Virtualna crkva - propovijedi

NAJVEĆI BOŽJI DAR (Ivan 3,16)


Draga braćo i sestre sve vas srdačno pozdravljam i drago mi je što mogu prvi propovijedati u našoj virtualnoj crkvi. Danas ću govoriti o najpopularnijem stihu iz Biblije, stihu kojeg manje više svi kršćani znaju napamet. Stihu u kojem je sadržana cijela Radosna vijest. Sigurno pogađate o kojem je stihu riječ, naravno IVAN 3, 16.

"Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni".

1, "Jer Bog je tako ljubio svijet" - O kakvoj ljubavi je tu riječ. U grčkom jeziku postoje tri riječi za ljubav. To su eros, fileo i agape.

Eros- tom ljubavlju grci su označavali strastvenu, osjetilnu ljubav, koja djeluje na strastvenoj razini i čisto je sebična i vodi računa samo o svojim interesima. Takvu vrstu ljubavi ne nalazimo u Novom zavjetu.

Filein - javlja se 22 puta, kao glagol fileo i označuje - osjećajnu, sentimentalnu ljubav koja je zasnovana na emocijama. Kada je Isus proplakao za Lazarom neki židovi su govorili, gledaj kako ga je ljubio (tu se upotrebljava riječ fileo). No tu vrstu ljubavi Biblija ne zapovijeda jer je proizvod osjećaja (nemoguće je zapovijediti srcu koga će voljeti). Ta je ljubav promjenjiva kao i osjećaji.

No ona ljubav koja se spominje u ovom retku 3,16 je agape ljubav. Ona je stalno prisutna u Novom zavjetu. Kao imenica javlja se 27, a kao glagol 135 puta. To je ljubav u svojem najuzvišenijem i najiskrenijem obliku. Agape ljubav je prije svega žrtva, usredotočena na dobrobit drugoga, a na vlastitu štetu. Možemo reći čisti altruizam.

I ovakvmom ljubavlju Bog ljubi svijet. Ali sad se postavlja pitanje koji je to svijet. U grčkom originalu stoji "kosmos". Prema svom korijenu ta riječ prvenstveno označava ukras, nakit. 1 Petrova 3,3 "Vaš nakit neka ne bude vanjski" I naša riječ kozmetika potječe od ove riječi kosmos. Ali u ovom našem kontekstu se ne uklapa da ovu riječ kosmos prevedemo sa nakit.

Ako čitamo IVAN 1,10 bit će nam jasnije što se podrazumijeva pod riječju kosmos. "Bijaše na svijetu, i svijet postade po njemu" U ovom retku se riječ kosmos odnosi na ovu našu planetu Zemlju ili stanovnike Zemlje, kako ćemo kasnije vidjeti.

Ali zašto Bog posebno ljubi ovaj svijet, ovu zemlju....Zato što je pod vlašću Sotone. Isus za sotonu kaže da je knez ovoga svijeta (IVAN 12,31; 14,30; 16,11). Sav svijet je pod zlim.
Također riječ svijet se odnosi i na ljude. Tako farizeji kažu jedan drugome:
"Evo svijet ode za njim (IVAN 12,19)" Ali obično se međutim, većina ljudi i nije isticala nekom revnošću u službi Bogu. A što se Krista tiče, svijet mu se općenito protivio, odbacio ga i na kraju razapeo. Zato ne iznenađuje da se izrazom "svijet" označava i čovječanstvo u svom protivljenju Kristu.

I sada iako je ovaj grešni svijet pod vlašću sotone, svejednako je predmet Božje ljubavi i njegove spasnonosne djelatnosti.

2. Sada već prelazimo na drugi dio stiha "da je dao svoga jedinorođenog Sina" Ivan nam kaže da se Božja ljubav očituje darivanjem vlastitog sina.
Ljudi često darivaju jedni druge, pogotovo za rođendan. Zatim tu su i božićni darovi. Za tri tjedna izmjeniće se mnoštvo darova. To su većinom parfemi, bombonjere, čokolade, odjeća, ukrasne stvari, igračke za djecu, životinje. Darivati možemo i novac, čak i vrijeme, pažnju, ljubav...Što mislite možemo li darivati ljudska bića... Sjetimo se robova, mnogi moćnici, gospodari, imućni ljudi su sigurno poklanjali robove jedni drugima. U novije vrijeme možemo čuti ponosne očeve i majke koji kažu, ja sam dao (dala) sina u rat (neki su se živi vratili iz rata, neki su poginuli).

Ali i stvari i ljudi su samo dim koji se pojavi pa nestane. A ovaj tekst nam kaže da je i naš Tvorac nešto poklonio za ovaj svijet. Dao je svoga sina i to jedinorođenog. Ovaj grčki izraz "monogenes" možemo prevesti kao jedinog te vrste, jedini, jedinac. Ono što treba naglasiti je da Sin kojeg je darovao otac nije neko biće koje je stvoreno u nekom vremenu prošlosti, kako neki misle nego BOG. U Ivanu 1, 18 čitamo:
"Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac - Bog, koji je u krilu očevu, on ga je objavio".

Bog Otac je dao svoga Sina, On je dao ono što mu je bilo najdraže. On nas nije mogao obdariti nekim većim darom, jer ne postoji neki veći dar

2 KORINĆANIMA 9, 15: "Bogu hvala na njegovu neizrecivom daru!"
RIMLJANIMA 8,32: "On čak koji nije poštedio svog vlastitog sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?"

Nema Božanskih darova koje bi se moglo dobiti bez ili izvan Sina jedinorođenca. Bog je dao sina time što ga je poslao na svijet, ali ga je također dao na križ. Glagol "didomi" ne znači samo dati, nego i žrtvovati. Bog je žrtvovao svoga Sina. Otac je poslao svoga sina da umre za nas. Otkupljenje je, a ne utjelovljenje najveće očitovanje ljubavi...

3.Ivan zatim iznosi svrhu, zašto je Bog dao svoga Sina, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu.
"Da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni"

Ovdje Ivan oštro suprotstavlja propast s jedne strane i život s druge strane. Nije mu poznata ni jedna druga mogućnost. Nema nekog međustanja, kako neki tvrde.
Da oni koji povjeruju u Krista i prihvate ga kao svoga Spasitelja i žive kršćanskim načinom življenja dobit će život vječni. Mnogi kažu ja vjerujem u Krista, ali razlika je vjerovati da Krist postoji da je činio dobro na ovoj Zemlji od prihvatiti Ga kao svojeg Spasitelja. Što o tome govori Ivan u svojoj prvoj poslanici 1 IVANOVA 5,12 "Tko ima Sina, ima život, tko nema Sina Božjega, nema života."

Božja želja je da se svi spase. Kad su Adam i Eva zgriješili, Bog je taj koji je preuzeo incijativu "Adame, gdje si!" A pošto je Adam predstavnik cijelog čovječanstva, Bog od tada traži svakog čovjeka...Krizostome, Joshua, Noemi, Dina, Samaritanka, vanja777, kon, gdje ste...
Da li ćemo odgovoriti na njegov poziv, to ovisi o nama, jer Bog nam je dao slobodnu volju da sami odlučujemo.

Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao sovga jedinorođenog Sina, da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje već da ima život vječni.
Možda se pitate kakve veze to ima sa nama, mi smo prihvatili Krista kao Spasitelja, vršimo njegove zapovijedi, imamo sigurnost spasenja..
Ali draga braćo i sestre nitko tko je jednom prišao križu i vidio neizrecivu, neizmjernu i nezasluženu ljubav ne može nastaviti svoj sebičan život. Danas se Božja ljubav vidi kroz našu ljubav. Štoviše ako je Bog tako ljubio nas i mi smo dužni ljubiti jedni druge. I zato pokažimo ljubav prema ovom napaćenom svijetu, ali nesebičnu "agape" ljubav. Budimo altruisti, a ne egoisti.

Također ako je Bog dao najdragocjenije što je imao, svoga Sina, i mi smo dužni dati ljudima potrebnu pomoć: ljubav, pažnju, ljubaznu riječ, novac, vrijeme, odjeću, hranu, Radosnu vijest. Zašto, jer ako je Božja želja da se spasi što više ljudi, to mora biti i naša želja. I neka nam dragi Bog pomogne u tome.



Zadnja promjena: ; pet 08 pro 2006, 15:42; ukupno mijenjano 1 put.

Bog s vama braćo i sestre u Kristu![/size]

Vrijeme je darivanja.Danas diljem cijelog svijeta,ljudi rimokatoličke vjeroispovjesti obilježavaju dan svetog Nikole.Djeca čekaju na poklone,raduju se,kao i mi sami dok smo bili njihove dobi.Svi smo u nekom blagdanskom raspoloženju.Neka tradicija darivanja bude u našim srcima ali ne zaboravimo na puno važnije stvari.Ne zaboravimo na svoj odnos s Bogom i sa svojim bližnjima.

«'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim,svom dušom svojom i svom pameti svojom!'To je najveća i prva zapovijed.Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'» (Matej 22:37-39)



Tema današnje propovijedi je stih (Kološanima 3:8-10) «Odbacite od sebe sve ovo : srdžbu,naglost,zloću; izbacite iz usta svojih psovku i sramotne riječi!Ne lažite jedan drugome,jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima,a obukli novoga koji se uvijek obnavlja za stanje prave spoznaje prema slici svoga Stvoritelja.»

Poznati umjetnici Vincent van Gogh i Rembrandt koristili su sebe kao nadahnuće za stvaranje svojih djela.

Naime i sam Bog je upotrijebio sebe kao uzorak za krunu svojeg stvaranja : « Na svoju sliku stvori Bog čovjeka» (Postanak 1:27)

Svako naše djelo koje stvorimo;umjetnička djela,glazba,književnost,čak i naša djeca-otkriva dio nas samih.Isto je i s Bogom ; svaki od nas objavljuje neki dio Njega.Ta slika može biti zamućena,ali ona postoji,uvijek je tu i moguće ju je popraviti.

Površne promjene neće popraviti ono što ne valja u nama.Odjeća,kozmetika i kirurški zahvati mogu nas učiniti sličnima ostalim ljudima,da ne budemo umjetničko djelo kakvo je Bog namijenio da budemo.Potrebna nam je nova osobnost,da budemo obnovljeni u lik sličan Bogu,odjenuti u odjeću milosrđa,ljubaznosti,poniznosti,blagosti i strpljivosti.

Da bismo popravili sliku o sebi,odjenimo se Božjim karakterom i prikazujmo u svemu Njegovu slavu.



Bože,čeznem biti onakvim kakvog si me stvorio na svoju sliku.Odjeni me svojom puninom,svetošću,udari pečat na moje srce,da svi vide da sam Tvoje vlasništvo.Božja djeca bi trebala odražavati sličnost sa svojim Ocem.

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>

<BLOCKQUOTE>


<BLOCKQUOTE>Dodir ljubavi [color:1406=black:1406].

,,Tada Isus pruzi ruku i dotace ga se''.Matej 8,3
Kada je Isus dodirnuo gubavca,ovaj je bio izlijecen.Kad je dodirnuo slijepca ,on je progledao.Kad je dodirnuo mrtvu djevojcicu,ona je ozivjela.U dodiru se nalazi cudotvorna snaga ljubavi.
Jednom je Helen Colton,novinarka New York Timesa,intervjuirala Marilyn Monroe popularnu filmsku zvijezdu prije vise od 40 god.Glumica je pricala o svojem djetinjstvu,kako je prosla kroz mnoge djecje domove,nikada ne osjecajuci da nekome pripada:,,Jeste li se ikada osjecali voljenom u nekoj skrbnickoj obitelji u kojoj ste zivjeli?''Pitala je novinarka.
,,Jednom- kad mi je bilo oko 8 godina.Zena kod koje sam zivjela sminkala se,a ja sam je gledala.Ona je pruzila ruku i potapsala mi je obraze jastucicem za puder.Tog trenutka osjetila sam da me voli''.Dok se prisjecala tog dogadjaja,Marilyn je uzela jastucic za puder s kozmetickog stola i dodirivala svoje obraze.Suze su joj ispunile oci.Uspomena na taj dodir ljubavi bila je snazna.
Njezni dodir salje poruku ljubavi i prihvacanja.
Njezni dodir po ramenu,tapsanje po ledjima,ruka preko ramena ili njezni stisak ruke govore;,,Stalo mi je do tebe,zelim biti tvoj prijatelj.''
Pokusaj se sjetiti najmanje 3 osobe koje mozes usreciti dodirom ljubavi.
Evo nekoliko prijedloga:
1.Tvoji roditelji ukoliko ih imas.Koliko vremena je proslo od kad si zagrlio mamu ili tatu?
2.Starije osobe.Mozes li se sjetiti neke stare osobe u svojoj okolini ili u crkvi?Pronadji priliku da uskoro to ucinis,nemoj se iznenaditi ako zaplace.
3.Osobe s nedostatcima.Cesto izbjegavamo dodir sa osobama u invalidskim kolicima.One imaju iste potrebe kao i mi.Na njih bi snazno djelovao dodir po ramenu dok ih pozdravljate.
[color=blue]Dodir je snazan nacin za pokazivanje [color:1406=blue:1406]prihvacanja
Amen.</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

Obratimo pažnju na molitvu OČE NAŠ.
Da li molimo tu molitvu na ispravan način, onako kako je Isus htio?
Svjedoci smo da se naše bakice mole sa krunicom u ruci i mole Oče naš.U crkvi molimo Oče naš na samom kraju bogosluženja.
U kući, prije jela, u svatovima se ne može početi večera dok se ne izmoli Oče naš.
Da li je tako Isus htio da koristimo Oče naš molitvu, kao obred, kao nešto tajnovito i jako važno, bez čega ne smije početi nešto.
Da li za nas molitva Oče naš predstavlja tajnu formulu i bolje se osjećamo ako izmolimo pet, šest,deset puta?

Za ovu propovijed sam odlučila da nas pokrenem na promatranje molitve koju je Isus izrekao učenicima.Mi smo njegovi učenici, također. I mi tako trebamo moliti.
Biblija kaže kakve Bog molitelje žele. Piše: u duhu i istini. Riječi Oče naš molitve otkrivaju na koji način mi trebamo živjeti i ponašati se da ugodimo Bogu.
Za ovaj put, pokušajmo se uživjeti u svaku riječ i zamolimo da nas Isus prosvijetli.
Za iduću propovijed, ako Bog da, nastavila bih s tumačenjem molitve Oče naš.
Amen

Ako je moguće imati Bibliju kada čitate ovu propovijed, jer neke tekstove nisam citirao.
Kao i što sami zamjećujemo ovaj tekst možemo podijeliti u tri dijela. Prvi dio govori o pozivu koji Bog upućuje Abrahamu, drugi o obećanju da će od njega nastati velik narod, a treći govori da Abraham bude na blagoslov drugim narodima. Znači poziv, obećanje i blagoslov. No prije no što nešto kažemo o pozivu, htio bih reći par crta o Abrahamu i obilježju svijeta u kojem ja patrijarh živio.

Abraham je jedna od najinteresantnijih ličnosti u biblijskoj povijesti. Malo ljudi se spominje u pismima tako često. U 11 novozavjetnih knjiga spomenut je više od 70 puta. Imao je čast da bude nazvan prijateljem božjim. Ali da je Abraham bio u stanju zauzeti mjesto koje mu je bilo namijenjeno, Bog slave mu se javio i dao mu čudesna javljanja u vezi gospoda i nebeskog Jeruzalema. Tako Isus u Iv 8, 58 kaže za nj: Abraham otac vaš, treptio je od želje da vidi moj dan. Vidio ga je i obradovao se. Što se tiče nebeskog Jeruzalema u Heb 11, 10 čitamo: Jer je očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac. Iz ova dva stiha možemo zaključiti da mu je Bog otkrio cjelokupnu ljudsku povijest i s pravom možemo reći da je Abraham bio božji prijatelj.

Opisujući razdoblje koje je prethodilo potopu apostol Petar govori o ondašnjem svijetu koji je bio uništen potopom. S druge strane apostol Pavao podsjeća na sadašnji svijet, a također nam spominje i budući svijet. Postoji dakle svijet koji je bio nekoć (ondašnji), svijet koji je sada (sadašnji) i svijet koji dolazi (budući). Svijet prije potopa bio je uništen padom i izgubio se u bezakonju. Pokvarenost ljudi rasla je kroz 1600 g. do trenutka kad se pokvario cijeli svijet. I tako ispunjen nasiljem došao je pod sud i svijet od nekoć bio je uništen potopljen vodom. Sadašnji svijet započeo je poslije potopa i bio je obilježen je novim elementima. Čovjek je preuzeo odgovornost i uzeo vlast u svoje ruke. Bog kaže Noju: Tko prolije krv čovjeka, njegovu će krv proliti čovjek. Ali kao što je čovjek upropastio svijet prije potopa, on je upravljajući uništio i sadašnji svijet. Za malo vremena svijet je postao otpadnički i upada u idolopoklonstvo Još 24, 2. Bog je podnosio više od 400 g. taj svijet; ali tada stupa na scenu Bog slave i javlja se čovjeku na zemlji i počinje djelovati po sasvim novom načelu, a to je neograničeni božji poziv.

Djela 7,2 . Glavni subjekt u ovom tekstu je Jahve, Bog slave. On u svojoj velikoj milosti javlja se čovjeku koji je živio u svijetu udaljenom od njega i uronjenog duboko u idolopoklonstvo. Abraham je živio u Uru Kaldejskom gradu blizu Babilona, čiji su se stanovnici klanjali mjesecu. Poziv na odlazak iz zavičaja bio je zahtjevan izazov. U tom ozračju idolopoklonstva on ne bi mogao vidjeti božje duhovne stvari. Također saznajemo da poziv vodi do odvojenja. Riječ koja je bila upućena je idi iz zemlje svoje od svoga roda iz očinskog doma. Idi odvoji se. Od njega se nije tražilo da ostane u Uru i da organizira bolji i ljepši svijet. On je pozvan izići iz njega u svim njegovim oblicima. Abraham treba ostaviti politički svijet svoju zemlju; društveni svijet svoje prijatelje; obiteljski svijet dom svog oca.

Mi smo također dionici nebeskog poziva kako kaže apostol Pavao i on nas opominje da se odvojimo od pokvarenosti ovoga svijeta 2 Kor 6, 17.18. ovo ne znači da trebamo prezirati vlast koja je postavljena od Boga, ne mora značiti da moramo zanemariti obiteljske veze koje su određene od Bog, ne mora značiti da prestanemo biti uljudni i ljubazni i prestanemo činiti dobro kad god imamo priliku. Ali znači da mi kao vjernici trebamo se suzdržavati da činimo ono što svijet čini, sve što nije po božjoj volji. I kao što smo rekli Abraham je dobio poziv da napusti i zemlju i zavičaj i dom očinski. Ali što mislite je li Abraham u potpunosti poslušao božju zapovijed? U Post. 11,31 čitamo Što je spriječilo Abrahama da uđe u obećanu zemlju? To su prirodne veze koje su sprječavale srce Abrahama da zadovolje božji zahtjev. Iako je pozvan u Kanaan, oklijevao je i ostao u Haranu sve dok mu nije umro otac. Tek tada je krenuo na put kamo ga je pozvao Bog slave. Što vas sprječava da krenete u obećanu zemlju: posao, karijera, obitelj, bogatstvo, svijet...

Da mi se kao Abrahamovi potomci često susrećemo da napustimo svjetovni sustav i očinsku tradiciju. I kao to smo rekli Abraham se uputio u obećanu zemlju tek nakon smrti svog oca. Da Bog mu je rekao: idi iz zemlje svoje u zemlju koju ću ti pokazati. Kuda! U nešto bolje, plodnije?! Bog mu to ne obećava. Čak mu i ne govori kakva će to biti zemlja i kraj. No u 4. retku 12 poglavlja se kaže se Abram zaputi kako mu je Jahve rekao. Osim što je bio prijatelj božji on je bio i čovjek vjere, otac sviju koji vjeruju stoji u Rim 4,11. Iako on nije ništa vidio svojim očima, vjerovao je svojim srcem i vjera je postala moćni pokretač u njegovoj duši. On je i dalje vjerovao iako je zemlja u koju je došao pripada Kanaancima. Zemlja će postati vlasništvom njegovog potomstva tek u budućnosti pod vodstvom Jošue. Mi za razliku od Abrahama znamo kamo idemo, mi smo na putu za nebeski Kanaan. Ali da li i mi poput Abrahama imamo jaku vjeru kakvu je on imao? Na putu za zemaljski Kanaan Abraham je imao jako puno kušnji. Sjetimo se dvaput je slagao da mu je njegova žena Sara sestra. I mi na putu za nebeski Kanaan imamo jako puno kušnji, te se desi da i mi padnemo ponekada. Ali kao što se Abraham stalno vraćao na mjesto gdje je sagradio šator, oltar kad je sagriješio i mi se svojim mislima penjemo u nebeski šator u kojem posreduje naš prvosvećenik Krist. Tu prizivamo ime vječnoga Boga, koji nam oprašta naše grijehe i obnavlja nas da možemo dalje ići prema nebeskom Kanaanu.

Zadnja promjena: ; sub 09 pro 2006, 13:47; ukupno mijenjano 8 put/a.

2. OBEĆANJE

Druga cjelina o kojoj ćemo nešto reći je božje obećanje Abrahamu da će od njega napraviti velik narod i da će mu ime uzveličati. Ispunjenje o podizanju velikog naroda bilo je uvjetovano je rođenjem Abrahamovog nasljednika. Ali problem je tu što on i njegova žena Sara nisu mogli imati djece. Ta činjenica ga je tako izjedala da je ovako odgovorio na božju ponudu zaštite, nagrade i naklonosti Post 15,1.2. Abraham je bio iskren čovjek koji se nije susprezao Bogu otvoriti srce. Nije imao namjeru obezvrijediti njegove darove, ali je smatrao da oni ne mogu popuniti prazninu koja je postojala u njihovom životu neimanjem djeteta. Ali Gospod u 4. retku najavljuje da će baštinik Abrahamova roda biti njegov potomak. Post 15,4.

Vidimo da je Bog postupno vodio Abrahama kroz objavu obećanja. Nije mu odmah pobliže otkrio sve potankosti zato što je htio temeljito izgraditi njegovu vjeru. U 6. retku se kaže da je Abraham povjerovao Jahvi… Ali iako je povjerovao Jahvi obećanje je pokušao ostvariti na tjelesan način. Presudnu ulogu u tome je imala njegova žena Sara, koja ga je nagovorila da spava s egipatskom sluškinjom Hagarom. Naposljetku je Abraham uspio dobiti potomka, ali ne obećanog. Njegov sin Jišmael rođen je po tijelu, kao posljedica ljudskog pokušaja da se ostvari božje obećanje. Iako je Bog blagoslovio Hagarino dijete njegovi naumi nisu mogli biti ostvareni kroz sina rođenog po tijelu. Sklonost da se problem riješi tjelesno predstavlja najveću zapreku božjem djelovanju. I mi ponekad svojom ljudskom snagom rješavamo stvari koje se trebaju zbiti duhovnim djelovanjem. I onda kada dođu posljedice pitamo se zašto je to tako. Bog je Abrahamu naposljetku dopustio da stvar izvede na ljudski način, ali ostvarenje saveza moralo je biti ostvareno duhovnim djelovanjem, a to se znamo dogodilo Izakovim rođenjem i tek kad je Abraham dobio Izaka Bog je mogao učiniti od njega velik narod, kao pijeska morskog.

Drugo obećanje koje Bog upućuj Abrahamu jeste da će ga blagoslovit i da će mu ime uzveličat. U 11. poglavlju Post. kada su gradili babilonsku kulu ljudi su rekli u 4. retku « Pribavimo sebi ime da se na raspršimo po svoj zemlji «. Drugi prijevodi kažu «stecimo sebi ime».Ljudi ovoga svijeta nastoje da steknu veliko ime. Ali odvojenom čovjeku Bog kaže «učinit ću tvoje ime velikim». Sklonosti našeg prirodnog srca uvijek nas potiču da pokušamo steći ime i tijelo će zgrabiti bilo što, čak i ono Božje, da nas uzdigne u našim vlastitim očima. Ova tendencija pokazala se također među Kristovim učenicima koji su međusobno raspravljali da bi saznali koji bi bio najveći, ali misao koja je bila u Isusu bila je poniziti se sam. « Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime, koje je iznad svakog drugog imena « stoji u Fil. 2,9. I svakog onog koji ima ovu misao poniznosti i koji slijedi Krista Bog mu kaže:» Učinit ću ime tvoje velikim». Bog može učiniti vjerniku ime beskrajno većim, nego što bismo mi mogli učiniti za sebe u ovom svijetu. Ako ostanemo vjerni do kraja života božjim načelima zar naše ime neće biti zapisano u knjigu života, zar naše ime neće Bog učiniti velikim.

Zadnja promjena: ; sub 09 pro 2006, 13:52; ukupno mijenjano 2 put/a.

3. BLAGOSLOV

Sada ćemo nešto reći o božjem nalogu da Abraham bude na blagoslov drugima oko sebe. Da ako smo vjerne božje sluge bit ćemo i na blagoslov drugima. Sjetimo se primjera iz Josipovog života, kada je zbog Josipa Bog blagoslovio Potifarovu kuću, Estera je bila na blagoslov svim Židovima u 127 pokrajina gdje su živjeli, jer ih je zlikovac Haman htio uništiti. Pavao je bio na blagoslov svim putnicima koji su doživjeli brodolom blizu Malte, nitko nije poginuo.
I mi možemo biti na blagoslov ljudima oko nas ako svojim životom oponašamo Krista, ako pomažemo drugima koji su u nevolji, obilazimo bolesne, hranimo gladne, propovijedamo evanđelje. Kao što 1. stihu imamo imperativ, Boga zapovijeda Abrahamu idi iz zemlje svoje od roda svoga i iz doma očinskoga u zemlju koju ću ti pokazati. A zatim nudi i obećanje «A ja ću od tebe velik narod napraviti i ime ću ti uzveličati, tako u 2. stihu također imamo imperativ «budi blagoslov» a i obećanje «Da bi mogao blagoslivljati one koji budu tebe blagoslivljali, a koji te budu kleli, njih ću proklinjati, i sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati. U tu je formulu prije svega uključena istina da je pravi blagoslov u tome što Bog staje iza čovjeka. On postaje njegova zaštita, njegova obrana i njegova sigurnost. Od takvog blagoslovljenog čovjeka imaju i udjela i drugi koji su s njime povezani, koji mu čine dobro ili ga pomažu. No jednako i tako vrijedi i obratno. Onaj tko dirne, naudi, prokune takvog čovjeka, dirnuo je samog Boga koji stoji iza njega.

Nadalje se kaže da će sva plemena biti blagoslovljena u Abrahamu. Kako? Jednostavno Bog je izabrao Abrahama da kroz njega dođe obećani Mesija kojeg je još Adamu i Evi navijestio. Formula glasi: Abraham – Izak – Jakov – Juda - David – Isus. U Mt 1,1 «Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova sina Abrahamova. Znači Krist je taj kroz kojeg će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji. I tko god prihvati njega kao spasitelja bit će blagoslovljen.

ZAKLJUČAK

I što da kažemo na kraju braćo i sestre, nego da nas je Bog pozvao da izađemo iz ovog svijeta i da krenemo put nebeskog Kanaana u našu obećanu zemlju. Naravno da ćemo na tom putu biti kušani i desit će se da ponekad i posrnemo, ali ne dozvolimo da nas brige ovoga svijeta i sotona i njegovi anđeli sputavaju, nego podignimo pogled u nebeski šator u Krista koji će nam dati snagu da možemo ići dalje. Isto tako ne zaboravimo da smo Abrahamovo potomstvo i da će nam Bog uveličat naše ime ako ostanemo vjerni Gospodu do kraja života i njegovim zapovijedima. Također nas Bog poziva da budemo na blagoslov ljudima oko sebe, da odgovorimo na njihove potrebe, a pogotovo da im propovijedamo radosnu vijest da bi i oni upoznali Krista i tako svi zajedno jednog dana bili u gradu s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac, a kojeg je očekivao i Abraham. Neka nam Bog pomogne u tome!

<BLOCKQUOTE> Tragovi u pijesku



Ovo je jedna priča,čija je autorica Margaret Fišbak Pauers



Jedne noći sam usnula san.Hodala sam sa Gospodom-Na tamnom večernjem nebu,kliziše poput zvijezda slike iz mog života i svaki put vidjeh odraz dvaju tragova u pijesku,svoje i mojeg Gospoda.

Kada prođe i poslijednja slika iz mog života osvrnuh se unazad.Uplaših se kada sam otkrila da sam na mnogim dionicama svog puta vidjela tragove samo jedne osobe.A to su bili najteži trenuci mog života.

Zabrinuto upitah Gospoda ; «Gospode,kada sam krenula za tobom obećao si mi da ćeš uvijek biti pored mene,ali sada vidim samo svoje tragove u pijesku.Zašto si me napustio kad si mi bio najviše potreban?»

On je odgovorio «Drago dijete,volim te i nikada te neću ostaviti,naročito ne u teškoći i nevolji.Tamo gdje vidiš samo jedne tragove,Ja sam te nosio.»



«Ovo vam rekoh da u meni imate mir.U svijetu ćete imati patnju.Ali,ohrabrite se;ja sam pobijedio svijet!»(Ivan 16:33)

«Ostavljam vam mir;mir,i to svoj,dajem vam.Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje.Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!»(Ivan 14:27).



Odlučio sam ovu priču smjestiti u svoju propovijed upravo zato što prolazim kroz period odrastanja u vjeri i trenutnu situaciju.Vjerujem da će se i vas isto dojmiti ova priča,kao što se dojmila mene.Neka dragi Gospod naš Isus Krist blagoslovi sve vas koji čitate ovo.Vjerujem da svi ponekad prolazimo kroz razne kušnje koje nas snadju,ali zato je Krist taj koji nas nosi.

Amen!</BLOCKQUOTE>

<BLOCKQUOTE>
ZAJEDNO U NEVOLJAMA


,,Nosite bremena jedan drugoga'' Galacanima 6,2


Dogodilo se to u Zagrebu prije nekoliko godina.Zaskripale su tramvajske kocnice, jedan covjek je vrisnuo.Brzo se mnostvo skupilo da vidi sto se dogodilo.Vidjeli su covjeka zarobljenog ispod tramvaja.,,Izvucite me!!Izvucite!!'' molio je .,,Bolli me , molim vas, pomozite mi!
Dosao je policajac i pozvao pomoc.Odmah je stigla ekipa hitne pomoci."Ne mozemo ga izvuci "panicno je rekao jedan covjek nakon sto su nekoliko minuta pokusavali podici tramvaj .,,Potrebna nam je teska oprema i potrajace barem pola sata da stigne ovamo''.
,,Ne,ne,'' vristao je covjek. ,,Nemogu izdrzati pola sata u ovim bolovima''!,,Morate izdrzati''!,,Ne mogu , neka mi netko pomogne!'' vikao je zastraseno.Cuo se zvuk sirena dojurila su kola hitne pomoci ,ali se nista nije moglo uciniti sve dok ne stigne oprema koja ce ga osloboditi.
Tada je iz mnostva izasao neki covjek, zavukao se pod tramvaj i legao pokraj preplasenog covjeka.Stavio je ruku oko njega i poceo mu tiho govoriti:,,Sve je uredu, ja sam ovdje da vam pomognem.Stize jos pomoci.Znam da vas strasno boli, ali zajedno cemo uspjeti.Da, zajedno cemo uspjeti'' ponavlljao je.
Nesretnik je prestao vikati i vristati.Otvorio je oci i pogledao stranca koji je lezao pokraj njega.,,Hvala vam prijatelju ''rekao je nesretnik.Pola sata je stranac lezao pokraj prignjecenog covjeka i tiho mu govorio.Kad je dosla teska oprema mnostvo je zapljeskalo i vrlo je brzo podignut tramvaj koji je prikljestio nesretnog covjeka.
Sasvim obican covjek,kao sto smo ti i ja, koji je lezao pokraj njega, i umirivaoi hrabrio, tiho je nestao u mnostvu.
Bilo tko mogao je ublaziti nesretnikove nevolje i sasobom ponijeti uspomenu na njegove rijeci:,,Hvala ,vam prijatelju''.
Covjek je mozda bio sasvim obican ,ali njegovo djelo prijateljstva bilo je vrlo neobicno.
Da li je zaista bio obican?
Ako zelimo biti neciji prijatelji moramo biti spremni djeliti njegove probleme i nevolje.
Prijatelj djeli losa vremena jednako kao i dobra.
Hvala Isusu za neobicno obicne ljude.</BLOCKQUOTE>

Oče naš

Boga nazivamo svojim Ocem. Kada bi pitali nekoga, što pomisliš kada izgovoriš riječ Otac, sigurno bi dobili odgovor: pa, mislim nebeski otac, stvoritelj.
Da, nebeski otac jeste stvoritelj svih živih bića. Otac je biljkama, životinjama i ljudima.
Iznad svake kreacije božje se nalazi čovjek. Čovjek jedini ima sposobnost da inteligentno duševno spoznaje i donosi odluke,zaključke i da analizira. Ima sposobnost shvaćanja i razlučivanja, i čovjek je biće koje može da napreduje, raste u svjesnosti života.
Čovjek doživljava Boga kao višu silu, kao apsolut koji je uredio prirodu i drži sve u skladnom redu. Još se nije desilo da sunce ujutro zaboravi "izaći" i nije se desilo da iz kukuruza iznikne krompir.
Čovjek doživljava Boga kao neko vrhovno biće koje je daleko iznad ljudi i prirode i da ga se ne može dosegnuti.

Isus Krist je objavio ljudima Boga kao Oca koji voli i brine se za svoja stvorenja. Pokazao je svima da slobodno smiju i mogu prići Bogu i reći mu: Oče naš.
Bogu kao Ocu , smijemo i možemo prići jer je to Radosna vijest kojuje Isus objavio. Bog više nije nedostupan, Bog se ne drži na distanci od čovjeka, nego želi da mu se sva bića priklone i prime njegovu ljubav koju ljudski um ne može tek tako shvatiti.
Očeva ljubav je neizmjerna, topla i duboka. Otac čezne za našim srcima da ih ispuni svojom prisutnošću i da svakom ponaosob pokaže da mu je stalo do nas.

Ocu je jako stalo do nas. Stvoro je našu dušu i našu narav, udahnuo dah života u materiju i oživio je. Bog Otac unosi život u nas, oživljava naša osjetila, naše emocije i govori nam unutarnjim glasom. Taj Očev glas je brižan, nježan, njegovo prisustvo možemo osjetiti jer se on ne sakriva od nas, ne bježi od nas nego nam se približava.

Oče naš, koji jesi na nebesima.
Isus je tim riječima pokazao nama da postoje nebesa, prebivalište božje. Nevidljiva stvarnost.
Postoji vidljiva stvarnost koja je prolazna, i postoji nevidljiva stvarnost, koja nikad neće proći. Otac želi da nas prenese u nevidljivu, neuništivu stvarnost u kojoj on prebiva, a to je kraljevstvo božje.
U kraljevstvo božje možemo doći samo kroz prihvaćanje Isusa Krista, jer kroz njega se jedino može prijeći iz prolaznog, griješnog kraljevstva ovog svijeta, u nebesko prostranstvo kraljevstva božjeg. U kraljevstvo božje ne može ući ništa nečisto. O tome ćemo u idućoj propovijedi, u nastavku Oče naš propovijedi.

v Približava se Božić, vrijeme posebnog slavlja i radosti za sve ljude! Slavi se Isusovo rođenje, slavi se pobjeda koju je ostvario svojom smrću na križu! Slavi se Božje čudesno spasenje nas, izgubljenih ljudi! Međutim, je li to doista tako? Je li rođenje i djelo djeteta-Boga (malog Boga – «Božića») doista najveći razlog zbog kojega milijuni i milijuni ljudi diljem svijeta u ovo posebno vrijeme slave, raduju se i pjevaju pjesme? Nažalost, statistike pokazuju da nije.

v Ne trebamo previše istraživati, da bismo shvatili činjenicu da na našemu svijetu postoje samo dvije skupine ljudi – vjernici i pravi vjernici. Jeste li čuli za «kulturno kršćanstvo»? Istraživanja su pokazala da se tzv. «kulturni kršćani» nalaze posvuda oko nas. Ima ih najvjerojatnije u svakoj kršćanskoj vjerskoj zajednici. «Kulturni kršćani» su «nazovi-vjernici». To su ljudi koji se kršćanstva sjete samo nekoliko puta godišnje – najčešće na Božić ili Uskrs. A mnogi od njih uopće ni ne znaju zašto slave Božić, ne znaju što kao vjernici trebaju raditi za Božić, ali svi oni dobro znaju da je to vrijeme za druženje, zabavu, kupovinu, slavlje i gozbu.

v Međutim, potpuno isti pogled na Božić imaju i nevjernici, zar ne? Nažalost, čini se da se u svijetu u kojemu živimo, razlike između vjernika i nevjernika sve više svode na sljedeće – «vjernik» je osoba koja je član neke crkve ili vjerske zajednice, a «nevjernik» je osoba koja nije član vjerske zajednice. Međutim, statistike nam, nažalost, pokazuju da su u ogromnom broju i jedni i drugi, itekako «članovi» jednog istog kulturnog svjetonazora, odnosno «članovi» jedne iste «vjerske zajednice» (iako to nitko ne naziva vjerskom zajednicom). Članovi kakvog svjetonazora? Članovi kakve «vjerske zajednice»?

v O tome ne treba puno pričati; već se puno pisalo i govorilo o tome da živimo u svijetu kojim manipuliraju masovni mediji, koji imaju samo jedan cilj - «prodati» što više svojih proizvoda. Stoga je danas «javno mišljenje» nešto što se stvara propagandno-reklamnim medijskim djelovanjima, koja su vrlo moćna i koja uzrokuju vrlo raširenu pojavu «utapljanja pojedinca u masi» - čovjek (čak podsvjesno) više nema vlastito mišljenje, nego počinje željeti ono, što žele svi! SVI kupuju novi mobitel, novo računalo, novu odjeću – pa moram i ja! Vidite, «bog» današnjice nije neki transcendentni, strašni vladar, čiji strašni budući sud uzrokuje drhtanje kod ljudi koji o njemu razmišljaju (kao što je to bilo u Srednjem vijeku), ne – «bog» današnjice je šarenilo s televizijskih ekrana, koje se svjetluca u očima milijuna opčinjenih osoba, koje podsvjesno govore: «Da, gospodaru!». A vjera tih ljudi je ona vjera, koju im taj «bog» na čarobni način ulijeva u umove i srca – to je vjera da se sreća nalazi u tome da se ima što više i da se uvijek ima nešto novo!

v Ovaj «bog» stvara od modernih generacija ljude i žene koji nikada ne odrastu! Mentalitet suvremenog čovjeka je razmaženo dijete, koje stalno traži novu zabavu, bez koje smatra da ne može doživjeti pravu sreću, tj. «ono nešto», onaj neki «štimung», neku «atmosferu», neki pravi «duh»... Isto je i po pitanju doživljavanja «božićnog duha». Slavljenje Božića sve se više svodi na kupovanje ovoga ili onoga, jedenje ovoga ili onoga, druženje, uživanje. Zar ovo nije tipično hedonistički svjetonazor? Nažalost, to je svjetonazor našeg vremena. Ljudi smatraju da će im biti dosadno, da neće biti sretni – ako ne kupe nešto novo! Međutim, Biblija, Riječ «pravoga Boga» (Ivan 17:3), kaže nam da možemo zadobiti čitav svijet, a ostati jadni i bijedni – nitko i ništa (1. Korinćanima 13:1.2)! Biblija nam kaže, da se prava sreća ne sastoji u tome, da ja kupim ili dobijem nešto novo – nego u tome da ja postanem nešto novo, odnosno netko novi (2. Korinćanima 5:17)! Zbog svega ovoga, postavljam vam, dragi čitatelji, pitanje: Gdje su danas ljudi i žene, koji su iskreni vjernici, iskreni kršćani? Gdje su ljudi i žene koji Božić slave zbog Isusa Krista, zbog slavne pobjede našeg Spasitelja, koju je izvojevao svojom velikom i teškom žrtvom na križu? Gdje su pravi kršćani, koji imaju u sebi pravi «božićni duh»?

v Znate li da dvije trećine ukupnog svjetskog stanovništva svakodnevno nema zadovoljene čak ni osnovne životne potrebe? A znate li da su psiholozi koji su se bavili pitanjem sreće, došli do zaključka, da su najsretniji ljudi na svijetu – invalidne i siromašne osobe?! Govori li nam ovo nešto? Očito je za pravu sreću potrebno imati i činiti nešto drugo, osim imati puno novca i kupovati neke nove stvari! Što je to? Što to imaju ovi ljudi, koji nemaju ništa? Možda se upravo među takvima – siromašnima, ubogima, ostavljenima i prezrenima – nalazi najviše onih, koji svakog Božića (a vjerojatno i svakog dana) imaju onaj pravi «božićni duh»? Doista, nadahnuti prorok je u Izaiji 61:1.2 objavio, da se Isus rodio na našemu svijetu upravo zato, da navijesti evanđelje (radosnu vijest) – kome? Odgovor je nešto što najvjerojatnije jedna trećina svjetskog stanovništva nikako ne bi mogla razumjeti, kada bi pročitala ovaj biblijski citat – «poniznima», «onima slomljenih srca», «zarobljenima», «žalosnima»! Što, dakle, imaju ovi ljudi, koji, s materijalne strane gledano, nemaju ništa?

v Kako možemo doživjeti «duh Božića»? Iako se u Bibliji nigdje ne spominje da bi trebalo slaviti Kristovo rođenje, niti se igdje spominje riječ «Božić», ipak u Bibliji postoji jedan zanimljiv izraz, koji se odnosi na unutarnju sreću, nekakav radosni duh, koji postoji u pravome vjerniku! Ovaj biblijski izraz je «nova pjesma». Pogledajmo neke biblijske retke u kojima se ovaj izraz spominje, te zamijetimo kontekst u kojemu se pojavljuje, kako bismo mogli bolje shvatiti na što se točno ova «nova pjesma» odnosi:

Psalam 40:1-3,

Psalam 96:1-3,

Psalam 98:1-3,

Psalam 144: 9-11,

Izaija 42:10-13,

Otkrivenje 5:8-10,

Otkrivenje 14:1-3.

v Ako pogledamo ove citate u cjelini, vidjet ćemo da ovaj izraz «nova pjesma» ima puno dublji smisao, nego nekakav puki izražaj radosti. Kad god David u svojim psalmima pjeva o «novoj pjesmi», on govori o nekakvom velikom i slavnom «Božjem spasenju», a vrlo često on ovom pjesmom slavi Boga za pobjedu, koju je Bog dao njemu osobno, nad njegovim neprijateljima. U Otkrivenju nam je Ivan opisao svoju viziju u kojoj ovu «novu pjesmu» pjevaju bića koja se nalaze uz samo Božje prijestolje (4 Bića i 24 Starca), a sadržaj te «nove pjesme» je slavljenje Janjeta (Isusa Krista) zbog velike žrtve koju je učinio, kako bi spasio čovječanstvo od smrti. U 14. poglavlju knjige Otkrivenja prikazano je to isto Janje kako stoji na Sinajskoj gori (u Starom zavjetu je to bilo mjesto s kojega se Bog javljao Izraelcima, a gora je inače u Bibliji simbol za Božje prijestolje), a oko njega se nalazi mnoštvo ljudi «koji su otkupljeni sa Zemlje» i svi oni pjevaju «nešto slično novoj pjesmi pred prijestoljem» (misli se na Otkrivenje 5:8-10). Očito je što ova «nova pjesma» u Bibliji predstavlja, zar ne? To je pjesma pobjede! I to ne bilo koje pobjede – to je pjesma kojom se slavi Božja pobjeda, odnosno Božje spasenje, kako to David na nekoliko mjesta ističe. Mogli bismo reći da je «nova pjesma» u Bibliji pjesma trijumfa; to je trijumfalno slavljenje Božje pobjede!

v Ovdje je KRAJ PRVOG DIJELA ove propovijedi! Razmišljajmo o ovome pravome «božićnom duhu», o «novoj pjesmi»... drugi dio propovijedi stiže za nekoliko dana... Neka bi nam svima Bog dao da pjevamo «novu pjesmu» svakog dana, a pogotovo u ovo posebno, blagdansko vrijeme!

Društveno stanje prvoga vijeka u Palestini bilo je razjedinjeno. Muškarac je bio glava obitelji i vodio glavnu riječ, dok je žena kao biće bila u podloženoj ulozi. Osobito je udovica simbol slabosti i siromaštva. Postojala je i siromašna klasa, koja je po židovskom vjerovanju bila odbačena od Boga. Toj su klasi pripadali najbjedniji, najsiromašniji, bolesni, ali i ljudi koje religija nije potpuno zanimala.
Ali, grupa koja je bila omražena više nego ijedna druga, bili su neznabošci. Židovi su napravili takve zakone koji su zabranjivali svaki kontakt sa neznabošcima. Ta mržnja se najbolje očituje u njihovim molitvama. Svaki Židov ujutro i uvečer molio se i zahvaljivao Bogu za tri prednosti: Bože, hvala Ti što se nisam rodio kao rob, što nisam kao neznabožac i što nisam žena.
Ali kako se Isus odnosio prema grešnicima, neznabošcima, ženama i bolesnima istražit ćemo u sljedećim primjerima iz Biblije.

II. ISUSOV STAV PREMA GREŠNICIMA

Javna grešnica (Lk 7, 36-50)

Ovaj divan prizor koji nam donosi evanđelist Luka, svjedoči o bezgraničnoj Božjoj ljubavi i praštanju koje nam on šalje kroz Isusa. Cijela radnja se zbiva u kući farizeja, koji se zove Šimun. On je pripremio gozbu na koju je pozvao Isusa. Takav objed u Palestini onog doba nije bio zatvorenog tipa, pa su mnogi znatiželjnici mogli ulaziti i promatrati što se događa. Tu priliku iskoristila je jedna žena, koja baš i nije bila poželjan gost, jer je bila poznata grešnica (vjerojatno prostitutka koja je djelovala u gradu Jeruzalemu, Tiberijadi, Kafarnaumu !). Takve žene po učenju farizeja nemaju pristupa u Kraljevstvo Božje.
Biblija ne govori je li se ova žena već susretala sa Isusom. Možda je naprosto bila jedna od onih koja je slušala Isusovu radosnu vijest o Božjem milosrđu i praštanju, tako da je došlo do promjene njenog života, te je došla da mu se zahvali. Ona daje Isusu ono što ima: sve što joj je dotad služilo u njenom grešnom životu, kosu, poljupce, suze, pomast. S druge strane domaćin negoduje (r. 39). Stoga Isus iznosi jednu usporedbu s kojom otkriva da poznaje i njegove skrivene misli i njenu nutrinu ( r. 40 – 43). Tako Isus u nastavku saopćava Šimunu da su mnogi grijesi te žene oprošteni, premda ne prelazi olako preko tih grijeha za koje kaže da ih je mnogo. Riječima jer ljubljaše mnogo Isus želi reći da je njezina ljubav prema njemu bila velika i da je to dokaz da joj je oprošteno. JB to dobro parafrazira riječima «njezini grijesi, njeni mnogobrojni grijesi mora da su joj oprošteni, jer inače ne bi pokazivala tako veliku ljubav».
Svojim neobičnim činom otkrila je Isusovo milosrđe i veličinu praštanja koje je primila od Boga i tako dobila novu prigodu da započne jedan novi život.

Zakej (Lk 19, 1-10)

Radnja ovog događaja zbiva se u Jerihonu, trgovačkom gradu raskošne ljepote kroz koji je Isus prolazio. To je jednom čovjeku po imenu Zakej pružilo priliku da ga vidi. Zakej znači «čist», za Židove on je «nečist» jer je carinik i to nadcarinik. Carinik u ondašnje vrijeme je bio simbol grešnika, poput neznabošca. Automatski prestaje biti sinom Abrahamovim te je kao takav isključen iz mesijanskih obećanja i nade. Ali u njemu se rodila želja da se susretne sa Isusom, i kako je bio niskog rasta popeo se na smokvu da ga vidi. Isus nije pozvao Zakeja da siđe sa drveta, nego mu je rekao Danas mi je proboraviti… Riječ «danas» (19 puta u Luke) izriče milosni trenutak, povijesni čas u kojem se ostvaruje objaviteljska i spasenjska prisutnost Isusa.
Dok s jedne strane Zakej prima Isusa sav radostan, s druge strane narod mrmlja (r. 7). Prvoga su osudili kao grešnika, a drugoga su kritizirali zato što je pristao da bude gost jednom takvom čovjeku. Zakej svoju radost iskaziva dobrim činom (r. . On daje mnogo više nego što židovski učitelji traže. Stoga nam Isusov odgovor (r. 9) želi dati do znanja da je ovaj neomiljeni čovjek bio spašen. Prvi dio odgovora «Danas je došlo spasenje ovoj kući» u prvom redu se odnosi na našega carinika, dok izraz «jer i on je Abrahamov sin» zacijelo označuje pravog Židova, koji slijedi Abrahamovu vjeru (Rim 4, 12), a ne onog koji je samo tjelesni potomak tog patrijarha.
Ovaj događaj nam jasno pokazuje potvrdu Isusove izjave da je Sin čovječji došao da trži i spasi ono što je izgubljeno. Zakej je nedvosmisleno bio među izgubljenima, ali ga Isus nije ostavio u tami, nego ga izveo na put svjetlosti.

III. ISUSOV STAV PREMA NEZNABOŠCIMA

Satnikov sluga (Mt 8, 5 – 13; Lk 7, 1 – 10)

Glavnina ove priče zbiva se u Kafarnaumu i govori o izlječenju satnikovog sluge. Satnik je u službi rimske vojske na području Heroda Antipe i svakako da se radi o jednom poganinu. On je prijateljski raspoložen prema Židovima tako da poštuje njihove uredbe i običaje. Čak im je i sinagogu sagradio. Vjerojatno je židovski prozelit – «bogobojazan», to jest prihvaća židovsku vjeru u jednog Boga, njihova moralna načela i dijeli njihove mesijanske nade. Čuvši da se Isus nalazi u Kafarnaumu, posla židovske starješine moleći ga da mu ozdravi slugu. Satnik je svjestan činjenice što za Židova znači ući u kuću jednog poganina, te Isusu ne pristupa sam već preko glasnika. Ali kad vidje da Isus ipak dolazi u kuću, u njemu se otkriva čovjek duboke vjere. On zna da je Isusova riječ jaka i učinkovita, te traži od njega da mu slugu izliječi iz daljine.
Isus mu odgovara: «Kažem vam ni u Izraelu ne nađoh tolike vjere» (Lk 7, 9). Ovaj je redak ključ čitava događaja. Vjera ovog satnika nadilazi vjeru bilo kojeg Izraelca u tolikoj mjeri da se Isus začudi / u D-F, «zadivi.» Nadalje Isus kaže da će mnogi s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu (Mt 8, 11 – 12). Sinovi kraljevstva (Izrael po tijelu), koji su prvi pozvani da prime baštinu i da sjednu sa svojim patrijarsima, bit će bačeni u tamu, dok pogani dolaze sa svih strana svijeta, ulaze u kraljevstvo i sjedaju za stol sa njihovim patrijarsima. Pravi Izrael se temelji na vjeri u Isusa Krista. Takvu vjeru imao je satnik i takva vjera sačinjava kraljevstvo nebesko.

Kanaanka (Mt 15, 21 – 28; Mk 7, 24 – 30)

Ovoga puta Isus boravi u krajevima tirskim i sidonskim, ali ne s nakanom da naviješta evanđelje, nego zbog povlačenja u mir. Uto dođe neka žena iz onih krajeva vapeći Isusu da joj izliječi kćerku koju je opsjeo zli duh (Mt 15, 21.22). Žena dolazi s područja Kanaana koje izvorno obuhvaća zemlju obećanja, Feniciju i Siriju, te postaje pojam za poganina. Dok Isus na njene vapaje ne odgovara, njegovi učenici mu pristupe i zamole ga da joj udovolji, da ne viče za njima. Isus nato reče da je poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15, 24), prvi na redu je Izrael, pa tek onda drugi. No žena je i dalje uporna, na što joj Isus odgovara okrutnom izrekom (Mt 15, 26). Izraz psi je bio uvredljiv naziv za pogane u ono vrijeme.
Isus, dakle, izražava prezriv židovski stav prema poganima da bi objasnio zašto njezina molba ne može naći mjesta u njegovu poslanju Izraelu. Ali, izjavom da psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara (Mt 15, 27), žena je pokazala duboku poniznost i živu vjeru. Ona je jedna od rijetkih koja je imala čast da mu Isus kaže Velika je vjera tvoja! (tomu je najbliži satnik).
Ova žena naviješta vrijeme kada će duhovni Izrael preći granice kultura i narodnosti. Također ovo je zoran primjer što znači moliti ustrajno, ponizno, živom vjerom.

IV. ISUSOV STAV PREMA ŽENAMA

Samarijanka (Iv 4, 1 – 42)

Isus je u mnogo prigoda pojedinačno razgovarao sa ženom, no najduži razgovor bio je sa Samarijankom koja je došla po vodu na Jakovljev zdenac, na kojem se Isus sam odmarao. Da bi ovoj ženi rekao radosnu vijest, Isus je bio do te mjere spreman narušiti društvena pravila prvoga stoljeća. Ta žena u očima židovskih rabina nije bila samo rasno i moralno nečista, nego i spolno. Također i njegovi učenici, kao tipični muškarci, su se iznenadili što razgovara sa ženom (r. 27). Sigurno je da ni jedan rabin ne bi razgovarao sa ženom. Jedna rabinska izreka glasila je ovako:
«Zbog onoga što bi ljudi mogli pomisliti, muškarac ne smije biti sam s nekom ženom u konačištu, pa čak ni sa svojom sestrom ili kćerkom. Zbog onoga što bi ljudi mogli pomisliti, muškarac ne smije na ulici razgovarati ni s jednom ženom, pa čak ni s vlastitom, a pogotovo ne s nekom drugom.»

Tako se razgovor na zdencu pretvorio u duboku teološku raspravu. Isus se otvoreno otkrio toj ženi, kao nijednom muškarcu. Nije se prema njoj odnosio potcjenjivački, i njezina je pitanja shvaćao ozbiljno. Rezultat toga razgovora je što su i ona i Samarijanci uzvjerovali da je Isus spasitelj svijeta i obećani Mesija.

Marija iz Betanije (Lk 10, 38 – 42)

Ovo je jedna od prigoda koja govori o tome kako je Isus na pozitivan način uključivao žene u svoju službu. Riječ je o Mariji, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ (r. 39). S druge strane imamo njenu sestru Martu koja je bila mnogo zauzeta posluživanjem. Ona pristupa Gospodu s molbom da kaže Mariji da joj pomogne.
Međutim Isusov odgovor kojim posreduje između sestara iznenađuje: «Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.» (r. 42)
Sjedeći do Isusovih nogu, Marija je prihvatila tradicionalnu mušku ulogu učenika koji sjedi do nogu rabina. Isusovi postupci ne slažu se s mišljenima rabina. U Talmudu je Rabin Eliezer rekao:
«U žene nema mudrosti, osim za ženske poslove». U jednoj verziji je pridodano: «Riječi zakona bolje je spaliti, nego ih dati ženi». U Mišni je isti rabin rekao nešto slične težine: «Pouči li čovjek svoju kćerku Zakonu, to je isto kao da ju je poučio razvratu».
Nasuprot rabinskoj tradiciji Krist je poučavao žene i uključivao ih među svoje sljedbenike, što govori da Evanđelje ne poznaje spolne granice.

V. ISUSOV STAV PREMA BOLESNIMA

Gubavac (8, 1 – 4; Mk 1, 40 – 45; Lk, 12 – 16)

Gubavac je kao nečist isključen iz zajednice Božjeg naroda, te kao takav ne može ući u sinagogu i hram niti se pridružiti blagdanskim radostima. Odbačen od vlastite obitelji živi u kolibi izvan naselja i ako mu se tko približi, mora vikati: «Nečist, nečist!» Po učenju rabina veće je čudo izliječiti gubavca nego uskrisiti mrtvaca.
Ako se izliječi, mora dobiti potvrdu od svećenika da je izliječen, i tek tada može pristupiti Božjoj zajednici.
Tako jedan gubavac dođe k Isusu, klekne i zamoli ga: «Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti!» (Lk 5, 12). On prilazi Isusu s uvjerenjem u njegovu sposobnost da mu pomogne. Isus ganut nad bijednim stanjem siromašna gubavca u društvu, prelazi preko ljudskih zakona, jer je dotakao nečista čovjeka. Dotaknuti nečistu osobu značilo je navući nečistoću na sebe (Lev 5, 3). Nakon što ga je Isus očistio, naložio mu je da se pokaže svećeniku i time pokazao da nije došao ukinuti Zakon, nego ispuniti.
Ovaj primjer jasno nagoviješta Isusovo poslanje i njegovu ljubav prema odbačenim članovima društva. Rezultat te ljubavi je da je ozdravljeni stao uvelike propovijedati i razglašavati događaj, tako da Isus više nije mogao javno ući u grad.

VI. ZAKLJUČAK

Iz ove propovijedi možemo zaključiti da je Isusov stav prema ljudima na margini društva bio pozitivan. Njegov stav prema grešnicima nije osuda i prezir, nego ljubav i poštovanje koje je grešnicima ulijevalo volju da se obrate. Također rasa za Njega nije bila mjerilo pripadništva Božjem kraljevstvu, već vjera koja je djelatna, koja očekuje i zadobiva. Žene su također bili dionici Božjeg kraljevstva. Za Isusa nisu postojale spolne granice, tako da su i žene bile među Njegovim sljedbenicima. Posebnu sućut Isus je gajio prema bolesnima (gubavima, slijepima, ubogima…). Uvijek je imao vremena zaustaviti se i pružiti im potrebnu pomoć i uputiti ih na stazu pravednosti. U svim ovim primjerima možemo vidjeti očitovanje Božje ljubavi, milosrđa i praštanja prema palom ljudskom rodu.

Molim ako je moguće koristiti Bibliju uz ovu propovijed!


ŽENE U BIBLIJI

Drago mi je što mogu sa vama podijeliti nekoliko duhovnih
poruka iz Biblije, a iste poruke nalazimo u životu nekih žena
koje su nam manje-više dobro poznate. Želja mi je da životni
putovi: LOTOVE žene, Rute i Marije Magdalene nam pomognu
da detaljnije sagledamo njihove uspone, a i padove koji
bi nam mogli pomoći u prepoznavanju vremena u kome mi
živimo i kako bi se mogli pripremiti za skori dolazak našeg
Spasitelja Isusa Krista.

Možda se pitate, zašto baš LOTOVA žena?
O LOTIVOJ ženi baš puno i ne znamo, ne znamo ni kako joj
]je bilo ime. To nije tako ni bitno, ono što je za nas u ovom

slučaju bitno je UPOZORENJE, Luka 17 : 32; kom.

Upozorenje, SJETI TE SE ŽENE LOTOVE, a ono dolazi
od ISUSA. A sada obratimo pozornost na vrijeme u kojem
je LOTOVA žena živjela. Luka 17 : 28 – 32;
]Za nas je ponovno bitno, koje opisao vrijeme i okolnosti u
kojima je živjela LOTOVA žena. A Isus kaže: Jelo se i pilo,
]kupovalo i prodavalo, sadilo i gradilo. To je bila slika vremena
]u kojem je LOTOVA žena živjela, a to vrijeme je Isus opisao.
Takav razvratan život koji je ona vodila ju je i naveo da se
okrene i još jednom pogleda svoj mili grad Sodom. I evo što
joj se desilo. Postanak 19 : 26;

EGW White: U knjizi Patrijarsi i proroci na strani 128 piše[/size]

I ako je bila u ravnici, njezino srce je bilo u Sodomi, a ona
]je zajedno sa Sodomom bila uništena.» Vjerujem da nam je
]sada jasnije ISUSOVO UPOZORENJE.


Sjeti se žene LOTOVE
«Opomenite se žene LOTOVE»

]«Sjetiti se što se dogodilo ženi LOTOVOJ»

RUTA

Čitajući Rutinu knjigu možemo zapaziti mnoštvo detalja
koji nam govore što sve može da snađe čovjeka u životu.
Glad u zemlji, vrlo nezgodna situacija, koja u obitelj unosila
nemir i zabrinutost što sad učiniti. Obitelj Elimeleha odlazi
u Moab, Moabci su bili neprijatelji Hebreima, oni su poznavali
pravoga Boga, jer potiču iz plemena Lotova, ali su vremenom
izgubili Božji lik u svojim životima i postali Božji neprijatelji.
Možete misliti kako je bilo teško živjeti Elimilehu sa obitelji u
takvoj sredini. Noema u Moabu doživljava tragediju umire joj
muž, a ona ostaje sama sa obadva sina živjeti u takvoj sredini
odgajati djecu u isto vrijeme biti otac i mati. Sinovi joj se druže
sa Moabcima i žene se sa Moabkama Orpom i Rutom. Žive svi
zajedno i sretno deset godina, a onda ponovno tragedija umiru
Noemi obadva sina, a Orpi i Ruti muževi. Noema pogođena
tragedijom odlučuje da se vrati u svoju zemlju, svom narodu. Ruta 1 : 6 – 10; Ruta 1 : 14 – 15;

Što je navelo Rutu da ostane uz svoju svekrvu? I ako je Noema [/size]
]bila uporna u nagovaranju da se i Ruta vrati u do svoje majke,
ali je Ruta odbila svaku pomisao nato. Noemin način života je
privolio Rutu da ostane i živi sanjom. Noema je bila prava
svekrva kakvu treba danas tražiti, ali je i Ruta bila prava snaha.
Mnoge žene se mogu naučiti kako jednim mirnim i staloženim

životom se može živjeti u obitelji, a i u društvu.
Koju je molbu Ruta uputila Noemi? Ruta 1 : 16 – 18;

U nizu godina koje je Ruta provela sa svojom svekrvom ona[/size]
je poželjela da i dalje nastavi zajednički život sa Noemom Ruta
Ruta je preko Noeme upoznala pravi narod koji služi pravom
]i živom Bogu, zato je iskazala svoje opredjeljenje ovim riječ-
]ima»Tvoj narod je moj narod, tvoj Bog je moj Bog.» Vratila se
je sa Noemom u njezinu zemlju u kontaktu sa ljudima tog mjesta,
kao tuđinka naišla je na potpuno razumijevanje. Udala se je
za Boza i rodila mu je sina Obeda, a on je djed kralj Davidu i
tako je Ruta ušla u Isusovo rodoslovlje. EVO POUKE za nas:
Kada smo u okružju svoga doma, svojih bližnjih, vjernika u
crkvi i kolega na poslu sjetimo se uvijek Rute i njezina načina
]života i što je ona sve činila za zajedništvo. Za tako nešto što je
ona činila potrebna je žrtva, a ona je uvijek bila spremna na
žrtvu.

MARIJA MAGDALENA

Marija Magdalena je bila prepoznatljiva kao grešnica,
pokušajmo iz njezina života spomenuti samo neke momente i
brzo ćemo se uvjeriti da nije teško pasti i naći se u grijehu To
je nešto što se može dogoditi svakome od nas.književnici, farizeji i svećenici uhvatili Mariju u preljubi i ]doveli je Isusu i
rekli UČITELJU! Ova žena je SAD uhvaćena u preljubi od
]naroda i ljudi je osuđena po Mojsijevom zakonu. Mojsije nam
]je zapovjedio u zakonu da takva osoba bude kamenovana. Kakvi
smo mi to ljudi? Postavlja se pitanje? Kada treba da drugog
osuđujemo onda tražimo svaki član i paragraf u zakonu kako
ga primijeniti. U ovom slučaju Isus nije protiv Mojsijevog
zakona, ali skreće pozornost onima koji su doveli grešnicu.

«Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.» Ovim
]riječima im se Isus obratio. Jedini koji je imao pravo da baci
kamen je bio Isus, ali On to nije učinio već je rekao ženi ni ja
te ne osuđujem idi i više ne griješi. Ivan 8 : 3 : 11;

Svi oni koji su Mariju osuđivali nisu bili bolji od nje, ako ne
i gori. Moramo priznati da grešnik uvijek bolje prolazi sa
Isusom nego sa ljudima. Isus je oprostio Mariji ona to nikako
i nikada nije mogla da zaboravi.

Da li znate koje Isusa pomazao za ukop? Luka 7 : 36 – 39; Luka 7 : 44 – 48;
Da li znate koje među ženama prvi došao Isusu na grob? Matej 28 : 1;

]Da li znate kome se je Isus po uskrsnuću prvom javio? Marko 16 : 9;

NA KRAJU DA SE PODSJETIMO:

LOTOVA ŽENA nas upozorava na opasnosti vremena u kojem
]živimo također nas upozorava na opasnosti materijalizma kojim
se sve više ljudi predaje.
RUTA ukazuje na mogućnost čvrste odluke koju je provela u
]svome životu, bez obzira na kulturu i običaje koji su vladali u
to vrijeme.

MARIJA MAGDALENA je primjer koji nas ohrabruje da
bez obzira nato što smo činili ili još uvijek činimo, dođimo
Isusu koji nas neće osuditi, ali će nam sigurno oprostiti svaki
naš grijeh, ako iskažemo priznanje i spremnost prekida sa grijehom.

PITANJA:

1.Što je zaustavilo Lotovu ženu na putu spasenja?
2.Što vam se posebno sviđa kod Rute?
3.Poznavajući Mariju Magdalenu sa njezinim slabostima,kako bi se vi ponašali prema njoj?

"Žrtva Bogu slomljen (raskajan) je duh; slomljeno i ponizno srce,o Bože nećeš prezreti." (Psalam 51:19)

Kada bi nekada neki Izraelac prinosio žrtvu,svećenik koji je tada bio u službi nije bio u stanju procijeniti koliko on u srcu žali zbog počinjenih grijeha,ako uopće i žali,niti je njegova dužnost bila da to pokuša utvrditi.
Kod Boga je posve drugačije.On je i tada,kao i danas,znao je li nečije pokajanje istinsko ili pak taj samo glumi.Bezosjećajno ispunjavanje religijskih dužnosti Njemu ne znači baš ništa.Kad je većina Izraelaca po navici donosila svoje žrtve Bogu ne mareći za Njegove zapovijedi,On im je po proroku Jeremiji rekao: "Jer oni ne slušahu riječi moje,zakon moj odbaciše ... Vaše mi paljenice nisu drage,nisu mi po volji klanice (zaklane žrtve) vaše" (Jeremija 6:19,20).
Jednom su na molitvu u Hram pošli čovjek ponosit zbog svoje religije i prezreni carinik.Onaj prvi bio je ohol i samodopadan,a onaj drugi iskazivao je sve znakove slomljenoga i ražalošćenoga srca.Jednostavno je rekao: "Bože,milostiv budi meni grešniku." Gospodin je potvrdio da je uslišana bila upravo ta molitva (Luka 18:9-14).
Mi možemo smatrati da je dovoljno ponekad pribivati bogoslužju u crkvi,važnim događajima u svom životu pridodati malo vjerskog začina i s vremena na vrijeme udijeliti poneki novčić.Time nećemo ugoditi Bogu niti dobiti oproštenje jednog jedincatog grijeha.On prije svega,očekuje da se priznamo krajnje ovisnima o Njegovoj milosti.Tek tada nam može oprostiti,i to samo na temelju Kristove muke i smrti.
Amen.

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>


DRUGI KRISTOV DOLAZAK

Djela apostolska 1,9-11:

,,Kad to rece, bi na njihove oci uzdignut u zrak,i oblak ga ote ocima njihovim.Dok su ocima uprtih u nebo gledali kako odlazi,najedamput stadose kraj njih dva covjeka u bjelu i rekose im :Galilejci, zaso stojite i gledate u nebo?Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo izmedju vas, opet ce se vratiti isto onako kako stega vidjeli da odlazi na nebo''.

Kao Kristovi ucenici, sto bismo u tom trenutku pomislili da smo bili na mjesu Galilejaca kojima su se obratila dvojica u bijelom?Poslednje Isusove rijeci koje su ucenici culi prije uzacasca bile su podsjecanje na obecanje u krstenju duhom nakon cega su upitali Isusa o obnovljenju kraljevstva u Izraelu .U tom trenutku Isus je zapoceo oblikovati njihovu adventnu nadu u njegov drugi dolazak i njihovu odgovornost prema adventnoj nadi i predadventnim dogadjajima.

U njima se morala dogoditi promjena u osnovici njihovog nadanja.Da bi poceli izvrsavati nalog svjedocenja bila im je potrebna sila i milina ljubavi iscekivanja njegovog ponovnog dolaska.Bilo im je potrebno duboko razumjevanje posla koji moraju obaviti kao svjedoci drugog adventa.Morali su dopustiti pripremiti svoje umove za apokalipticna prorocanstva, morali su iz svojih srca izbaciti svaku zabludu o dogadjajima koji predhode novom dolasku.

Njihovo srce je trebalo plamtjeti, njihova dusa trebala je ceznuti za dusama za koje je Isus bio ucinjen grijehom,bio osramocen,za koje je razapet, proboden , za koje je ispastao, za koje je umro , za koje je bio skinut sa kriza, pomazan mirisnim uljem, pripremljen za pokop, za koje je bio pokopan, za koje je podnio jezovito iskustvo druge smrti, za koje je pobjedio silu raspadnuca i groba, za koje je Isusa Bog uskrisio da ima dade zivot vjecni, svakoj koja vjeruje suoblicena njegovoj smrti, svakoj koja ce ikada ocekivati njegov drugi dolazak u teska vremena poslednjih dogadjaja.
Ucenici, svjedoci nade, morali su dopustiti da Isus oblikuje njihovu ceznju koju nikakva sila tuge nece moci ozalostiti, obreshrabriti, poljuljati ili unistiti ,jer je neprijatelj ljudskih dusa bio porazen bozanskom ljubavlju koja je provrela u njima.
Imamo li mi takvu nadu?Vrije li u nama ljubav Bozja?
Imamo li mi takvu iscekujucu , skoro nestrpljivu strpljivost, zeljnog iscekujuceg ocekivanja u napetosti iznenadnog vremena njegovog dolaska i odgadjanja vremena dolaska?
Imamo li mi takvu iscekujucu revnost za rada kao da ce Isus danas doci?

Brinemo li se jesmo li obavili sav posa?
Dozivamo li uzvikujuci ,,Dodji Isuse!Da!Dodji Isuse!, zeleci da nas cuje.
Ili,
pogledajmo Isusus u oci.Pogledajmo u duse svoje.Sto nalazimo u nama?Umjesto odgovornosti, suoblicene njegovoj odgovornosti, imam li mozda, surovu, zastrasujucu neodgovornost prema adventnoj nadi, prema dusama koje bi trebale iscekivati Isusa?Ili nama je stalo vise do religije ili do crkve a manje, daleko manje do Isusa?
Kako se odnosimo prema poslu opominjanja svijeta u posljednjim dogadjajima pred njegov dolazak!
Gledamo li u nebo, mozda u otvoreno nebo, iscekivanjem u nestrpljivoj strpljivosti, zapregnuti u sile svjedocenja i zrtvovanja, sada u predbozicno vrijeme?

Prolazimo li pored drugog dolaska kao bogatasi i bogatasice koji okrecu oci od bozicnih vjencica i od samaricana i samaricanki koji se trude malom zaradom pokriti rane napacenog covjecanstva u nasoj sredini, u nasoj kuci u nasoj crkvi?Je li nas narod spreman za drugi Kristov dolazak?Je li nas dijalog, medjudominacijski dijalog ispunjen realnoscu drugog Kristovog dolaska?Ujedinjujemo li se na temeljima drugog dolaska.Ucestvuje li nas narod u eshatoloskoj nadi sa drugim narodima ili mu je stalo samo uci u Evrupu i pitati Isusa:,, Hoces li sada izgraditi svoje kraljevstvo?''
Znamo li , da ce uskoro na istoku se pojaviti mali crni oblak:Bozji narod zna da je to znak Sina covjecjeg.Oblak ce se polako priblizava i postati sve svjetliji..Ucinimo sve sto je u nasoj moci uciniti, pripravljeni od Isusa
da prenesemo opomenu o Njegovom dolasku onima oko sebe kako bi Zemlja zasjala od poznanja slave Bozje.

Srce moje je ispunjeno nadom u drugi dolazak.Neka bude i tvoje.Dopustimo Isusu da nam oblikuje nadanje i posao koji smo duzni obaviti za duse koje stradaju u mraku sila zla.Ujedinimo snage nade svezani Duhom Svetim.
Predajmo svoje srce Kristu!Radimo za Njega, ne sustanimo jer ni On nije sustao za nas!Neka plamti plamen Duhom Svetim, neka se sva Zemlja zasvijetli ocekivanjem Kristovog dolaska!Plamti li srce Tvoje , imas li um otvoren?
Amen!
Dodji Isuse!Daj nam vidjeti nebo otvoreno, i svatko koji uzvjeruje neka vidi nebo otvoreno , neka Te docekamo u mnostvu i sa onima koje ces uskrisiti za zivot vjecni da nas povedes u ispunjenje ceznje vjekova - u nas dom - kuci.Dodji Isuse!Amen!






<BLOCKQUOTE>





<BLOCKQUOTE>







<BLOCKQUOTE>





</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

Zadnja promjena: abraham; pet 22 pro 2006, 19:38; ukupno mijenjano 3 put/a.

<BLOCKQUOTE>LJUBI BLIZNJEGA SVOG


,,Ljubi bliznjega svojega kao samoga sebe"Matej 22,39
Bozanski zakon trazi odnas da ljubimo Boga iznad svega,a svoje bliznje onako kako ljubimo sebe.Bez ove ljubavi i najuzvisenije ispovjedanje vjere bilo bi obicno licemjerstvo.Sljedbenici Isusa,shvacaju da ne mogu gajiti sebicnost.Oni ne mogu ispunjavati svoju duznost prema Bogu a istovremeno tlaciti svoje bliznje.Poslusnost nacelima Bozjih zapovjesti oblikuje karakter i cini ga slicnim bozanskom karakteru.Ima nas koji ostavljamo bliznje u patnji i ne pomazemo im,a ne mislimo da krsimo Bozji zakon.
Koji ljubi Boga,istinski,ne samo sto ce voljeti bliznje,vec ce i biti sazaljiv i njezan prema stvorenjima koje je Bog nacinio.Kada Bozji duh stanuje u covjeku,on ublazava patnje,a ne stvara patnje.Mi trebamo skrbiti za svakoga koji pati i smatrati se Bozjim orudjem za ukazivanje pomoci,ulazuci sve svoje snage do granica svojih mogucnosti.Ima nas koji pokazuijemo ljubav prema rodjacima,prijateljima a ipak propustamo pokazati ljubaznost i obzir prema onima kojima je njeznost neophodna,kojima je potrebna ljubaznost i ljubav.
Iskrena srca upitajmo se ,zasto nam je tesko ljubiti bliznje-sve one koje je Isus ljubio?Nasi bliznji su svi pripadnici ljudskog roda,cinimo dobro svim ljudima,i onima koji su sa nama u vjeri i onima koji nisu.Svjetu je potreban prikaz izvrsavanja Bozjeg zakona.To nam je posao koji smo dobili od Boga kada je njegov sin bio razapet na krizu.</BLOCKQUOTE>

Kraljevstvo Božje
Gospodin Isus je rekao: blago siromašnim duhom jer je njihovo kravljevstvo božje.
U Oče naš-molitvi kaže: dođi kraljevstvo tvoje!
Kraljevstvo Božje je dostupno svakom onom koji se predao Bogu i koji ljubi Boga svim svojim bićem, i sve najbolje iz sebe što ima, daje Bogu: svoju ljubav, bliskost,predanost, snagu,umijeće....Da bi mogli iskusiti božje kraljevstvo, Isus nas poučava da osiromašimo svoj duh. Naš ljudski duh je kretanje naše svijesti, naše mašte i naših htjenja. Kada osiromašimo duh od stvari koje pripadaju carstvu ovog svijeta, tada smo otvoreni za više vrijednosti. Umjesto brige- radovanje, umjesto tuge - pjesma, umjesto želja i vezanosti-predanost Bogu i njegovoj riječi i volji. Isus je rekao da je njegovo breme i teret lagan, da je on blag i ljubazan.
Kada osiromašimo svoj duh, tada u nama prebiva Isusova narav, i mi smo slobodni. Kraljevstvo božje se očituje u radosti, ljubavi i istini.
Očistimo svoj duh od iluzija, divlje mašte i nestvarnih zamišljenih identiteta koje nam nametne ovaj svijet, i dopustimo sebi da se ostvarimo kao prava božja dijeca, sinovi i kćeri koji umjesto duha ovog svijeta, slijede Duh Isusa Krista. I tada kraljevstvo božje prebiva među nama.