Europa se vraća Bogu-obraćenje demokratske većine?

Svi smo misionari, svi smo, iako na različite načine, uključeni u naviještanje Evanđelja


Svi smo misionari, svi smo, iako na različite načine, uključeni u naviještanje Evanđelja – kazao je papa Benedikt XVI., primivši danas dopodne sudionike skupa koji je prošlih dana održan u Sacrofanu, nedaleko od Rima, u prigodi 50. obljetnice enciklike 'Fidei donum' pape Pija XII.. Zahvaljujući tom dokumentu, započeli su s djelovanjem misionari fidei donum, odnosno svećenici i laici koji su iz biskupija s više mogućnosti poslani u misije.
Papa Benedikt XVI. se spomenuo proročke intuicije Pija XII., koji je – kako je kazao Sveti Otac - pred razvojem vremena i naziranjem novih naroda i država na povijesnoj sceni, dalekovidnom pastoralnom mudrošću shvatio da se otvaraju novi i providnosni obzori i misijski putovi za naviještanje Evanđelja, posebice u Africi. Tako je ustanovljen novi misionarski „subjekt“, koji je dobio ime po prvim riječima enciklike „Fidei donum. Time se željelo, uz tradicionalne oblike, potaknuti i drugu vrstu misijske suradnje među takozvanim 'starim' kršćanskim zajednicama, i onima tek rođenima ili koje su se rađale, na nedavno evangeliziranome području. 'Stare' su zajednice, naime, bile pozvane poslati u pomoć 'mladim' Crkvama nekoliko svećenika na određeno vrijeme, radi suradnje s lokalnim biskupima – kazao je Sveti Otac. Istaknuvši nadalje da je papu Pacellija nadahnjivao dvostruki cilj, Sveti je Otac pojasnio kako je s jedne strane u svakome članu kršćanskoga naroda želio pobuditi nov misionarski žar, a s druge promicati svjesniju suradnju među biskupijama duge tradicije i područja prve evangelizacije. Tijekom ovih pet desetljeća, poziv Pija XII. su više puta ponovno isticali svi moji predhodnici, te zahvaljujući Drugome vatikanskom saboru, umnožio se broj svećenika 'fidei donum', koji su zajedno s redovnicima i dragovoljcima laicima, pošli u misije u Afriku i druge dijelove svijeta, ponekad i po cijenu nemalih žrtvi za njihove biskupije kojima su pripadali – kazao je Sveti Otac te tom prigodom izrazio posebnu zahvalnost toj našoj braći i sestrama, među kojima su neki prolili vlastitu krv kako bi širili Evanđelje.
Misijsko iskustvo ostavlja neizbrisivi trag u onome tko ga proživi, a istovremeno doprinosi održavanju živom crkvenu zajednicu u kojoj se svi kršteni osjećaju članovima jedinstvene Crkve, otajstvenoga Tijela Kristova – kazao je nadalje Papa. Razmjena darova među starim crkvenim zajednicama, i onima nedavno ustanovljenima, uzajamno je bogaćenje, te je potpomoglo povećanju svijesti da smo svi 'misionari', odnosno da smo uključeni, iako na različite načine, u naviještanje i svjedočenje Evanđelja. Papa se potom osvrnuo na neke teškoće koje se danas pojavljuju, među kojima sve manji broj i starenje klera u biskupijama koje su nekoć slale misionare u daleke zemlje, ali je istovremeno potaknuo na upravljanje pogleda prema budućnosti s pouzdanjem, dajući misionarima 'fidei donum' nov i vjerodostojniji identitet u svjetskome kontekstu koji je – prema Papinim riječima – bez sumnje promijenjen u donosu na 50-te godine prošloga stoljeća. Brojni su izazovi pred evangelizacijom u ovo naše doba, ali su isto tako brojni i znakovi nade koji u svim dijelovima svijeta svjedoče ohrabrujuću misionarsku životnost kršćanskoga naroda – kazao je Sveti Otac.
U prigodi 50. obljetnice enciklike 'Fidei donum', Papin državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone, poslao je pismo kardinalu Ivanu Diasu, pročelniku Zbora za evangelizaciju naroda, u kojemu je istaknuo kako je potrebno ponovno razmotriti zajedništvo i suodgovornost Crkvi za misije, kao i metodološke povezanosti poput, između ostaloga, potrebe zajedničkoga nacrta, uvođenja misionarâ fidei donum s određenim zadaćama i ulogama, njihovoga ponovnog uključivanja u Crkve iz kojih su pošli u misije, te potrebe za ustanovljenjem centara za odgoj misionara na nacionalnoj razini. Osim toga, kardinal Bertone je istaknuo još jedan cilj, a to je pomoć mladim Crkvama, koje se sada moraju prepustiti pomoći misionarskih instituta, da i same odgajaju i šalju svoje misionare fidei donum.
-------------------------

abraham

Crkva i talijanski puk stoje uz nadbiskupa Angela Bagnasca predsjednika Talijanske biskupske konferencije, koji je u razgovoru za našu radio postaju izrazio zahvalnost talijanskome predsjedniku Giorgiu Napolitanu, i na poseban način Svetome Ocu čiji su ga brzojav i telefonski poziv veoma obradovali i iznenadili.
Bio je to trenutak velike radosti, iznenađenja, upravo jer nisam očekivao telefonski poziv Svetoga Oca. Svojom me riječju, punom ljubavi i pozornosti, istovremeno odlučnom i jasnom, ohrabrio da nastavim u poučavanju ljudskih i vjerskih vrednota, bez kojih nije moguće graditi prave i čvrste demokracije. Ovaj je telefonski poziv veliko ohrabrenje i utjeha, ali i potvrda za službu Crkve u Italiji – kazao je nadbiskup.
Osvrnuvši se na poruku predsjednika Italije, kazao je kako osjeća blizinu talijanskih vlasti i naroda. Preko predsjednika očitovao se i talijanski narod koji me na brojne načine i na svim razinama okružuje, bez obzira na dob, vjeru i društveni položaj – primijetio je nadbiskup.
Osvrnuvši se na Papin brzojav ohrabrenja u služenju Crkvi u Italiji, kazao je da ga prijetnje zajedno s Papinim riječima učvršćuju u bitnoj jasnoći stvari, bez ikakvoga suprotstavljanja, jer Crkva oduvijek promiče i čvrsto vjeruje u obitelj kao osnovnu jezgru društva i same Crkve. Dakle, pod tim vidikom kod svih biskupa postoji kontinuitet u jasnoći i mirnoći, počevši od Stalnoga vijeća, od trenutka objavljivanja dokumenta o obitelji, to svi želimo zadržati – kazao je nadbiskup.
Na upit kako smiriti duhove kad se govori o obitelji, kazao je kako se treba dogoditi unutarnje obraćenje, u smislu da se nitko ne treba osjećati napadnut zato što očituje različito stajalište, ako se stajalište iznosi na kulturan, smjeran i umjeren način. Crkva to čini, a to je i moje stajalište, nakon početka dizanja prašine iz ničega – to želim istaknuti – iz pogrešnoga tumačenja i pripisivanja neizrečenih, niti mišljenih riječi. Nisam se želio previše miješati, želio sam i želim da postoji iskreno razmišljanje, koje će podupirati ozračje opuštenosti gdje – ponavljam – svatko može mirno očitovati svoje stajalište i vlastite geste, privatne i javne, u apsolutnoj vedrini i mirnoći. Inače svaka riječ lako postaje povod za više-manje ideološko tumačenje, polemiku i sukobljavanje. To nikome ne koristi, počevši od naše zemlje – zaključio je nadbiskup Bagnasco.

VATIKAN: Predsjedništvo Vijeća europskih biskupskih konferencija kod Pape
»Europa ima osobitu misiju«
Predsjednik CCEE-a kardinal Erdö (drugi slijeva) s potpredsjednicima kardinalima Bozanićem i Ricardom te generalnim tajnikom CCEE-a mons. Giordanom u razgovoru s Papom
»Europa ima osobitu misiju u svijetu, stoga se Crkva u Europi osjeća pozvanom šire promišljati vlastitu misiju«Papa Benedikt XVI. primio je u četvrtak 26. travnja predsjedništvo Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), predsjednika budimpeštanskog nadbiskupa i mađarskog primasa kardinala Petera Erdöa, te dopredsjednike: predsjednika Hrvatske biskupske konferencije zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i nadbiskupa Bordeauxa kardinala Jeana Pierrea Ricarda. Na audijenciji kod Pape bio je i generalni tajnik CCEE-a mons. Aldo Giordano. Prije susreta sa Svetim Ocem članovi predsjedništva imali su nekoliko susreta u raznim dikasterijima Rimske kurije. Primio ih je državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone, pročelnici Kongregacija za biskupe, kler i katolički odgoj te predsjednici Papinskih vijeća za jedinstvo kršćana, za laike te vijeća »Iustitia et pax«.
Poboljšavati odnose s pravoslavnima
»Razgovarali smo o projektu ekumenskog skupa u Sibiuu (Rumunjska) koji će se održati u rujnu, o odnosu Istoka i Zapada u Europi te o važnosti odnosa Crkvi Zapada i Istoka s Pravoslavnom Crkvom, o EU i o toma kako Crkve trebaju pridonijeti toj Europskoj uniji... poglavito nastojeći zajedno poduprijeti važne vrednote za EU«, prenio je Vatikanski radio izjavu koju je glavni tajnik CCEE-a mons. Giordano dao na tiskovnoj konferenciji nakon susreta s Papom.
Govoreći o sadržaju razgovora u Vatikanu, poglavito o ekumenizmu, kardinal Erdö se osvrnuo na ulogu CCEE-a, asocijacije koja okuplja biskupske konferencije iz čitave Europe, dakle i iz Rusije i Turske. »Nije naša zadaća da odlučujemo ili da pripravljamo susret Pape i Alekseja II. (moskovskog patrijarha). Dok teološki dijalog načelno promiče i vodi mjerodavni dikasterij Svete Stolice, naša je zadaća poboljšavati odnose i praktičnu suradnju s pravoslavnim svijetom«, prenijela je kardinalove riječi s iste tiskovne konferencije talijanska katolička agencija SIR. Mađarski je primas također rekao kako »pravoslavlje sve češće naglašava nužnost izravnih razgovora s katoličkim svijetom, napose o pitanjima koja se tiču temeljnih vrednota u Europi. Moramo održavati živim taj dijalog, možda pomoću povremenih susreta«.
Znakovito pitanje glede dijaloga između različitih kršćanskih konfesija o temeljnim vrijednostima postavio je mons. Giordano. Osvrćući se na činjenicu da različite konfesije imaju različite pristupe nekim temeljnim etičkim pitanjima, on je rekao kako »izvjesna različitost u sfumaturama može biti korisna za raspravu«. »No kad su razlike bitne, predstavljaju pravi problem, između ostaloga i zato što europske institucije od Crkava traže njihovo mišljenje. Kakva je naša vjerodostojnost, ako zastupamo suprotna stajališta? To je poteškoća koja znači da mi kršćani još nismo sposobni za duboki dijalog o tim temama kako ne bismo došli do uniformiranosti nego do zajedničke pozicije.«
Na susretima s čelnicima dikasterija Rimske kurije razgovaralo se »o pojedinim pastoralnim pitanjima, kao što je pastoral u zatvorima, skrb za selilaštvo, pastoral Roma«. Također je informirao javnost kako CCEE provodi istraživanje o katoličkim školama na kontinentu, a također »želi ojačati svoj odnos sa svim europskim sveučilištima, osobito katoličkim«. Idealan je partner u tome Federacija europskih katoličkih sveučilišta. Predstavio je i europski susret sveučilišnih profesora, koji će se održati u Rimu u lipnju ove godine. Tema će biti »Novi humanizam za Europu«. Kardinal je također rekao kako bi bila »velika radost« kad bi papa Benedikt XVI. nazočio plenarnome zasjedanju CCEE-a, kao što će nazočiti zasjedanju latinskoameričkoga episkopata tijekom predstojećega pastoralnog pohoda Brazilu.
Stara i nova ropstva
Spomenuta talijanska agencija prenijela je i riječi kardinala Bozanića: »Europa ima osobitu misiju u svijetu, stoga se Crkva u Europi osjeća pozvanom šire promišljati vlastitu misiju«. Posebno se hrvatski kardinal osvrnuo na suradnju između europske i afričke Crkve. »Afrika je često bila zaboravljena u svijetu. Riječ je o kontinentu mladih koji postavlja mnoge izazove.« Zbog toga je pokrenuta suradnja između CCEE-a i Simpozija biskupskih konferencija Afrike i Madagaskara (SECAM). Prvi susret održat će se u studenome 2007. godine u Cape Coastu u Gani. Tema će biti »stara i nova ropstva, koja često nisu prepoznata, a prisutna su i u Europi«. Godine 2008. susret će se održati u Liverpoolu, potom 2009. u jednome afričkom gradu, a 2010. u Rimu. »Govoriti o onome što se čini protiv čovjeka, mora biti zadaća sviju, uključujući i medije«, zaključio je kardinal Bozanić.
Prije pohoda dikasterijima Rimske kurije kardinal Bozanić je u ponedjeljak 23. travnja sudjelovao na redovitom zasjedanju Vijeća Biskupske sinode za Europu. On je, naime, stalni član toga poslijesinodskog vijeća. (Da. G.)
--------------
abraham

Anticrkveni afekt i kritika Crkve

Na plenarnom zasjedanju HBK u Splitu u listopadu 2005. hrvatski biskupi su konstatirali da se primjećuje određeno nastojanje da se Crkva i njezina javna prisutnost u hrvatskom društvu što više marginalizira i prikaže u negativnom kontekstu. Ta zabrinutost naših biskupa je zapravo kritika postojećeg stanja društva, konkretno kritika onih političko-kulturalnih snaga koje oblikuju javno mnijenje društva i daju mu onaj smjer za koji zapravo nemaju legitimitet od većine hrvatskog pučanstva. U svezi s tom činjenicom postavljamo sociološko-teološko pitanje postoji li u hrvatskom društvu, specijalno u redovima političke ljevice i intelektualaca, jedno takvo raspoloženje naspram Crkvi i katoličanstvu koje možemo nazvati anticrkvenim i antikršćanskim afektom? Radi li se pritom o nekom podsvjesnom iracionalnom stavu spomenutih krugova ili pak moramo gledati u tome strategiju borbe za prevlast u društvu, u stvaranju javnog mnijenja, u oblikovanju kulturalno-etičkog obzorja na ovim prostorima? Radi li se pritom o nasljedovanju onoga stanja koje izražava poznata rečenica »clericus clerico lupus«, te se smatra odatle posve legitimno živjeti i djelovati u stilu načela »laicus clerico lupus«?
Odakle taj afekt? Da su bivši - i još današnji - marksisti i komunisti bili anticrkveni, antikršćanski - i to ne samo po službenoj liniji, po liniji partijskog statuta - može se objasniti time da je Crkva naviještala dijametralno oprečnu viziju svijeta od one koju su propagirali komunisti; da je Crkva branila prava čovjeka, u prvom redu pravo na slobodu savjesti i vjere. To čini jednako Crkva danas u demokraciji: brani prava čovjeka, zalaže se za socijalnu pravdu, karitativnim djelovanjem priskače u pomoć siromašnima i žrtvama društveno-ekonomskih procesa, religiozno-liturgijskim životom jača nadu u bolju budućnost i podržava volju pučanstva za ustrajnost u izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Čovjek demokratskog i humanog osjećanja može se samo radovati takvoj Crkvi, treba joj željeti uspjeh u njezinu djelovanju. Racionalnih razloga da netko bude anticrkven, antikršćanski nema. Dakle, radi se samo o afektu, o iracionalnom raspoloženju odnosno neraspoloženju kad je u pitanju Crkva i kršćanstvo? Uvjeren sam da se zaista radi o nečem iracionalnom.




Ono, što su hrvatski narod i Crkva u Hrvata morali doživjeti u najnovijoj povijesti, za vrijeme komunističke vladavine, u prikazivanju crkvenih i građanskih zbivanja, zavređuje po svim pravilima etike i prava samo jedno ime: kriminalno prekrajanje povijesne stvarnosti i nemoralno manipuliranje kolektivne javne svijesti sa strane onda vodeće intelektualno-političke elite. Dovoljno je samo spomenuti slučaj »Stepinac«. Zar je moguće da u današnjoj Hrvatskoj ima još uvijek javnih djelatnika koji ponovno idu tragovima prethodnika iz vremena komunizma? Popuštanje iracionalnim, nerazumnim osjećajima

To zapravo nije vrijedno čuđenja ili čak osuđivanja kad znamo da je gotovo svaki čovjek podvrgnut u svom djelovanju iracionalnim, nerazumnim osjećajima za koje često i ne zna da postoje u njegovoj duši, kako nas uvjerava psihologija. Da je ta iracionalna dimenzija naše unutarnjosti jako opasna za pojedinca kao i za veću zajednicu, pokazuje nam jasno analiza biografija pojedinih takozvanih »velikana« povijesti, u prvom redu politike. Pretjerano je tvrditi da su svi »velikani« psihopatski slučaj, ali da među njima ima psihopata u velikom broju, to je činjenica. Stoga je znak pravilnog razvoja ljudskog bića i dokaz karakterne zrelosti jednog čovjeka kada se može za njega reći da se u svom životu i djelovanju dade voditi objektivnim razumom a ne slijepim osjećajima, ressentimentima - mržnjom, zavišću, željom za osvetom. Nažalost, moramo ustvrditi da je stanje današnjeg društva i današnje civilizacije radi toga problematično jer se premnogi dadu u jako velikoj mjeri voditi ressentimentima. Slijepi osjećaji mržnje, zavisti, osvete truju odnose među ljudima, onemogućuju zdravo i pošteno prosuđivanje drugoga, otuđuju ljude od institucija velikoga duhovnog blaga, primjerice od Crkve. Takvo stanje unutarnjosti čovjeka dolazi specijalno do izražaja kod kritike na bilo kojem području. Kritična svijest - plod kulturnog razvoja čovjeka - znak je i dokaz zrelosti i samosvojnosti čovjeka osobe. U tome je ona velika blagodat za pojedinca i za društvo. Pod jednim uvjetom: da je plemenita i kreposna duša osnovica kritične svijesti a ne duša natovarena ressentimentima. Stoga treba svaku kritiku ispitati odakle ona crpe snagu; koji su njezini motivi. Netko može kritizirati nekoga, primjerice Crkvu ili vjeru, iz mržnje i prezira umjesto iz dobre volje i poštovanja. Netko može kritizirati nekoga s ciljem da mu ošteti ugled, da ga spriječi u djelovanju. Kritika je bila i jest za mnoge još uvijek oblik vođenja borbe protiv nekoga s ciljem njegova uništenja. To je taj antistav, to je ta antikritika. Ljudi antikritike nisu spremni uvidjeti kod drugoga dobre strane nego traže isključivo samo one loše. Baš takvo ponašanje otkriva biskupska konferencija kod određenih utjecajnih ljudi i organizacija javnog života u Hrvatskoj. To nije dobro, to je velik korak unazad, korak u onu vrstu »kulturne borbe« koja je karakteristična za totalitarne sustave, kakav je npr. bio marksističko-komunistički sustav.
Teološki razlozi anticrkvenog afekta
Osim psiholoških razloga za objašnjenje anticrkvenog afekta mogli bismo navesti sociološke i povijesne. Ovdje ću radije pokušati teološki osvijetliti i objasniti pojavu anticrkvenih stavova iz uvjerenja da se tim putem možemo sveobuhvatnije i dublje približiti toj pojavi nego putem sociološke ili historijske analize.
Racionalno gledati na stvarnost imenom »Crkva« i razmišljati o njezinoj zadaći u svijetu - naviještanje Božje volje, biti mjesto i sredstvo milosnih darova Duha Svetoga i nade vječnog spasa - vodi nas spontano k pitanju je li »konkretna Crkva«, Crkva od ljudi - papa, biskupi, svećenici, vjernici - dorasla toj velikoj zadaći. Ima dovoljno znakova u prošlosti i sadašnjosti »konkretne Crkve« koji svjedoče o nedostacima, o pogreškama u vršenju te crkvene misije. Stoga je posve razumno pitati se smijemo li se bez svake sumnje povjeriti ljudima Crkve. U tom osjećaju nesigurnosti podržava nas saznanje da je Crkva Kristova po svojoj naravi izložena nutarnjim i vanjskim opasnostima; da je Crkva po sebi znak protivljenja sa svih strana kao što je to bio i njezin božanski Utemeljitelj. »Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu.« Realno je misliti da će u tom procesu »rešetanja« biti palih poput pljeve. Isus govori o silama pakla koje se bore protiv Crkve. On, doduše, jamči da »vrata pakla« neće nadvladati Crkvu. Ipak je realno misliti da Crkva, jer se neprestano nalazi u oluji napada, neće moći zračiti potpunu sigurnost i povjerenje prema vjernicima i ljudima općenito. K tome još jedna činjenica. Radi svih tih opasnosti za Crkvu, radi njezine neprestane ugroženosti kroz povijest na putu u konačnu domovinu, Gospodin je sagradio svoju Crkvu na Stijeni, na Petru - tom simbolu i znaku neporušivosti i neuništivosti Crkve. Realno i racionalno gledajući niti ta »Stijena« nije slobodna od ljudskog elementa slabosti, nije tako uzdignuta u božansku stvarnost da ne bi mogla djelovati na čisto ljudski način, da ne bi mogla misliti misli tuđe Božjem Duhu, pa čak i misli protivne Bogu, misli Sotone. »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko«, reče Isus javno na adresu Petra, kojeg je izabrao za stijenu Crkve.
Kriminalna povijest kršćanstva ili autora?
»Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.« Ako tražimo odakle dolazi najveća opasnost za Crkvu iznutra i izvana, naći ćemo je u ovoj izreci. Sve negativne činjenice i pojave u povijesti Crkve imaju uzrok u tome što su ljudi Crkve - »konkretna Crkva« - imali na pameti ljudske misli i ostvarivali ih u crkveno-vjerničkom životu, zaboravljajući istodobno svoje božansko poslanje u svijetu. To vrijedi za Crkvu u prošlosti, to vrijedi i za Crkvu danas. Radi »ljudskih misli« Crkve izgubila je Crkva svoje pravo obličje - obličje lijepe zaručnice svoga božanskog Zaručnika, tako da biskup Pariza Wilhelm de Auvergne u 13. stoljeću jadikuje nad Crkvom riječima: »Božja ljubavnica je Crkva tako dugo dok hoda tragovima Otaca; a sada je strahotom i nečistim duhovima postala Babilon i samom Bogu grozota. Crkva s magarčevom glavom, s vučjim zubima... To nije Kristova Crkva nego Babilon, to nije Grad Božji nego pustinja... Tjelesno je zavladalo Crkvom... To nije više zaručnica Kristova nego prostitutka, neman, divljaštvo...« Radi »ljudskih misli« Crkve ispunjena je povijest Crkve takvim pojavama, djelima, potezima i događanjima da nije teško naći materijala za knjigu s naslovom »Kriminalna povijest Crkve« ili »Kronika skandala Crkve.« Mnogi su to učinili, i čine još i danas. To je njihovo pravo. Povijesna istina služi svakome na dobro, pozivajući ga na skrušenost, na kajanje, i oslobodivši ga starog tereta krivnje i grijeha, istina ga osposobljava za pošten i dobročiniteljski život. Nažalost, mnogi pišu i propagiraju skandaloznu kroniku Crkve iz mržnje prema Crkvi služeći se pri tome neistinama i manipulacijama svake vrste. Na taj način oni zapravo pišu svoju skandaloznu kroniku; na taj način oni ne pišu samo »Kriminalnu povijest« kršćanstva nego postaju osobno kriminalni griješeći protiv vrhovnog etičko-moralnog načela: ljubi istinu, objavljuj istinu da bude dobro tebi i drugima.
Hoće li intelektualci podržati hrvatske biskupe?
Ono, što su hrvatski narod i Crkva u Hrvata morali doživjeti u najnovijoj povijesti, za vrijeme komunističke vladavine, u prikazivanju crkvenih i građanskih zbivanja, zavređuje po svim pravilima etike i prava samo jedno ime: kriminalno prekrajanje povijesne stvarnosti i nemoralno manipuliranje kolektivne javne svijesti sa strane onda vodeće intelektualno-političke elite. Dovoljno je samo spomenuti slučaj »Stepinac«. Zar je moguće da u današnjoj Hrvatskoj ima još uvijek javnih djelatnika koji ponovno idu tragovima prethodnika iz vremena komunizma? Za vrijeme komunizma prakticiranu »zavjeru šutnje« sa strane intelektualaca u vezi s propagiranjem neistina o Crkvi i o hrvatskom narodu možemo još razumjeti s obzirom na činjenicu da se zauzimanje za istinu kažnjavalo zatvorom i drugim teškim posljedicama za život. Danas, u demokratskoj državi, tog razloga nema. Stoga je opravdano očekivati da će ljudi javnog života, da će intelektualci podržati hrvatske biskupe u njihovu zahtjevu za istinskim i poštenim prikazivanjem djelovanja Crkve u javnim medijima komunikacije. Osobito je opravdano očekivati da se historičari odupru svakom ponovnom pokušaju prekrajanja najnovije hrvatske povijesti, u prvom redu u vezi s događajima stvaranja i očuvanja nezavisne hrvatske države. Radi neistina o nedavnoj hrvatskoj povijesti trpi još i danas hrvatsko društvo i hrvatski čovjek. Bez sigurne, uvjerljive i cjelokupne istine o sebi, o vlastitoj povijesti nema mirnog i uravnoteženog identiteta jednog naroda. Hrvatski narod ima svoj identitet, sigurni i životno dinamični identitet, koji počiva na povijesnoj istini vlastite kulture i neprestane pripadnosti Katoličkoj Crkvi i vjeri. Pripadnost hrvatskog naroda Katoličkoj Crkvi i katoličkoj vjeri može biti trn u oku samo onome koji je zahvaćen anticrkvenim, antikršćanskim afektom.
To je pisano prije dvije godine, kakvo je današnje stanje?
abraham

ma fuj... poistovjećivanje hrvata s katoličanstvom i korištenje te religije kao glavnog pokretača nacionalizma je nešto najgore moguće...

turci imaju pravo... država treba biti sekularna... zašto? zato što u jednoj državi ima mnogo vjerskih zajednica... e pa, ako će se ona najbrojnija poistovjećivati s državom, onda će se ostali osjećati zakinuti, marginalizirani, pa čak i diskriminirani... ako je država neutralna, tj. sekularna, onda se nitko ne osjeća povlašten, niti zakinut

to je jedini pravedan način... a ovo što se kod nas u hrvatskoj nakon rata odvilo je za povraćanje

jesi ti vjernik i osjećaš li se takvim?

da.

Dobro,meni malo nadireš na new age vjernika...prvo nešto tamo hvališ znanost,a sad ovo o sekularizaciji...no dobro,svatko (valjda) ima svoj način

Bhakti je napisao/la:

ma fuj... poistovjećivanje hrvata s katoličanstvom i korištenje te religije kao glavnog pokretača nacionalizma je nešto najgore moguće...

turci imaju pravo... država treba biti sekularna... zašto? zato što u jednoj državi ima mnogo vjerskih zajednica... e pa, ako će se ona najbrojnija poistovjećivati s državom, onda će se ostali osjećati zakinuti, marginalizirani, pa čak i diskriminirani... ako je država neutralna, tj. sekularna, onda se nitko ne osjeća povlašten, niti zakinut

to je jedini pravedan način... a ovo što se kod nas u hrvatskoj nakon rata odvilo je za povraćanje

Što ćemo sa kršćanskim korjenima u Ustavu Europe?
Kršćanstvo se ne može svesti samo na katoličanstvo i protestantizam ,
tu su i druge kršćanske denominacije, a i nekršćanske..judaizam..islam..hinduizam na pr. u Engleskoj itd.Potreban nam je svojevrsna formulacija koja će uvažavati odvojenost crkve i države
kao u američkom ustavu..?!
-
abraham

Već smo pisali o fenomenu Ivica Račan na postu razno, no ovaj članak vrijedi pročitati kako bi promišljali o tome da bi vođe naroda trebale biti pobožne i vjerovati Isusu Kristu..:
Đurđica Ivanišević Lieb

Prijeti intelektualni bankrot


Smrt političara izaziva i kod onih koji ga nisu voljeli dostojanstvenu šutnju ili kod onih koji su ga voljeli sjećanja i divljenje: o teškoj bolesti Ivice Račana govorilo se više s iznenađenjem i zaprepaštenjem, pa i razmišljanjem svakog o sebi, jer je sve išlo neslućenom brzinom uz veliku patnju i bolove. Članovi njegove stranke u početku su čak pred bolnicom odražavali suosjećanje.
Iznenadni povratak u djetinjstvo
Premalo je vremena prošlo od suosjećanja pred bolnicom do sve većeg punjenja SDP-ovih prostorija s kandidatima za novoga premijera i možda za budućeg predsjednika. Nažalost, u situaciji koja se događala bili su nalik na poznati kviz u kojemu je potrebno pogoditi tko obavlja određeni posao. Tri kandidata ponavljaju sličnu rečenicu kao: »ja sam profesor...« U SDP-ovskoj oporbenoj stranci ima više od tri kandidata koja ponavljaju kako su oni jedini spas za Hrvatsku (bivšeg premijera Račana polako su počeli sve manje spominjati, premda će se smrću sjećanja pojačati). Neki su se čak tek nedavno upisali u stranku. Jedan mladi čovjek prvi je pokazao svoje ambicije, a u biografiji mu piše da je prestao biti član sadašnje vladajuće stranke od 1999. godine. Blizak je Brusselu, svojedobno je odrađivao i zadatke povjerene od EU, a isto tako zagovara i NATO. Spominje kako je suzdržan kada je riječ o izručenju Gotovine, dokumenata Hagu, kao da je nakratko zaboravio da je bio član stranke kada su već počeli putovati dokumenti i kada se stvarala suradnja s Hagom, što se intenzivno i nastavilo u novoj stranci u koju je prešao.
Neki kandidati su odjednom počeli, zahvaljujući i tisku u kojem tekstovi djeluju poput plaćenih oglasa, priču o svom hercegovačkom podrijetlu, katoličanstvu, ustašama, partizanima u obitelji. Diveći se krajolicima Hercegovine, pa i djelomično poznajući sudbinu ljudi iz tih krajeva, od mukotrpnog rada do težine političkih prelamanja na sudbine ljudi, zanimljivo se zapitati zašto se upravo sada vraćaju u djetinjstvo. Iz Hercegovine se vrlo često odlazilo u potragu za kruhom u inozemstvo pa i emigriralo, ali i mnogi su u potrazi za boljom sudbinom i prošlost koja je bila obilježena krajnje desnim nazorima zamijenili za partijske knjižice koje su mnogima značile povlastice i radna mjesta. Svi se stalno mijenjamo, ali nuditi priče o djetinjstvu za dnevnopolitičku potrebu teško kome može pomoći, a odnemoglo je i vrsnom piscu Günteru Grassu. Još mu do kraja nije oproštena i teško da će biti životna laž, premda nemamo pravo osuđivati ikoga, a piscima se i puno više oprašta nego političarima.
U dnevnopolitičke svrhe uklopila se i priča o »Božjoj čestitki«, tj. znanstvenoj potrazi za Bogom koja bi u ovom slučaju bila upotrijebljena kao predizborni adut. U drukčijem kontekstu poznatoga splitskog fizičara Denegrija koji je u ekipi nobelovaca Rubijevog instituta, ona zvuči drukčije i ne isprazno. Možda usputno treba spomenuti kad mnogi ističu podrijetlo da je Denegri sin Parižanke, Gideove tajnice koja je turističkim brodom u mladosti dospjela u Split. Tek toliko da u životu koji nam postaje politika spomenemo i jednog znanstvenika.
Niz upropaštenih prostora
Možda smrt bivšega premijera kao i niz teških smrti pobude barem malo manju želju za vladanjem nad drugima i težnju za čovječnijim pristupom čovjeku.Možda treba spomenuti i da je SDP bila jedina sljedbenica jedine Partije, i dok drugima trebaju desetljeća i stoljeća za stvaranje socijaldemokracije, jedinoj Partiji je to uspjelo preko noći. Tu se ne smije mimoići dosljednost i poštenje u toj dosljednosti Ivice Račana. Istodobno dok je trajala pretvorba SKJ u SDP, brojni su članovi iste partije prelazili u tek stvorenu vladajuću stranku. Ostaje pitanje što mogu ponuditi novi-stari kandidati za premijera koji su već jednom bili i već jednom se potvrdili na djelu. Poslije njihova mandata zemlja je ostala još zaduženija, a sirotinja poniženija. Zagrebački gradonačelnik, također rodom iz Hercegovine, što ne bi trebalo spominjati da se ne naglašava, također je jedan od kandidata, a zasada ostaje zapamćen po velikim rušenjima, velikim građenjima, nizom neostvarenih projekata, ali i ostvarenih poput Sljemena za koje se mnogi pitaju kome je sve to trebalo.
Ako se već misli pouzdati u Beč kao sinonim za budućnost glavnog grada, onda se ne bi moglo događati da se velika izgradnja planirana na Cvjetnom trgu, spriječena peticijama i mimo volje građana, privremeno zaboravljena, ponovno vrati promjenom GUP-a i u tišini plaćanjem golemih iznosa stanarima kako bi iselili stiješnjeni gradnjom koja će se uskoro događati i sami potpisuju odlazak. Tu se ne radi o vladavini ni lijevih ni desnih, nego o umreženosti novca, neki će reći mafijaškog, koji nepoznatim putovima useljava veliki kapital na štetu građana i njihovih potreba. Treba samo postaviti pitanje kako bi se u situaciji Cvjetnoga trga postavili stanovnici Beča, ako se već uspoređujemo, i kako bi se odnosili prema volji građana. Šutnja koja se događa uvjetovana je isključivo siromaštvom i strahom struke da će izgubiti poslove diktirane novcem projektanata. Jer nažalost svatko sanja život u nezarađenom dvorcu i skuplja mrvice očiju uprtih u one koji »zarade« dvorac za koji su drugima potrebne generacije. Ako se želi poniziti čovjeka, važno je ne dati mu posao i stvoriti od njega molitelja, da bi na kraju pristao i na najnepoštenije uvjete rada.
Nažalost Cvjetni trg je samo sinonim za niz upropaštenih prostora, ne samo u Zagrebu i ne samo ovih godina. Rijetki dobri primjeri gube se u moru ishitrenih i nestručnih odluka. Sve to još pojačava podjelu na bogate i siromašne i na još jedno uništenje građanskog sloja koji kao da se zauvijek urušava pred našim očima. Možda smrt bivšeg premijera kao i niz teških smrti pobude barem malo manju želju za vladanjem nad drugima i težnju za čovječnijim pristupom čovjeku. Vidjeti čovjeka pored sebe, umornog, zgaženog, bez posla, možda uspijeva još umjetnicima, ali vrlo rijetko poslodavcima. Hrvatskoj se poniženje ljudi i nebriga više ne bi smjelo događati, a najstrašnije od svega što se događa je marginaliziranje intelektualaca, pa se čisto iznenadimo kada vidimo uspjehe naših znanstvenika u inozemstvu, a valjda i pomislimo da su se sva ta dostignuća mogla događati i Hrvatskoj.
Spone s dijasporom
Strašni ratovi koji su se događali na ovim prostorima uništili su u povijesti i znanstvene potencijale, a činjenica o četiri milijuna iseljenih Hrvata, cijeloj jednoj državi, za koje se teško može govoriti više o političkim podjelama, jer su i među bivšim iseljenicima bili rijetki koji su označeni kao dosljedniji provoditelji nacističke politike. Ostat će otvoreno pitanje zašto su spone s dijasporom tako hladno prekinute pa ostaje kao istina priča o novcu koji je bio potreban, a poslije toga iseljenici više nisu bili potrebni. Ono gdje Hrvatska treba potražiti pomoć upravo bi trebala biti dijaspora, ali istodobno i zaustavljanje odlaska mladih intelektualaca poticanjem i plaćama i uvjetima života.
Ekonomist dr. Guste Santini u jednom od razgovora spomenuo je državničko ropstvo i bankrot koji prijeti Hrvatskoj od koje vjerovnici potražuju 30 milijarda eura, a inozemni vlasnici raspolažu s vlasništvom od 13 do 15 milijarda eura. Činjenice su od iskusnog ekonomista vjerojatno točne, ali se ne smije zaboraviti da Hrvatskoj, ružno rečeno, prijeti intelektualni bankrot budući da se i dalje prodaju ustanove poput Plive, a možemo govoriti i o moralnom i etičkom bankrotu. Što zemlja bude siromašnija i »obiteljskim srebrom« i intelektualnim potencijalima, moći će samo ući u europsko ropstvo, a ne u EU kao ravnopravni partner o čemu se stalno govori.
Sudbina Hrvatske ipak je na svima nama, uz međunarodne sile koje će uvijek nastojati biti lukavije od nas. Ipak o nama ovisi hoćemo li nešto prodati ili nećemo, hoće li novčarska elita dijeliti zemlju na robove i robovlasnike pa ćemo kao jednu od najstrašnijih slika Hrvatske imati sliku invalida branitelja koji je za nekog ratovao a psihička kriza i glad u obitelji dovela ga je do prijetnje samoubojstvom. Slika je to čovjeka koji drži kruh u rukama i želi poletjeti u ponor s vrha zgrade. Iza križnog puta tog čovjeka stojimo svi mi, udobno je ne oglasiti se i mirno spavati. Ali mogu li mirno spavati svi oni koji su dužni pomoći i koji to mogu?


</B>Glas Koncila, broj 18 (1715), 6.5.2007.
----------
citirao abraham
Hrvatski će narod doživjeti svoju modernu renesansu povratkom Bogu u istinskoj aktivnoj pobožnosti.Autentični pridonos Europi Hrvatska ne može dati izvan ove pobožnosti..
Pozivam bivše komuniste da se obrate i vjeruju Bogu..

Češljugar je napisao/la:

Dobro,meni malo nadireš na new age vjernika...prvo nešto tamo hvališ znanost,a sad ovo o sekularizaciji...no dobro,svatko (valjda) ima svoj način

Znači istinski vjernici znanost moraju smatrati apsolutnom glupošću i žudjeti za vjerskom desnicom na vlasti?

Ako to znači biti vjernik, onda jadna mi majka...

ne,izvrćeš riječi.mislim da dobro znaš što mislim reći.ne smijemo dopustiti da nam znanost postane bog.

Vremena su ozbiljna, da li se Europa vraća Bogu?
Citiram iz Jutarnjeg lista:

"Nakon gotovo 16 sati zasjedanja, Skupština Srbije izabrala je danas rano ujutro ultranacionalista, zamjenika predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) Tomislava Nikolića, za novog predsjednika Skupštine.

Za njega su, osim SRS-a, glasali Demokratska stranka Srbije (DSS), Nova Srbija (NS) i Socijalistička partija Srbije (SPS).






REHN UPOZORAVA SRBIJU DA SE NALAZI NA RASKRIŽJU
KUNTIĆ: SRBIJA ULAZI U RAZDOBLJE NEIZVJESNOSTI
Kandidatkinja Demokratske stranke (DS) Milena Milošević dobila je podršku Liberalno-demokratske partije, G17 Plus i stranaka manjina. DSS Vojislava Koštunice odlučio je dati podršku kandidatu radikala nakon što su proteklog vikenda propali pregovori o formiranju Vlade između DSS-a i DS-a koji su se sukobili oko mjesta ministra policije i šefa obavještajne službe (BIA). Politički analitičari ocjenjuju da je nakon izbora radikala Nikolića Srbija bliža novim izborima, jer su se radikali izjasnili da ne planiraju ići u pregovore o formiranju Vlade niti namjeravaju dati podršku manjiskoj Vladi DSS-NS. I iz DSS-a je poručeno da podrška Nikoliću ne znači i formiranje buduće koalicije s radikalima.
Izbor Tomislava Nikolić za predsjednika Skupštine demokratska opcija u Srbiji doživljava kao povratak ultranacionalista na vlast u Srbiji, odnosno kao povratak na izolacionistički nacionalizam iz 90-ih godina.



Novi predsjednik Skupštine Srbije poručio je rano jutros da 'ne predstavlja opasnost za Srbiju' te da će u Skupštini vladati demokracija

Nikolić je izjavio kako njegov izbor nije opasnost za Srbiju i da se za njegovu stranku suradnja sa svim strankama svodi samo na onu u parlamentu. Šef zastupničke grupe DS Dušan Petrović izjavio je da se DSS podržavanjem izbora Tomislava Nikolića za predsjednika parlamenta očigledno odlučio uputiti prema SRS-u. Idući će dani pokazati koliko će se brzo ovaj proces odvijati, rekao je Petrović te dodao da je DSS odlukom da glasa za Nikolića napravio velik iskorak od vrijednosti uspostavljenih nakon petooktobarskih promjena.
Ako do 14. svibnja u ponoć zastupnici ne izaberu novu vladu, Skupština će biti raspuštena i predsjednik Republike dužan je raspisati nove parlamentarne izbore, koji se moraju održati u roku od 60 dana, odnosno najkasnije do 13. srpnja.





Povjerenik EU za proširenje Olli Rehn ocijenio je da Srbija prolazi kroz veoma tešku političku situaciju, dodavši da je ‘primljen na znanje’ izbor Tomislava Nikolića. Krhkost demokratskog razvoja u Srbiji postaje opasnost za zbivanja u regiji, dodao je Rehn U takvim okolnostima Srbija će prekosutra preuzeti predsjedanje Vijećem Europe (VE) od San Marina. Srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Drašković izjavio je tim povodom kako Srbija na sebe preuzima veliku odgovornost te da je odlučna da ispuni ciljeve svog mandata. Slogan predsjedanja je “Jedna Europa - naša Europa”, u okviru kojeg će se fokusirati na četiri prioriteta.

“Prvi prioritet je promoviranje osnovnih vrijednosti VE - ljudskih prava, vladavine prava i demokracije, a drugi je borba protiv terorizma, organiziranog kriminala i korupcije. Treći prioritet je gradnja humanije Europe, a četvrti promoviranje vrijednosti i ciljeva VE u jugoistočnoj Europi”, precizirao je Drašković.

Europeizacija Srbije - “da”, i tu nam je potrebna svaka pomoć, ali raspačavanje Srbije - “ne”, rekao je Drašković upozorivši da bi proglašenje neovisnosti Kosova zadalo ozbiljan udarac proeuropskom entuzijazmu u Srbiji.





Moguća odgoda odluke o Kosovu

BEOGRAD - Razvoj događaja u Srbiji, gdje je za predsjednika Skupštine izabran radikal Tomislav Nikolić, izazvao je zabrinutost u hrvatskoj Vladi.

- Najizglednije je da do ponedjeljka, kada istječe rok za formiranje vlade, ona neće biti formirana i da će se ići na nove izbore. Time bi u slučaju donošenja odluke o neovisnosti Kosova bilo koja srpska vlada izbjegla teret odgovornosti da se to dogodilo u vrijeme njezina mandata. Bude li konačna odluka o statusu Kosova donesena tijekom izborne kampanje, može se očekivati daljnji porast rejtinga radikala, što također nije povoljan razvoj situacije. Stoga je moguća i odgoda rješavanja statusa Kosova dok se ne dogodi rasplet u Srbiji, objasnio je visoki Vladin dužnosnik. (Tina Lakić)
"
------------
abraham

Bhakti je napisao/la:

Češljugar je napisao/la:

Dobro,meni malo nadireš na new age vjernika...prvo nešto tamo hvališ znanost,a sad ovo o sekularizaciji...no dobro,svatko (valjda) ima svoj način

Znači istinski vjernici znanost moraju smatrati apsolutnom glupošću i žudjeti za vjerskom desnicom na vlasti?

Ako to znači biti vjernik, onda jadna mi majka...

Navodim citat iz Glasa Koncila:

"Strašni ratovi koji su se događali na ovim prostorima uništili su u povijesti i znanstvene potencijale, a činjenica o četiri milijuna iseljenih Hrvata, cijeloj jednoj državi, za koje se teško može govoriti više o političkim podjelama, jer su i među bivšim iseljenicima bili rijetki koji su označeni kao dosljedniji provoditelji nacističke politike. Ostat će otvoreno pitanje zašto su spone s dijasporom tako hladno prekinute pa ostaje kao istina priča o novcu koji je bio potreban, a poslije toga iseljenici više nisu bili potrebni. Ono gdje Hrvatska treba potražiti pomoć upravo bi trebala biti dijaspora, ali istodobno i zaustavljanje odlaska mladih intelektualaca poticanjem i plaćama i uvjetima života.
Ekonomist dr. Guste Santini u jednom od razgovora spomenuo je državničko ropstvo i bankrot koji prijeti Hrvatskoj od koje vjerovnici potražuju 30 milijarda eura, a inozemni vlasnici raspolažu s vlasništvom od 13 do 15 milijarda eura. Činjenice su od iskusnog ekonomista vjerojatno točne, ali se ne smije zaboraviti da Hrvatskoj, ružno rečeno, prijeti intelektualni bankrot budući da se i dalje prodaju ustanove poput Plive, a možemo govoriti i o moralnom i etičkom bankrotu. Što zemlja bude siromašnija i »obiteljskim srebrom« i intelektualnim potencijalima, moći će samo ući u europsko ropstvo, a ne u EU kao ravnopravni partner o čemu se stalno govori.
Sudbina Hrvatske ipak je na svima nama, uz međunarodne sile koje će uvijek nastojati biti lukavije od nas. Ipak o nama ovisi hoćemo li nešto prodati ili nećemo, hoće li novčarska elita dijeliti zemlju na robove i robovlasnike pa ćemo kao jednu od najstrašnijih slika Hrvatske imati sliku invalida branitelja koji je za nekog ratovao a psihička kriza i glad u obitelji dovela ga je do prijetnje samoubojstvom. Slika je to čovjeka koji drži kruh u rukama i želi poletjeti u ponor s vrha zgrade. Iza križnog puta tog čovjeka stojimo svi mi, udobno je ne oglasiti se i mirno spavati. Ali mogu li mirno spavati svi oni koji su dužni pomoći i koji to mogu?"
Glas Koncila, broj 18 (1715), 6.5.2007.
---------------
Znanstvenici ne smiju biti robovi zla - već služiti kao što je Krist služio.
abraham

Češljugar je napisao/la:

ne,izvrćeš riječi.mislim da dobro znaš što mislim reći.ne smijemo dopustiti da nam znanost postane bog.

Znanje je blagoslov ako nije ohladnjela ljubav.
Misliš li da znanost u Europi može postati Bog..Vladajuće vođe Europe više obožavaju novac nego Boga i samu znanost..Demokratska većina treba zaista biti vjerna Bogu ali održavati modernu odvojenost crkve i države..štititi slobodu savjesti...Istinski vjernik znanstvenik nije idolopoklonik znanosti..Vjerovati i znati ne nalaze se u Tominoj neravnoteži nesigurnosti vjerovanja..
abraham

Tako je Abrahame, znanost treba služiti čovjeku, a ne čovjek znanosti. Nadam se da razumiješ što hoću time reći.

Podržavam znanost,ali ne smijemo pretjerivati...ovi kojekakvi lijekovi i sve to je ok.ali sad kad gledam-koliko mojih prijatelja juri i žuri,učeći sto na sat,posvećujući se toj znanosti,rade cijeli život za tu znanost...meni pretjerana 'znanstvenizacija' malo smrdi.jednostavno osjećam u srcu,a možda mu to i Duh hoće nešto reći,nedostatak istinskih vrijednosti kao što su ljubav i razumijevanje,jednostavno osjećam da iznevjerujem Boga ako cijeli život podređujem tako nekom materijalnom cilju.i ovi kojekakvi pokusi u zadnje vrijeme,ugrađivanje čipova u ljude,kloniranje ljudi,gmo hrana i te nove tekovine u meni pobuđuju duboku odbojnost.
Bio to novac,znanost ili bilo što drugo-sve što si ljudi stavljaju ispred Boga meni izaziva odbojnost.Uostalom,piše u Bibliji da je Bogu ljudska mudrost njemu ludost,stoga ne veličajmo pretjerano znanstvena dostignuća,uostalom onomu tko vjeruje da je Bog svemoguć to i ne treba.

Češljugar je napisao/la:

Podržavam znanost,ali ne smijemo pretjerivati...ovi kojekakvi lijekovi i sve to je ok.ali sad kad gledam-koliko mojih prijatelja juri i žuri,učeći sto na sat,posvećujući se toj znanosti,rade cijeli život za tu znanost...meni pretjerana 'znanstvenizacija' malo smrdi.jednostavno osjećam u srcu,a možda mu to i Duh hoće nešto reći,nedostatak istinskih vrijednosti kao što su ljubav i razumijevanje,jednostavno osjećam da iznevjerujem Boga ako cijeli život podređujem tako nekom materijalnom cilju.i ovi kojekakvi pokusi u zadnje vrijeme,ugrađivanje čipova u ljude,kloniranje ljudi,gmo hrana i te nove tekovine u meni pobuđuju duboku odbojnost.
Bio to novac,znanost ili bilo što drugo-sve što si ljudi stavljaju ispred Boga meni izaziva odbojnost.Uostalom,piše u Bibliji da je Bogu ljudska mudrost njemu ludost,stoga ne veličajmo pretjerano znanstvena dostignuća,uostalom onomu tko vjeruje da je Bog svemoguć to i ne treba.

Da, brate - mnogi su se kršćani otuđili od Boga, predali se novovjekim idolima ...žure jure i na kraju sve daju za ozdravljenje.. ali mnogima je prekasno vratiti se Bogu...
Haleluja, Bogu :

http://www.demond.de/chor/Mitschnitte/haendel-messias/04%20-%20www.uni-chor.de%20-%20Haendel%20-%20Messias%201-%20No.%203%20Coro%20Denn%20die%20Herrlichkeit%20Gottes%20des%20Herrn%20wird%20offenbaret.mp3

vaš brat abraham