»Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi
ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su:
Nikola Tavelić, rođen u [ibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz
Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u
Italiji - svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i
postojani u podnošenju smrtnih muka.
Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život
na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu
kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću
prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez
Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode
privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije
ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i
vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova
mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili
veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni
zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni
i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost
duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista,
javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago
istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo
s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i
dužnoj ljubavi prema svakome, pođu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj
džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno 'kadije', koji je
vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan
11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan 'Qurban
Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika,
sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu
nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u
govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom,
konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi.
Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu
mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
^uvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja,
osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da
opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne
učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac
ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući.
Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su
odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su
izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još
žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku
ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i
štovali.«
http://free-ri.htnet.hr/SvetiNikola/povijest.htm