privi zakon koji ce donjeti , je zakon o zastiti zena u svim oblicima , protiv diskriminacije , i prava zena kao zastiti od svih nasilja!.......Zato mislim da I SDP Hr . trebao bi pozvati zene HR da se izjasne kakav zakon SDP treba donjeti kao prvi zakon kad dode uskoro na vlast!........AURA popularis!.......

• Praktičnih vjernika je više od onih koji odlaze redovito u crkvu, jer se vjera ne prakticira nužno odlaskom u crkvu - shvaćaju postmoderni vjernici te svoju vjeru, pa i katoličku, prakticiraju na neki drugi način.


DANAŠNJI ČOVJEK JE RELIGIOZAN, ALI TA JE RELIGIJA NEODREĐENA
Postmoderni vjernici

''Tako će vam se - velim - oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.'' (Mt 21, 43)

Postmoderni vjernik je poganin, no poganin u 'pozitivnom' smislu. Taj naziv u ovom tekstu ne označava one nevjernike o kojima piše Pavao u 2 Kor 6, savjetujući čuvanje od poganstva, već označava vjernike koji ne pripadaju kršćanskoj vjeri ili jednoj od većih svjetskih religija.

U Novozavjetno vrijeme poganima su bili smatrani oni koji nisu bili Abrahamovi potomci, koji nisu dijelili istu židovsku vjeru kao npr. Grci ili Rimljani koji su štovali vlastite bogove. I danas postoje ljudi koje bi se moglo okarakterizirati kao pogane, a postoje i oni koji se i sami tako zovu. Ti, novi pogani uglavnom vjeruju kako je sve naokolo sveto jer je sve dio božanstva. Vjeruju, npr. kako je kamen svet jer je i on dio određenog boga, iako on sam nije bog. Većina samozvanih pogana vjeruje kako je planet Zemlja živo biće i kako zapravo Zemlja predstavlja Boga, no novi pogani su, u užem smislu riječi, različiti vjerski pokreti inspirirani antičkim mitovima i religijama. Novi pogani su politeisti, ali zbog međusobne različitosti između različitih oblika poganstva ne može ih se kao takve odrediti. Postoje naime i pogani panteisti, dualisti, deisti, animisti, univerzalisti… Samo postmoderno vrijeme stvara se na temeljima mitova i vjerovanja koja su u antičko doba stajala nasuprot kršćanstvu, a isto rade i danas.

Moderno poganstvo mogli bismo usporediti i s New Age-om, ali ne i poistovjetiti, no ovdje mi nije cilj tražiti poveznice između tih dvaju vjerovanja, već više između novog poganstva i kršćanstva, odnosno razmišljati o tome kako danas stvari stoje na području religija i vjerovanja.

Započeo bih s povratkom religije 80-tih. Sredinom prošlog stoljeća naviještao se i očekivao kraj religije kao nepotrebne. Filozofija, ali još više znanost, počeli su koracati brže od religije u otkrivanju stvarnosti i bilo je za očekivati kako je samo pitanje trenutka kad će znanost dati točku na pitanje i odgovor o stvarnosti, kad će se cijeli svijet moći objasniti, kad će kormilo života iz Božjih ruku biti predano u ruke ljudi. No taj je projekt propao i ni dan danas nemamo sve odgovore o početku, svršetku i smislu života. Ljudi sadašnjice shvatiti su da religija, iako ponekad neracionalna, funkcionira i korisna je u organiziranju socijalnog života pomažući otkloniti stresove i druge nepoželjne stvari. No upravo zbog koristi koju religija donosi, zaboravilo se što religija u stvarnosti jest, a što nije.

Vjerovati je IN

Religija se počela vraćati, vjerovati je 'in', a ateizam 'out', rekli bi neki, no budući da se gledaju rezultati vjerovanja, a ne vjera za sebe, gubi se svijest o religiji kao takvoj. "Interes za religijom nije nikad bio tako velik kao u današnjim danima (…) i ljudi pričaju o Bogu na način na koji do sad nikad nisu pričali. No ipak, takva privrženost religiji nije ništa nego maska iza koje se skriva materijalistički i nereligiozan stav te se može shvatiti kao ideološka reakcija - izazvana nesigurnošću i konformizmom - na nastojanja 19. stoljeća koja je Nietzsche sažeo u famoznoj rečenici 'Bog je mrtav'", piše psihoanalitičar Erich Fromm u knjizi "Zen Buddhism and Psychoanalysis.

Današnji čovjek je religiozan, ali ta je religija neodređena i mijenja se prema čovjekovoj potrebi kako bi izazvala poželjan učinak. U takvoj religiji ne samo da ne postoje dogme već se i sadržaj vjerovanja mijenja od vremena do vremena, od osobe do osobe. Svatko ima svoju malenu religiju. Povratak religioznog nije nužno vratio Boga u vjerovanje. Bog više zapravo nije potreban jer ionako vrijedi samo religiozno iskustvo pojedinca, a božanstvo je evoluirani ostvareni čovjek u svojoj punini.









"Čovjek je bog u nastajanju", čuo sam u dokumentarcu 'What the bleep do we know?'. Religija je čovjekovo nastojanje da se usavrši, izraz njegove potrage za vlastitim zdravljem, srećom, usavršavanjem. Kriterij za religiju je ono što me čini da se osjećam dobro, a to tako ne bi trebalo biti. Religija je nešto više, nešto drugačije od jednostavne dobrobiti. Ovdje netko može opravdano upitati je li blagostanje stvarno nešto kontradiktorno, nešto loše? Katolik, kojeg u ovom tekstu prezentiram, reći će da religija nije radi blagostanja, već radi spasenja i življenja s Bogom, no onda će morati shvatiti kako je i spasenje život s Bogom, zapravo blagostanje.

Susret s drugim religijama

Biti vjernik u ovom postmodernom vremenu, znači biti jedan od mnogih, znači imati svoj svijet vjerovanja koji postoji pokraj bezbrojnih drugih oblika vjerovanja. Kršćanstvo danas, zašto ne reći, nije središnja religija i ne posjeduje centralni autoritet među religijama. Govori se kako je Indija raskršće religija jer se u njoj prožimaju razne institucionalizirane religije, ali je istina i da se različite religije sve više susreću i na našim raskršćima.

Još prije nekoliko godina čudio sam se susrećući ljude koji nisu nikad čuli za Isusa Krista, no polako ih se navikavam susretati. Ti susreti proširuju obzore i perspektive, ali istovremeno kompliciraju religijski život dodajući druge i drugačije odgovore na osnovna pitanja o postojanju i stvarnosti. Suočen s religijama koje nisu kršćanske, čovjek se pita o vlastitom identitetu kao kršćaninu i o kršćanstvu u koje vjeruje. Tako Međunarodno teološko vijeće u dokumentu 'Kršćanstvo i religije' u sedmom poglavlju piše: "Kao prvo, kršćanstvo će se trebati potruditi oko razumijevanja i vrednovanja samog sebe u kontekstu religijskog pluralizma; trebat će na konkretan način razmatrati o istinama i univerzalnosti koje zahtjeva. Nadalje, trebat će pronaći smisao, funkciju i vlastitu vrijednost religija u sveukupnoj povijesti spasenja. Na kraju, kršćanska teologija trebat će studirati i istraživati religije s njihovim jasno definiranim sadržajima koji će biti podvrgnuti usporedbi sa sadržajem kršćanske vjere".

Uspoređivanje religija je težak i kompliciran proces, budući da i druge vjere, a ne samo katolička, vjeruju u svoju univerzalnost. Teško je govoriti o različitim religijama i vjerovanjima, a izbjeći apsolutistički pogled koji bi samo jednoj religiji potvrdio ispravnost, a druge okarakterizirao kao lažne religije ili relativizam po kojem bi sve religije i vjerovanja bili jednako istiniti. Naučiti živjeti u svijetu s mnogo različitih vjerovanja, gradivo je koje se tek mora usvojiti.

Različite religije na institucionalnoj će razini lakše uspostaviti dijalog među sobom, ali mi postmoderni ljudi i kršćani, radije vjerujemo u osobna vjerovanja nego u Apostolsko Vjerovanje. Religija je sve više stvar pojedinca, a ne zajednice i zato nije čudno da su crkve praznije. Broj praktičnih vjernika je veći od onih desetak posto koji odlaze redovito u crkvu jer se vjera ne prakticira nužno odlaskom u crkvu - shvaćaju 'postmoderni' vjernici te svoju vjeru, pa i kršćansku katoličku, prakticiraju na neki drugi način.

Kriza kršćanske vjere u pluralističkom svijetu

Vratimo se kratko na pogane. Doživljava ih se negativno zato što ne dijele naše vjerovanje i jer su, čini se, na pogrešnom putu prema Bogu. Ali pogledajmo: postoje pogani koji čine dobro i koji čine zlo, kao što postoje i kršćani koje čine dobro i koji čine zlo. Razlika je moguće u tome što kršćani znaju razlog zašto nešto čine, a pogani se time ne opterećuju. Poganin nema odgovore na pitanja o svrsi života, o životu nakon smrti, o vječnoj istini, o dobrom, svemogućem i sveznajućem Bogu, ali se ni ne zamara tim pitanjima. Jer svejedno, da i ima te odgovore, ništa se ne bi promijenilo. Zar nema puno onih koji znaju da bi trebali raditi nešto, pa rade drugačije; zar nema puno vjernika koji vjeruju, a ponašaju se kao da ne vjeruju, dok mnogi, oni dobri pogani, iako ne vjeruju, postupaju kao vjernici?

Pogani nisu protiv kršćana, već se nude kao druga mogućnost uz kršćanstvo. Njihova je filozofija Carpe Diem - iskoristiti sadašnje vrijeme, jer tko zna što će se dogoditi u ionako nesigurnoj budućnosti. Mi, vjernici, brinemo se više za ono što dolazi nakon ovog života i ponekad zaboravljamo živjeti u sadašnjosti. To bi, npr. mogli naučiti od naših susjeda - novih pogana. Svakako, i pogani bi mogli naučiti neke stvari.

Treba li se bojati da će Bog svoj vinograd prepustiti nekim drugim vjernicima? Ne znam, ali smatram da malo motivirajućeg straha ne škodi. Kriza kršćanske vjere u pluralističkom svijetu vjerovanja postoji, ali tome se ne treba čuditi niti to pokušati sakriti jer ta kriza, izazvana 'novootvorenim supermarketom' vjerovanja, ne označuje kraj i zalazak kršćanstva, već promjenu kroz proročko čitanje znakova vremena, dijeleći očekivanja i pitanja svojih suvremenika s kojima dijeli i prostoru u kojemu živi.

Kroz krizu kršćanstva kao religije upućen je poziv na novo objašnjavanje evanđelja bez kojeg bi ljudska povijest bila bitno siromašnija. Jedan postmoderan vjernik pitat će kršćanina: "U što vjeruješ?", a ovaj će odgovoriti: "U Boga", na što će mu prvi odgovoriti: "I ja". "U ljubav" - "I ja". "U bratstvo i prijateljstvo između svih ljudi" - "I ja". "U nadu" - "I ja". I tako dalje... No ako kršćanin odgovori: "U Isusa Krista", ovaj će morati priznati da se ipak razlikuju.