Virtualna crkva - propovijedi

KRENIMO U KRISTOVO IME

Napomena: ova propovjed namjenjena je spašenima.

Današnja propovijed je i poziv svima vama na Veliki Nalog.
Ma, tko me to sad poziva? Ne ja, već Isus.
Hoćemo li otvoriti svoje Biblije i čitati?
Da, otvorimo sada Marko 16:15-16 kaže:
"I reče im:`Pođite po svem svijetu, propovjedajte radosnu vijest svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasiti će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se."
Posebnu pažnju obratimo na stih 15. Isus nije rekao "ako hoćete", već "IDITE" što znači zapovijed, dužnost da to kao kršćani činimo, da drugima kažemo istinu, da je upoznaju i da ih Istina osobodi (dok se propovjed nastavlja otvorite Ivan 14:6; zatim Ivan 8:31-32).
Isus Krist nas šalje da drugima kažemo da postoji netko tko ih ljubi ljubavlju vječnom, netko tko ih je toliko voljeo da je umro za njih, za naše grijehe bio proboden, za opačine satrt i dalje (citiram doslovno)"...Na njega pade kazna , radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše"(Izaija53:5).
Pročitajte i Ivan 3:16 ali sa srcem, ima li zbilja veće ljubavi od te da tko pol,oži svoj život za nas.
Mnogi kršćane navedene stihove uče napamet ponavljajući ih kao fraze i uzalud.
Sada, u molitvi dopustite Duhu Svetomu da vas vodi i te vam riječi ureže u srce (sjetiti ćete se da vam je isto netko rekao sve te riječi, sjetiti ćete se da ste ih znali, ali niste rekli i drugima, već da ste sjedjeli na talentima- možda ste imali priliku da kažete susjedu o Isusu, a niste...), molite za vodstvo, oslonite se na Njega i govorite:"Bože, oprosti mi što nisam drugima govorio o Tebi i što sam zanemario tu tvoju divnu zapovjed, molim te oprosti mi, predajem sve tebi u Tvoje svete ruke! hvala Ti Oče! Ti me vodi kroz svjedočenje drugima i djeluj da i drugi prime Isusa u svoj život i spasu se. U sveto i moćno ime Isusovo. Amen! "
Sada, kada ste svoje živote predali Bogu i zamolili Ga za vodstvo budite sigurni da će vas voditi i u pravi trenutak vam dati pravu Riječ da kažete drugima da Krist živi, da je uskrsnuo i da nudi spasenje.
Još jedno upozorenje:
Isus kaže: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazre natrag, nije prikladan zaaljevstvo Božje"(Luka 9:62).
Ne obazirite se na ono što će drugi reć, ne obazirite se na svoje prohtjeve... umrite sebi, a živite Kristu.
Da, sada ste spremni, dalje listamo i otvaramo Luka 10:2-3 gdje Isus kaže da je žetva velika, ali malo radnika. Nije li vam čast biti taj radnik koji se odazvao pozivu na Veliki Nalog.
Zato brate, sestro, kreni i reci drugima da je Isus jedini Spasitelj, jedini koji daje život vječni, jedini put ka Ocu (Ivan 14:6).
Na kraju današnje propovjedi pomoliti ćemo se:
"Gospodine, hvala Ti što nas šalješ u svijet , jer žetva je velika, polja se bijele od zrelosti. Hvla Ti za tvoje vodstvo.
Moilimo Te, kao tvoje sluge, daj da sve to proslavlja samo Tebe-Tebe kome jedino slava pripada u sve vijeke.
Duše Sveti, ispuni naša srca, zapali vatru Duha u nama. Hvala Ti.
Slava Tebi Bože!
Ti se proslavi i daj da se ljudi spašavaju, da prihvataju Isusa u svoje živote, daj probuđenje.
U Kristovo ime!
AMEN:ame: "
Braćo i sestre, krenite već sadfa u Kristovo ime.
Bog vas blagoslovio!

________________________________________
www.cce.hr
www.ecst.hr
________(mnoge još )____________________________
Dobro došli!

Lonnie Melashenko


"Abrahame… Abrahame!"
"Tko si ti?"
"Ja sam Gospodin!"
"Što želiš?"
"Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati." (Postanak 12,1)
Abraham se uhvatio Božjih obećanja i krenuo na životni put kao najveći putnik u povijesti spasenja. Nije ni pomislio da će sljedećih sto petnaest godina provesti putujući po Obećanoj zemlji i živjeti ni od čega drugoga osim od obećanja.


Prema časopisima Newsweek i Time mi živimo u svijetu lažljivaca: od Downing Streeta 10 (rezidencije britanskih premijera) do Bijele kuće, od Ottawe do Kremlja. Živimo u društvu u kojemu više nikome ne možete vjerovati zato što krši obećanja.

Jeste li ikada došli u iskušenje da posumnjate u bilo koje od Božjih fantastičnih obećanja? Jeste li kad razmišljali o Isusovom posljednjem obećanju: "Da, dolazim uskoro"?
Zašto Abrahama smatramo takvim velikanom? Zašto su njemu dana obećanja tako posebna da predstavljaju srž Postanka? Tako dalekosežna da je tek cijela Biblija u stanju ispričati ostatak priče i da će cijela vječnost biti potrebna kako bi se ostvarila? Pođimo do velikog vrhunca izvještaja o Abrahamu u Postanku 22. poglavlju. Abrahamu je 120 godina. Bog je cijelog života strpljivo radio na njegovim pogreškama (ne samo jednoj): dvanaest dugih poglavlja živopisnog opisa. Sada je nastupio posljednji čin drame.
"Abrahame!"
"Da, Gospodine!"
"Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka… i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu." (Postanak 22,2)
"O, Bože! Ponovi mi to", moli Abraham. "Jesam li te stvarno razumio? Reci da me to ne vara moja podmukla dob, da se ne radi o ružnom snu." Ali odjeka nema.
Abraham budi dvojicu slugu i žuri u Izakov šator. Uklanja zastor na ulazu i ulazi da bi kleknuo. U praskozorju jedva razaznaje crte svog snažnog, mladog sina obećanja. O, kako voli tog mladića!

Četiri čovjeka putuju prema sjeveru. Nitko ne govori. Ovo je najupečatljivija i najrječitija šutnja u cijeloj literaturi. Nabrano čelo. Kretanje tijela. Abrahamove zabrinute usne mole neizgovorenu molitvu: "Gospodine, progovori mi kao ranije. Ti znaš koliko puta si to činio u mojoj bolnoj prošlosti. Vodio si me korak po korak i boreći si se sa svojim strahovima, naučio sam da si mi prijatelj."

Abrahamove se misli vraćaju na strah koji je osjećao kad je prvi put došao u Obećanu zemlju. glad. Vađenje šatorskih kolaca. Odlazak u Egipat. Snalaženje u životu.
A kad se približio Egiptu, pogledao je svoju prelijepu ženu i rekao: "Saro, bojim se. Slušaj, da mi spasiš život, laži faraonu." Njegov strah ga je uvalio u još veću nevolju. Saru su odveli u kraljev harem. No Bog se pokazao vjernim.
Abraham se sjetio jedne druge noći, kad je molotovljevim koktelom napao Kedor-Laomera i palestinsku pograničnu ophodnju. Vratio se kući tako potresen da mu se Bog morao javiti u viđenju (vidi Postanak 15).
I sada, na putu prema Moriji, opet se osjeća tako izgubljeno.

Naravno, Sotona je tu sa svojim pritiscima. "Abrahame, nisi ti nikakav čovjek vjere. Sjećaš li se tvog sastanka s Hagarom? Uzdao si se u pravednost svojom muževnošću. U spasenje svojom spermom. Ovo putovanje u Moriju? I misliš prinijeti ljudsku žrtvu nakon svih tih godina propovijedanja neznabošcima? Ne, Abrahame, vrati se kući."
Abraham se moli cijelog dana. Cijelu se noć bori sa svojim mislima. Kad se ujutro pomalja sunce, njegove se suze miješaju s prašinom palestinskog tla.

Jeste li ikada bili uplašeni? Tako paralizirani da vas je spopao užas?
Meni se to dogodilo u lipnju 1978. Imao sam trideset i jednu godinu. Zastrašujuća riječ: rak. Melanom. Četvrti stupanj. Nikad neću zaboraviti kako smo moja supruga Jeannie i ja strovalili na koljena i povikali: "O Bože, ne! Bojimo se. Hoću li umrijeti? Gospodine, progovori nam!"
A nedavno problem s arterijom, trebao sam umrijeti još prije godinu dana. Devet mjeseci strahovite tutnjave u glavi. Liječnici nisu mogli ustanoviti o čemu se radi dok specijalisti na sveučilištu Loma Linda nisu dijagnosticirali rijetku "duralnu fistulu", u pravo vrijeme da mi spase život dok sam se nalazio na kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Devet mjeseci smo se Jeannie i ja borili s Bogom.
Zahvaljujem Bogu za Crkvu koja se u cijelome svijetu molila za mene, jer me Božja čudotvorna sila sačuvala tijekom dva zastrašujuća razdoblja. Bili smo traumatizirani. No Bog je vjeran. Jeannie i ja pozvali smo se na Psalam 34,5: "Tražio sam Jahvu, i on me usliša, izbavi me od straha svakoga."

Abraham je bio u strahu. Odjednom se budi od svojih misli i shvaća da su on i Izak s dva pratioca putovali cijeloga dana i da je vrijeme ponovno se ulogoriti za noć. Nakon večere Abraham se povlači od logorske vatre, kleči i počinje moliti kao nikada ranije: "O Bože, molim Te! Progovori mi još jednom. Gospodine, Ti znaš da Te ljubim. Ali moj sin – obećanje! Moj jedinac – strašno se bojim!"


Dok se moli, Abraham se prisjeća onoga što je naučio unatoč svojim porazima i moralnim padovima kad je odlučio ne pouzdati se i kako se Bog umiješao. Bog je bio vjeran. Uvijek iznova Bog bi nagradio Abrahamovu vjeru unatoč njegovim strahovima i padovima.
Prisjeća se vremena kad je čak raspravljao s Bogom. Toliko je bio iznerviran s Božjim obećanjem da je za vrijeme rasprave rekao Bogu: "Bože, Sara je nerotkinja. Smislio sam logičan, legalan način da Eliezera učinim baštinikom obećanja."
Raspravljati s Bogom. Prigovarati. Protestirati. Usuditi se postavljati pitanja. Začudo, Bog ga je i dalje volio.
Bog mu je rekao da Mu je draga ova dublja razina prisnosti. Strpljivo se nasmiješio: "Uzdaj se u mene. Ti i Sara imat ćete svoga sina – ne Jišmaela."
Abraham se sjetio kako je konačno popustio i jednostavno uskliknuo: "O, Bože, pobijedio si. Rekao si i ja Ti vjerujem." "Abraham povjerova Jahvi i on mu to uračuna u pravednost." (Postanak 15,6).


Abraham se prisjeća nečega za što se može uhvatiti. Sjeća se kako je Bog s njim načinio savez (Postanak 15). Bog se zakleo; zakleo se životom da će izvršiti svoja obećanja.
Abraham se prisjeća trenutka kad je rasjekao žrtvene životinje i metnuo sve pole jednu prema drugoj, i kako je Bog sišao i prošao između dva reda mrtvih životinja.
Bog se zakleo kletvom samooptuživanja (zazivanjem prokletstva na sebe samoga): "Ako ikad prekršim svoja obećanja, neka moje tijelo bude raskinuto kao što su raskinuta tijela ovih životinja. Upravo zato što sam Bog, svoja ću zavjetna obećanja ispuniti. Uvijek. Zauvijek."

Ovo obećanje raste s kozmičkim značenjem kroz cijelu povijest spasenja. Bog se zavjetovao smrću koja je predstojala na Golgoti, gdje je svojim vlastitim životom zapečatio svoja obećanja, obećanja koja odjekuju kroz koridore vremena u cijelom Novom zavjetu. Sve do drugog Kristovog dolaska. Do uskrsnuća. Do ponovnog sastanka. Do neba. Do vječnog života.

Abraham je učio hoditi i razgovarati s Bogom. Kad je otpočeo s ovim procesom, učio hoditi vjerom u Uru i Haranu, nije bio spreman popeti se na brdo Moriju. Ali sada je bio.
"Treći dan Abraham podigne oči i opazi mjesto izdaleka." (Postanak 22,4)
Morija. Abraham zna da ga Bog tamo čeka. Posljednji problem; završno utiskivanje u Abrahamov um i dušu nečega što se zove "vjera". Stari je čovjek umoran. Noćima nije spavao. Srce mu krvari. Gotovo sto i dvadeset godina jedva je imao vjere živjeti imajući pred očima obećanje. Odakle mu vjera da obećanje stavi na žrtvenik i ugasi jedino konkretno doživljeno ispunjenje obećanja?
Na koncu je sve gotovo: vatra, žrtvenik, drva. Osim janjeta. Nema čuda. Nema glasa s neba.

Ovo je najteža stanka u planu spasenja. Izak se okreće ocu za pomoć. "Oče, što sada? Gdje je janje?" Ovo je najveće pitanje svih vremena.
Abraham davno prije Ivana Krstitelja ukazuje na njegovu izjavu u Novom zavjetu: "Evo Jaganjca Božjeg!" (Ivan 1,29) U apsolutnoj vjeri Abraham odgovara: Bog će već providjeti…" (Postanak 22,
Abraham nije svjestan da su upravo to riječi kojima ga Bog sto godina pokušava naučiti. U svakoj prilici Bog će providjeti.
Polako starac ustaje i prilazi žrtveniku. Svoje dršćuće ruke stavlja na Izakova ramena i privlači ga k sebi.

Abraham mora poći jednim od dvaju putova. S jedne strane potpuno pouzdanje.
A s druge? Strah. Odbacivanje svih svojih ranijih iskustava s Bogom tijekom četrdeset i pet godina. Sve nade i obećanja za koja se hvatao na svakom kilometru svog puta od Harana, sve halucinacije, uključujući činjenicu da mu se sin nije rodio kao čudo.
Abraham donosi odluku. Uz krupne vrele suze koje mu se slijevaju niz lice Abraham izjavljuje: "Izače, sine moj ti si ta žrtva."
S užasom i zaprepaštenjem Izak se sav počinje tresti pri odbojnoj pomisli. "Dijete na žrtvu? Ne, oče!" Tako je Izaku bilo lako d aga odgurne i da ode.
Ali najveću čast koju je ijedno dijete ikada ukazalo roditelju, ukazao je Izak Abrahamu.

Izak s pouzdanjem gleda u ove ljubavlju, suzama ispunjene oči i zna da je njegov otac čovjek Božji.
Izgovorene su posljednje riječi ljubavi.
Posljednji poljubac.
A onda, stavljajući na žrtvenik svoju jedinu vidljivu nadu u budućnost, Abraham diže nož i njegova se ruka počinje spuštati, kad je iznenada zaustavlja nevidljiva sila.
A onda glas: "Abrahame" Abrahame! Stani! Dosta je! Nisi mi uskratio svog sina, svog jedinca." (Postanak 22,11.12)
Obojica se grle i plaču od ljubavi i olakšanja. Zatim čuju šuštanje koje dolazi iz grmlja. Obojica se okreću i gledaju. Boj je providjeo janje. Bog je želio biti siguran da je Abrahamu stvarno bilo stalo do Njegove zamjene (umjesto svoje vlastite) prije nego je dopustio Abrahamu da je vidi.

Zašto je Bog od Abrahama zatražio takvo što? Da ga okuša? Da, to je jedan od razloga.
Da nam pokaže kako je vjeri potrebno vrijeme da se razvije? Da, potrebno je vrijeme kako biste se pouzdali u nekoga koga jedva da i poznajete; uzdali se u njega sa svojim domom, suprugom, obitelji, poslom i budućnosti.
No postoji mnogo značajniji razlog. Cijeli je svemir tijekom sto dvadeset godina, a posebno posljednja tri dana, usmjerio pozornost na Abrahama i Izaka.
Dvije tisuće godina ranije u Edenu (Postanak 3,15) Bog je cijelom svemiru objavio svoj plan otkupa čovječanstva. Dopustit će svom dragocjenom Sinu da umre kako bi ljudima i ženama omogućio povratak u božansko obličje koje im je bilo namijenjeno.

Ovdje, na brdu Moriji, Bog Otac uzeo je Abrahama i Izaka kao veliku pouku o osobnoj agoniji kroz koju će Bog prolaziti da spasi čovječanstvo. Abraham i Izak su postali uzorak Boga Oca i Boga Sina.
I gotovo dvije tisuće godina kasnije na tom mjestu, na brdu Moriji starog Jeruzalema, jedan drugi Otac i Sin uspjeli su se na isto brdo. I kad su stigli na vrh, taj je Sin, također, dragovoljno položio svoj život.

Samo ovaj put nije bilo ruke koja bi posegnula i rekla: "Dosta je!" Ovaj put se nož duboko zabio u srce, ne čovjeka, već u samo srce Božje. Bog je otišao u podzemlje i grob zato što je vjeran svome obećanju: "Bog će već providjeti janje za žrtvu."
Jedina najvažnija vijest koju možemo propovijedati – posljednja vijest umirućem svijetu – jest Božji karakter ljubavi: Bog će providjeti.

Pavao nam u Rimljanima 4. i 5. poglavlju kaže da smo subaštinici s Kristom. Imamo jednako pravo na nasljedstvo kao i Krist. Zamislimo: ući u Božju prijestolnu dvoranu s istim pravima kao Krist. Jednoga dana ćemo sjediti na Božjem prijestolju. Isus je obećao: "Pobjedniku ću dati da sjedne sa mnom na mome prijestolju." (Otkrivenje 3,21).
U Hebrejima 11, toj čudesnoj "Aleji vjere" piše da bez obzira tko ste, za vas važi obećanje: "Jer je Bog nešto bolje predvidio za nas: da bez nas ne postignu savršenstvo." (stih 40)

Bog večeras kaže svojoj crkvi u svijetu: "Imam plan za vas. Imao sam plan za Abrahama, Izaka i Jakova. I Isusa. I Pavla i Martina Luthera i Williama Millera. Ali obećavam: Neće se ostvariti dokle ne dođete tamo." Ljubite li danas Isusa? ljubite li Oca? Zašto mu to ne bismo rekli dok se molimo?

Jahači kamila posjećuju bebu


Propovijedi
Približava se vrijeme Božića. Po mnogima najljepšeg i najvažnijeg, uz Uskrs, kršćanskog blagdana. Ali dali većina ljudi zna što je pravo značenje Božića? Da li je smisao u primanju i davanju poklona osobama koje su nam bliske? Da li je smisao u dobroj trpezi i dobrom društvu? Primjetno je da većina ljudi u ovom vremenu propušta najvredniji poklon od svih - Isusa našeg Spasitelja. Većina ljudi svojim ponašanjem ustvari odbija Krista koji se danas hoće roditi u njihovim srcima.


Biblija na svojim nadahnutim stranicama bilježi izvještaj o grupi ljudi koji su shvatili pravi smisao Božića. Hajdemo u Matej evo Evanđelje i čitajmo izvještaj o mudracima. Matej 2,1.2: "Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: 'Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.'"

Grčki jezik koristi oblik glagola koji označava kontinuirano djelovanje, stalnu akciju. Mudraci nisu postavili samo jednoj osobi to pitanje. Oni su pitali svakoga koga su sreli. Mora da su bili šokirani kada izgleda da nitko nije znao o čemu oni govore. Istočni "Einsteini" su vidjeli novu zvijezdu na istoku. Ne na istočnom nebu nego su je vidjeli iz istočne zemlje. Zvijezda je bila na zapadnom nebu, krećući se prema Svetoj zemlji. Oni su bili znanstvenici koji su istraživali zvjezdani kozmos tražeći razumijevanje nebeskih misterija. Oni su primijetili pojavu zvijezde iste noći kada se ona pojavila i ispred pastira.

Ova nova pojava je zapravo bila grupa svijetlih anđela. Mudraci su proučavali ovu pojavu nekoliko dana. Bog im je u snu poslao informaciju da trebaju slijediti zvijezdu i ona će ih voditi do mjesta rođenja Princa svemira. Poput Abrahama, oni su krenuli ne znajući kuda idu (Hebrejima 11,.

Oni su si uzeli vremena da se pripreme za to putovanje. Kada dolaziš služiti Spasitelju nikada nemoj doći praznih ruku. Oni su sakupili neke od najvrednijih darova te zemlje kako bi ih poklonili Isusu. Mudri ljudi i danas donose darove Bogu, zar ne? Donesi Mu svoj desetak, svoje darove, svoje srce, svoj život.

Pitanje: Koliko mudraca je ondje bilo? Tri? Sedam? Tko kaže da ih je bilo tri? Biblija to ne kaže. Mnoge sluge i čuvari su vjerojatno putovali s njima. Neki od njih su možda bili i kraljevi. "K tvojoj svjetlosti koračaju narodi, i kraljevi k istoku tvoga sjaja." (Izaija 60,3). Zamisli kralja Mongolije, Indije i Kine kako dolaze da se poklone djetetu Kralju.

Njihov put je dug i težak. Možda između 500 i tisuću milja. Kroz cijelu pustinju na leđima kamila. Prešli su stotine kilometara da vide Isusa. Neki danas čak neće doći da budu u crkvi iako se nalaze u istom mjestu gdje je i crkva. Stanovnici Betlehema su spavali dok su se mudraci klanjali njihovom Kralju. Jesmo li mi drugačiji nego stanovnici Betlehema? Ostaješ li spavati dok bi trebao služiti Bogu u crkvi?

Većina od nas danas dolazi u crkvu u svojim udobnim, zagrijanim automobilima. Mudraci su putovali u karavani kamila i čak nisu putovali ni s blagoslovom sunčevog svjetla. Zvijezde se ne mogu vidjeti danju. Takvo putovanje je bilo sporo. Po danu su spavali i proučavali proročanstva. Putovali su tjednima pod svjetlošću zvijezda.
Zvijezda ih je vodila korak po korak na njihovom putu. Vodila ih je najboljim putem, izbjegavajući razbojnike i nevolje bilo kakve druge vrste. Ako odlučiš tražiti Isusa, možeš biti siguran da će ti Bog pomoći da stigneš do svog cilja. Zvijezda je vodila mudrace toliko brzo koliko su oni brzo mogli putovati. Konačno, zvijezda je stala nad gradom. Ne nad Betlehemom. Nad Jeruzalemom!

"Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime." (Matej 2,3) Vjerojatno su mudraci možda pomislili tijekom svog putovanja kako neće ni moći vidjeti Isusa, pošto će mnoštvo ljudi čekati u redu. Dolazak mudraca u grad i njihovo raspitivanje za novorođenog kralja, stvorili su pometnju. Herod je njihovu posjetu protumačio kao planiranje njegovog svrgnuća s vlasti. Dolazak ljudi na kamilama je donio nevolje.


Matej 2,4 govori o Herodu: "Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih
ispitivaše gdje se Krist ima roditi." Stari Herod nije znao gdje se treba Krist roditi. On nije znao proročanstva. Herod je živio u biblijskoj zemlji, ali Biblija nije živjela u njemu. Nije ništa znao o tako velikom blagu. Ako si rođen u kršćanskoj obitelji, to ti ne garantira da si kršćanin. Samo zato što si imao majku i oca koji su se molili, ne znači da si i ti automatski čovjek molitve.

Stihovi 5. i 6. bilježe odgovor svećenika i pismoznanaca: "U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj - Izraela!" Pri tome su navodili proročanstvo iz Miheja 5,1. Zapazite da svećenici malo pogrešno citiraju Pismo. Zadnji dio nije zapisan u proročanstvima.

Isus je ispunio ovo veliko proročanstvo jer se rodio na pravom mjestu. Zapravo, Isus je ispunio 333 mesijanska proročanstva. Vjerojatnost da se samo osam starozavjetnih mesijanskih proročanstava ispune u jednoj osobi je 10 na sedamnaestu potenciju, ili jedan na prema 100,000,000,000,000,000. Slikovito prikazano, to bi značilo kada bi uzeli toliko broj metalnih novčića, raširili ih po zemlji. Zatim uzmimo i jedan među njima obilježimo crvenom bojom. Zavežimo oči jednoj osobi recite joj da se kreće kuda god želi, ali mora pronaći označeni novčić i reći da je to onaj pravi koji se traži. Kakve su šanse da pronađe upravo taj dolar? Iste kao i kad su proroci napisali tih osam proročanstava, koja su se obistinila u jednom čovjeku, od njihova doba do današnjeg dana. Zadivljujuće, u Isusu se je ispunilo preko 330 proročanstava.

Herod je bio zabrinut. Nedavni događaji, uključujući i govorkanja da je Zaharija primio viziju (Luka 1,22) i izvještaj o posjeti pastira, kao i nedavno proročanstvo starog Šimuna, nagovijestili su da je novi kralj došao. Herod mora brzo djelovati. Njegov motiv u traženju Isusa je ubojstvo. Što je tvoj motiv?

"Tada Herod potajno dozva mudrace i sazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: 'Pođite, reče, i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.'" (stihovi 7.i 8.). Herod je imao loše motive zbog kojih se interesirao za Isusa. On je htio uništiti Isusa. Imperator August je jednom rekao: "Sigurnije je bilo biti Herodova svinja, nego Herodov sin." Nije ni čudo što su se svi zabrinuli kada je Herod počeo sakupljati obavijesti o Isusovom rođenju. On je htio ubiti Isusa. Herod je bio omraženi Edomac, potomak Ezava, ne Jakova. Vladao je željeznom rukom.

"Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom." (stihovi 9.10) Nakon što su razgovarali sa Herodom, oni su nastavili svoj put i zvijezda koju su vidjeli na istoku je stala nad mjestom gdje je dijete rođeno.

Tko je vidio zvijezdu? Vjerujem da su mudraci bili jedini koji su vidjeli sjajna nebeska bića kako svijetle nad Betlehemom. Da je itko drugi to vidio, svakako bi se stvorila gužva. A to nije bio slučaj. Zašto ostali nisu vidjeli anđele? Jeremija 29,13 daje odgovor "Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim." Dvoje ljudi mogu zajedno sjediti u istoj crkvi, biti na istom bogoslužju, slušati istu duhovnu poruku iz Božje riječi. Jedan može biti ispunjen bogatim duhovnim blagoslovima a drugi može otići kući nepromijenjen. Jedan može doći i pronaći snagu u Isusu dok drugi ostaje prazan. Dobivaš što tražiš.

"Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Kad su došli u kuću vidjeli su dijete sa majkom Marijom, pali su na svoja koljena i poklonili Mu se. Otvorili su svoje darove i dali mu zlato, tamjan i smirnu." Zapazite gdje su našli Isusa. Ne u jaslama u štali, ne u nekom hambaru. U kući! Marija i Josip su sada imali kuću. To je bilo dosta tjedana nakon Isusovog rođenja. Isus više nije novorođenče, nego je nazvan "dijete" u 11. stihu.

Istog trenutka su se ti kraljevi spustili na svoja koljena i poklonili se malom djetetu. Nisu previše ponositi ili prezaposleni da ne bi mogli dati čast Isusu. Ne znamo koliko su ostali u Betlehemu. Njihovo putovanje prema Betlehemu i natrag je sigurno trajalo dugo vremena. Oni nisu bili spremni odreći se samo materijalnih stvari u korist Isusa, nego i svoga vremena. Sve su to dragovoljno dali Isusu.

ZLATO - Kako je prikladno da najvrjedniji metal bude darovan Kralju nad kraljevima. Ovaj iznos je financijski osigurao putovanje Josipa, Marije i malog Isusa u Egipat. Darovi mudraca nisu bili jeftini. Svi ti darovi su bili najvrjednija roba toga vremena.

TAMJAN - Ovo je jednako tako bio skupocjen poklon, ulje koje se koristilo za pomazivanje. Svaki Izraelski kralj je bio pomazan. Pa ipak, nijedan predstavnik iz redova svećenstva nije došao da pomaže dijete Isusa. Bog je poslao svoje predstavnike da pomažu Kralja Isusa.

SMIRNA - Ovo je lijepa mirišljava guma iz malog trnovitog drveta. Došla je iz Arabije. Korištena je kao parfem prilikom pripreme za pogreb. Veliko duhovno značenje je da se smirna ne pojavljuje samo prilikom Isusovog rođenja, nego je ona ponuđena Njemu, zajedno sa vinom, na križu, a također je i pomazan njome prilikom polaganja u grob. Krist je rođen da umre. Kakav prikladan poklon.

Takve su darove donijeli mudri ljudi za prvi Božić. Mudri ljudi još uvijek donose darove Isusu. Njihovi darovi su najdragocjeniji. Parfem i zlato su neobični darovi za darivanje djeteta. Ali i ovo je bilo vrlo neobično Dijete. Mudraci nisu stali sa ova tri dara. Vjerujem da su Isusu isto tako dali i svoja srca. Najvrjedniji dar koji možeš dati svom Spasitelju je tvoje srce. Daj svoje srce Isusu sada, možda za prvo vrijeme. A onda nastavi Mu davati svoje srce svakog dana. Predaj Mu svoj život.

"Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju." (12. stih). Oni su bili promijenjeni susretom sa Isusom. Samo jedan Kristov dodir i ti više ne možeš živjeti isto. Mudraci su krenuli drugim putem. Nisu više išli starim putem. Nakon susreta sa Isusom, ti više nećeš ići istim putem. Postati ćeš postati nova osoba. Isus daje novi život. Stari život je prošlost.
Isus je rekao: "Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče: 'Evo, sve činim novo!'" (Otkrivenje
21,5). Jahači deva su išli kući drugačijim putem, i zemljopisno i duhovno. Da li Božić mijenja tebe? Da li te razmišljanje o Kristovom rođenju mijenja? Neki s olakšanjem odahnu kada prođe sve ovo oko Božića. Drugi su, pak, iskusili intenzivnu radost Božića. Razlika između ove dvije grupe je da li si išao za svojim sebičnim zadovoljstvima ili si odavao hvalu i čast Isusu. Hoćeš li stvarno služiti Njemu ovog Božića ali i kasnije?

Ako smijem biti toliko slobodan, vjerujem da će ovi mudri ljudi jednoga dana biti na Nebu. Heroda je mnogo a isto tako i farizeja. Ali, mudraca je malo. Ako smo mudri mi ćemo svojim darovima, svojom energijom, svojim sposobnostima služiti Isusu ovog Božića. Jer Isus je put, istina i život. Sretan Božić!

RAZDOR ILI JEDINSTVO ?

Bilo bi to suviše naivno kad bih vâs, a i sebe, upitao:
što bî i kako završi to tzv.“ateističko bratstvo i
jedinstvo” u bivšoj državi?, ili pak, što ostade od te ideje?, ta svi
više-manje znamo kako je sve to okončalo. Okončalo je katastrofalno zbog
činjenice da je tzv.”ateističko bratstvo i jedinstvo” zamišljeno i građeno bez
Boga, na pijesku (Mt 7,26-27), i uzalud se je bilo mučiti (Ps 127,1).
Ako mi dopustite, upitao bih vas: Je li vam se dogodilo negda
da prijateljstvo ili jedinstvo, između vas i osoba bliskih vama, npr. supruge,
muža, rodbine, prijateljice, kumovâ, susjeda, itd., pukne u tren oka poput
“groma iz vedra neba”?
Možda vam se slično zbilo u nekoj političkoj stranci,
sportskoj navijačkoj grupi, istom klubu, radnoj skupini a možda, nažalost, i u
sâmoj Crkvi, što dakako žalosti Duha Svetoga.
Jeste li se s tim događajem neugodno iznenadili i možda
zapitali: ma, kako je to uopće moguće nakon tolikih godina? Mislili ste da se
to vama ne može tako lako dogoditi, pa bili ste tako reći poput “jedne duše”.
No, nažalost, prijateljevanje kao da je u vodu potonulo ili kako bi ljudi rekli
- isparilo je!
Morali smo zaključiti da je stigao neočekivano, nerijetko
prerušen u dobro, ali smo ga osjetili duboko i stvarno u svojoj duši, a često i
vidljivo. Znali ste ,a i ja, da nismo više što smo nekoć mislili da smo -
JEDNO.
Da vas ne držim više u neizvjesnosti, radi se o razdoru.


RAZDOR ne treba nigda zvati, stiže
poput preporučena pisma, njemu smo skloni već od prirodnog rođenja, ali ne
zaboravimo: on pripada djelima tijela (Gal 5,20), stare naravi, prvoga Adama.
No, da ne smetnemo s uma i ovo: nismo li skinuli tog staroga čovjeka? (Kol
3,9).

Prije svega, kako čitamo u 1 Kor 1,10; 11,18, trebamo
znati da ta riječ na grčkom glasi “schizmata”, a na našemu nesloga.
Ona se može pojaviti u raznim mučnim situacijama: svađama, sukobima, razuzdanim
zapitkivanjima prepiranjima, strančarenjima, žučnim raspravama, razmiricama,
zavadama, nesuglasicama, osuđivanjima, itd.
Začetnik i nadahnjivač razdora je naš neprijatelj Sotona,
ali
ni mi -tj. naša stara narav- nije imuna na nj. I ona može dovesti do razdora ukoliko
popustimo, ne odupremo se Sotoni i dopustimo starom našem “egu” da s nama
ovlada. Također, razdor može doći i preko utjecaja iz svijeta, npr.
liberalizma, materijalizma, konzumizma, individualizma i dr. nekršćanskih
nazora.
Osim rečenoga, jedan od glavnih razloga što dolazi do
razdora jest nedostatak ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je ta samovolja,
sebični interesi i oholo mišljenje da smo mi u pravu a svi ostali u krivu. Kada
iz sebe i oko sebe odstranimo praštanje, jer bez praštanja ostane samo prostor
hladne i neobazrive pravednosti u ime koje bi svatko svojatao vlastita prava
naspram drugoga, neminovno dolazi do razdora.
Ali, braćo i sestre, molim vas: Nismo li mi po obraćenju
ili
novom rođenju, raspeli taj razdor, zakopali ga i umrli
starim običajima? Nismo li mrtvi tom grijehu (Rim 6,6-7)?
Ako nismo - još danas s time korjenito raščistimo!
To je rak rana na Tijelu Kristovu koja se mora ukloniti.
Pitate možda kako? - POKAJANJEM!


Zar je Krist razdijeljen? Sigurno nije.
Pa, kako onda, mi koji smo njegovi udovi, možemo i dopuštamo si, a i drugima,
biti razdijeljenima.
Razdor može ući kroz krivovjerje, prepiranja i natezanja
teološka, otpadništvo, raskol, kroz pristranu raspodjelu humanitarnih
sredstava, pristranost utjecajnijim članovima Crkve i bolje viđenima. On dolazi
tamo gdje neki udovi Tijela gledaju s “visine” one dolje (misli se na
novoobraćenike!). Razdor nas posjećuje i zbog naše nezrelosti, tj. tjelesnosti
(malodobna djeca), kad živimo čisto po ljudsku (1 Kor 3,3).
Mi koji se zovemo kršćanima, nismo pozvani da se
nadvikujemo,vičemo i rovarimo. Mi smo usmjereni na nešto drugo: biti pažljivi i
obzirni prema drugima, a ne nametati sebe. Mi smo izabrani za djela ljubavi od
nadnaravnog Gospodina, te stoga, trebamo provoditi ove dane na nadnaravni
način,npr. moliti za neprijatelje, a ne poput naravnih ljudi, tj. svađati se.
Jer, uostalom, kako će oni što su “vani” vidjeti razliku između nas i njih, ako
se i mi sâmi grizemo?
Mislim da nema tog grijeha kojem su kršćani - osobito
“gorljivi kršćani”, kao što sam i sâm - tako skloni kao kritiziranje drugih.

Vjera nekog kršćanina može u mnogo kojem pogledu biti
slaba, nezrela i neupućena. No, treba ga dočekati s toplinom, ne uvlačiti ga
odmah u rasprave o onim pitanjima života u kojima je on još uvijek neoslobođen
(Iv16,12). Tko uživa veću slobodu (zahvali Bogu i sjeti se da nisi oslobođen
svojim zaslugama) ne smije prezirati drugoga kao duhovno nezreloga. Nije na nama da sudimo jedan drugoga, jer ako tako radimo morali bi paziti da ne budemo sami istim
aršinom osuđeni. Mi smo pozvani voljeti i moliti da ne padnemo u napast, ne
suditi prerano prije nego dođe Gospodin.
Mi smo dužni slaboga u vjeri primiti u svoje društvo ne
praveći, dakako, kompromise s grijehom, nositi bremena jedan drugoga, u duhu
blagosti ispravljati, ali dozvoliti i da nas sâme
netko ispravi. To je BRATSTVO! Tim djelima
se proslavlja naš zajednički nebeski Otac.


Kad govorimo loše o našem bratu i
sestri, zacijelo zaboravljamo da istovremeno govorimo zlo i o Gospodinu čije
ime i oni nose. Radije pomažimo slabijemu. To je proces, koji se ne smije
požurivati. Trebamo interese drugih pretpostavljati svojim vlastitim (Fil
2,3-4). Svijest da smo dužnici jedni drugima ide ukorak s pozivom na bratsku
uzajamnost.

Mi trebamo slabe ne udaljiti od Crkve, već ih više
približiti. Nas je Krist naučio svojim primjerom kako se to čini. Mi nismo izabrani ispuniti Mojsijev zakon, već
je pred nama uzvišenija meta -Kristov zakon ljubavi- tj. ljubiti i poštivati bližnjega kojega vidimo kao samoga
sebe.
Stoga, da ne bi danas ostali gladni, pročitajmo sljedeće
stihove:
"1 Zaklinjem vas dakle ja,
sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite
dostojno poziva kojim ste pozvani! 2 Podnosite jedni druge u ljubavi; 3 trudite
se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! 4 Jedno tijelo i jedan Duh - kao što
ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! 5 Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan
krst! 6 Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!" -
Ef 4,1-6.

Iz ovoga što smo pročitali, jasno je na što nas Biblija
poziva. To je poziv k JEDINSTVU.
Ono nije utemeljeno na krvnoj vezi, rasi, naciji,
ideologiji, strukturama i sl. To jedinstvo je otajstveno i temelji se na Kristu
Gospodinu. Simbol tog jedinstva jest Tijelo, sastavljeno od različitih udova,
ali ipak jedno. Ovdje se ne misli na članove društva nego udove Krista kao fizičkog pojedinca. Potom, simbol tog jedinstva vidimo i u
Večeri Gospodnjoj (1 Kor10,16-17), gdje taj kruh, samo jedan kruh, koji
blagujemo stvara jedinstvo. Riječ je o jedinstvu koje nadilazi čistu izvanjsku
povezanost koja bi proizlazila iz suradnje u zajedničkom poslu radi zajedničkog
cilja. Potom, simbol tog jedinstva vidimo i u slici o braku Ef 5,22-23, koja
također pokazuje da se radi o istom nadnaravnom jedinstvu. Ipak, ne zaboravimo
da mi (vjernici) i Krist nismo fizički sjedinjeni kao žumanjak i bjelanjak
jednog jajeta. To je duhovna stvarnost.

Ovo jedinstvo o kojem je danas riječ je djelo Gospodina koji ga je ostvario u svome
tijelu, jer je na križu, pateći, usmrtio neprijateljstvo i razdor. Na tom raspelu On nas je pomirio s Bogom i, prema
tome, moramo biti izmireni i međusobno. Temelj je, dakle, postavljen. No, mi
smo dužni u ovom hodu -kroz pustinju, prema obećanoj domovini- svim silama
raditi i da ga ne poremetimo s našim djelima, da to jedinstvo sačuvamo.


Da bi J. sačuvali potrebna nam je
poniznost. Ponizan vjernik priznaje da je primio sve što ima od Boga (1 Kor
4,7) i nema razloga da se hvasta ili nadimlje. Međutim, ako je ponizan, to ne znači da je otirač (krpa) i bez
dostojanstva, jer mi smo stvoreni na Božju
sliku, dakle, budimo gospodari sebe (Tit 1,
Ako drugima iskažemo poštovanje, prepoznajući njihovu
unutarnju bogomdanu vrijednost time ćemo promicati J.
Tijela Kristova. Sve će se promijeniti ako naučimo vidjeti u drugome kršćaninu
“brata za kojega je Krist umro” (1Kor 8,11). Ako budemo polagali manje pažnje
na svoja prava, što je blagost; ako se dadnemo u “ruke” Duha Svetoga da nas
vodi i ispunja; ako budemo tolerantniji ili strpljiviji prema tzv. “teškim i
neugodnim”(kao što sam i sâm); ako budemo ljubili bližnjega, moći ćemo raditi
sve, jer smo ispunili Zakon.
Jeste li primijetili u ovom tekstu da jedan jedini Otac
stvara obitelj, jedan Gospodin Isus Krist stvara jednu
vjeru, nadu i krštenje a Duh Sveti stvara jedno Tijelo, i sve nas povezuje. Mi
smo pozvani da sačuvamo J. i na vidljiv način: tako će nas prepoznati da smo
Kristovi učenici.
Kad govorim o J., ne mislim pod tim reći organizacijsko
J., oblik bogoslužja, metode službe -gdje može postojati različitost- već
smatram to J. u srcu, umu i volji. Premda smo jedno Tijelo, jedna obitelj, ne smijemo pobrkati to
s beživotnom i bezbojnom jednoobraznošću. J. nije dosadna i statična
jednoličnost, već uzbudljiva raznolikost ili raznovrsnost darova koje smo
primili od Boga.

Prije negoli zaključim, dopustite mi nekoliko upozorenja
- ali prvo sebi, pa onda vama. To činim s navodom iz
Biblije gdje stoji:
"12 Pazite, braćo, da ne bi
u koga od vas srce bilo opako, nevjerno, odmetnulo se od Boga živoga. 13 Pače
hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko
od vas zaveden grijehom. 14 Doista, sudionici smo Kristovi postali ako, dakako,
ono prvo imanje stalnim sačuvamo" ( Heb 3,ss).

Sad kad smo opomenuti, trebali bi se -svatko za sebe-
ponizno zapitati: “Gospodine, ´da nisam ja taj´(Mk.14,19)
koji unosi i stvara RAZDOR, i s time izdaje Tebe”?
Ako jesmo - zatražimo oprost od Gospodina!

Hvala ti Gospodine što nas upozoravaš, kako se ne bi
uzoholili, kroz Sv. pismo: “Tko misli da stoji, neka pazi
da ne padne!”(1 Kor 10,12).

Draga braćo i sestre,

Sačuvajmo JEDINSTVO koje nam je Gospodin
darovao!

Božji blagoslov vam želim.
Brat Ćubela.

http://pentekost.editboard.com/praktieni-zivot-crkve-f3/virtualna-crkva-svjetlost-evanoelja-propovjedi-t35-15.htm

ZNATE LI, ZNAMO LI?

"... da imamo vječni život?" (1 Iv 5,13), "... da smo spašeni?" (Ef 2,4..
Od ovog pitanja ne možemo pobjeći, štovani čitatelji. Sve i da hoćemo, ne možemo!

Obično mi se dogodi kad upoznam nove ljude, usto kršćane, da ih upitam:
"Jeste li spašeni kad se već krstite?" Evo nekih odgovora:
"Pa
nisam niti čuo da se može biti spašen dok sam još na zemlji (...) kako
zaslužim, tako će mi biti (...) ne znam o čemu to vi pričate? (...)
jesam, ali ne u potpunosti (...) eto, kao da si ti spašen pa mene
provociraš, kloni se ćorava posla! (...) kad dođe Sudnji dan, onda ću
znati ...", itd. Vi ćete ovomu dodati i vaše osobne odgovore.

Ne znam jeste li primijetili da se ja obraćam onima koji na neki način
ispovijedaju vjeru u Sv. Trojstvo, dakle, ne obraćam se onima koji nisu
čuli za Krista Spasitelja ili Ga čak psuju. Takvi su još ili već mrtvi.
Kao što je Ivanova posl. upućena već vjernicima, tako i ovaj članak
pretpostavlja da ste već kršćani. No, čudi me to što se mnogi vode kao
takvi a da ne znaju da imaju život vječni. Ako ste i vi jedan od
takvih, onda je ovo kao skrojeno za vas.

Stoga, recimo ovo: i
Ivan i Pavao pišu da budemo sigurni u svoje spasenje. Kako to i odakle
onda toliko neznanje o sigurnosti spasenja? Nisam tu da sudim ikoga:
možda je propust u vama što ne čitate Bibliju da bi se nahranili; možda
propust i nemar crkv. starješina koji su zanemarili svoj primarni
poziv: "... da priprave svete za djelo službe, za izgradnju Kristova
Tijela" (Ef 4,11-14). No, sigurno znam što hoću: navijestiti Radosnu
vijest onima koji još nisu sigurni u svoje spasenje.

Vječni
život je besplatan dar koji Bog daruje onima koji uzvjeruju u Njegova
Sina. To je sadašnji posjed! On se ne zarađuje, već zahvalno prihvaća.
U trenutku kad dodajemo bilo koje vlastito djelo kao sredstvo za
dobivanje vječnog života, spasenje više nije po milosti (Rim 11,6). Za
razliku od djela, vjera isključuje hvastanje (Rim 3,27). Zato se više
ne zbori: "Radimo/ljubimo da bismo bili spašeni, već radimo smjerno
dobra djela zato što smo spašeni".

Onaj koji je spašen, a vi bi
to trebali znati, "razapet je s Kristom" (Gal 2,19). Što to znači? Pod,
a) razapet čovjek gleda u tri smjera: pravo, desno i lijevo, ali ne
može unatrag (prošli život, odvojen od Krista, nespašen!); b) razapet
se oprostio sa svijetom, vragom i starim čovjekom, tj. ne vraća se
starom "mužu", jer je mrtav; c) razapeti nema više svojih planova, već
je u rukama Božjim, kupljen je skupocjenom krvlju Kristovom. "Neka mi
bude po riječi tvojoj" (Lk 1,38), reče Gospodinova majka, uzorita Marija. Odgovorimo i mi tako!

Bog nas je spasio ne zbog neke naše možebit zasluge, već zbog Njegove
neizmjerne naklonosti - milosti. Mi kršćani smo spomenici vječne Božje
milosti. U tom procesu spasenja, mi ipak činimo i svoj korak, jer
premda "nas je Bog stvorio bez nas, nije nas spasio bez nas", tj. našeg
slobodnog pristanka. Priznali smo svoj grijeh odmetništva, pokajali se
i vratili Izvoru - Bogu.

Dobra djela koja trebaju slijediti su
prijeko nužna za spasenje - ali ne, doduše, kao temelj (sredstvo)
spasenja, već kao dokaz istoga. Pokažimo to iskustvo drugima! Kako?
Riječima i djelima. Nek' nas čuju i vide tko smo!

Spašeni nema
više bremena grijeha, savjest mu je čista, nema više straha od vječne
kazne, ne boji se umrijeti, jer ga čeka onkraj Uskrsli. Kažu neki: ni u
što ne možemo biti sigurni s ovu stranu groba. No, sigurnost i
poniznost međusobno se ne isključuju. Sv. pismo svjedoči da smo
spašeni, ne da smo se spasili bez Krista. Oholost, stoga, leži u
sumnjičavosti prema Božjoj Riječi, a ne u pouzdavanju u Nju.

Dao vam Bog tu sigurnost da i vi kažete poput Isusa: "Danas je došlo
spasenje ovoj kući" (Lk 19,9). Bog nas nije uzalud "oživio", "posadio
na nebesima u Kristu", "uskrisio"; ne čeka se Sudnji dan da bi nam se
to objavilo. Spasenje je već tu, prve plodove Duha imamo i s nadom
idemo naprijed, surađujući s Duhom Svetim, kako bi zadobili otkupljenje
i našeg tijela - potpuno spasenje.

Božji blagoslov vam želim!
Vaš brat Ćubela.

NUTARNJA BORBA
Kršćanin u stanju napetosti i rastrganosti

Obično kad želim bolje upoznati nekog čovjeka - bilo obraćena ili neobraćena - pitam ga da li je on u nekoj vrsti borbe, rata, sukoba i sl. Neobraćeni čak i ne zna o čemu govorim, gotovo da nema pojma, jer dok ga pitam nije u fizičko-vanjskom ratu. A s obraćenima kad pričam o toj temi, čini mi se da još “spavaju”, ne znaju dovoljno o toj važnoj problematici ili se bore; ne znaju to opisati, dakle, u nekoj su vrsti zbunjenosti.

Ova tema tiče se svakog čovjeka, a osobito nas vjernika, univerzalna je i aktualna cijelog života, pa je zbog toga vrlo zanimljiva i nužna. No prije nego pređemo na stvar, što se tiče nas obraćenih, dopustite mi da se osvrnem na one koji to još nisu, tj. neobraćeni, kako bi i oni čuli Radosnu vijest da i za njih ima povoljnog rješenja, ako se pokaju i stanu na stranu Božju.

· Nutarnji sukob neobraćenih

Spomenimo jednu stvar, koja se zanemaruje, da nismo samo mi obraćeni u borbi, već su i neobraćeni uključeni u nju, s time da ta njihova borba nije isto što i kršćaninova, o kojoj će danas biti više riječi. Oni npr. ne znaju za iskustvo novorođenja i za postojanje, tj.vodstvo Duha Sv., pa se ne umiju ni predati Duhu milosti i istine; ne znaju za dvije naravi koje se bore u udovima vjernika; znaju samo - dok im je savjest još budna i pokušavaju je odgojiti - za borbu između dobra i zla. No kako imaju zlu narav, dakle, skloni su grijehu, nemaju snage da ponesu svoj teret životne borbe i da razvežu svoj čvor u koji su se slobodnim izborom zapetljali (ćorsokak); ne uspijevaju pobijediti i izići iz te borbe, pa se tako prepuštaju lakšem izboru, padaju u grijeh i to postaje svakodnevna navika. Rekli bismo: “cilj opravdava sredstvo”.

Tu završava kraj eticizmu, tj. sredstvo da se svojim djelima dođe do ravnoteže, povratka u negdašnje stanje raja ili mira nutarnjega. Mi vjernici to zovemo mira Božjega. Neobraćen čovjek želi doći do tog nutarnjeg jedinstva bez pomoći Božje, dakle, on želi to sam postići a to je već oholost. Naša izreka to potvrđuje: “Uzdaj se u se i u svoje kljuse!” On ne uviđa da bez Božjeg duha njegovi napori će biti besplodni. “Oči” su mu zatvorene, jer ga njegov iskrivljeni ponos drži robom svog vlastitog ega. Njegova ga samouvjerenost, samoživost vodi u besmisao ili bespuće. Nesvjestan je svoje pogibelji, leži pod vlašću Zloga. Neobraćen ne želi da si prizna da - od dana kad je prvi put otvorio svoja usta da udahne,
do dana kada izdahne - ovisi o drugome. Mrska mu je riječ biti “ovisan”, jer je preponosan ("prebogat") da bi zvao u pomoć. On želi, budući da za sebe misli da je “sam svoj majstor”, popraviti (zakrpiti) svoje jadno stanje, a to je onda Sizifov posao. Za takvoga može biti, u krajnjoj liniji, bliži i budizam, jer se oslanja na vlastita djela (asketizam), koji je između ostaloga i moderniji od kršćanstva koje traži pokajanje, pouzdanje i ovisnost o Isusu Kristu (poniženom, odbačenom i raspetom).

Čovjek bez Krista ima u sebi “um” i “tijelo” - pod pojmom tijela podrazumijevamo: izvor nižih želja, zemaljski život bez milosti, osobnost čovjeka kojim upravlja grijeh. Dakle, gdje je izlaz (spas) za neobraćena? Izlaz je u priznanju svog neuspjeha, pokajanju i molbi za pomoć, a to je već čin poniženja, što je uvjet za spas. Tako će neobraćeni skinuti svoj ego s prijestolja, a ustupiti mjesto Bogu.Tu gdje je čovjekov kraj, počinje Bog.

· Nutarnja borba vjernika (Rim 7,14-23)

Od onog časa, tj. pokajanja i obraćenja kad nas je Duh Sv. nanovo rodio, naša borbe je započela. Mjesto borbe je u nama samima, tj. u epicentru potresa, a vrijeme je svakodnevno. Sudionici borbe su “tijelo”, s jedne strane i duh, s druge strane. No “tijelo “ i duh nisu dva dijela osobe; po “tijelu” odn. po duhu označuje dva različita usmjerenja cijele osobe. Događaji su stvarni, nema glume, maske su skinute, borba je strašna.

Vjernik je već tada raspet između naravi koja hoće “dolje” i nadnaravi koja hoće “gore”. Njegovo normalno stanje je stanje napetosti i rastrganosti, jer je križanac (hibrid). Njegov nutarnji život, koji je tajanstven za oči javnosti, nije lagan život. Zbog toga se i vanjski život pomalo raspada - što zbunjuje svijet - , a nutarnji jača, ukoliko je u Kristu. Ukoliko je obratno, tj. nutarnji slabi a vanjski jača - što ne zbunjuje svijet - , doživljava kritiku svijeta da nije nimalo bolji od njega i da kršćanstvo kao takvo ne funkcionira.

Dok smo živjeli bez Krista grijeh nam nije puno značio, niti baš smetao, ali od susreta s Kristom grijeh je tek oživio. Prema tome, posljedica grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaje u nama, unatoč iskustvu novorođenja, te nas izaziva na duhovnu borbu. Protiv koga? Protiv istinskog neprijatelja, a taj je naše “tijelo”. Dakle, mi smo svoji vlastiti neprijatelji i to najgori neprijatelji. Zato izbjegavajmo davati lekcije i savjete drugima, već se radije usredotočimo da pobijedimo sami sebe (staru narav)! Nutarnja borba nije ništa drugo doli borba za samosvladavanje. Ukoliko se to ne dogodi, biti će uzrokom svih naših poteškoća u duhovnom rastu, poraza, frustracija i zlovolje.

“Tijelo” će nam biti stalna smetnja sve do smrti ili dolaska Gospodinova. Ono je dobar sluga ali loš gospodar. To ne smijemo smetnuti s uma, a niti činjenicu da će nas Zli stalno uvjeravati da u očajanju predamo više tu borbu i dopustimo samima sebi da nas vodi “tijelo”, i da napokon postanemo “slobodni”, tj. bogovi. Đavao nas želi uvjeriti da naša borba s “tijelom” dokazuje da smo vezani paklenskim verigama i da nećemo uspjeti izići iz nje. A upravo je suprotno: ta borba dokazuje da smo otkupljena djeca Božja i da smo na pravom putu. Važno je u tom nametanju sotonske laži odgovoriti: kad griješimo, ne griješi naša nova narav, već stara. Nova ne uživa i ne ustrajava u grijehu (1 Iv 3,9), već očekuje uvijek, ako pogriješi, pomoć od “zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika” (1 Iv 2,1).

Za nas kršćane nije, dakle, ništa čudno ako smo napeti, jer smo u borbi, kako rekosmo ranije. Mi smo kao strune privezane na dva kraja, između dvije krajnosti svoga subjekta i objektivne stvarnosti. Ta vječna napetost je naša sudba koja proizlazi iz bitî naše slobode, odakle se nadahnjujemo i vučemo svoje poteze. Hoće li prevladati subjektivna samovolja koja se podgrijava napasnikom kao obrambenim mehanizmom iz straha za sebe da nešto ne izgubi ili ćemo se mirno prepustiti objektivnoj stvarnosti dobra, koja proizlazi iz Boga i Božje volje, ima da se vidi i doživi. Dakle, ključno je u sudbi izbora: s Bogom ili mimo Njega, pa čak i protiv njega.

Mi u toj borbi sudjelujemo s tri sastavnice, ali kao cjelovite osobe: razum - sjedište Božjeg zakona, “tijelo” - izvor sebičnih želja, i voljni “ja” kojem je dužnost izabrati između Božjeg zakona ili požudnih želja “tijela”.
Iz toga slijedi da se uzvišenije opire odbačenome (skinutome, ”umrlome” i sl.), vječno prolaznome, nevidljivo vidljivome, istina sjeni i obrnuto.

Nutarnja revolucija je sudbonosnija i tragičnija od vanjske. Mnogi od nas bi više željeli bilo koju fizičku bol od nutarnje borbe i raspadanja. Rad na sebi samome, misli se na duhovno formiranje, uvijek je težak i mučan posao. Sam sebe upoznavati i ispravljati zamara, to je poput “maltretiranja”. To boli, dira u živac. Lakše je nad drugima vladati negoli nad sobom.

Na kraju ovog poglavlja kažimo i ovo: istina se odigrava u čovjeku, koji je od krvi i mesa; u toj borbi i pretvorbi duha, u dvoboju egoističkog i altruističkog, ljudskog i božanskog, ostvaruje se vjernikov poziv.

No kako ostvariti taj poziv, kako izići iz te borbe, kako pobijediti i ne skončati kao obraćeni, pitanja su na koja bi trebali znati odgovoriti i to sprovesti u djela. Da bi to profunkcioniralo, pokušajmo prvo opisati nas obraćene kao vojnike Kristove i dozvoliti da teorija postane praksa.

· Vojnik Kristov (2 Tim 2,3-4)

Po priznanju Isusa našim Spasiteljem i Gospodinom značilo je stupiti u vojsku. Znali mi to ili ne, već smo regrutirani. Otvorena nam je još jedna mogućnost - a to je da postanemo dezerteri, da sakrijemo odoru i pret-
varamo se kako smo netko tko zapravo nije. Dakle, sukladno tom stanju, možemo birati između borbe ili bijega, između vjernosti ili dezertiranja.

Ukoliko se odlučimo za svetu borbu, na koju nas poziva Duh Sv., moramo znati da nećemo proći bez rana i ožiljaka, jer nismo vojnici ako ostajemo bez ogrebotina. U vođenju ovakve vrste borbee nikada ne smijemo upotrebljavati neprijateljevo oružje, npr. putenost, već Gospodinovo - a to je mač Duha i istine (Heb 4,12). Budući da smo na bojištu, a ne na zabavi, malo nam ostaje vremena za izležavanje, pretjerano uživanje, dokolicu, a da ne govorimo o samosažaljevanju.

Moramo se naučiti biti otpornima i čvrstima, a to nećemo uspjeti bez borbe i hvatanja u koštac. Trebamo odbaciti sve što nas spriječava izvršavanju najvažnijeg zadatka Kristova vojnika - pobijediti staru narav.
U svakidašnjim poslovima nema ništa što bi bilo urođeno zlo sve dok ti poslovi ne počnu predstavljati smetnju nama vjernicima. Tada ih trebamo odlučno odbaciti. To znači podređivati vlastite želje u sveobuhvatnom naporu da udovoljimo pretpostavljenom. Odličan primjer podređivanja u sv. borbi jest tekst iz 2 Sam 11,8-11, gdje se vidi što znači djelatna služba: civilni poslovi su podređeni vojničkim. Zaplesti se u poslove ovoga svijeta (tjelesnosti), ustvari, znači prestati se odvajati od svijeta i uortačiti se s njim.

Mi, vojnici Kristovi na dužnosti smo, pa bi trebali spremno iščekivati zapovijedi iz glavnog stožera, ukoliko nismo dezertirali. Naša bi želja trebala biti da ugodimo iz zahvalnosti Onomu tko nas je izabrao za vojnika. Zar nije čast služiti Svemogućem?
Kao vojnici mi se moramo odreći trčanja za užicima pod svaku cijenu, ne zato što bi užitak bio zao, već zato što našu pažnju zauzimaju hitnije stvari. Naša stara narav lukavo traži pukotine u našoj obrani i tamo nas pritišće. U tom slučaju trebamo zvati pojačanje i pomoć. Najbolja i najefikasnija pomoć dolazi od samog Gospodina, jer sva Božja uružja upravo označuju Njega - Spasitelja. Do vijenca ne možemo doći bez znoja i borbe, niti možemo izjaviti: pobjednici smo!, bez borbe. No ...

· Kako pobijediti? (Rim 7,24-25)

Ponekad su novi kršćani - a ni starijima nije mane - zbunjeni time što stvari izgledaju teže no što su bile prije obraćenja. Npr. dolazi do novih problema u utvrđivanju što jest a što nije u skladu s voljom Božjom: nastaju potpuno nova shvaćanja glede naših odluka.

Činjenica da toliko nas o svojim životima, teškoćama i odlukama rijetko razmišlja s vojnog gledišta, golem je razlog mlitavosti, zakržljalosti i neurednosti vojnika Kristova i cijele Crkve. Da bi pobijedili potrebno je znati nekoliko važnih stvari: bez Krista smo jadni i nećemo pobijediti bez Gospodara bitke (1 Sam 17,47); nijedan vojnik se ne bori plemenitije od vojnika koji se bori za onoga kojega voli, dakle: približimo se Kristu Gospodinu, upoznajmo ga i zavolimo ga! On je pravi prijatelj, vođa, pun ljubavi i razumijevanja.

Usmrtimo našu putenost, koja želi razdvojiti ljubavnu vezu s Gospodinom. Ali reći ćete: što znači usmrtiti? Usmrtiti ne znači otkinuti ruku ili iščupati oko, koji nas vode na grijeh; ne znači ni iskorijeniti grijeh, na takvo oslobođenje još trebamo čekati; usmrtiti ne znači ni potisnuti ga; nije to ni tiha i mirna narav, a ni zanimanje za “intelektualno” mjesto “fizičkog”; to je stalna borba protiv “tijela” - odupiranje svemu što nas odvaja od Krista, nadzor nad onim što nam oči gledaju, o čemu um razmišlja i kamo nam naklonosti naginju; to je pažljivo odbacivanje svake zavodljive, grešne misli, napomene, želje, čežnje, djela, okolnosti ili izazova u trenutku kad njihovog postojanja budemo svjesni; to znači oslabiti grijeh “tijela” u našem životu što je više moguće.

Ali nakon ovoga što smo naveli, pitat ćete: pa zar to nije pobjeda vlastitim djelima? Zar nije proturječno onomu što smo ranije kazali? Nije!
Zahvaljujući sjedinjenju s Gospodinom, imamo njegovu snagu i temelj za posve drugačiji način života, tj. posvećen život, ako se dademo u njegove ruke. Dakle, pojačanje i pomoć nam dolazi izvana i ona je natprirodna. Sila Svemogućeg je predviđena za one koji imaju povjerenja u Boga. Ne spuštajmo, stoga, ruke podignute k Njemu! (Izl 17,11).

Traži se od nas da naučimo umirati prije smrti, tako nećemo imati strah od smrti. Trebamo, dakle, htjeti slobodno umirati sebičnim interesima i ciljevima što nisu u skladu s voljom Božjom. “Prezirati” vlastiti život (“tijelo”), kako navodi SP, znači cijeniti nešto drugo beskrajno više od vremenitih stvari. Isto tako znači odricati se iz viših motiva onoga što nas udaljava od Gospodina.

Mi smo kao nečisto zlato. Zlato se treba prvo očistiti od zemlje, a onda ispitati, tj. ispeći u ognju, tada dobije sjaj zlata i blistavost svog ukrasa. To znači, drugim riječima, biti vođen Duhom Svetim.

Razmatrajući Pavlovo naučavanje da je kršćanin umro grijehu, treba naglasiti kako to ne znači da je umro grijeh u njemu. On ostaje. Ono što je drugačije nije pitanje njegove nazočnosti u našem “tijelu”, nego njegov položaj (više nema vlasti nad nama) i naš odnos prema njemu (više ne trebamo robovati). Ta promjena je duboka, koju nam je priskrbio Isus na križu i donosi nam veličanstveno oslobođenje.

Stoga, mi imamo posve opravdane razloge da u borbu s neprijateljem (naša stara narav) uđemo optimistički raspoloženi. Nama je pobjeda osigurana. Ali ova borba svoj vrhunac dosiže kada mi ponesemo svoj vlastiti križ vojnika.

Pri kraju spomenimo tri vrste vjernika koji su u borbii:
a) vjernik koji je još uvijek pod zakonom tijela je duhovna beba,
b) vjernik koji je pod zakonom uma je u duhovnoj mladosti. On je legalistički poslušan zakonu, no ne srcem. On čini “pravo”, ali ne uspijeva pobijediti, jer nije odvojen od kvasca farizeja.
c) vjernik koji je pod zakonom Duha Sv. duhovno je odrastao. On je poslušan vodstvu Duha jer voli i obožava Boga. Na prvom mjestu mu je Božje kraljevstvo.

· Priznanje

Jadan ti sam ja Gospodine bez tebe. Nisam ništa drugo doli tvoj krvlju kupljeni sluga. Pomozi mi da se u skladu s tim i ponašam! Molim te ponizno u ime Isusovo!

· Ohrabrenje

Ne boj se! Pogledaj, imam oružje za tebe! Drži se blizu mene! Uz tebe sam uvijek ondje gdje je borba najljuća, stoga, bolje je da ostaneš
uza me, nego da se udaljavaš negdje daleko. Slijedi me, moj vojniče! Pođi za mnom!” Amen!


P.S.
Čovjek nije igračka sudbine, “on je sam uzrok, koji ga čini čas zrelom pšenicoma čas suhom slamom” (Irenej Lionski).

Pozdrav bratski.
Smjerno u Kristu brat Ćubela.

ODVOJITE SE!
"Iziđite iz nje (Babilon-Bludnica), narode moj, da vas ne zadese zla njezina te ne budete suzajedničari grijeha njezinih!" (Otk 18,4)

Cijenjeni ,
vjerojatno ćete se upitati: pa nismo valjda separatisti da se odvajamo? Što ta riječ Babilon znači duhovno odn. biblijski rečeno? Što simbolizira i kakve to ima veze s nama?

Prije svega simbolizira svijet ili bolje rečeno duh ovog svijeta, jer " prijateljstvo sa svijetom je neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega" (Jak 4,4). Doista smo i upozoreni da "ne ljubitimo svijeta ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve" (1 Iv 2,15). Mi kršćani živimo u svijetu, ali ne bismo trebali biti od svijeta.
Vidite li da smo stalno izloženi stvarima od svijeta (nemoralne reklame i posteri koji nam uskaču u njedra, požuda tijela, oholost zbog imetka, itd.). Dostatno je uključiti TV i već smo u Svetom ratu, ali duhovnom, molim lijepo!

Drugi neprijatelj našeg kršć. života je bez dvojbe đavao-napasnik. S njim ne trebamo uopće imati posla niti diskutirati, a kamoli ga pozdravljati, "jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i otac laži" (Iv 8,44c). Bolje je da se odvojimo i od njega, ali isto tako kad pogriješimo da se ne koristimo izlikom da je za sve kriv on - crni đavao. A mi?

Sada ćemo dotaknuti onoga što najviše boli: naš ego, tj. ja, starog čovjeka, neprijatelja br. jedan. Zar se ne trebamo odvojiti od djela tijela: bludnost, svađa, sebičnost, arogancija, razuzdane gozbe ... (Gal 5,19)? Zar smo zaboravili krštenje u vodi i tekst: "Naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu" (Rim 6,6)?
Mi bismo kao kršćani trebali paziti da nas netko ne zavede filozofijom antikršćanskom, odbaciti od sebe sramotne riječi, odjenuti se u ljubav, ustrajati i bdjeti u molitvama, biti zahvalan Bogu jedinom za sve.

Čini mi se da poslije ovoga imamo dosta toga poraditi na sebi (ne na drugomu!). Ne možemo, stoga, reći da smo bez posla! Svatko treba uzeti svoj križ i za Isusom. Kako možemo suditi druge za njihove mane, kad smo i mi sami s manama (krećem od sebe samoga!)? Jeste li ikada primijetili da kada ispružimo kažiprst prema nekomu, ostala tri prsta pokazuju prema nama?

Sad u ovo božićno vrijeme, kad se organiziraju "Božićne večere" od strane poduzeća i poslodavaca, sa svrhom da se društvo zabavi, gdje sudjeluju raznorazni karakteri, svjetonazori i filozofije, pazimo se da ne sudjelujemo u djelima Babilona! Pitam se: kako nazdraviti s onim preko puta stola koji uz riječ "živio!", (o)psuje Boga? Ja ne uspijevam još to dvoje pomiriti, a vi?

Dopustite dobronamjerni savjet: odvojimo se, ali se ne izolirajmo!Treba ovoj zemlji netko tko će biti sol i svjetlo, bez toga bismo obljutavili i tapkali u mraku. A tko je taj, ako nije onaj koji pripada Kristu - kršćanin.

Svima koji pripadaju tom novorođenom Spasitelju, želim od sveg srca blagoslovljeno božićno vrijeme!

Smjerno u Kristu brat Ćubela.

Obracajuci se jevrejskim duhovnim vodjama Isus je usporedio njih I Jerusalim sa Babilonom o kome citamo u Otkrivenju 18 glavi, ako promotrimo tekst Isus kaze:
Da dođe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji od krvi Avelja pravednoga do krvi Zarije sina Varahijina, kojega ubiste među crkvom i oltarom.
Zaista vam kažem da će ovo sve doći na rod ovaj.
Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! Koliko puta htjeh da skupim čeda tvoja kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila i ne htjeste! Matej 23,35-37


Ovako pise za Jeruslim, otpadnicki grad nekad grad Bozji a sad grad otpada od Boga.

Isus takodje svjedoci u otkrivenju : Ja Isus poslah anđela svojega da vam ovo posvjedoči u crkvama. Ja sam korijen i rod Davidov, i sjajna zvijezda Danica. Otkrivenje 22,16

Na kraju zakljucak o Babilonu jednak je onome o Jerusalimu: “i u tebi se našla krv proroka i svetaca i svih zaklanih na zemlji.” Otkrivenje 18,24

Dakle Isus kaze : Da dođe na vas sva krv pravedna što je prolivena na zemlji od krvi Avelja pravednoga do krvi Zarije sina Varahijina, kojega ubiste među crkvom i oltarom. A onda u Otkrivenju Isus svjedoci za Babilon “i u tebi se našla krv proroka i svetaca i svih zaklanih na zemlji.”


'Ali sam izabrao Jeruzalem da u njemu obitava moje Ime i odabrao Davida da zapovijeda mojem narodu izraelskom.'2. Ljetopisa 6,6

Ako pogledamo kakvu je cast Bog do Jerusalimu ova promjena je zacudjujuca:
Psalam 102,22 da se na Sionu navijesti ime Jahvino i njegova hvala u Jeruzalemu
Psalam 116,19 u predvorjima Doma Jahvina, posred tebe, Jeruzaleme!
Psalam 122,2 Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Psalam 122,3 Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!
Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube! Psalam 122,6
Bregovi okružuju Jeruzalem: Jahve okružuje narod svoj odsada i dovijeka. Psalam 125,2
Blagoslovio te Jahve sa Siona, uživao sreću Jeruzalema sve dane života svog! Psalam 128,5
Blagoslovljen sa Siona Jahve koji prebiva u Jeruzalemu! Psalam 135,21
Nek` se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Psalam 137,5



Kako je doslo do ovakve promjene sto se to dogodilo?

Gle, Gospod, Jahve nad Vojskama, oduzima Jeruzalemu i Judeji svaku potporu, pomoć u kruhu i pomoć u vodi, Izaija 3,1
Jeruzalem se ruši i pada Judeja, jer im se jezik i djela Jahvi protive te prkose pogledu Slave njegove. Izaija 3,8

Kci sionska se poredi sa djevicom dok je bila po Bozjoj volji:
Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega: Prezire te, ruga ti se, djevica, Kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska. Izaija 37,22


Jersalim kci sionska usporedjena sa djevicom ali to se promjenilo zar ne ?

Koga Biblija naziva bludnicom?

I svidje mi se za sve to što učini preljubu odmetnica Izrailj da je pustim i dam joj knjigu raspusnu; ali se ne poboja nevjernica sestra joj Juda, nego otide, te se i ona prokurva. Jeremija 3,8

Prorok kaze: Kako posta kurva vjerni grad? Pun bijaše pravice, pravda nastavaše u njemu, a sada krvnici. Isaija 1,21

Izgoniće vas iz zbornica; a doći će vrijeme kad će svaki koji vas ubije misliti da Bogu službu čini. I ovo će činiti, jer ne poznaše oca ni mene. Jovan 16,2-3

Bludnica je dakle onaj narod koji je otpao od Boga I koji se protivi Bogu kao sto je izrael nazvan bludnicom kao sto je Juda nazvana bludnicom I ko sto je Jerusalim nazvan bludnicom.

Babilon je tajno ime - I na čelu njezinu napisano ime: tajna, Vavilon veliki, mati kurvama i mrzostima zemaljskima. Otkrivenje 17,5

Ako razmotrimo nacin kako je Jeruslim od djevice postao bludnica jasno je da je majka Bludnicama religiozno tijelo ili narod koji je nekad pripadao Bogu ali se odmetnuo.

U ovom pogledu treba vidjeti da su I Tir I Izrael I Juda I Babilon imali u odredjenom trenutku Bozji blagoslov dok su bili odani Bogu. Ovo je jasan primjer crkvama u danasnje vrijeme, a koje su se iskvarile poput Tira , poput Jerusalima poput Babilona da one zauzimaju isto mjesto ukoliko su otpale od Boga.


Otkrivenje 18,23 Svjetlost svjetiljke neće više zasjati kod tebe. Glas mladoženjin i njegove pratilje, neće se više čuti kod tebe, jer, tvoji trgovci bijahu velikaši zemaljski, pošto su tvoja svetogrđa zavela sve narode,


Biblija objasnjava da Vavilon trguje sa zemljaskim vladarima dakle sa drzavnicima I sa carevima ove zemlje, dalje Biblija jasno kaze “Svjetlost svjetiljke nece vise sjati kod tebe “Ovaj stih jasno govori o vaznoj cinjenici a koja je jasna kad se objasni Biblijskom jezikom, takodje ova cinjenica govori o tome da je svjetlost sijala uprvo u toj instituciji Vavilona ili tajni.Upravo isto kao sto se desilo sa Jerusalimom koji se od djevice srozao do bludnice…a osim toga jasno je proreceno da ce u crkvi sjesti covjek bezakonja.

Izlazak 40,25 I postavi svjetiljke pred Jahvom, kako je Jahve naredio Mojsiju.

Isus im zatim ponovno progovori: "Ja sam svjetlost svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Ivan 8,12
Jer je zapovijed svjetiljka, pouka je svjetlost, opomene stege put su života; Mudre izreke 6,23

Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i - uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš. Otkrivenje 2,5

Al` ugasit će se svjetlost opakoga, i neće mu sjati plamen na ognjištu. Job 18,5

Ona uzima svjetlost zlikovcima i pesnicu im lomi uzdignutu Job 38,15

"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Matej 5,14
ta svi ste vi sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći ni od tame. 1. Solunjanima 5,5

Pogledjmo sto govori prorok Jeremija:

Riječ upućena Jeremiji o svem narodu judejskom, četvrte godine Jojakima, sina kralja judejskog - to je prve godine Nabukodonozora, kralja babilonskog. Prorok Jeremija navijesti tu riječ svemu narodu Judinu i svim Jeuzalemcima:

Od trinaeste godine Jošije, sina Amonova, kralja judejskoga, sve do dana današnjeg, ove dvadeset i tri godine, dolazila mi je riječ Jahvina, i ja sam vam jednako govorio, ali me niste slušali.

I Jahve je svejednako slao k vama sve sluge svoje, proroke, ali vi niste slušali i niste prignuli uši svoje da čujete.

I govorahu vam: Vratite se svaki sa zla puta svojega i od zlih djela svojih, i ostanite u zemlji koju Jahve dade vama i ocima vašim za sva vremena; i ne idite za tuđim bogovima da im služite i da im se klanjate; i ne gnjevite me djelima ruku svojih, pa vam neću ništa nažao učiniti.

Ali me niste poslušali - riječ je Jahvina - nego me razgnjeviste djelima ruku svojih, na svoju nesreću!

Zato ovako govori Jahve nad Vojskama: Jer niste poslušali mojih riječi, evo, ja ću poslati i podignuti sve narode sa sjevera - riječ je Jahvina - i slugu svoga Nabukodonozora, kralja babilonskoga, i dovest ću ih na ovu zemlju i na njene stanovnike, i na sve okolne narode; izručit ću ih kletom uništenju i učinit ću ih užasom i ruglom, vječnim razvalinama.

I ugušit ću među njima svaki glas radosti i veselja, klicanje zaručnika i zaručnice, i klopot žrvnja i svjetlost svjetiljke. Jeremija 25,1-10

Kako zvuci kada se uporedi sa :

Nakon toga vidjeh: jedan drugi anđeo silazi s neba s moći velikom! Sva se zemlja zasvijetlila od njegova sjaja. On povika iza glasa: "Pade, pade Babilon veliki - Bludnica - i postade prebivalištem zloduha, nastambom svih duhova nečistih, nastambom svih ptica nečistih mrskih jer se gnjevnim vinom bluda njezina opiše narodi; s njom su bludničili svi kraljevi zemaljski, a trgovci se zemaljski obogatiše od silna raskošja njezina.

Zadnja promjena: ILIJA; čet 05 vel 2009, 10:12; ukupno mijenjano 1 put.

Evo jedna zanimljiva propovijed:




SVAĐA

(piše: Jelić
Živko)

GAL 5:19-21 A očita
su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo,
vračanje, neprijateljstva, SVAĐA, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori,
strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam
kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće
baštiniti.

Siguran sam da nas vrlo malo
ima problema sa vračanjem... Htio sam navesti još neke od upravo opisanih
oblika ponašanja, ali sam shvatio da kod većine njih postoji i puno
suptilniji oblik od onog jednostavnog koji nam prvi pada na pamet, tako da
mislim da su i kod kršćana mogući takvi oblici ponašanja.

O tome bi se možda
detaljnije trebalo govoriti u jednoj od narednih tema kako bismo kod svih
tih osobina shvatili i odbacili i njihov suptilni – neprimjetni oblik koji
možda ipak prakticiramo budući da je posljedica toga veoma brutalna i
konačna – gubitak spasenja za takvu osobu.

Tako za sada sa najvećom
sigurnošću mogu reći da najvjerojatnije nitko od nas nema problem samo sa
vračanjem.

Ono o čemu bih htio da
razmišljamo jest nešto čemu je sklon veliki dio nas – možda čak i svi.

Svađe. Razmišljajući o ovoj
temi, pomislio sam da će ona biti vrlo kratka, konkretna i jasna, ali ona to
nije ni približno. Razmišljajući samo o tome oko čega su se ljudi u stanju
svađati, shvatio sam da se o ovoj temi može napisati prilično debela knjiga.
Mislim da u praksi ne postoji to što ne može biti povod svađi. Sotona dakle,
ima prilično veliki arsenal na raspolaganju kako bi naš karakter ukaljao tom
pogubnom sklonošću.

Nabrajati sve ono oko čega
se dvoje ljudi mogu posvađati trajalo bi unedogled, stoga ćemo prijeći na
samu srž svađa. A ona ima svoj korijen u ljudskom karakteru.

Sklonost svađanju nije
karakterna crta sama po sebi. Ona iz nečega proizlazi. Nažalost, ona može
proizaći iz nekoliko karakternih crta, a ne samo iz jedne i to je
razlog zašto ljudi svoje više ili manje zamršene situacije teško rješavaju
bez svađa.

Važno je da shvatimo koje su
to karakterne crte koje su izravan uzročnik svađe.



-
oholost


-
bezobzirnost


-
nestrpljivost


-
sebičnost


-
lijenost


-
samoljublje


-
zavist


-
mržnja


-
ljubomora...


Mogao bi se od svega ovoga
praviti jedan vrlo kompliciran grafikon o tome što proizlazi iz čega, ali to
nije toliko važno za onoga tko želi iskreno shvatiti i pobijediti tu sklonost u
sebi.

Svađa je, dakle, jedan
od načina rješavanja više ili manje zamršenih situacija. Budući da smo mi vrlo
emotivna bića, postoje situacije koje je nemoguće riješiti bez svađe, poput
preljuba, i slično. U takvim situacijama nas očaj i pomućena životna ravnoteža
navedu na veoma čudne i ružne stvari. Iako se teoretski i one mogu rješavati bez
svađe, praksa je malo drugačija. Znajući tu činjenicu i apostol Pavao nas uči:


EFE 4:26 Srdite se, ali
ne griješite! Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom.



Kada jedan razgovor
ili raspravljanje postaje svađa?

Čuli smo pojam "izbačen iz
takta". On je možda najbliže i najjednostavnije pojašnjenje trenutka kada
razgovor ili rasprava prelaze u svađu.

Svađa počinje
onoga trenutka kada jednu od strana prestane biti briga za to kako će riječi i
postupci koji će uslijediti djelovati na onoga s kim razgovara. Drugim riječima
kada se više ne mari hoće li sugovornik biti povrijeđen ili ne. Dakle, ljutnja
nas navede da postanemo bezobzirni. A ona opet vodi do puno ružnijih stvari koje
ćemo kasnije spomenuti.

S druge
strane postoje žučni i teški razgovori koji ne moraju prerasti u svađu. Da
rasprava nije svađa znamo po slijedećem:


-
nema vrijeđanja


-
nema ponižavanja


-
nema vikanja


-
nema predbacivanja davnih prošlih događaja


-
nema okrivljavanja

Mislim da na ovo Pavao poziva
kada kaže da srdeći se, ne griješimo.

Ukoliko imamo
problem koji nas tišti, promjenu koju bismo željeli postići u ponašanju druge
osobe prema nama ili općenito, ako smo emotivno povrijeđeni ili ako nam je netko
nanio neku nepravdu, mi se NE MORAMO svađati.

Postoje
različiti načini rješavanja problema bez svađa:


-
možemo jednostavno zamoliti


-
možemo neizravno spomenuti svoja
očekivanja


-
uvijek govoriti razgovijetno i jasno
(izbjegavati - ... ja mislim da on misli...)


-
trebamo voditi računa da i mi ispunjavamo
očekivanja drugih


-
razgovor – puno razgovora – upoznavanje
potreba našeg bližnjeg...


-
pokazivanje dobre volje s vlastite strane


-
izbjegavati "tutorstvo"

Budući da smo mi ljudi vrlo
različiti i volimo različite stvari, ne sviđaju nam se različite stvari, imamo
različite prioritete, različite interese, različite ukuse i budući da su neke od
tih osobina utkane u našu osobnost i ne mogu se mijenjati, često ostaju
nesuglasice i neusklađenosti koje se ne mogu riješiti već se treba s njima
naučiti živjeti. Budući da je i sve to vrlo čest povod svađama koje nikuda ne
vode, treba naučiti spriječiti svađu.



Kako spriječiti svađu?


-
sjetiti se da sam kršćanin i da želim
tvrditi da Krist živi u meni


-
nedoumice i tabu teme treba razjasniti do
kraja


-
samoispitivanje vlastite nesavršenosti


-
samoispitivanje vlastite spremnosti na
kompromis i toleranciju.


-
razmišljanje o tome kuda vodi ta svađa –
kakvo rješenje nudi – vagnuti rješenje i stres


-
ponekad je mudro, ukoliko se približavamo
nekoj "vrućoj" temi skrenuti tok razgovora.

Primjeri
izbijanja svađa, pronalaska rješenja bez svađa i prekidanje svađa:


Ø
Netko je zakasnio ili nije došao na dogovoreni sastanak.


Vrijedno
ljutnje, vrijedno svađe, vrijedno vrijeđanja...

- Moguća
rješenja – otići s mjesta sastanka, nervozno telefonirati i pitati zašto kasni,
sačekati i nakon susreta ljutito šutjeti, početi prigovarati, vrijeđati i
vikati... no, što smo time dobili? Pokvarili smo ostatak dana i sebi i drugome,
rekli što možda nismo mislili, unijeli nepotrebnu žuč i nervozu u odnos – a
problem je ostao neriješen. Mi smo oštećeni jer smo morali čekati bez veze. Je
li svađa pomogla rješavanju problema? NIJE! Sve je ostalo isto s tim da smo si
još nepotrebno navukli loše posljedice koje nosi svađa.


·
Rješenje – Kroz humor "primijetiti" kašnjenje. Kroz jedan od narednih
dana spomenuti koliko nas smeta kašnjenje. Ukoliko se ništa ne dogodi, i sami
kasniti na sastanke s tom osobom.


Ø
Netko nas je slučajno zaprljao sa sladoledom.

Vrijedno
ljutnje, vrijedno svađe, vrijedno vrijeđanja...

Moguća
rješenja – ljutito ga pogledati, izvrijeđati ga, zaprljati ga vlastitim
sladoledom...

Što smo postigli time?
Je li mrlja od sladoleda sišla našim vikanjem? Nije. Je li nam lakše? Nije, samo
smo postali još jednom svjesni svojih karakternih mana. Nitko nas neće namjerno
zaprljati sladoledom. I toj osobi je žao i bez naših izraza lica i vrijeđanja.



·
Rješenje – sa smiješkom prihvatiti ispriku i reći da se to moglo svakom
dogoditi.


Ø
Netko nam je na cesti oduzeo prednost prolaza

Vrijedno
ljutnje, vrijedno svađe, vrijedno vrijeđanja...

Moguća
rješenja – trubiti sirenom, rukama pokazivati umne sposobnosti tog vozača,
vrijeđati ga verbalno... što smo postigli time? Ništa. Ništa ne mijenja
činjenice koje su se upravo zbile. Vikali ili ne, ljutili se ili ne, bili
nepristojni ili ne – to se dogodilo.


·
Rješenje – ne učiniti ništa, osim zahvaliti Bogu što se ništa gore nije
desilo.


Ø
Susjedov pijetao vas budi svako jutro u pola pet

Vrijedno
ljutnje, vrijedno svađe, vrijedno vrijeđanja...

Moguća
rješenja – ubiti pijetla, buditi telefonom susjeda svako jutro kada vas probudi
njegov pijetao, ljutito reći susjedu da vas njegov pijetao budi svako jutro,
vrijeđati susjeda zbog bezobzirnosti... što smo postigli time? Sigurno je da
nismo doprinijeli dobrosusjedskim odnosima. Zagorčali smo si život u vlastitom
dvorištu zbog svađe sa susjedom.


·
Rješenje – lijepo i ljubazno recite susjedu da vas njegov pijetao budi i
objasnite mu da kokoši ne trebaju pijetla da bi nosile jaja. Možda čovjek nije
ni svjestan da vam pravi problem njegov pijetao.


Ø
Dijete je prosulo sok, ispustilo sladoled, razbilo čašu, ogrebalo
auto...

Moguće
rješenje: derati se na dijete, istući ga, odrediti kaznene mjere...


·
Rješenje – ovisno o tome pokazuje li dijete žaljenje zbog učinjenog ili
ne. Ako pokazuje, najveća kazna mu zapravo jest sama činjenica da je napravilo
štetu. Ako ne pokazuje, navesti ga da shvati vašu žalost zbog toga. Ne vašu
ljutnju i gnjev, već žalost i eventualni trošak...


Ø
Žena nam stalno prigovara da ostavljamo svoje stvari svuda po kući,
da zaudaramo, da smo neobrijani, nepažljivi prema njoj...

Vrijedno
ljutnje, vrijedno svađe, vrijedno vrijeđanja...

Moguća
rješenja – otresati se na ženu, prigovarati njoj što često jedete zagoreno jelo,
da je debela, da ne zna kuhati, da je rastrošna, da je lijena... što smo time
postigli? Postigli smo da smo si učinili pakao od braka.


·
Rješenje – popravimo se! Nemojmo ostavljati stvari po kući, tuširajmo se
redovito, budimo pažljiviji prema ženi.


·
Ista stvar vrijedi i za žene, umjesto da se protiv prigovora na njihovo
kuhanje, rastrošnost i lijenost bore protuprigovaranjem, trebaju se i one
popraviti. To je puno bolje nego ustrajavati na svađi i na inatu. Možda se
nekome lakše svađati nego mijenjati, ali Bog od nas ne traži da si ugađamo već
da svoj karakter oblikujemo u skladu sa Njegovim.

Ovo je vrlo važno. Za svađu je
potrebno dvoje. Postoji izreka da jedan novčić ne može u džepu zvoniti sam.

Vjerojatno najbolje savjete
možemo naučiti od čovjeka kojemu je Bog dao najviše mudrosti.

IZR 15:1 Blag odgovor
ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu

IZR 15:18 Gnjevljiv
čovjek zameće svađu, a ustrpljiv utišava raspru.

IZR 17:14 Zametnuti svađu
isto je kao pustiti poplavu: stoga prije nego svađa izbije, udalji se!

IZR 16:32 Tko se teško
srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada

IZR 17:19 Grijeh ljubi
tko ljubi svađu, i tko visoko diže svoja vrata, traži propast.

Dakle, ako je svađa i počela bez
obzira sa koje strane – ja sam taj koji je može prekinuti. Postoje razni načini
za to.


-
smislom za humor (na svoj račun ili na
račun sugovornika)


-
ne uzvraćati povišen ton


-
tražiti objašnjenje za uvredu


-
pitati kuda vodi ova svađa, reći da nema potrebe za svađanjem


-
poziv za rješavanje problema normalnim
razgovorom


-
Biblijski načini rješavanja svađa –
uzvratiti na zlo – dobrim. "Pregorjeti štetu"




Svađa – ogledalo karaktera – razlog
gubitka spasenja.

Budući da može proizaći
iz mnoštva karakternih osobina, sklonost svađama nam samo potvrđuje našu
neodložnu potrebu za samo ispitivanjem vlastitih slabosti u podnožju križa. Sami
ne možemo izgraditi svoj karakter, ali nam je zato Bog spreman pomoći u tome.


On je umro za nas, ali nije stao
samo na tome već nam želi i pomoći da postanemo što sličniji Njemu kako bi nas
jednoga dana mogao uzeti k Sebi.