Propovijedi, duhovne misli, radovi

Juda - propuštena prilika


Prije nekoliko mjeseci dosta veliko zanimanje je izazvalo objavljivanje tzv. Judinog evanđelja. Ukratko, u njemu se preokreće sve što se tvrdi u četiri prava i istinita biblijska Evanđelja. Prema ovom evanđelju, Juda nije negativan lik koji je izdao svoga Gospoda. On je ovdje junak. Isus se sa Judom, za vrijeme posljednje večere, dogovorio da ga Juda izda. Znači Juda, umjesto izdaje Isusa, iskazuje poslušnost Kristu i postupa po Njegovom nalogu.
Čuo sam neke komentare kako bi to moglo biti istina, jer je i sam evanđelista Ivan rekao da "ima i mnogo drugoga što učini Isus", a što nije zapisano u Bibliji. Ali "Judino evanđelje" ne sadrži neke dodatne Isusove riječi, već tvrdnje koje se protive ostatku Biblije. To nije nadopuna, nego negacija postojećeg.


Ako je Juda postupio onako kako mu je sam Isus rekao, zašto se pokajao i objesio? Otkuda grižnja savjesti kod junaka Jude koji je tim činom, u krajnju ruku, doprinio mogućnosti da vi i ja imamo mogućnost spasenja?
Da je Juda stvarno u dogovoru izdao Isusa i tako pomogao našem spasenju, zar to onda nije nepravedno od Boga koji u ostatku svoje Riječi nije dao više informacija o ovom velikom čovjeku. Zar nije nepravedno od Boga što je dopustio da Judu smatramo negativnim likom, a on je tako veliku stvar učinio. Zapravo, onda se Isus "kitio tuđim perjem" jer je sva zasluga pripisana samo Njemu, a drugom junaku - Judi - ništa.

I dok se drugi zadovoljavali ovakvim neistinama, razmišljajmo malo o ovom negativnom i nepopularnom liku, Judi, ali na osnovu istinitih i nadahnutih tekstova Božje riječi.

Danas Juda nije popularno ime. Ali nije uvijek bilo tako. Kada su mu roditelji davali ime Juda, dali su mu vrlo popularno Židovsko ime. Svakako da su ti roditelji imali velike nade za svog sina. Prije svega, željeli su da njegov život bude po Božjoj volji. Zato su mu i dali ime Juda koje znači "Ja ću slaviti Gospoda".
Biblija nam ne daje nikakve informacije o životu ovog čovjeka prije nego je postao Isusov učenik. Juda se ipak razlikovao malo od ostalih učenika.
• Jedini nije bio iz Galileje. Iskariot znači "čovjek iz Kariota". Kariot je mjesto nedaleko od Jeruzalema. Dakle, bio je Judejac.
• Bio je najobrazovaniji među Isusovim učenicima. U toj maloj grupi, uživao je veliko povjerenje i uvažavanje ostalih učenika. To dokazuje i podatak da su mu ostali povjerili brigu o zajedničkom novcu. Bilo bi možda za očekivati da za blagajnika bude izabran Matej, koji je i bavio financijama. Bio je carinik ili po današnjem, poreznik. Ali izgleda da ostali učenici nisu vjerovali u njegovo poštenje i tako su rekli: "Hoćemo Judu".

Mnogi misle, zbog njegovih postupaka, da je Juda morao izgledati kao serijski ubojica. Osobno mislim da je bio od onih ljudi koji vrlo brzo osvoje simpatije svojih sugovornika. Da je umro tjedan dana prije Isusova raspeća, ovaj čovjek bi u nekim kršćanskim crkvama bio obilježen kao svetac. Ali taj posljednji tjedan je promijenio cjelokupnu sliku koju su ljudi imali o Judi.

Često se postavlja jedno pitanje: "Pošto je Isus znao kakav je Juda, zašto ga je pozvao?" Pitanje je ustvari pogrešno. Nigdje nema zapisa da je Isus pozvao Judu. Imamo izvještaje o Njegovom susretu sa Petrom i Andrijom kada ih je pozvao: "Hajdete za mnom!" Iste riječi nalazimo i da je Isus uputio Jakovu, Ivanu, Mateju, Filipu. Ali nigdje ne nalazimo poziv upućen Judi. Juda se sam priključio grupi Isusovih učenika i zatražio da bude primljen.
"Učenici su željeli da Juda postane jedan od njih. Imao je izgled koji je ulijevao poštovanje, bio je čovjek oštrouman, djelotvoran, darovit i oni su ga preporučili Isusu kao čovjeka koji će Mu pružiti značajnu pomoć u radu." (Ellen G. White, Isusov život, 294)
Ovo je jedan od razloga zašto je Isus prihvatio Judu. Da ga je odbio, itekako bi pobudio kod učenika sumnju u svoju mudrost. Drugi razlog je taj što je želio Judi pružiti svaku priliku za promjenu.

Judina kasnija biografija pokazuje kako je opasno kada svjetovnim prosuđivanjem prosuđujemo o podobnosti ljudi za Božje djelo.
Vjerujem da kod Jude nije bilo sve loše. Juda je volio Isusa, želio je biti poput Njega. Bio je impresioniran svim tim čudima koja je vidio kod Isusa. Ali, problem je ležao u tome što nije bio spreman da se odrekne svojih ciljeva. Nije odustajao od svoje ljubavi prema materijalnim vrijednostima. Nije bio spreman potpuno se predati Isusu i dozvoliti da ga mijenja.

Da li je Juda imao Svetog Duha? Da li je Sveti Duh djelovao preko Jude? Imamo izvještaje da je Isus svojim učenicima, a time i Judi, dao silu da čine čuda. Bog može djelovati kroz osobe i prije nego se one potpuno predaju.

Možemo preći nekoliko puta preko sva četiri Evanđelja i nećemo naći Judino ime ni u jednoj raspravi koju su učenici vodili oko položaja u budućem kraljevstvu koje Isus, prema njima, treba uskoro uspostaviti. Juda kao da je bio siguran, a i ostali učenici, da će biti blagajnik i u Novom Jeruzalemu.

Kada je Juda počeo pokazivati svoje pravo lice? U Šimunovoj kući. (Ivan 12,1-9).
Apsurd je u tome što Juda za bacanje novcaq optužuje Mariju Magdalenu koja je, pored njega samoga, jedina osoba za koju Biblija kaže da je poljubila Isusa. Sigurno je da ga je poljubila i njegova majka, ali Biblija bilježi Mariju Magdalenu i Judu kao osobe koje su poljubile Krista. Marija mu daje iskreni poljubac, dok će Juda kasnije iskoristiti ovaj znak prijateljstva kako bi izdao Isusa.

Biblija nam daje i razlog zašto Juda prigovara zbog navodnog rasipanja novca. Juda je potajice krao novac iz blagajne. Koliko od nas bi bilo spremno prihvatiti ovakvu tvrdnju da smo živjeli u ono vrijeme? "To ne može biti. Pa on je Isusov učenik? On je izabran za blagajnika?" Učenici su imali veliko povjerenje u Judu i svakako da bi teško bili prihvatili ovakvo nešto.

Kad dajete Bogu to nikad nije bačen novac. Danas možemo čuti razmišljanja da treba manje davati ili uopće ne davati darove i desetak u Crkvu zbog neodgovornosti i nepravednim raspolaganjem ljudi u vodstvu Crkve. Iznenadili biste se u kolikom broju slučajeva se iza tih izgovora ustvari krije sebičnost i ljubav prema novcu. Duh proroštva piše da su ove mane otvorile sotoni put u Judi. Ovakvi stavovi otvaraju sotoni put i da djeluje u nama.

Biblija ne osuđuje posjedovanje materijalnih dobara. Ona nigdje ne kaže da je novac zlo. Problem nije u novcu, nego u ljubavi prema novcu. U ljubavi prema materijalnim stvarima krije se u biti želja za moći i položajem koje novac donosi sa sobom.


I onda dolazi Isusov ulazak u Jeruzalem na magarcu. U očima mnogih, uključujući i Judu, ovo je bilo pravo vrijeme za revoluciju. Ovo je bilo vrijeme kada je Isus trebao objaviti svoju mesijansku vladavinu. I Judi se ovo činilo kao dobar plan. Ali, Isus nije slijedio plan.
Da li se Juda probudio i rekao: "Znam što ću! Izdat ću Isusa religijskim vođama. Želim ga vidjeti mrtva!"

Put koji je Juda prešao do odluke da izda Isusa je bio polagani proces. Juda je htio "pomoći" Isusu da postane Mesija. Želio ga je požuriti u tom pravcu. Zamišljao je kako će se Isus na čudesan način osloboditi rimskih vojnika što će biti konačan znak narodu da je On Mesija. Narod će se okupiti oko Njega, okruniti ga, a Isus će se okrenuti Judi i reći: "Dobar posao si napravio. Puno si mi pomogao." Juda je imao političke ambicije, Isus nije. Juda je htio vladati ljudima, Isus je htio vladati njihovim srcima.
Možemo slijediti Isusa, kao i Juda, iz pogrešnih motiva. Možemo činiti religiozne stvari iz pogrešnih motiva. Ako slijedite Isusa zbog onoga što On može učiniti za vas, onda su to pogrešni motivi. Tražimo Krista radi Krista. Gledajmo u Njegovo lice, ne samo u ruke od kojih nešto očekujemo.


Juda odlazi i dogovara se sa svećenicima o izdaji Isusa (Luka 22,3). I dok se Juda, ali i narod maloprije spremao da Isusa učine kraljem, u Judinom dogovoru sa svećenicima s ekrije prava priroda Kristove službe. Juda se dogovara se da to učini za cijenu od 30 srebrnika. Izlazak 21,32 nam govori da je to bila cijena jednog roba. Isus je i bio sluga. Svećenici su kupili Isusa sa hramskim novcem koji je jedino bio korišten za kupovinu žrtava koje su se prinosile. Nesvjesno, oni su kupili Žrtvu nad žrtvama. Dakle, ovaj dogovor nam otkrivaju Isusa kao Slugu i kao Žrtvu.

Da li se Juda u ovom trenutku mogao pokajati i da mu bude oprošteno? Sjetite se kad je Isus Petra nazvao sotonom, tj. rekao da sotona radi kroz Petra. Juda se mogao pokajati i u ovom trenutku i bilo bi mu oprošteno.
Isus je rekao: "Petre, evo te ište sotona…". Isto tako je sotona želio i Judu, a želi i nas danas. Svakoga dana stojimo pred izborom: hoćemo li izdati Isusa ili ćemo se oduprijeti sotoni.
Svako ljudsko srce je napravljeno tako da bude ispunjeno. Možemo birati da li želimo da naše srce bude ispunjeno dobrim ili lošim. Sotona je došao i ispunio Judino srce, zato što Isus nije bio tamo. Juda je mnog puta odbio Isusove pozive, i sotona je ušao.

I onda dolazi finalna večer, i za Judu i za Isusa. (Ivan 13.)
Juda se kolebao te večeri, da li priznati i pokajati se ili ne. I onda je Juda pogledao na Isusa kako pere noge učenicima i pomislio kako ovaj čovjek ne može biti kralj. I donio je konačnu odluku. Odupro se glasu Svetog Duha.
Juda je imao religioznu formu, ali ne i unutarnju promjenu. Ovo je karakteristika ljudi posljednjeg vremena. Juda je imao intelektualno znanje o Isusu. Otiđite na Internet i upišite na neku od tražilica riječ "Isus". Izlistat će vam milijune stranica tekstova koji govore o Njemu. Biblija se danas prodaje na kioscima za novine. Svijet ima intelektualno znanje o Bogu. Ali nema predanja srca.

Te večeri je Juda imao posljednju priliku. Iako je znao za njegove planove da ga izda, Isus mu je te noći pružio nekoliko prilika da se pokaje. Opravši noge učenicima, Isus je pružio dokaz da poznaje Judin karakter. U Ivanu 13,10 Isus kaže: "Niste svi čisti." Te riječi su uvjerile Judu da Isus poznaje njegove tajne planove. Dok su sjedili za stolom, Isus je pobliže objasnio ovo: "Ne govorim o svima vama! Ja znam koje izabrah! Ali – neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže." (Ivan 13,18).
Čak i tada, učenici nisu posumnjali na Judu. Ali oni su vidjeli da je Isus žalostan. "Rekavši to, potresen u duhu Isus posvjedoči: 'Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati!'" (Ivan 13,21). Na te riječi, učenici su pogledali začuđeni i u nevjerici.

I osobno bih bio žalostan i neraspoložen kada bih očekivao grupu naoružanih vojnika koji dolaze da me uhvate, ako bi me čekalo bičevanje, izrugivanje, mučenje i na kraju okrutna smrt. Uopće ne bih ni malo uživao u ovoj posljednjoj večeri. Ali ovo nabrojano nije predstavljalo najveću žalost za Isusa. On je bio žalostan zbog sljedećeg: "Izgubit ću jednoga od vas."
Vjerujemo da je Isus danas ovdje među nama u crkvi. Da li je žalostan? Da li kada gleda našu crkvu može reći iste riječi: "Izgubit ću jednoga ili jednu između vas."? Ne bih nikako želio da Isus bude žalostan zbog mene. A vi?

Čak i tada, ostali nisu rekli: "Gospode, da to nije Juda?" Oni su pogledali u svoja srca i zapitali: "Gospode, da nisam to ja?" Ali dok je svaki od učenika postavljao to pitanje, Juda je šutio. Ivan, onako šokiran, pita na posljetku: "Gospode, tko je to?" (25. stih).
Judina šutnja je privukla sve poglede na njega. Kako bi izbjegao znatiželjne i začuđene poglede, Juda pita: "Učitelju, da nisam ja?" Svi učenici pitaju: "Gospode, da nisam ja?" Ali Juda pita: "Učitelju, da nisam ja?" Isus više nije Gospod u Judinom srcu. Nije bitno koliko vremena trošimo u razmišljanju o Isusu, nije važno koliko je naše ponašanje ispravno, nije bitno što drugi misle o našem kršćanstvu. Ako Isus nije Gospodar našega srca, mi ćemo Ga izdati.
"Isus odgovori: 'Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj.' Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga. Nakon zalogaja uđe u njega Sotona. Nato mu Isus reče: 'Što činiš, učini brzo!'" (Ivan 13,26.27).
Učenici nisu razumjeli zašto Isus ovo kaže njemu. Ni tada nisu vjerovali da će on izdati Isusa. Ove su riječi citat Psalma 41,9 koje je David napisao dok je bio u izgnanstvu.
Što znači umočen zalogaj i to što ga je Isus dao Judi? Isus mu je pružio komad kruha, gesta koja na Bliskom istoku znači naročito prijateljstvo.

Jedna od najljepših demonstracija Isusove ljubavi prema ljudima je i ljubav prema Judi. Čak ni tada Isus nije Judu razotkrio kao izdajnika i lopova. Da je rekao da je Juda izdajnik, možda Juda nikada ne bi živ napustio Gornju sobu. Možda bi Petrov mač, koji je odsjekao Malhovo uho, bio skratio Judu za glavu.

Zadnja promjena: ; sri 22 stu 2006, 09:17; ukupno mijenjano 1 put.

Isus je volio Judu i Juda je volio Isusa. Problem je bio u tome što je Juda volio nešto više od Isusa. On je htio najbolje od Isusa i najbolje od ovoga svijeta. Isus kaže da ne možemo služiti Bogu i mamonu, a Juda je upravo to pokušavao. I izgubio je oboje.

Točka odluke za Judu. "On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć." (30. stih). Bila je noć što se tiče doba dana. Ali bila je noć, tama u Judinom srcu. Svatko tko odlazi od Isusa odlazi u tamu. Svatko od nas može svakog trenutka otići od Krista, kao i Juda. Ali moramo znati jedno – time ćemo svakako razoriti Kristovo srce.

Juda je otišao kod svećenika i rekao im gdje mogu naći Isusa. Čak ni tada Juda nije vjerovao da će Isus dopustiti da bude uhvaćen. Juda je bio iznenađen i zaprepašten kada je vidio kako vojnici hvataju Isusa koji se prepušta, kako Ga odvode do vjerskih vođa i kako Mu sude. Ovo je bilo nešto na čega Juda nije računao prilikom izdaje. On nikada nije očekivao da će se stvari tako zakomplicirati. Juda nije tražio Božju volju za svoj život. On je htio da Bog slijedi njegov plan.

"Kada Juda, njegov izdajica, vidje da je Isus osuđen, pokaja se i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: 'Sagriješih predavši krv nedužnu!' Odgovoriše: 'Što se to nas tiče? To je tvoja stvar!'" (Matej 27,3)
Zbog grižnje savjesti što je sudjelovao tim sramotnim događajima, otišao je i objesio se. Prije nego je počinio suicid, Juda je pokušao da iznudi okajanje za svoje grijehe, on je znao d aje pogriješio, znao je da je izdao nevinog čovjeka, ali nikada nije mislio da će ovaj njegov akt izdaje koštati Isusa života. On je pokušao iznuditi okajanje vraćanjem dobivenog novca za izdaju, čime se nadao da će vjerski vođe osloboditi Isusa. Ali, to se nikada nije dogodilo.
Juda se pokajao jer mu je bilo žao što je napravio sebi, a ne onoga što je napravio Isusu. Kajao se zbog posljedica.
Za svakog čovjeka i ženu koji su čuli Evanđelje, postoji točka nakon koje nema povratka. Postojala je za Izrael kao narod, postojala je za Judu.
Da li je Juda bio drugačiji od mnogih ljudi i žena koji su jednom hodali sa Isusom? Od onih koji su misionirali drugima i svjedočili čudima Svetoga Duha u svom životu i svojoj službi?

Zadnja promjena: ; sri 22 stu 2006, 09:17; ukupno mijenjano 1 put.

Mi danas znamo istinu da Juda nije bio jedini koji je te večeri izdao Isusa. svi učenici su pobjegli od Isusa i ostavili Ga. Ali Juda je zaboravio da Isusov križ znači da čak i Juda može dobiti oproštenje za svoj grijeh.
Isus koji se molio za svoje mučitelje koji su Ga prikovali na križ, Isus koji je oprostio razbojniku na križu, mogao je oprostiti i čovjeku čiji poljubac Ga je predao neprijatelju u ruke.
Ključna pogreška Judinog života nije bilo to što je izdao Isusa, nego što je ograničio Božju milost. Do posljednjeg trenutka, Isus je pokazivao svoju ljubav prema Judi, oprao je njegove noge, pružio mu je prilike za promjenu. Ali Juda to nije prihvatio.

Da li je Juda uživao u onome što je dobio izdajom Isusa? Ni trenutka. U tome je apsurd. Ali isto toliko je apsurd i danas izdati Isusa zbog prividnih zadovoljstava koje nam sotona pruža.


Juda se objesio prije raspeća. Tri dana nakon Isusove i Judine smrti, isus je uskrnsuo, ali Juda je ostao ležati u grobu. Nakon toga, isus upućuje svojim učenicima riječi koje se nikada više neće odnositi na Judu: "Mir vam" (Ivan 20,19). Mir je zaobišao Judin život i on je umro bez njega.
Čovjek koji je mogao biti vođa u kršćanskoj Crkvi, koji je mogao druge dovoditi Bogu, završio je kao sinonim za izdajicu. Poznati Webster’s Dictionary daje sljedeću definiciju: "Juda: izdajnička, podmukla osoba."

Svi mi imamo različite darove i sposobnosti i svi smo pozvani da ih koristimo na Božju slavu. Kao i Juda nama su dane naročite odgovornosti. Juda je imao priliku da postane vođa poput Petra ili Pavla. Imao je priliku, ali ju je propustio. Poslušajte ove Judine karakteristike: vjerovao je u Isusa, slijedio je Isusa, bio je uključen u službu (aktivan u crkvi). Zar ovo ne opisuje bar 80-90% nas koji smo danas sakupljeni u crkvi?

Juda pokazuje kako osoba može biti blizu Krista, a ne biti kršćanin: on je vidio kako Isus hoda po vodi; vidio je kako Isus uskrsava ljude; vidio je kako Isus otvara oči slijepima; hodao je sa Isuso; čuo je mnogo puta Isusa kako se moli, a možda se i molio s Njim; vidio je ljubav koju je Isus imao prema ljudima, ali i prema njemu; gledao je Isusa kako hoda među grešnim ljudima, ali nije bio svjedok da je Isus učinio nešto grešno; sjedio je sa Isusom na Posljednjoj večeri i lomio kruh s Njim; znao je da je Isus Božji Sin, ali nije vjerovao u Njega kao Spasitelja; i na kraju, izdao Ga je poljubcem.
Netko je rekao: "Juda je poljubio vrata Neba, ali je umro i završit će u paklu." Juda je tragičan primjer propuštenih prilika. Strašno je kada čovjek propusti pruženu milost i bude izgubljen. Ali je još strašnije kada, prilikom Kristovog dolaska, osoba ode u grupu onih koji nisu spašeni i to ravno iz Crkve.

Zahvalimo Bogu što vrijeme milosti za nas još uvijek traje. Ovo nije samo vrijeme u kojem ateisti i nekršćani trebaju prihvatiti Krista. Juda nije bio ateista. Bio je istaknuti Isusov sljedbenik.
Vrijeme milosti je prilika za svakog od nas da se molimo Bogu da nam da snage da pobijedimo grijeh, prilika da svakog dana prihvaćamo Krista kao osobnog Spasitelja i Gospodara našeg života. Iskoristimo ponuđenu priliku!

Izlazak 32

2. Usporedi karakterizaciju Mojsija i Arona? Koji su motivi slični a što je različito? Koje su glavne karakteristike Boga u ovom poglavlju?

Prva karakteristika Mojsija koja se primjećuje u izvještaju o zlatnom teletu, a koju mu pripisuje narod je strogost (što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem, koji nas je izveo iz zemlje egipatske Izl 32,1). No, da li je ta osobina pravedno pripisana Mojsiju? Znamo da svi nisu dali zlato da se napravi tele, sigurno ne leviti. Iz ovoga možemo zaključiti da je Mojsije bio nepopustljiv i zahtjevan kada je u pitanju čistoća vjere, dok za razliku od njega svećenik Aron popušta narodu, više zauzet za kult, za paradu, nego za čistoću vjere i Božjih zahtjeva. Također Mojsije ljubi žarko narod i spreman je za nj umrijeti, ali kad je u pitanju istina, čista vjera, pravda ostaje nepokolebiv. Bog je za njega sve. Aron pak slijedi nagon naroda. On popušta, misli da je narod sve.

Još jedna pozitivna Mojsijeva karakteristika u ovom događaju je njegov zagovor koji je uputio Bogu (Izl 32, 7-14). On u tom zagovoru ne brani stvar grešnog naroda, niti ispričava njegov grijeh. On kuca na Božje srce. Moli se da se Bog obrati i smiri svoj gnjev i ljutnju. Svoju molitvu potkrepljuje snažnim dokazima. Rezultat ovog zagovora nalazimo u Izl 32,14 gdje stoji da je Jahve odustao od svoga nauma da uništi narod.

Pravu revnost za Boga je Mojsije iskazao kada se približio taboru. Tada je u svetom gnjevu razbio ploče svjedočanstva u podnožju brda. Zatim je pograbio tele, spalio ga ognjem i u prah satro. Također vidimo njegovu hrabrost i odlučnost, kada je za glavnog krivca prozvao svoga brata Arona (Izl 32,21). S druge strane Aron se ispričava svojim kukavičlukom, kao da je to sve samo po sebi došlo. On ne priznaje svoju krivnju. Koliko je njegov grijeh bio težak možemo na kraju zaključiti iz teksta u Pnz 9,20: I na Arona se Jahve silno rasrdio, htio ga je uništiti. Tada se zauzeh i za Arona. Opet vidimo na djelu velikog zagovornika, koji je na kraju spasio i život svog brata Arona.

Ono što je zajedničko njima je da obojica revnuju za narod božji. Razlika je u tome što Mojsije posreduje i brine se za njih, a Aron im ugađa i vodi u idolopoklonstvo.
Još jedna stvar koju zamjećujemo je ta da obojica upućuju narod na Boga koji ih je izveo iz egipatske zemlje. Na tvrdnju koju je Gospod rekao Mojsiju: «Tvoj narod kojega si izveo iz egipatske zemlje…» Izl 32,7, Mojsije odgovara: «Tvoj narod kojega si Ti izveo…» Izl 32,11. Time Mojsije želi reći da je Jahve Bog taj kome pripadaju zasluge za taj čin. On sebe gubi iz vida. S druge strane Aron pažnju naroda usmjerava na saliveno tele, te zajedno s njim govori: «Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske» (Izl 32,4). Ovim činom Aron je zajedno s narodom prekršio prve dvije zapovijedi iz Dekaloga, kojeg je Mojsije dobio od Boga. Znamo da se ove dvije zapovijedi odnose na obožavanje Boga, prva govori o tome da ih je Jahve izveo iz Egipta, a druga da ne prave nikakve livene bogove.

Što se tiče Božjih karakteristika vezanim uz ovaj slučaj, možemo s pravom reći da je bio ljubomoran. To On i izriče u drugoj zapovijedi, na prvoj ploči. Njegov narod kojeg je on izveo iz Egipta se odrekao Jahve, pa se stoga i On odriče njega. To više nije njegov narod, nego narod tvrde šije, kojeg On želi istrijebiti. No na Mojsijev zagovor Gospod odustaje od nauma da na svoj narod svali nesreću kojom bijaše zaprijetio. Ovdje vidimo milostivog Boga koji oprašta svome narodu. Ta milost dalje ostvaruje spasenje.
Gospod je sačuvao narod, ali ne i krivce. O tome i čitamo u Izl 32,27.28. gdje se kaže da su leviti ubili oko tri tisuće ljudi. Ovdje se očituje Božja pravednost, a koju i sam prorok Ezekiel ističe: «Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti» (Ez 18,20). No najvažnija Božja osobina u ovoj priči je njegova savršena ljubav. Nakon što su sagriješili Gospod se ustezao voditi narod u obećanu zemlju da ne bi istrijebio narod, jer su tvrdovrati (Izl 33,3). Ali na Mojsijev zagovor dalje u 14 stihu čitamo da je Bog ipak odlučio iz svoje velike ljubavi krenuti sa svojim narodom u obećanu zemlju.

I na kraju htio bih reći da se ta ljubav koju je tada pokazao očituje i danas. Kršćani za razliku od Izraelaca nemaju Mojsija kao zagovornika, ali imaju Krista koji ih zagovara pred Božjim prijestoljem.

Zlatni redak u mojoj Bibliji

Poslao posjetitelj pod imenom GOG:

"Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite!

Mnogo može žarka molitva pravednikova." Jakov 5, 16.
5:16 "Confess your faults one to another, and pray one for another, that ye may be healed.
The effectual fervent prayer of a righteous man availeth much."
Ovo je najbitniji opis ka kojem treba težiti unutar kršćanske zajednice.

Priznati pred braćom
i sestrama da smo grešni ili bolesni. Priznati slabost, ali svjestan da je svaka slabost od grijeha.
Mnogi priznaju svoje slabosti ali to ne zvuči kao kajanje zbog grijeha koji je prouzročio te slabosti
već zvuči kao samodopadno hvalisanje. Npr. ja se ne mogu suzdržati da nekoga napadnem kada mislim da nije u pravu, ja se ne mogu suzdržati od požude i onda to zvuči kao da je tako jer mora biti tako i nikako drukčije.
Ovdje se misli na ispovijedanje grijeha i bolesti. Govori se zajednici u kojoj se braća međusobno
uvažavaju , poštuju, ali i s ljubavlju kultiviraju u kulturu poslušnosti Bogu. Oni to rade, kako?
-ispovijedaju jedan drugome grijehe-, a to znači da među njima vlada povjerenje i sigurnost u međusobno prihvaćanje, mole se jedan za drugoga- i to nije cinizam (čuo sam kako neki kažu moli se za mene , baš kako bi pokazali tome kome su to rekli kako ne vjeruju u njegovo prijateljstvo te mu tako prebacjuju za licemjerstvo)
Ovdje je riječ o drukčijoj molitvi: onoj iskrenoj i iz želje da bude dobro bratu.

Ovaj redak ima i obećanje i viziju koju donosi takvo zajedništvo: "da ozdravite"!(eng. "da bi mogli ozdraviti")
Ovaj redak je misao vodilja za odnose u mjesnoj crkvi, a jednako tako i za ekumenske odnose između crkava.
Tada će biti i ozdravljanja.
Ovaj redak ne rješava probleme Crkve, ali rješava problem mog odnosa prema Crkvi.

Spasenje

Poslao posjetitelj pod imenom GOG:


Dok sam sve više saznavao o istinama i o činjencama pa tako i o aktualnim pitanjima, kao što je npr. pitanje Judinog doprinosa našem spasenju i pitanje proroštva,shvatio sam kako "biti spašen" ustvari znači "osjećati se spašen".

Da pojasnim. To što ću dobro objasniti je li Juda i kako je on to , doprineo našem spasenju ili obratno da nije doprineo, ne znači da se ujedno i osjećam spašenim. To spasenje "koje nam je dano", je nešto što trebam doživljavati i osjećati ,živjeti spašenost. Živjeti spašenost, je ono što se gleda u rodovima mira, radosti, ljubavi. Znati o spasenju i živjeti spašenost , su dvije stvari. Stoga mi se čini kako je najvažniji cilj kojeg

Sotona postiže među nama taj da nam "oduzme radost spasenja". Tada možda ostaje znanje, spoznanje, ali kada nema toga i tolikog spasenja , doživljenog u stalnom doživljaju spašenosti tada mi znanje samo čini muku i umor uma. Kod onoga tko ima radost spasenja nema priča "o spasenju", već se priča iskustvo spasenja. To je ono što me muči najviše i ono što , ako se ne varam, izjeda našu crkvu iznutra, nevidljivo , ali stvarno. Tu nastaju teorije, priče o opravdanju vjerom, pa zakonom, pa nešto između, pa ovo , pa ono. Radost spasenja nije destruktivna, dakle, zasigurno ne razara, život, brak , to je 100%, a također radost spasenja nema teret legalizma, jer legalizam nema osjećaj spasenja već kao da hoće savršenstvom dostići taj osjećaj koji mu stalno bježi pred nosom .....Da, Radost spasenja. cilj Satana za koji koristi vlastite žrtve kao u kružnom procesu:
kada si doživo radost sopasenja , on ju hoće tebi uzeti.

Oduzeti radost spasenja jeste cilj Satana u borbi protiv spašenih.
Radost spasenja oduzima se putem raznih nevolja tijela kao bolest, izolacija iz društva(nezaposlenost), zlostavljanje..sablazan...
Sve sa dugotrajnim djelovanjem, jer kratka nevolja nema snagu oduzeti radost.

RADOST SPASENJA, fronta na koju napada Satan. Oduzeti radost spasenja znači potpuno onesposobiti za svjedočenje iskustva s Bogom. Mada to nikad nije potpuno, već se služi bez radosti. Takvo svjedočenje nema onu silu koju bi imalo uz očuvanu radost spasenja. Prolazeći kroz svjedočenje ali bez radosti jer je nestala zbog bolesti, ili druge dugotrajne nevolje , čovjek sam prestaje svjedočiti i raditi za Djelo, te se postiže onaj cilj potpunog onesposobljenja misije Crkve. Crkva ima misiju biti svjedok da Bog spašava ljude. Kada joj se to uzme ona izgleda kao bez smisla ali i svijet izgleda kao bez Boga.

Kako se pokazuje da Krist je Bog? Na ovo osnovno pitanje nemojmo pokušavati odgovoriti sa dokazom stvaranja neba i zemlje, jer nevjernik neće to prihvatiti. Ako mu kažemo da je uskrsavao mrtve, iscjeljivao slijepe, istjerivao demone, i tada se neće složiti. Ako mu kažemo da je obećao uskrsnuće mrtvih, Kraljevstvo Nebesko i neizreciva blaga, tada ne samo da se neće složiti sa nama nego će nam se još smijati.

Kako, dakle, da ga privedemo vjeri, pogotovo kada nije duhovno oformljen? Naravno, oslanjajući se na istine, koje i mi i on prihvaćamo bez ikakvog protivljenja i sumnje.

U čemu se, dakle, u potpunosti slažemo sa njima? U tome da je Krist osnovao Crkvu. Iz ovog ćemo pokazati silu i dokazati božanstvo Kristovo. Vidjet ćemo da je nemoguće da bude djelo čovjeka širenje kršćanstva po cijelom svijetu u tako kratkom vremenu. Pogotovo kada i kršćanska etika priziva na uzvišeniji život ljude sa nečistim navikama, robove grijeha. Pa ipak, Gospod je uspio da od svega toga oslobodi ne samo nas nego cjelokupni rod ljudski.

I to je uspio ne koristeći oružje, ne trošeći novce, ne pokrećući vojsku, ne izazivajući ratove. To je uspio počevši samo sa dvanaest učenika, koji su bili neznatni, neobrazovani, siromašni, goli, nenaoružani...

Sa takvim ljudima uspio je da uvjeri narode da razmišljaju ispravno, ne samo o ovom životu nego i o budućem. Mogao je da ukine zakone predaka, da iskorijeni stare navike i da zasadi nove. Mogao je da otrgne čovjeka od lagodnog načina života, i da ga uputi na teži. I sve je to uspio, iako su Ga svi napadali, iako je i sam pretrpio ponižavajuće raspeće i sramnu smrt.

Svakako, tako nešto se ne događa ljudima. Prije će biti da im se događa suprotno. Ukoliko, dakle, žive i napreduju sami, i njihovo djelo napreduje. Međutim, kada umru, propada sa njima i sve ostalo što su stvorili. I to se događa ne samo bogatašima i ne samo vlasteli, nego i samim vladarima. Jer i njihovi zakoni se ukidaju, i uspomena na njih se gasi, i ime se njihovo zaboravlja, i njihovi povjerljivi ljudi se ignoriraju.

To se događa onima koji su ranije jednim migom upravljali narodima i vodili u rat čitave pukove. Onima, koji su osuđivali na smrt i koji su pozivali nazad izgnanike.

Sa Gospodom se dogodilo upravo suprotno. Žalosno je bilo stanje njegovog djela prije raspeća: Juda Ga je prodao, Petar Ga se odrekao, ostali učenici su se razbježali da bi se spasili, i mnogi koji su Mu povjerovali napustili su Ga. Ostao je sam među neprijateljima. Međutim, poslije raspeća i smrti, da bi ti shvatio da nije bio običan čovjek Raspeti, sve je postalo svjetlije, radosnije, slavnije.



Petar, vrhovni apostol, onaj koji prije raspeća nije izdržao prijetnju jedne sluškinje, nego, poslije tolikih nebeskih učenja i njegovog učešća u božanskim tajnama, rekao je da ne poznaje Gospoda. On, isti, poslije raspeća, propovijedao Ga je po svim krajevima svijeta. Nebrojeno mnoštvo mučenika se žrtvovalo, jer su više voljeli da umru nego da se odreknu Krista, kao što Ga se bio odrekao vrhovni apostol, prestrašen prijetnjom jedne djevojčice. Sve sada zemlje, svi gradovi, sva pusta i naseljena mjesta, ispovijedaju Raspetoga. U Njega vjeruju carevi i vojskovođe, vlastela i upravnici, robovi i slobodni, nepismeni i obrazovani, barbari i ljudi raznih naroda.˝

Čak i onaj mali i neznatni grob, koji je primio oskvrnavljeno mučeničko tijelo Gospoda, dragocjeniji je od tisuća carskih palača i poštovan čak i od careva. Ono što je čudesno je da ono što se dogodilo Gospodu događa se i Njegovim učenicima. Jer one koje su prezirali i zatvarali, one koje su žestoko mučili bezbrojnim mukama, njih iste, poslije smrti njihove, poštovali su više i od samih careva.

A kako je to izgledalo? U Rimu, imperatori i upravnici i vojskovođe ostavljali su sve, i trčali da se pobožno poklone grobovima Petra i ćilimara Pavla. U Carigradu, oni koji krune nose žele da se sahrane ne pored grobova Apostola, nego u priprati njihovih hramova. I tako carevi postaju portiri ribara. Naravno, ne stide se zbog toga, nego se time čak hvale. Ne hvale se samo oni sami, nego i njihovi potomci.

Kada je učenika Kristovih bilo samo dvanaest, crkva nije postojala ni u čijim mislima, kada je još judejska sinagoga cvjetala a bezbožno idolopoklonstvo vladalo malte ne po cijelom svijetu, Gospod je prorekao: ˝Na tome kamenu (tj. na ispovijedanju vjere Petrove u Krista kao Sina Božjega) sazidat ću Crkvu Svoju i vrata pakla neće je nadvladati˝ (Matej 16, 18).

Jesi li uvjeren u istinu ovog proroštva? Vidiš li njegovo ispunjenje. Zamisli kakav je važan događaj širenje Crkve skoro po cijeloj zemlji u jednom kratkom vremenskom periodu. Zamisli kako je izmijenio život tolikih naroda i odveo u vjeru tolike ljude, kako je ukinuo predačke običaje, kako je oslobodio od dugotrajnih navika, kako je rastjerao kao prah vladavinu sladostrašća i silu grijeha, kako je zatrpao kao dim nečisti zadah žrtava, idolopokloničke obrede, gnjusne praznike, drvene kipove, žrtvenike i hramove, kako je izgradio svuda svete žrtvenike, u našoj domovini i u zemljama Perzijanaca, Skita, Crnaca i Hindusa. Što govorim? Čak i po Britanskim otocima, koja se nalaze daleko od Sredozemlja, u oceanu, raširila se Crkva i sagrađeni su žrtvenici.

Riječi koje je tada Gospod izrekao, usadile su se u srca svih. Možemo da kažemo da zemlja puna trnja, očistila se i primila sjeme vjere.

Djelo oslobođenja tolikih naroda od dugotrajnih sramnih navika, kao i promjena načina života od lagodnog na vrlo težak, stvarno je čudesno, pa čak i nad čudesno. Pokazuje se božanska sila, čak i da nitko nije ometao to djelo, čak da je vladao mir i da su ga mnogi pomagali. Jer širenje Crkve nije dolazilo samo u sukob sa starim navikama, nego i sa sladostrašćem, sa ugodnim načinom života. Imalo je dakle dva moćna protivnika, koji su tiranizirali ljude: naviku i sladostrašće.

Sve što su prije mnogo vjekova primili od otaca, od djedova i starijih predaka, još i ono što su primili od filozofa i retoričara, pristali su da sve to prezru, što je veoma teška stvar. Trebali su još da prime jedan novi način života, koji je čak mnogo teži. Jer ih je udaljavao od naslade i vodio u post. Udaljavao od srebroljublja i vodio u dobrovoljno siromaštvo. Udaljavao od razvrata i vodio u moralnu čistoću. Udaljavao od ljutnje i vodio u krotkost. Udaljavao od zavisti i vodio u prijateljstvo. Udaljavao od ugodnog i prijatnog života i vodio u težak, i ˝mučan˝, i tvrd. Čak je vodio u takav život one koji su bili navikli na život udobnosti. Jer, svako, nisu kršćanima postajali ljudi koji su živjeli u drugim svjetovima i nisu imali grješne navike, nego su postajali oni koji su bili istrunuli u njima i koji su bili postali mekši od blata. Njih je pozvao da idu teškim, ˝mučnim˝, tvrdim i neravnim putem. I uvjerio ih je da idu!

Koliko ih je uvjerio? Nije samo dvojicu, desetoricu, dvadeset ili stotinu njih, nego bezbrojne. I preko kojih ih je uvjerio? Preko dvanaest ljudi neobrazovanih, neobraćenih, neznanih, siromašnih, bez imanja, bez tjelesne snage, bez slave, bez sjajnog vladanja, Bez krasnoriječivosti i govorničke sposobnosti. Preko dvanaest ljudi koji su bili ribari, tkači ćilima, drugog jezika. Jer ni najmanje nisu imali isti jezik sa idolopoklonicima. Govorili su hebrejskim, koji je bio mnogo drukčiji od svih drugih jezika. Sa ovih, dakle, dvanaest sagrađena je Crkva i proširena do krajeva svijeta.

I nije samo to čudesno, nego i to što ovi malobrojni, siromašni, neobrazovani i prezreni, koji su se prihvatili da izmjene čovječanstvo, nisu djelo svoje izvršili neometano. Na svim stranama su nailazili na bezbrojne napade. Napadali su ih u svakom narodu i u svakom gradu. Ali, što govorim za narode i gradove? U svakom domu je podizan rat protiv njih. Njihovo učenje je često razdvajalo sina od oca, snahu od svekrve, jednog brata od drugog, slugu od gospodara, podčinjenog od starješine, muža od žene i ženu od muža. Nisu u svim porodicama povjerovali svi istovremeno, i tako su kršćani trpjeli svakodnevne napade, neprekidna neprijateljstva, tisuće smrti.



Svi su ih napadali kao zajedničke protivnike i neprijatelje. Progonili su ih carevi, starješine, upravnici, slobodni, robovi, mase narodne, gradovi. I nisu progonili samo njih, nego strašna je stvar progonili su čak i novo obraćene i oglašene, dakle one koji su tek povjerovali.

Užas i gnjev idolopoklonika izazivala je i sama pomisao da napuste žrtvenike, da prezru žrtve, koje su prinosili svi njihovi oci i carevi, i da povjeruju u Gospoda. Da povjeruju u Onoga koji je uzeo ljudsko tijelo od Djeve Marije, koji je osuđen od Pilata, koji je pretrpio bezbrojne muke i poniženja, koji je podnio sramnu smrt, koji je pogrebe i uskrsnuo.

Još je čudnije to što, dok su stradanja Gospodnja bila nesumnjiva mnogi su vidjeli šibanja, udarce, pljuvanja, šamaranja, križ, ruganja, grob ipak se to isto nije dogodilo sa uskrsnućem. Gospod se, poslije svog uskrsnuća, javio samo učenicima. Pored te činjenice, oni su govorili o uskrsnuću i uvjeravali narod i gradili Crkvu. Kako? Na koji način? Silom Gospoda, Koji ih je poslao da propovijedaju Evanđelje Njegovo svim narodima. On je bio taj koji im je proputio put. On je olakšao njihovo preteško djelo. Da im nije pomogla božanska sila, nikada ne bi ni počela širenje kršćanstva.

Dok su se tirani naoružavali protiv Crkve, dok su vojnici pripremali svoje oružja, dok su narodne mase mahnitale kao divlji oganj, dok su nečiste navike svrstavale u bojne redove, dok su se retoričari, bogataši, posjednici, starješine podizali, riječ Božja, jače i od plamena, pretvarala je u pepeo trnje, čistila je njive i sijala riječ propovjedi. Neki od vjernika bacani su u tamnice, drugi slati u progonstvo, neki kidani na komade. I premda su kršćani susretani kao opći zločinci, podnoseći svaku vrstu kazne, sramoćenja i progona, sve ih je više prilazilo Crkvi. Što više, ne samo da novi vjernici nisu gubili hrabrost od mučenja koja su gledali da podnose stariji, nego su postajali još revnosniji. Sami su trčali, bez primoravanja, blagodareći svojim mučiteljima. Postajali su vatreniji u vjeri, gledajući potoke krvi vjernika.



Jesi li vidio neusporedivu silu Onoga koji je učinio sva ova čudesa? Kako je moguće da netko žali, podnoseći tako strašna mučenja? Međutim, oni su se radovali, veselili! Ovo ispovijeda, kao primjer, sveti Evanđelist Luka kako se dogodilo sa Apostolima, ˝Vratiše se od Sinedriona radujući se što se udostoje da podnesu sramotu za Ime Njegovo˝ (Dj. Ap. 5, 41).

I dok netko ne može da sazida ni jedan zid sa kamenom i krečem kada je progonjen, Apostoli su sazidali Crkvu po cijelom svijetu, podnoseći progone, tamnice, progonstva i mučeničke smrti. I nisu je sazidali od kamena, nego od duša, što je mnogo teža stvar. Jer nije isto da sazidaš jedan zid uvjeravajući iskvarene duše da promjene način života, da napuste svoju demonsku maniju i da prate život vrline.

Ipak su to uspjeli, jer su imali sa sobom nepobjedivu silu Gospoda, Koji je prorekao: ˝Sazdat ću Crkvu Svoju, i vrata pakla neće je nadvladati˝ (Mt. 16, 18).



Zamisli koliko je progonitelja napadalo Crkvu i koliko su strašnih progona podizali protiv Nje... August, Tiberije, Gaj, Neron, Vespazijan, Tit i svi njihovi nasljednici do Konstantina Velikog, svi su bili idolopoklonici. I svi neki blaže, neki surovije napadali su Crkvu. Napadali su svi. Iako poneki nije osobno podizao progone, ipak njihova privezanost za idolopoklonstvo podsticala je na borbu protiv crkve one koji su htjeli da im se udvaraju.

Pored svega toga zlonamjerni planovi i napadi idolopoklonika pokidani su kao paukove mreže, raspršene kao prah, iščezle kao dim. Ali sve što su planirali protiv Crkve, bivalo je povod da proizađe velika korist za kršćane. Jer su stvorili čitave horove mučenika, koji predstavljaju riznicu, stupove, kule Crkve.



Vidiš li, dakle, čudesno ispunjenje proroštva? Stvarno ˝vrata pakla nisu je nadvladala˝ Na osnovu prošlosti, međutim, vjeruj i za budućnost. I u budućnosti nitko neće Mošti da pobjedi Crkvu. Jer ako nisu uspjeli da je sruše kad je brojala malo članova, kad njeno učenje izgledalo novo i neobično, kada su toliki strašni napadi i tako mnoga progonstva odasvud pokretana protiv Nje, mnogo više neće Mošti da joj naude sada, kada je zavladala cijelim svijetom, kada je ovladala svim narodima i kada je istrijebila žrtvenike i idole, praznike i obrede, dim i smrad skvernih žrtava.

Kako su uspjeli Apostoli da ostvare jedan tako veliki, jedan tako važan poduhvat, poslije toliko prepreka? Sigurno pomoću božanske i nepobjedive sile Onoga, Koji je prorekao stvaranje i trijumf Crkve. Ovo nitko ne može da porekne, osim ako je bezuman i potpuno nesposoban da misli.

lijepi text kod zlatoustog..ali ne razumijem što znači "Ćilimar Pavao" , on je bio rimski vojnik, nalogodavac za mučenja kršćana..

Talita je napisao/la:

lijepi text kod zlatoustog..ali ne razumijem što znači "Ćilimar Pavao" , on je bio rimski vojnik, nalogodavac za mučenja kršćana..

Tu sigurno misli na Pavlov zanat, pravio je šatore, ćilime....iače Ivan Zlatousti ili Ivan Krizostom...da se nebi mučili što znači moje ime...

Istinski Božić


Propovijedi
Donald J. Gettys


Matej 2.

Ovo je doba godine kada većina ljudi po svijetu počinje razmišljati o rođenju Isusa Krista. To je dobar razlog da i mi također razmišljamo o tome. Dopustite mi da s vama podijelim božićnu priču.

Želio bih da sa mnom pođete u biblijsku knjigu apostola Luke, 2. poglavlje. Govoreći o Mariji, Luka 2,7 počinje: "I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu."

Oni nisu bili na nekom lijepom mjestu. Ovo nije bio ni naizgled idilični prizor sa božićnih čestitki. Toliko lijepo nije bilo. Ali bilo je dobro. Marija i Josip nisu bili u Hilton hotelu okruženi gomilom reportera. Nisu to učinili. Da se Isus rodio u nekoj palači, vrlo malo bi bilo onih koji bi se mogli s njim identificirati ili osjećati ugodno u njegovom društvu. On bi bio daleko iznad njih. Ali, svatko, bio visok ili nizak, bogat ili siromašan, može ući u staju. Svatko je dobrodošao u staju. Isus je rođen u tamnoj smrdljivoj, prljavoj nehigijenskoj staji. To je zadnje mjesto na koje biste htjeli donijeti novorođeno dijete.

Isus je došao kao ponizni Kralj. Kada je trudna Marija ujahala na magarcu u Betlehem i rodila Isusa u staji, sam Bog je time želio nešto pokazati. Holivudska zvijezda će se pojaviti u sjaju i raskoši, ali ne i Kralj nad kraljevima. To je izgledalo kao da Isus namjerno ne dolazi limuzinom nego biciklom. On je time htio nešto pokazati. Zapravo, zašto je Isus rođen u neuglednoj staji? A gdje bi drugdje Janje bilo rođeno? Nije li Isus Janje? Ne dolazi li janje na svijet u staji? On je došao kao malo ponizno žrtveno Janje. Isus je došao kako bi dao svoj život za nas. On je došao platiti dug koji nije napravio, da bi mi mogli platiti dug koji nismo mogli platiti.

Isus je rođen blizu konačišta, ali ne u njemu. Konačište nije imalo sobu za Isusa, ali su vrata staje stajala otvorena da ga prime. Isus jedino dolazi tamo gdje je dobrodošao. Isus jedino dolazi tamo gdje su vrata otvorena. Da li je tvoje srce otvoreno za Isusa? Vrata staje su bila otvorena i Isus je ušao u staju. Otkrivenje 3,20 govori o vratima tvog srca. "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." To je mjesto gdje Isus dolazi zato što su vrata otvorena. On će također doći u tvoje srce, ako su vrata tvoga srca otvorena.

Kada su Marija i Josip otišli u Betlehem i kada se Isus rodio, oni se nisu javili e-mailom svojim obiteljima, obavještavajući svakoga: "Ovdje smo se smjestili. Upravo smo dobili bebu i nazvali smo je Isus. Možete doći da nas posjetite." Zapravo, nitko i nije znao gdje može posjetiti Isusa, osim ako nije bio vođen od strane Boga, i jedino oni koji su se uskladili sa Božjim vodstvom znali su za ovo naročito mjesto. Pa, je li itko znao nešto o tome? Da znali su, jer su bili u vezi sa Nebom. Moraš biti ispravan u svome srcu i onda ćeš biti na pravom putu.

Hajdemo pogledati Mateja 2,1-12. Želim da vidite kako je prvi Božić proizveo četiri reakcije na Isusa. Svatko tko je ikada došao Isusu ili se susreo s Njim, pokazao je jednu od ove četiri reakcije.


1. Neki su tražili Isusa
2. Neki su ignorirali Isusa
3. Neki su se opirali Isusu
4. Neki su primili Isusa

1. TRAŽENJE ISUSA

Matej. 2,1.2.9

"Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: 'Gdje je taj novorođeni kralj Židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.' Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete."
To su bili mudraci. Oni su zaista došli. Oni su došli da služe. A jesu li dobili odgovor o tome gdje se on nalazi? Da li su ljudi u Jeruzalemu znali? Jeruzalemljani nisu dobili znak gdje je Isus. Rekli su: "Ako ga nađete, povedite i nas."

Tražiš li Isusa? Pobrini se da slijediš pravu zvijezdu. Ako budeš slijedio pogrešnu zvijezdu, nikada nećeš stići tamo. Mi volimo da slijedimo zvijezde, filmske zvijezde, junake, slavne osobe. Biramo zvijezde za zastupnike u državnim tijelima, mi ih biramo za predsjednike država.

Ali holivudske zvijezde te mogu pogrešno voditi. Prvo, oni ti mogu oduzeti vrijeme koje treba pripadati Isusu. Oni mogu odvratiti tvoju pažnju sa onoga u što trebaš gledati. Ljudski um se istovremeno može usredotočiti samo na jednu stvar. Ako potrošiš svoje vrijeme gledajući pogrešnu zvijezdu, biti ćeš udaljen od prave Zvijezde.

Isus je Zvijezda nad zvijezdama. Isus je stvorio sve ostale zvijezde. Isus je dao život svim ostalim zvijezdama. Usmjeravanje na njih uzima naš potencijal za duhovni rast. Usmjeri svoj pogled na Isusa. Gledaj na Isusa i imati ćeš koristi.

Ovi mudraci sa Istoka su tražili Isusa. U predbožićno vrijeme možemo često vidjeti umjetne scene Isusovog rođenja. U njima obično možemo vidjeti pastire kako se klanjaju Isusu. Možemo vidjeti i tri mudraca. Oni su obično zajedno u gotovo svim ovim prikazima. Ali, mudraci nisu došli iste noći kada i pastiri. U ovakvim prizorima često pastiri i mudraci zajedno gledaju u tek rođenog Isusa, ali u Mateju 2,9 se kaže da je Isus već bio dijete. On više nije bio beba. Mudracima je trebalo 2-3 godine da nađu Isusa. Možda im ne bi trebalo toliko dugo da su stali i pitali za smjer. Mogli su stići tamo mnogo prije, ali često bi ljudi radije umrli nego da pitaju za smjer.

Ali, mudri ljudi još uvijek traže Isusa. Upute su ovdje u Bibliji. Sve što trebaš je da čitaš.

Kako da tražimo Isusa? Postoje četiri načina.


- Traži ga cijelim svojim srcem. Jeremija 29,13: "Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim."

- Trebaš odvojiti vrijeme za čitanje mape, Biblije, ako želiš naći Isusa. Trebaš gledati u mapu, a mapa je Biblija.

-Ali, mislim da će većina od nas brže pronaći Isusa ako Njega osobno zapitamo u molitvi. Moli se Njemu. To je ključ nalaženja Isusa.

- Drugi ključ je pomoći drugima da nađu Isusa. Ako pomažeš nekome drugome, to će i tebe osobno osnažiti.

2. IGNORIRANJE ISUSA (književnici i farizeji)

Pored grupe koja je tražila Isusa, bila je ondje i grupa koja se oglušila na Isusa. A u njoj su bili književnici i farizeji. Matej 2,4-6 "Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: 'U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj - Izraela!'"

Jesu li oni poskočili i rekli: "O, hajdemo s vama."? Jesu li svećenici, učitelji, književnici i farizeji rekli mudracima: "Pridružit ćemo vam se. Hajdemo. Vi tražite Njega, mi također tražimo Mesiju. Ako mislite da je ovdje, mi želimo biti prvi koji će ga naći."? Da li je to bila njihova reakcija? Ne. Oni su rekli: "Ako ga nađete, javite nam da znamo." Oni su Ga na neki način ignorirali. Njima je trebalo biti važnije da pronađu Mesiju nego mudracima s Istoka.

Zašto su se književnici i farizeji protivili Njemu? Na prvom mjestu, oni su se vjerojatno bojali prave istine. Drugo, Isus je ugrozio njihov posao i prihod.

Jedan član naše crkve je rekao: "Pastore, naše slavljenje Božića me podsjeća na događaj kada je Isus prevrnuo stolove sa novcima u Hramu." Isus je ušao u trgovački dio Hrama i prevrnuo stolove mjenjača novaca. (Ivan 2,15). Svećenici su komercijalizirali religiju, službu u Hramu; kupujući i prodajući životinje, mijenjajući novac, dopuštajući da novac zamijeni iskreno obožavanje Boga. Isto tako, način na koji moderni kršćani proslavljaju Božić je previše komercijalizirano. Mi razmišljamo o Božiću kao o vremenu kupovanja i prodavanja. Mislimo da je to cijela biti Božića.

Zamislite da ste živjeli u Betlehemu prije 2000 godina i ušli u vremenski stroj koji bi vas prizemljio usred nekog velikog trgovačkog centra tjedan prije Božića. I vidiš sve te pokretne elektroničke Djeda Božićnjake koji ti govore. Nalaze se posvuda. Svuda svjetleće lampice i zvončići. Redovi su dugi kod blagajni. Ljudi grabe igračke s daljinskim upravljačima i precijenjeno plastično smeće na predbožićnoj rasprodaji.

Zapitaš nekoga: "Što se tu događa?". Oni odgovore: "Pa zar ne znaš? Odakle si ti? Mi se spremamo za Isusovo rođenje. Znaš, Božić." Što bi ti mislio? Bio bi užasnut, zar ne? Ne bi li bio tužan i zbunjen? Zar ne bi pomislio: "Oni ništa ne znaju o tome. Oni uopće nemaju pojma o čemu se tu zapravo radi." Udaljenost između 2007. i Isusove staje nam pokazuje koliko smo se udaljili od pravog smisla Božića.

Koja je svrha tih svečanosti? Navodno se proslavlja Isusovo rođenje. Ali milioni takozvanih kršćana isključuju Isusa sa Njegovog vlastitog rođendana. Da se Isus pojavi na svojem rođendanu i vidi svakoga kako hoda po dućanima tražeći skupe poklone za svoje bližnje, bi li Isus ponovno bio u iskušenju ući u trgovine i uzrujan isprevrtati stolove sa novcima?

Dobrano smo sišli s pravoga puta. Isus je jedini razlog za blagdan. 2. Korinćanima 6,17: "Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin." Ja ne pozivan da odbacimo Božić, nego da to iskoristimo za izgradnju naše ljubavi prema Isusu. Neka ovo vrijeme uzdigne našu službu Isusu Kristu. Izbacili smo Dijete sa njegovog rođendana. Ne pozivamo Isusa da bude s nama.

Književnici i rabini su odbacili svjetlost. Svjetlost je došla k njima, a oni su je odbacili. Božić ima velike veze sa svjetlom. Pretpostavljam da ima miliona i miliona upaljenih božićnih lampica u ovo doba godine. Mislim da nas svaka božićna lampica treba podsjetiti na istinsku Svjetlost Isusa Krista jer je Isus rekao: "Ja sam svjetlost svijeta." (Ivan 8,12)

Nikada nemoj napustiti svjetlost. Mudraci nisu. Oni su slijedili svjetlost. Možeš li zanemariti Zvijezdu? Naše sunce je najbliža zvijezda. Možemo li se mi pretvarati da ono nije tamo? Možemo li onda zanemariti Isusa?

Svećenici i vladari su bili zaokupljeni problemima tog doba. Trebalo se osloboditi rimske dominacije. To je bio problem. Oni su se usmjerili na to. Oni su bili zaokupljeni oslobođenjem od rimskog autoriteta. I zbog te svoje pogrešne zaokupljenosti, oni su propustili Isusa. Oni su ignorirali Njegov dolazak.

Dopustite mi da navedem nekoliko načina pomoću kojih znaš ako ignoriraš Isusa:

- Ako je tvoja pažnja usmjerena na dar koji ćeš kupiti više nego na Darodavca svih stvari. Tada vjerojatno zanemaruješ Isusa u božićno vrijeme.

- Ako potrošiš svoje vrijeme na kuhanje, spremanje i umatanje darova ali imaš malo vremena za Isusa, možda je tvoje središte pažnje pogrešno.

3. OPIRANJE ISUSU

Tko je to činio? Ovo je reakcija Heroda. Nije mu se svidjelo što je stigao novi kralj. Pogledajmo Matej 2,3.4. "Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi." Mnogi Herodi žive i danas. I oni hoće da znaju o Isusu, ali ne zato da Ga obožavaju, nego zbog toga da Ga se mogu osloboditi. Oni se gorljivo opiru Isusu, zato što je Isus tako jedinstven. On nije ono što oni očekuju. Oni možda očekuju nekog kralja da dođe kao njihov Mesija. Ali, On nije došao kao kralj, došao je kao beba.

Isusova majka je bila djevica! Oni se rugaju: "Kako to može biti?" Ali ovo je prorečeno u Izaiji 7,14: "Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!"

Tako je Bog postao beba. On je dovoljno velik da bi postao mali. On je dovoljno snažan da postane nemoćna beba. Herod ovo nije mogao prihvatiti. On nije mogao razumjeti takvoga Boga.

I ne samo to, Bog je došao na ovaj svijet da umre. U dobi od 33. godine, On je razapet na križ. On je rođen od netaknute djevice a uskrsnuo iz netaknutog groba. Isus nije došao da se bori protiv rimske prevlasti u Palestini. On je došao da se bori protiv prevlasti grijeha u ljudskom srcu. Došao je vama danas, ne da vas izbavi od neke okupacione sile, nego da vas izbavi od grijeha.

Herod nije mogao zamisliti takvu ludost. Herod je mislio da mu je Isus suparnik, da je Isus netko tko je došao da mu preotme vlast. Ali Isus je istinski želio da bude njegov Spasitelj. Herod je želio ubiti Isusa; Isus je želio umrijeti umjesto njega. Herod se opirao Isusu i najvjerojatnije izgubio vječni život.

4. PRIHVAĆANJE ISUSA

Jedna grupa je prihvatila Isusa: mudraci. Pogledajmo Matej 2,10-12. "Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju."

Oni su došli vođeni svjetlošću zvijezde, a otišli vođeni svjetlošću Sunca. Svjetlost svijeta je sada sjala iz njihovih srca. Tama svijeta treba više svjetlosti. Kao što je ovo vrijeme godine kada su noći najduže, tako i mi živimo u dugoj noći grijeha koja traje više od 6000 godina. Ali blizu je vječni dan koji će razbiti tamu, a mi ćemo uskoro biti obasjani vječnom Isusovom svjetlošću, prilikom Njegovog drugog dolaska. Vjerujem da Isus dolazi uskoro. Zbog toga smo mi Kristovi čekaoci.

Znaš li koji bi poklon Isus doista želio za svoj rođendan? On želi da Mu daš svoje srce. To nećeš moći kupiti u trgovini. Već imaš taj poklon. Samo Mu daj svoje srce. Možda te neće ništa koštati, a možda će te koštati svega.
Kako da predaš srce Kristu? Kako da se predaš Isusu? Ovdje su četiri koraka predanja srca Isusu:


- Prepoznaj svoju potrebu za Spasiteljem.
- Zamoli Isusa da ti oprosti grijehe i podari ti vječni život.
- Stavi Isusa na prvo mjesto u svom životu.
- Daj svoje vrijeme, energiju i ljubav Isusu.

Tada ćeš iskusiti istinski Božić. Ako predaš svoje srce Isusu, On će tebi dati vječni život. To je razmjena darova. Hoćeš li to učiniti za Isusa?

Poželjeh da s vama podijelim jedno kratko poglavlje iz prekrasne knjige koja mi je otvorila moje duhovne oči "Kako nas vodi Duh Sveti" a autor je Kenneth E. Hagin.

Treće poglavlje

Duhovna svjesnost

"I neka se cijelo vaše biće--duh,duša i tijelo,sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!" (1.Solunjanima 5:23)

U ovom stihu Pavao nabraja "dijelove" ljudskoga bića,počinjući s onim unutarnjim--ljudskim srcem,tj.duhom.
Mnogi ljudi pogrešno navode taj stih,spominjući najprije tijelo,pa onda dušu,pa tek onda duh.Zbog čega stavljaju tijelo na prvo mjesto?Zbog toga što su više svjesni tjelesne,nego duhovne dimenzije.Zemaljske im stvari znače više od duhovnih pa im pridaju prvo mjesto.
Ponekad smo najviše svjesni mentalne dimenzije našega bića jer smo više usredotočeni na ono,što se zbiva u našem umu,nego na duhovno područje.
No čovjek je duhovno biće te mora biti potpuno svjestan duhovne dimenzije.Što se više usredotočujemo na duhovno područje,to će nam duhovne stvarnosti postajati jasnije.
Želimo li da nas vodi Božji Duh,moramo postati svjesni duhovnoga svijeta jer ćemo bez te svjesnosti sigurno činiti velike pogreške.Duh Sveti nas vodi djelujući na naš duh.
Daj duhovnom čovjeku prvo mjesto!Postani više svjestan duhovnoga područja i onoga što se događa u tvom unutarnjem čovjeku.Shvati da si duhovno biće i da te Bog učinio novim stvorenjem u Kristu!Ova će ti svjesnost pomoći u duhovnom rastu.
Prije puno godina odlučio sam povećati svoju svjesnost o duhovnim stvarnostima.Počeo sam govoriti samome sebi: "Ja sam duhovno biće.Imam dušu i živim u tijelu."
Izgovaranje tih riječi pomoglo mi je razvijati duhovnu svjesnost.Osnažilo je moju vjeru,jer vjera dolazi iz duha,odnosno iz srca.

Ovo je izvadak iz navedene knjige.

"Tko ostane u ovom gradu ,poginut će ...A tko izađe ... spasit će život i život će mu ostati kao plijen. (Jeremija 21:9)

Đavaoje uspio čitavim svijetom proširiti kobnu zabludu,a to je da mnogi misle kako čovjek mora učiniti nešto osobito opako da bi bio izgubljen za svu vječnost.Oni koji su zavedeni tim shvaćanjem smatraju da se to odnosi samo na manji broj ljudi.Zbog toga ostaju mirni te ne razmišljaju previše o smislu života.Prihvaćaju svoju sudbinu te pokušavau izbjeći sve što je uistinu pogrešno.Sigurni su u to da će im naš Bog ljubavi biti milostiv.
Takvom je promidžbom đavao sagradio čitav jedan "grad",u kojemu je ugodno živjeti.Daje nam osjećaj sigurnosti i štiti od neugodnih iznenađenja.Pa u čemu je onda problem?
Jednostavno,ta sigurost je opsjena i kratkotrajna utjeha.Ta Sudac je već pred vratima!Tko god ostane u tome "gradu",čija je osuda već poznata,zajedno s njime će i propasti.Svatko tko ne mari za Božje zahtjeve te ravnodušno ostaje takav kakav jest,naposljetku će se suočiti s Njegovom osudom.
Želiš li se spasiti?Ako želiš,moraš nešto poduzeti!Pobjegni iz toga "grada" u kojem se nalaziš!Obrati se Bogu s vjerom: "A tko iziđe ... spasit će život."
Bog ti nudi spasenje: "Tko vjeruje u Sina,ima život vječni" (Ivan 3:36).
Osim toga,svakako obrati pažnju na drugi dio navedenog retka,koji glasi : "...a tko ne vjeruje Sinu,neće vidjeti život,nego gnjev Božji ostaje na njemu."