servus dei je napisao/la: Caesar je napisao/la:
Iskreno sumnjam da si čuo ovakve stavove iz riječi dvaju doktora teologije čisto iz razloga jer smo već navikli na tvoju popriličnu slobodu u tumačenju pojedinih izjava radi stvaranja podloge za senzacionalne zaključke.
Molim moderatora da me zaštiti od ovog stalnog aludiranja da lažem, od strane diskutanta Caesara, moderatoru su poznati identiteti sveučilišnih profesora koji su izrekli te izjave, kao i od koga sam čuo molitvu: mali Isuse moli svetog Antu...
Da sam lažljiv onda bih ostao u rimokatoličkoj sekti u kojoj su mi nudili odlazak na doškolovavanje u Vatikan i druge pogodnosti...
Tvoj Game - u eri Game-dijaloga: Game studiranja ne daje Ti alibi ni imunitet da tobož pomoću konspirativnog povjeravanja imena sveučilišnih profesora moderatoru- spustiš kost o kako Ti kažeš - trinitarnoj shizofreniji - i da se skriješ iza neke denominacije te je prikažeš kakva ona nije u odnosu na Trojstvo..na primjer citiraš E.G.W i tumačiš da se radi o dvojstvenoj formuli kod adventista sedmoga dana..Među adventistima teološke izjave o doktrini Trojstva možemo s obzirom na njihov razvoj uglavnom svrstati u tri skupine: one koje uključuju privremenu podložnost, one u kojima su klasična tumačenja doktrine o Trojstvu odbačena i one koje potvrđuju Trojstvo kao biblijsko razumijevanje kršćanskog Boga.
Izjava Ellen White iz 1898., da je "u Kristu… iskonski, neposuđeni, nestečeni život" (
Čežnja vjekova, str. 453), predstavljala je početnu točku kako za potvrdu Trojstva kao autentičnog, biblijskog učenja tako i za jasan način njegova razumijevanja kao doktrine. Izjava Ellen White ne samo što je otklonila temeljnu zabludu koja je obilježavala ranu adventističku kristologiju i doktrinu o Bogu, naime, privremenu podložnost preegzistirajućeg Krista, nego je ukazala i na nužno odstupanje od klasične doktrine koja je obuhvaćala vječnu, ontološku podložnost Sina. U Božjem vječnom biću nema vječnog nastajanja, i prema tome, nema vječnog izlaženja Duha. Treba razumjeti da biblijski koncepti rađanja Sina i izlaženja Svetog Duha pripadaju povijesnom osobnom djelovanju Trojstva u djelu stvaranja i otkupljenja. U Božjem biću postoji suštinska koprimordijalnost triju uzajamno jednakih, uzajamno vječnih, uzajamno nestvorenih osoba. Osim toga, adventizam razumije ideju osoba u njezinom biblijskom smislu, što znači da je riječ o tri individualna središta razuma i djelovanja . Na kraju, budući da su odstupili od filozofske koncepcije da je Bog bezvremenski i prihvatili povijesni koncept Boga kakav nalazimo u Bibliji, adventisti vide odnos između imanentnog i ekonomskog Trojstva kao odnos identiteta a ne podudaranja. Djelo spasenja je imanentno Trojstvo izvršilo u vremenu i povijesti pomoću svojih različitih Osoba, tih središta svijesti i djelovanja. Zbog toga adventisti smatraju da nedjeljivost Božjeg djela u povijesti nije bila određena jedincatošću suštine – kako to uči augustinska klasična predaja – već jedincatošću povijesne zadaće otkupljenja . Opasnost triteizma koju sadrži takvo gledište postaje vrlo stvarna kad se jedincatost Boga svede na jedinstvo zamišljeno u analogiji prema ljudskom društvu ili zajedništvu u djelovanju. Međutim, iza tog jedinstva u djelovanju nužno je zamisliti Boga kao jednu jedinstvenu stvarnost, koja u samim postupcima kojima se otkriva izravno u povijesti, nadilazi ograničenja ljudskog rasuđivanja . Ljudski umovi ni na koji način ne mogu dostići ono što klasična doktrina o Trojstvu tvrdi da razumije, naime, opis unutarnje strukture Božjeg bića. Zajedno sa cjelokupnim stvaranjem Božju jedincatost moramo prihvatiti vjerom (Jak 2,19). Ellen White je pisala: "Otkrivenje što ga je Bog dao o sebi u svojoj Riječi dobili smo da o njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi da ga razumijemo. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se mogao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati besplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. Nema tog ljudskog uma koji bi bio sposoban shvatiti Božju narav. Neka se nitko ne upušta u takva nagađanja.Navodim neke citate od E.G.W o Tojstvu:
"Božanstvo je bilo potaknuto sućuti za ljudski rod pa su se Otac, Sin i Sveti Duh dali na izradu plana otkupljenja. Da bi u potpunosti proveli ovaj plan, bilo je odlučeno da Krist, jedinorođeni Sin Božji, sebe dade na žrtvu za grijeh. Čime se može izmjeriti dubina ove ljubavi? Bog će onemogućiti čovjeku da može reći kako je On mogao učiniti više. S Kristom je dao sva nebeska blaga, da ništa ne bi uzmanjkalo u planu podizanja čovjeka." (CH 222)
Spomenu si Psalam 8 u kontekstu kojeg taj stih nema i ne opovrgava Isusovo mesijansko božanstvo
Psalam 8,6 :
<< Psalm 8 >>Tako jedan komentar kaže:
Matthew Henry's Whole Bible Commentary PSALM 8
This psalm is a solemn meditation on, and admiration of, the glory and greatness of God, of which we are all concerned to think highly and honourably. It begins and ends with the same acknowledgment of the transcendent excellency of God's name. It is proposed for proof (v. 1) that God's name is excellent in all the earth, and then it is repeated as proved (with a "quod erat demonstrandum"-which was to be demonstrated) in the last verse. For the proof of God's glory the psalmist gives instances of his goodness to man; for God's goodness is his glory. God is to be glorified, I. For making known himself and his great name to us (v. 1). II. For making use of the weakest of the children of men, by them to serve his own purposes (v. 2). III. For making even the heavenly bodies useful to man (v. 3, 4). IV. For making him to have dominion over the creatures in this lower world, and thereby placing him but little lower then the angels v. 5-8This psalm is, in the New Testament, applied to Christ and the work of our redemption which he wrought out; the honour given by the children of men to him (v. 2, compared with Mt. 21:16) and the honour put upon the children of men by him, both in his humiliation, when he was made a little lower then the angels, and in his exaltation, when he was crowned with glory and honour. Compare v. 5, 6, with Heb. 2:6-8; 1 Co. 15:27. When we are observing the glory of God in the kingdom of nature and providence we should be led by that, and through that, to the contemplation of his glory in the kingdom of grace.
Pitanje : Narečeni Prvosvećenik , koji je obavio zemaljski dio posla po redu Melhisedekovom je od ljudi ili s Neba?
Odgovor u Hebrejima 2::
1 Zato treba da mi svesrdnije prianjamo uz ono što čusmo da ne bismo promašili.
2 Jer ako je riječ po anđelima izrečena bila čvrsta te je svaki prijestup i neposluh primio pravednu plaću,
3 kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje? Spasenje koje je počeo propovijedati Gospodin, koje su nam potvrdili slušatelji,
4 a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji.
5 Nije doista anđelima podložio budući svijet o kojem govorimo.
6 Netko negdje posvjedoči: Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš.
7 Ti ga tek za malo učini manjim od anđela, slavom i časti njega ovjenča,
8 njemu pod noge sve podloži. Kad mu, doista, sve podloži, ništa ne ostavi što mu ne bi bilo podloženo. Sad još ne vidimo da mu je sve podloženo,
9 ali Njega, za malo manjeg od anđela, Isusa, vidimo zbog pretrpljene smrti slavom i časti ovjenčana da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio.
10 Dolikovalo je doista da Onaj radi kojega je sve i po kojemu je sve - kako bi mnoge sinove priveo k slavi - po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja.
11 Ta i Posvetitelj i posvećeni - svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom,
12 kad veli: Braći ću svojoj naviještat ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.
13 I još: Ja ću se u njega uzdati, i još: Evo, ja i djeca koju mi Bog dade.
14 Pa budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam on tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla,
15 pa oslobodi one koji - od straha pred smrću - kroza sav život bijahu podložni ropstvu.
16 Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo.
17 Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda.
18 Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.
<< Hebrews 2 >>U Kristu je punina božanstva:
8 Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na počela svijeta, a ne na Krista.
9 Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi
10 ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti.
11 U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim - svukoste tijelo puteno - obrezanjem Kristovim:
12 s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.
13 On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe,
14 izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.
15 Skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi.
Dakle u najmanju ruku mesijanska elohim osoba ...ili Novi Adam sa božanskom puninom koji ima obličje božanske moći Vječnog života.
Prema ljudskom shvaćanju odnos otac-sin uključuje rađanje od oca i majke- Arije je tvrdio da je Otac stvorio Sina. Premda je ovo stajalište odbačeno kao krivovjerje, ortodoksno kršćansko učenje i dalje je isticalo podložnost ugrađenu u svoje razumijevanje vječnog nastanka Sina Rođenje Sina od Oca nije moguće izvesti analogijom iz čina ljudskog rađanja. Takva bi analogija dovela do spekulativne teorije bez osnove u otkrivenju. Međutim neki biblijski tekstovi kao da govore o nekoj vrsti rađanja; na primjer, kad je Bog Sin nazvan "prvorođenac" (prototokos, Kol 1,15; Rim 8,29; Heb 1,6; Otk 1,5) i "jedinorođeni" (monogenes, Iv 1,14.18; 3,16.18; 1 Iv 4,9). Međutim prototokosse koristi i u smislu metafore u Izl 4,22; Ps 89,28, a kad se primjenjuje na Krista onda izražava superiornost. Tako ni riječ-monogenesne sadrži ideju rađanja već jedincatosti i kad je primjenjena na Krista ističe Njegov jedinstven odnos s Ocem. S druge straneu Hebrejima 1,5 nema ideje fizičkog ili duhovnograđanja. Stoga u biblijskom razumijevanju Božanstva nema mjesta za ideju o tome da je Otac rodio Sina. ..kako citiraš agnostika u Tvojoj seriji dokaza protiv trinitar-shizofrenije..
Zadnja promjena: abraham; sub 09 kol 2008, 12:33; ukupno mijenjano 2 put/a.
Sva sreća da nisi ostao u "rimokatoličkoj sekti" 
