Misao o Crkvi Duha Svetoga - Ecclesia spiritualis koja će zamijeniti postojeću papsku crkvu razvio je Giovani di Fiore s kraja 12 i početka 13 stoljeća a franjevački su je spiritualci širili svijetom do 14 stoljeća..Ta se misao spojila sa apokaliptičkim događajima i oblikovala dvije linije subjektivne pobožnosti - jednu unutar crkve koja se nadala ostvariti reorme pomoću kolegijalnog koncilijarizma što je djelomićno došlo do izražaja na saboru u Konstanci gdje je spaljen Jan Hus kojega kralj Sigismund u vrijeme kad su istovremeno postojale tri pape.., druga linija unutar crkve nastojala je pobožnost razvijati kroz princip Sljeđenja Kista/ Thomas Kempen/ sredinom 15 stoljeća , zatim Gerhard Groote oko 1380..To potiskivanje sakramenata kroz devetio moderna utiralo je put radikalnoj Lutherovoj reformaciji ..Erazmo nije odobravao Lutherov put
već put odbacivanja tradicija koje opterećuju ..Suvremenici su više očekivali od Erazmovog modela nego od Lutherovog ..
Reformna kritika Malog roga, papstva, sve se više povezivala sa eshatologijom do pojave adventista sedmoga dana kao pokreta trojice anđela iz Otkrivenja 14 ..
Dijalogom koji povijesno sagledava period od 1300 do 1500 godine ..Još je uslijed Francuskog političkog i ekonomskog utjecaja papa Ivan XXII svrgnuo Ljudevita Bavarskog što je izazvalo pokret protiv papinstva kao cjeline..Oko 1378 došlo je do velikog zapadnog raskola..
Primjer Girolamoa Savonarole 1452-1498 pokazuje da je unutar problema Malog roga moguć put duhovne reforme putem reformne kongregacije..
Jedan od primjera unutarcrkvene reforme papstva bio je i "Marko Antun de Dominis koji bilježi od svojih kleričkih studenskih bogoslovnih dana kako živo želi vidjeti crkveno ujedinjenje između kršćanskoga istoka i kršćanskoga zapada, kršćanskoga sjevera i kršćanskoga juga. Nije mogao ravnodušno podnositi razjedinjenost među kršćanima, te je smišljao načine kako da dođe do one povezanosti među njima koja je postojala u pracrkvi u davnim vremenima. Razmišljao je što zapravo predstavlja zapreku i što bi moglo pridonijeti prevladavanju zapreke. Pri tom dolazi do ovih uvjerenja; sve crkve: pravoslavna, protestantska, trebale bi držati istu vjeru i isti sadržaj u bitnome, a ono što je ne bitno može se razlikovati. Što je bitno? Bitno je ono što je izrečeno u vjerovanju apostolskomu i vjerovanju nicejsko carigradskomu, te koncilu crkve. On je međutim svjestan da najveća zapreka u jedinstvu crkava je u tome što postoji papino prvenstvo koje katolici priznaju a pravoslavni i protestanti ne prihvaćaju. Marko Antun de Dominis predlagao je kako to prevladati. Umjesto monarhijskoga ustrojstva crkve predlagao je aristokratsko aoligarhijsko ustrojstvo crkve. To jest, crkvom umjesto da upravlja jedna glava-papa, neka upravlja jedan skup, skup svih biskupa cijeloga svijeta uključujući tu i papu. Kako kršćani rasuti po cijelome svijetu tvore jednu crkvu, tako biskupi rasuti po cijelome svijetu, po svim crkvama tvorili bi jednoga biskupa; kolektivnoga skupnoga koji bi se zvao biskupski kolegij. U tome je on vidio da se onda sve crkve mogu objediniti. To je bila u ono vrijeme nečuvena stvar i novost. Danas je taj ustroj usvojen i po tom funkcionira rimokatolička crkvena država. Radi tih stavova i određenih drugih kritika on je bio stavljen na popis zabranjenih knjiga od strane katoličke crkve i podvrgnut drugim mjerama, te je radi toga otputovao u Englesku. Engleska anglikanska crkva najbliža je po vjeri katoličkoj crkvi, pa je zaključio da se tu može ponajprije ostvariti ideja o pomirenju crkava. Treba naime znati da je anglikanska Engleska crkva nastala tako što je kralj Henrik 8. proglasio sebe glavom crkve, a porekao papi da bude glavar crkve, a zadržalo gotovo sve kao u katoličkoj crkvi. Prije tih događaja Marko Antun de Dominis bio je jako dobar đak. Isticao se tako da je njegov profesor Ludovico Ludovisi uočio darovitoga učenika, poklonio mu posebnu pažnju kao darovitomu đaku. Nakon školovanja đak je pošao svojim putem, a učitelj svojim putem. Ludovisi je postao kardinal, a Marko Antun de Dominis je postao nadbiskup Splitski, prije toga Senjski i profesor. No kad se je de Dominis sklonio u Englesku radi svojih uvjerenja, Ludovisi je izabran za papu. Uzeo si je ime Grgur XV. Papa Grfur XV. sjetio se svojega nekadašnjega učenika i prijatelja Marka Antuna de Dominisa i napisao mu prijateljsko pismo neka se iz Engleske vrati ponovo u Rim, što je on i učinio, te priznao prvenstvo pape.
To pismo u prijepisu rukopisnom našao je u Vatikanu prof. dr. Ivan Golub.
Papa koji ga je vratio u sve časti i prihode bio je kratkog vijeka i za dvije godine je umro. Protivnici Marka Antuna de Dominisa radi njegovih prijašnjih ideala pobunili su se, te podigli protiv njega proces kod svete inkvizicije za vrijeme pape Urbana VIII. Za vrijeme tamničovanja protiv njega se vodio proces. Razbolio se u tamnici i umro na Malu Gospu 1624. godine. Proces se nastavio i nad mrtvim čovjekom, a završio je zaključkom na sjednici, ne jednodušno, da ga se spali skupa sa njegovim knjigama. Spaljen je u Rimu 21. prosinca 1624. god., a pepeo mu je bačen u Tiber. Drugi Vatikanski koncil (nakon 300 god.) donio je nauk o biskupskom kolegijalitetu da svi biskupi sa papom tvore biskupski kolegij.
Prof. dr. Ivan Golub drži da je to i Marko Antun de Dominis u svom onom usmenom kazivanju zastupao. " Prof.dr.Ivan Golob -
Profesor dr. Ivan Golub došao je do tih mnogih novih otkrića u zatvorenom nedostupnom arhiv za javnost sv. Oficija u koji ga je pustio njegov prijatelj i suradnik tada kardinal Joseph Ratzinger, sadašnji papa.
Vjrujem u dijalog o ecclesii spiritualis u kojem se promatarjući povijesni tok spajanja reformne duhovnosti povezan sa apokaliptičnim događajima postavlja kao nužan element u prevladavnju zabluda o Malom rogu unutar KC i kršćanskih denominacija..
Demitologizacija eshatološkog modela Malog roga je potrebno ozračje dosezanja sudbonosnih saznanja u svezi budućnosti svijeta..
Kako pvećati kršćansku duhovnost i reformni utjecaj kršćana u svijetu?
Zanimljiva je izjava pape Benedikta XVI se u katedrali u Bressanoneu susreo sa svećenicima i đakonima te biskupije. Biskup Wilhelm Egger pozdravio je Papu potom su mu svećenici postavljali upite na koja je Benedikt XVI. spontano odgovarao. Svećenici su se ograničili na bitna i aktualna pitanja, o svećeničkom životu i dušobrižništvu, a Papa je opširno odgovarao. Susret je trajao oko sat vremena. Papa je jasno odgovarao, ponizno svjedočeći vlastitim iskustvom. Na upite je odgovarao na svoj način: Ja vam mogu reći ovo. To nije nepogrješiv odgovor. Odgovore moramo zajedno tražiti u Crkvi, s biskupima. Oni proizlaze iz traženja crkvene zajednice, a ne samo iz onoga što ja kažem – ponavljao je Benedikt XVI. -Cossiga posjetio Papu u Bressanoneu