ISUS I PONIZNOST
Dosad smo vidjeli da ne možemo biti ponizni pred Bogom, ako nismo svjesni toga tko smo, ili ako imamo pogrešno mišljenje o sebi. Vidjeli smo da svoj pravi identitet možemo imati samo onda, kada se predamo Bogu. Tada mi shvaćamo da smo grešnici i da sami ne možemo pobijediti zlo u nama, ali u isto vrijeme znamo da smo mi Božja djeca, da je ovaj grijeh u nama samo jedan uljez, koji tu ne bi trebao biti, znamo da nas Bog voli neizmjernom ljubavlju i da nas On može preobraziti u svoj lik, kao što je bilo zamišljeno u početku. Hajdemo sada malo pobliže vidjeti, što se događa sada, kada se predamo Bogu, kada od Njega dobijemo novi identitet, kad postanemo opravdani pred Njim? Sada, dakle, postajemo doista ponizni. Što to znači?
U Galaćanima 2:20. čitamo: «A ja živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim u vjeri u Sina Božjega, koji me je ljubio i predao samoga sebe za mene.» Ovaj čovjek, koji je «nanovo rođen», sada živi s povjerenjem u Isusa. Njegov život postaje sve sličniji Isusovom životu, jer u njemu «živi Krist». Isus Krist nam je najveći primjer poniznosti. On, koji je Bog, postao je čovjekom, rodio se na našem svijetu i živio je kao jedan od nas. On je pretrpio istu sudbinu koji mi sada trpimo, čak i puno težu. U Izaiji 53:3-5. piše: «Prezren je bio, posljednji od ljudi, čovjek bolova, vičan patnjama, kao jedan od koga čovjek zaklanja lice svoje, tako je bio prezren i nismo Ga cijenili. A On je nosio patnje naše, žalosti je naše uzeo na se, mi smo Ga držali udarenim, pogođenim od Boga i mučenim. Ali je On bio ranjen za naše grijehe, izbijen za naša zlodjela. Za spasenje naše, ležala je kazna na Njemu, modricama Njegovim mi smo iscijeljeni.»
Isus Krist se ponizio, postao je jedan od nas, kako bi nam omogućio ovaj novi identitet o kome smo govorili, kako bi nam omogućio da se ponovno zovemo Božja djeca. On je uzeo smrt, koja je naša, da bismo mi imali život, koji je Njegov. Nikad nije tražio svoju volju, nego se potpuno ponizio pred Ocem. On je najveći primjer poniznosti. A budući da je svojevoljno pao najniže što je mogao pasti, Bog Ga je uzvisio na najviše visine (Filipljanima 2:6-11). Isus nam je pokazao da su veliki ljudi oni, koji služe (Luka 22:25-27). Međutim, Isusova služba poniznosti na ovoj zemlji nije se sastojala od nekog asketskog života, Isus se nije zatvorio u neki samostan i tamo bio jako ponizan, dobar, molio i postio… Isus je živio ponizno, poniznije nego bilo koji drugi čovjek, ali Isusov život je bio život pun akcije. On je živio za ljude oko sebe. Govorio im je, poučavao ih je, liječio ih je. Pokazivao im je ljubav Božju. Snagu je za to dobivao od svog Nebeskog Oca. Ponizni ljudi su, dakle, ljudi od akcije, ljudi koji žive za druge ljude, koji su aktivno uključeni u život. Njima je glavni cilj prenijeti Božju ljubav svijetu. Oni se ponekad i posvađaju, i podignu svoj glas, kao što je i Isus znao činiti kad je bilo potrebno. Ali ponizni ljudi sve čine iz ljubavi. Snagu za takav život, tu ljubav, može nam dati samo Bog. Nije lako biti ponizan čovjek, treba puno trpjeti. Međutim, ako ustrajemo u takvom životu, bit ćemo sve jači i sve sposobniji za još veća djela ljubavi. A na kraju ćemo biti proglašeni Božjim sinovima i kćerima, prinčevima i princezama. U Zahariji 9:9 čitamo: «Raduj se glasno, kćeri sionska! Kliči, kćeri jeruzalemska! Evo, Kralj tvoj dolazi k tebi, pravedan i kao spasitelj, pun poniznosti. Jaše na magaretu.»