9.9.2005 23:52:04
Svjedočanstvo jedne muslimanke
Kategorija : Uskrsnuće
Noću kad bi djeca i tetak i teta otišli na spavanje i kad bi kuća poslije posljednjeg namaza utonula u tišinu, posvećivala bih se čitanju Kur'ana na urdu jeziku. Tražila sam odlomke koji su govorili o proroku Isusu.
Međutim, nešto mi je bilo čudno: ako je zaista bio moćan iscjelitelj, zašto se tako malo spominjao u Kur'anu?
"Teta znaš li ti što o Isusu?" pitala sam jednog dana. Teta je uhvatila kraj šala koji je visio, prebacila ga preko ramena i rekla odlučno kao da izgovara riječi već naučene lekcije: "On je bio prorok u Kur'anu koji je vraćao vid slijepima, podizao mrtve i koji će ponovno doći. Ali ne znam u kojoj suri je to spomenuto."
Kad sam ja pokušala taj odlomak pokazati u svom Kur'anu na urdu jeziku, naišla sam na njen otpor: "Ti si obrazovana i možeš čitati, ali mi se držimo onoga kako nas je Muhamed poučio," rekla je. Shvatila sam da ona u stvari ne želi razgovarati o toj temi.
Međutim vjerojatno je ovaj razgovor prenijela ostalim članovima obitelji jer me je Safdar Shah na diskretan način glede toga ispitivao.
On je dolazio dva puta mjesečno i ostajao dan ili dva da provjeri kako se upravlja domaćinstvom i vidi kako sam. Moja je sestra Anis dolazila svakog mjeseca, a Samina iz Rawalpindija, kad god je mogla i ostajala je po nekoliko dana. Bila sam tako pažena, a ipak tako usamljena. Safdar Shah je podigao Kur'an na urdu jeziku i rekao: "Drago mi je što vidim da si još odana našoj vjeri, Gulshan. Zar čitaš Kur'an na arapskom ujutro, a na urdu na večer?" "Želim ga razumjeti što bolje." Bilo mu je drago. "Pa dobro, nema ničeg lošeg u tome da ga čitaš na oba jezika, ali nemoj odustati od čitanja na arapskom."
I tako je otišao pod dojmom da ja sve dublje zalazim u islam. "Izlječit ću slijepca i gubavca i mrtve ću proživiti, s Božjom dozvolom." Godinama sam odano čitala Kur'an i redovno molila, ali sam postupno gubila svaku nadu da će se moje stanje poboljšati. Pa ipak, sada sam počela vjerovati da je to što je napisano o Isusu istinito – da je živio, da je činio čuda i da me može izliječiti.
"O Isuse, sine Merijin, u Kur'anu piše da si podizao mrtve, liječio gubave, činio čuda. Izliječi onda i mene!"
Dok sam se tako molila, moja je nada rasla. Bilo je u tome nešto čudno jer za sve ove godine dok sam molila na muslimanski način, nikada nisam bila sigurna da mogu biti iscijeljena. Uzimala sam tespih koji sam donijela iz Meke i nakon svakog namaza proučavala sam Bismillu, a potom sam dodavala: "Isuse, sine Merjemin, ozdravi me!"
Postupno se moja molitva promijenila do te mjere da sam između namaza molila na svako zrno tespiha: "O, Isuse, sine Merjemin, iscijeli me!" što sam više molila, više me je privlačio taj nejasan, sporedni lik u Kur'anu koji je imao moć koja Muhamedu nije bila svojstvena.
Gdje je bilo zapisano da je Muhamed liječio bolesne i dizao mrtve? "Kad bih samo mogla s nekim razgovarati, "uzdahnula sam. Ali nije bilo nikoga. I dalje sam se nastavila moliti tom proroku Isusu iščekujući da ću biti prosvijetljena.
Kao i obično, tog sam se jutra probudila u tri ujutro i sjedila na krevetu čitajući stihove koje sam već znala napamet. Dok sam ih izgovarala, moje je srce ponavljalo uobičajenu molitvu: "O, Isuse, sine Merjemin, iscijeli me! O, Isuse, sine Merjemin, iscijeli me…! Iznenada sam se zaustavila i naglas rekla misao koja je sve više prodirala u moj mozak: "Tako dugo se molim, a još sam uvijek nepokretna."
U to sam začula spore kretnje nekog tko je ustao da pripremi vodu za umivanje prije jutarnjeg namaza. Uskoro će u moju sobu doći teta. Čak i dok mi je to dopiralo do svijesti, misli su mi grozničavo bile usmjerene na moj problem.
Zašto nisam iscijeljena iako sam molila tri godine? "Dakle ti si živ na nebu i u Kur'anu piše da si iscjeljivao ljude. I mene možeš iscijeliti, a ipak sam još uvijek nepokretna."
"Zašto nema odgovora?" U sobi je bila olovna tišina koja se rugala mojim molitvama. Ponovno sam zazvala njegovo ime i u očaju ga preklinjala. Odgovora nije bilo. Tada sam u agoniji uzviknula: "Ako možeš iscijeli me – ako ne, reci mi. "Nisam dalje mogla ovako nastaviti.
Ono što se zatim dogodilo, teško je iskazati riječima. Znam da se čitava soba ispunila svijetlošću. U prvi sam tren pomislila da dolazi od jake lampe koja se nalazila pored krevet, ali sam odmah primijetila da je bila mutna. Da možda nije svitalo? Bilo je još rano. No, tada se ta svjetlost počela pojačavati i pojačavati sve dok nije nadmašila dnevno svijetlo.
Pokrila sam se sa šalom. Bila sam vrlo prestrašena. Tada mi je sinula misao da bi to mogao biti vrtlar koji je vani upalio svijetlo da osvijetli stabla. Činio je to da bi spriječio lopove da kradu zreli mango ili da bi još za mraka vidio navodnjavati. Provirila sam ispod šala da vidim. Ali vrata i prozori su bili čvrsto zatvoreni s navučenim zavjesama i zatvorenim kapcima.
Tada sam postala svjesna likova u dugim haljinama kako stoje usred svijetlosti na nekoliko koraka do moga kreveta. Bilo ih je dvanaest, trinaesti u sredini bio je veći i sjajniji od ostalih. "O, Bože!" uzviknula sam. Probio me znoj.
Pognula sam glavu i počela moliti: "O Bože, tko su ovi ljudi i kako su ušli kad su sva vrata i prozori zatvoreni?" odjednom je glas progovorio: "Ustani! Ovo je put koji si tražila. Ja sam Isus, kojega si ti molila. Evo me, sada stojim pred tobom. Ustani i dođi do mene!" počela sam plakati. "O, Isuse! Ja sam nepokretna. Ne mogu ustati."
"Ustani i dođi do mene! Ja sam Isus," rekao je. Dok sam oklijevala, ponovio je zapovijed. No, kako sam se i dalje dvoumila, rekao mi je i treći put: "Ustani!" i tada sam ja, Gulshan Fatima, koja sam bila prikovana za krevet devetnaest godina, osjetila kako nova snaga struji mojim obamrlim udovima. Stavila sam nogu na pod i ustala.
Načinila sam nekolko koraka i pala do nogu priviđenja. Kupala sam se u najčistijoj svijetlosti koja je sjala jače od svijetlosti sunca i mjeseca zajedno. Svijetlost je zasijala i u mom srcu i umu, i tog su mi trena mnoge stvari postale jasne. Dok je Isus stavljao ruku na moju glavu, vidjela sam ožiljak na njegovoj ruci iz kojeg se zraka svjetlosti oborila na moju odjeću, te se moja zelena haljina činila bijelom.
Zatim je rekao: "Ja sam Isus. Ja sam Emanuel. Ja sam put, istina i život. Ja sam živ i uskoro dolazim. Od danas si ti moj svjedok. Ono što si sada vidjela svojim očima, moraš prenijeti svom narodu. Moj narod je i tvoj narod. Ostani vjerna da preneseš mom narodu ono što si vidjela. Od sada drži ovu haljinu i svoje tijelo neokaljanim. Kamo god ideš, bit ću s tobom. Od danas moraš ovako moliti: "Oče naš koji jesi na nebesima! Sveti se Ime Tvoje! Dođi Kraljevstvo Tvoje! Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdašnji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla! Jer je Tvoje kraljevstvo, sila i slava u vjeke vjekova. Amen!"
Potom je zatražio da ponovim molitvu koja se urezala u moje srce i moj um. U svojoj divnoj jednostavnosti, ali i u svojoj dubini, bila tako drukčija od molitava koje sam od djetinjstva izgovarala. U njoj se Bog naziva Ocem i to je ime koje mi je prionulo uz srce i ispunilo njegovu prazninu.
Željela sam ostati pored Isusovih nogu moleći novo Božje ime: "Oče naš…" ali mi je Isus htio još nešto reći: "Pročitaj što piše u Kur'anu. Ja sam živ i uskoro dolazim." To sam već znala i to je doprinijelo da vjerujem u ono što mi je govorio. Isus mi je rekao još mnogo toga. Bila sam van sebe od radosti. Bilo je to neopisivo. Pogledala sam u svoju ruku i nogu. Na njima je bilo meso. Ruka nije bila savršena, ali je u njoj bila snaga i nije više bila osušena i beživotna.
"Zašto me potpuno ne izliječiš?" pitala sam. Odgovor je bio pun ljubavi: "Želim da budeš moj svjedok:" Likovi su počeli postupno iščezavati iz mog vidika i blijediti. S tugom sam uzviknula jer sam željela da Isus još malo ostane. Potom je nestala i svjetlost i ostala sam stojeći nasred sobe u bijeloj haljini. Oči su mi još bile zaslijepljene od blještave svijetlosti.
Sad mi je čak i lampa pored kreveta zadavala boli u očima, tako da sam ih morala odmah zatvoriti. Tapkajući sam krenula prema komodi koja je stajala uza zid. U njoj sam našla naočale koje sam nosila kad sam odlazila u dvorište. Tek kad sam ih stavila, mogla sam otvoriti oči i gledati.
Pažljivo sam zatvorila ladicu, a zatim sam se okrenula i pogledala po sobi. Bila je ista kao kad sam se probudila. Sat je i dalje otkucavao na stolu pokraj mog uzglavlja pokazujući da je gotovo četiri sata. Vrata su bila čvrsto zatvorena, a zbog hladnoće su preko prozora bile navučene zavjese. Pa ipak, iako je sve bilo po starom, nisam si umislila ono što se dogodilo jer sam na svom tijelu imala dokaze.
Napravila sam nekoliko koraka, a zatim još nekoliko. Hodala sam od zida do zida, gore, dolje. Nije bilo sumnje, moji su udovi, ranije paralizirani, sada bili zdravi. O, kakvu sam radost osjećala! "Oče, uzviknula sam. "Oče naš, koji jesi na nebesima!" Bila je to nova, divna molitva…
Esther Gulshan
Ukoliko želite pročitati kompletno svjedočanstvo Esthere, možete ga naći u njenoj knjizi "Poderani veo"
Knjigu možete naručiti od Puta života putem email-a :
estera.ullen@zg.htnet.hr ili na tel. 01/ 370 – 4606
adresa: Put Života
Ilica 200
10 000 Zagreb
Sta mislis o ovoj prici?
jer bi me razvukli na sve strane!?
. Drago nam je da si snama!
Citirao sam iz Knjige "Na Pravom Putu". Mozes je skinuti na sljedecoj Internet adresi: 