Zanimljiv komentar iz http://www.schiller-institut.de/hrvatski/nagodba.htm:'New Deal' za svjetsko gospodarstvoHelga Zepp-LaRouche
11. svibnja 2007.Izbor Nicholasa Sarkozyja drastično je pogoršao svjetsku političku situaciju. Europa prijeti otići potpuno u smjeru neokonzervativaca ['neo-con'-a] koji plove prema 3. svjetskom ratu, a istovremeno Europa ulazi u stanje kad njene vlade sve manje imaju sposobnost vladati zbog financijske krize. Zar se sva Europa okreće taboru neokonzervativaca?Jean d'Arc bi se okrenula u svom grobu. Jer, dok je ona herojski oslobodila Francusku od britanske okupacije i tako stvorila prilike za razvoj Francuske kao prve suverene države nacije, francusko je stanovništvo 6. svibnja glasovalo za britansku kontrolu Elizejske palače. Tako su, veoma zadovoljne novim prilikama u Europi, Financial Times pisale početkom tjedna: „Kako često je postojao splet vodećih ljudi u vladama, koji imaju ovakve britanske instinkte?“ Tony Blair, prvenstveni arhitekt rata u Iraku sazdanog na temelju laži, odmah je izrazio svoju radost na promjene u Francuskoj, a njemačka savezna kancelarka Angela Merkel sad očekuje poboljšanje francusko-njemačkih odnosa—u stvarnosti pod britanskim krojem. Sa svoje strane Sarkozy je najavio kao svoj prvi cilj poboljšanje odnosa Francuske s Bushevom vladom, a dobro je poznato njegovo snažno odbijanje Predsjednika Vladimira Putina i Rusije. Sve u svemu, prilike su se u Europi stoga pogoršale. Jer, pred suočavanjem sa sve većim napetostima, koje su izazvale stanje nesposobnosti vladanja u sve više europskih država, sad je sve manje vjerojatno da će Europa iskoračiti s političkim inicijativama, koje bi uspješno stale nasuprot egzistencijalističkih opasnosti, s kojime se svijet sučeljuje.
Dapače, čitava plejada ljudi koji se naginju desnici, usko povezanih sa Sinarhističkom Internacionalom, pojurili su pozdraviti Sarkozyjev uspon na vlast. Tako je arhi-neokonzervativac Richard Perle izrazio svoje zadovoljstvo U Le Figaro-u činjenicom da će sad konačno doći „oslobođenje“ Francuske od 'gaullističke' opsjednutosti željom da bude različita od SADa. Prijatelj Pinocheta i pseudo-demokrata Felixa Rohatyna izrazio je svoje zadovoljstvo da će Sarkozy sad biti bliski saveznik Sjedinjenih Država i NATOa. Uskoro, postat će očigledno što je Sarkozy mislio kad je tijekom izborne kampanje obećao prekid, „raskid“ s prijašnjom politikom. Za početak, sam Sarkozy proveo je tri dana na jahti Vincenta Bollore-a, koji je kao bliski prijatelj predsjednika Assicurazioni Generali, Antoine-a Bernheima u uskoj vezi s financijskim interesima Lazard Frères-a—one bankarske kuće koje je u 30.-im godinama 20. stoljeća podržavala snage prijateljske Hitleru. Nakon tog kratkog odmora, širile su se glasine Parizom da će Ballcore kupiti prvi kanal francuske televizijske postaje TF1 od Sarkozyjeva prijatelja Martina Bouygues-a, a on će sa svoj strane dobiti prava kupiti tvrtku za nuklearnu energiju, Arevu, koju Sarkozy želi uskoro privatizirati.
Strateška opasnostŠto ovaj novi smjer znači u strateškom smislu kad su međunarodni oligarhijski krugovi pokrenuli ogromnu kampanju osobno protiv Predsjednika Putina i politiku izolacije protiv Rusije? Bio je to u toj kampanji vid odgovaranja Francuske i Njemačke da nastave svoje ranije partnerstvo s Rusijom, koji je sad u slučaju Francuske, potuno uspješan a u slučaju Njemačke vrlo blizu tome. Istovremeno ne samo sam Putin, već mnoge druge dobro poznate ruske ličnosti, kao što su na pr. čelni čovjek Američko-kanadskog instituta, Sergej Rogov, upozoravaju da se svijet vraća rubu novog Hladnog rata, Damoklov mač nuklearnog rata visi nad nama. General Leonid Ivašev nedavno je upozoravao da su SAD pripremile nuklearni udar protiv Irana i žele zaobići otpor u Kongresu uz pomoć insceniranog incidenta. Na kraju, ali ne manje važno razvidno je tradicionalnim vojnim licima u SADu da bi vojni udar protiv Irana u kojem bi se vjerojatno rabile takozvane „mini-nuklearne bombe ['mini-nukes']“, doveo po svoj vjerojatnosti do globalnog asimetričnog rata. Dobro upućeni izvori iz te sredine opominju da se na sadašnji put Podpredsjednika Dicka Cheneyja u područje Jugoistočne Azije mora gledati u tom svijetlu. U tom kontekstu kako se može ocijeniti da u raznim lokacijama u Jugoistočnoj i Južnoj Aziji SAD zahtjevaju pravo na pozicioniranje svojih vojnih snaga, ili korištenje luka tih nacija za svoje vojne brodove? A koja je prava namjera iza američkih planova postavljanja raketnog obrambenog sustava u Poljskoj i Češkoj republici, na što je Putin odgovorio prekidom Sporazuma o konvencionalnim snagama u Europi ['CFE – Conventional Forces in Europe – Treaty]? Na mnogim mjestima čuje se odgovor da se, kod svih tih različitih sastojaka, radi o usmjerenju prema 3. svjetskom ratu. Dok je Europa u eri Schrödera i Chiraca predstavljala jasnu protutežu ratnoj politici anglo-američkih neo-kona, sad predstavlja prijetnju da će u slučaju kad su potrebne hitre mjere u svjetskom ratu biti dio nove kombinacije u kojoj će Rusija, Kina i Indija, među ostalima, stajati na drugoj strani.
Kriza nesposobnosti vladanja Međutim čak i bez tog krajnjeg pooštrenja krize u mnogim europskim državama, globalizacija je već prouzrokovala stanje nesposobnosti vladanja. Tako nedavni izbori u Velikoj Britaniji, unatoč svim nastojanjima Londona da postane svjetski glavni grad kapitala 'hedge' fondova, pokazali su koliko antagonizam između Škotske, gdje je Škotska nacionalna stranka postala najjača sila, Walesa i Engleske cijepaju zemlju. Škotska nacionalna stranka ima za cilj održavanje referenduma o neovisnosti Škotske, što budući Premijer Gordon Brown potpuno odbacuje, pa je oformio svojstveno nestabilnu manjinsku vladu, nakon što su pregovori s Liberalno Demokratskom strankom propali.
U Belgiji antagonizam Flamanaca i Valonaca na sličan je način nepremostiv pod sadašnjim prilikama. Izbor predsjednika Radikalne stranke Srbije, Tomislava Nikolića za Predsjednika Skupštine povećalo je napetosti glede kosovskog pitanja. Nikolić je izjavio da će u slučaju nužde zaratiti ako Zapad podrži neovisnost Kosova. Ako se ne formira vlada Srbije do 15. svibnja mora doći do novih izbora.
Prilike u gotovo svim istočnoeuropskim državama krajnje su nestabilne. U Njemačkoj dolazi do pukotina u Velikoj koaliciji kod mnogih pitanja, te unatoč uzajamnoj ljubavi za moći, uvijek je pitanje da li će taj savez pod tim pritiskom potrajati. A u Francuskoj uz sve veće poteškoće u gospodarstvu Sarkozy će polarizirati zemlju još mnogo više nego što se to već dogodilo. Ustvari, političke i gospodarske prilike u Europi gledane iz bliza mnogo su krhkije od onih koje bi EZ željela prikazati ostatku svijeta. Nigdje to nije razvidnije od Njemačke, zemlje koja je nekoć bila prethodnica nuklearne tehnologije a danas je to znanje i vještinu izgubila te nije sposobna izići iz kruga zabrane nuklearne energije. Dok širom svijeta dolazi do renesanse u nuklearnoj energiji, naš zaobljeni Ministar okoliša Sigmar Gabriel sjedi u vodstvu i priječi svaku racionalnu raspravu. I dok postoje konkretni planovi u desetcima zemalja izgradnje Transrapida (vlaka velikih brzina na osnovi magnetske levitacije) preko velikih razdaljina kao na primjer u Venezueli ili duž Golfske obale, Njemačka po svoj prilici neće biti korisnik pri tome, nego u najmanju ruku bit će to Kina ili Japan izvozeći svoje modele. Upitno je, naime da li tehnologija Transrapida, subvencionirana poreznim novcem [Nijemaca], koja zbog pozelenjenih mozgova političara nikad nije komercijalno izgrađena ovdje, još uvijek uopće pripada nama ili je već odavno rasprodana. Sadašnja nesposobnost vladavine u Njemačkoj postaje razvidna kroz jednostavnu činjenicu da u Berlinu niti Velika koalicija niti ikakva druga kombinacija stranaka s predstavnicima u Bundestagu (donjem domu sabora) nije sposobna donijeti odluke o kojima ovisi politički i gospodarski opstanak Njemačke. Doista svakako ima članova Bundestaga koji znaju da postoje svojstveno sigurni oblici kao što je HTR [visoko temperaturni plinom hlađeni reaktor], koji isto tako znaju da bi Transrapid mogao biti jedan od najjačih izvoznih proizvoda za Njemačku, pa koji znaju da je zastrašivanje čovjekom uzrokovanim Globalnim zatopljenjem prijevara—no koji se nikad ne bi izložili toliko da ugroze svoje karijere.
Ova moralna kaljuža i razina sofisterije predstavlja najveći problem. Ako netko pomno promatra kako su okolnosti u Europi stvarno do kraja iscrpljene, moglo bi biti jasno da sve veći i oštriji financijski slom prijeti potpunim potapanjem političkih struktura u kaos. Ako se usporedi ovo jadno stanje s višestrukim planovima razvoja prijevoznih koridora i opsežnim projektima u Rusiji, Indiji i drugim dijelovima Azije i Ibero-amerike, postaje razvidno da mjere, koje predlaže Lyndon LaRouche po kojima bi djelovale međunarodno preobražene SAD bez ratne stranke Cheneyja u sprezi s Rusijom, Kinom i Indijom, predstavljaju jedinu i zadnju priliku. Samo ako realizaciju novog financijskog sustava u tradiciji Franklina D. Roosevelta i 'New Deal'-a za obnovu svjetskog gospodarstva stave ove četiri zemlje na dnevni red i to veoma brzo, može doći do pozitivnog rješenja. Inteligentni pojedinci uložit će sve na usmjerenje Njemačke i drugih nacija Europe na tu alternativu.
Neue Solidarität, 20/2007 
Krist je u Ameriku došao odavno, a ne s Kristoforom Kolumbom. S njim je došao Antikrist 
