nekoliko puta mi se dogodilo kad sam bila u crkvi, da su mi suze same krenule. Nekad sam ih uspjela zaustaviti, a nekad ne. Krenule bi, i nijemo bih plakala. Kako sam samo želila da je u tom trenutku netko bio kraj mene, da me primio u zagrljaj i da se mogu isplakati, pogotovo kad se pričalo o božjoj ljubavi koje sam bila željna. Dosta vremena sam izbjegavala ići u crkvu radi suza koje su same kretale, mislila sam da će mi srce puknuti. I nisam išla radi toga.Dok me nije prošlo.
Nakon toga vremena, kao da mi se nešto zablokiralo, sad ne bih mogla podnijeti zagrljaj, kad mi je bio potreban jako, nisam ga imala, a sad kad sam ojačala, pomala sam izgubila povjerenje u ljudsko-bratsko razumijevanje i sućut.
Dinina propovijed me potakla da pokušam odblokirati neki obruč oko srca koji se stvorio radi neutješenosti i neosjetljivosti koju sam bila doživjela u crkvi. A to sam očekivala, ipak je to crkva. Ljubav zna da boli.
Dino....