1) Nismo spašeni vlastitim zaslugama. Molim te da ne iskrivljavaš moje riječi - nisam napisao da "smo spašeni zbog toga, jer imamo snagu volje", nego sam napisao da se samo onaj čovjek koji ima snagu volje, tj. snagu da slobodno odabere, može odlučiti predati se Bogu vjerom.
Moj stav je dakle sljedeći: bez slobodne volje, čovjek ne može donijeti ODLUKU da se preda Bogu! Odluka je sve što mi možemo učiniti. To je sve. Ta odluka podrazumijeva potpuno predanje. Nakon tog koraka, Bog je taj koji mijenja čovjeka. Ne mijenjamo mi sami sebe. Također, mi ni ne spašavamo sami sebe, nego mi samo prihvaćamo svojom slobodnom voljom Božje spasenje, koje nam je On već osigurao i ponudio nam ga svima kao besplatni dar (Efežanima 2:8-9). Slažeš li se, Dizma?
Ako kažemo da je naša slobodna volja ona, koja nas spašava - pa kako bi to uopće moglo biti istina? Ne može naša volja sama po sebi ništa učiniti, njena ključna funkcija je da BIRA, da donosi odluke, da samu sebe PREDAJE. Dakle, bez te slobode, mi nismo ljudi u pravom smislu riječi, jer nemamo sposobnost odlučivanja, odabiranja. Bog nas je sve stvorio s tom sposobnošću. Volja je važan dio čovjekovog bića. Međutim, Bog je taj kome se ta volja predaje u službu. A ako ne Bog, onda ona druga strana... Naša volja je stvorena da bi služila.
2) Zašto je to miješanje krušaka i jabuka? Molim te da mi konkretno odgovoriš. Jer, gdje je uopće granica između psihologije i duhovnosti? Zar nije to dvoje isprepleteno? Osim toga, odluka je odluka. Isto kako nam treba snaga volje da odlučimo što ćemo sutra jesti, tako nam treba i snaga volje da odlučimo da, na primjer, od sutra više nećemo biti nepristojni prema svojim roditeljima... Ova druga odluka je daleko teža, ali sve to mi odlučujemo svojom voljom. Nije netko drugi došao i rekao nam da mi sutra moramo jesti brokule...Ne, mi smo to sami, svojom voljom odlučili. Ista ta volja nam je potrebna i po pitanju odnosa, zar ne? Psiholozi kažu da motivacija nema pravu vrijednost i pravi učinak, ako nije intrinzična (odnosno, ako ne dolazi IZNUTRA, iz čovjeka). Samo ako JA, svojom slobodnom voljom doista donesem čvrstu odluku da ću sutra otići tamo, kleknuti i zaprositi moju Dragicu - tek tada možemo govoriti o pravoj motivaciji, o intrinzičnoj motivaciji, o tome da sam ja svojom vlastitom voljom odlučio učiniti taj korak, a ne da me netko sa strane puškom tjerao da kleknem... Isto je kad čovjek odlučuje uspostaviti ispravni odnos s Bogom, zar ne? Bog je osoba. On želi da Mu pristupamo kao osobi. Naravno, ne želim sad reći da Bogu isto pristupam kao Dragici...
Ali Bog JEST OSOBA. I vidimo da On kroz cijelu Bibliju poziva ljude na ODLUKU. Poziva ih da ODABERU KOME ĆE SLUŽITI... Kroz cijelu Bibliju On sebe uspoređuje sa Zaručnikom, a Njegov vjerni narod sa Zaručnicom... On želi da s nama uspostavi ODNOS. A reci mi, brate moj, možemo li uspostaviti s Bogom odnos, bez SLOBODNE VOLJE? Ako Bog djeluje na silu u nama, gdje smo u toj priči onda MI? Tu onda nema intrinzične motivacije... Ako Bog kaže: "Ti ćeš biti moj i gotovo, možeš bježati koliko god hoćeš, ali na kraju ću ja već učiniti da ti mene voliš, ne možeš pobjeći..." - gdje je tu naša sloboda odlučivanja?
Također, ako Bog kaže drugome: "Tebe ne želim, ti mi se ne sviđaš, možeš se truditi koliko god hoćeš, ali jednostavno NISI MOJ TIP..." - gdje je tu slobodna volja, gdje je tu LJUBAV?
Na kraju, moram reći još ovo:
Istina je da je naša volja nakon pada u grijeh iskvarena. Upravo zbog toga, ljudima je jako teško shvatiti što Bog jest, kakav je Njegov karakter, što je Njegova volja, što On od nas očekuje... Grijeh je izopačio cijelog čovjeka i njegovu volju i udaljio ga od Boga. Zato se ljudska i Božja volja stalno sukobljavaju. I upravo zato, sve što čovjek može učiniti za svoje spasenje, jest ODLUČITI. Čovjek ne može sam sebi vjerovati, ni svome razumu, ni svojim emocijama, ni svojoj volji - jer sve je iskvareno zbog grijeha. Ali ipak čovjeka Bog nije ostavio u potpunoj tami - zahvaljujući Božjem otkrivenju, čovjek može i u ovakvom stanju vidjeti tračak Božje svjetlosti, shvatiti jednu malenu mrvicu od onih pravih vrijednosti na koje ga Bog poziva... I može pogledati u tom smjeru, pogledati prema toj svjetlosti. I može svojom voljom odlučiti da će VJEROVATI toj Svjetlosti, tome Izvoru, tome Putu... I može učiniti taj korak vjere, može donijeti tu odluku. Konačno, svi mi uzdišemo za tim korakom, svi mi imamo tu potrebu da služimo Bogu, da budemo potpuno Njegovi. U dubini svoje duše svi osjećamo i znamo da će nas taj korak učiniti još slobodnijima nego prije, da će naša volja postati još jača i još slobodnija... A Bog je taj koji svakom čovjeku daje priliku, svakog čovjeka zove i moli da Mu se preda... Bog je rekao da "NIJE DALEKO NI OD JEDNOGA OD NAS" (Djela 17:27).
Moj stav je dakle sljedeći: bez slobodne volje, čovjek ne može donijeti ODLUKU da se preda Bogu! Odluka je sve što mi možemo učiniti. To je sve. Ta odluka podrazumijeva potpuno predanje. Nakon tog koraka, Bog je taj koji mijenja čovjeka. Ne mijenjamo mi sami sebe. Također, mi ni ne spašavamo sami sebe, nego mi samo prihvaćamo svojom slobodnom voljom Božje spasenje, koje nam je On već osigurao i ponudio nam ga svima kao besplatni dar (Efežanima 2:8-9). Slažeš li se, Dizma?
Ako kažemo da je naša slobodna volja ona, koja nas spašava - pa kako bi to uopće moglo biti istina? Ne može naša volja sama po sebi ništa učiniti, njena ključna funkcija je da BIRA, da donosi odluke, da samu sebe PREDAJE. Dakle, bez te slobode, mi nismo ljudi u pravom smislu riječi, jer nemamo sposobnost odlučivanja, odabiranja. Bog nas je sve stvorio s tom sposobnošću. Volja je važan dio čovjekovog bića. Međutim, Bog je taj kome se ta volja predaje u službu. A ako ne Bog, onda ona druga strana... Naša volja je stvorena da bi služila.
2) Zašto je to miješanje krušaka i jabuka? Molim te da mi konkretno odgovoriš. Jer, gdje je uopće granica između psihologije i duhovnosti? Zar nije to dvoje isprepleteno? Osim toga, odluka je odluka. Isto kako nam treba snaga volje da odlučimo što ćemo sutra jesti, tako nam treba i snaga volje da odlučimo da, na primjer, od sutra više nećemo biti nepristojni prema svojim roditeljima... Ova druga odluka je daleko teža, ali sve to mi odlučujemo svojom voljom. Nije netko drugi došao i rekao nam da mi sutra moramo jesti brokule...Ne, mi smo to sami, svojom voljom odlučili. Ista ta volja nam je potrebna i po pitanju odnosa, zar ne? Psiholozi kažu da motivacija nema pravu vrijednost i pravi učinak, ako nije intrinzična (odnosno, ako ne dolazi IZNUTRA, iz čovjeka). Samo ako JA, svojom slobodnom voljom doista donesem čvrstu odluku da ću sutra otići tamo, kleknuti i zaprositi moju Dragicu - tek tada možemo govoriti o pravoj motivaciji, o intrinzičnoj motivaciji, o tome da sam ja svojom vlastitom voljom odlučio učiniti taj korak, a ne da me netko sa strane puškom tjerao da kleknem... Isto je kad čovjek odlučuje uspostaviti ispravni odnos s Bogom, zar ne? Bog je osoba. On želi da Mu pristupamo kao osobi. Naravno, ne želim sad reći da Bogu isto pristupam kao Dragici...
Ali Bog JEST OSOBA. I vidimo da On kroz cijelu Bibliju poziva ljude na ODLUKU. Poziva ih da ODABERU KOME ĆE SLUŽITI... Kroz cijelu Bibliju On sebe uspoređuje sa Zaručnikom, a Njegov vjerni narod sa Zaručnicom... On želi da s nama uspostavi ODNOS. A reci mi, brate moj, možemo li uspostaviti s Bogom odnos, bez SLOBODNE VOLJE? Ako Bog djeluje na silu u nama, gdje smo u toj priči onda MI? Tu onda nema intrinzične motivacije... Ako Bog kaže: "Ti ćeš biti moj i gotovo, možeš bježati koliko god hoćeš, ali na kraju ću ja već učiniti da ti mene voliš, ne možeš pobjeći..." - gdje je tu naša sloboda odlučivanja?Također, ako Bog kaže drugome: "Tebe ne želim, ti mi se ne sviđaš, možeš se truditi koliko god hoćeš, ali jednostavno NISI MOJ TIP..." - gdje je tu slobodna volja, gdje je tu LJUBAV?
Na kraju, moram reći još ovo:
Istina je da je naša volja nakon pada u grijeh iskvarena. Upravo zbog toga, ljudima je jako teško shvatiti što Bog jest, kakav je Njegov karakter, što je Njegova volja, što On od nas očekuje... Grijeh je izopačio cijelog čovjeka i njegovu volju i udaljio ga od Boga. Zato se ljudska i Božja volja stalno sukobljavaju. I upravo zato, sve što čovjek može učiniti za svoje spasenje, jest ODLUČITI. Čovjek ne može sam sebi vjerovati, ni svome razumu, ni svojim emocijama, ni svojoj volji - jer sve je iskvareno zbog grijeha. Ali ipak čovjeka Bog nije ostavio u potpunoj tami - zahvaljujući Božjem otkrivenju, čovjek može i u ovakvom stanju vidjeti tračak Božje svjetlosti, shvatiti jednu malenu mrvicu od onih pravih vrijednosti na koje ga Bog poziva... I može pogledati u tom smjeru, pogledati prema toj svjetlosti. I može svojom voljom odlučiti da će VJEROVATI toj Svjetlosti, tome Izvoru, tome Putu... I može učiniti taj korak vjere, može donijeti tu odluku. Konačno, svi mi uzdišemo za tim korakom, svi mi imamo tu potrebu da služimo Bogu, da budemo potpuno Njegovi. U dubini svoje duše svi osjećamo i znamo da će nas taj korak učiniti još slobodnijima nego prije, da će naša volja postati još jača i još slobodnija... A Bog je taj koji svakom čovjeku daje priliku, svakog čovjeka zove i moli da Mu se preda... Bog je rekao da "NIJE DALEKO NI OD JEDNOGA OD NAS" (Djela 17:27).
