Otkrivenje 14, 6. 7.
Značajna je činjenica da je jedan anđeo oruđe kome je povjerena ova vijest opomene. Božanska mudrost je htjela da čistotom, slavom i silom jednog nebeskog vjesnika prikaže uzvišeni karakter djela koje treba da se objavi i silu i slavu koja će ga pratiti. A let anđela »posred neba«, »veliki glas«, kojim se vijest propovijeda, i njeno širenje među svima »koji žive na zemlji« – svakome plemenu i jeziku i koljenu i narodu« – pokazuje brzinu širenja pokreta i njegovu svjetsku rasprostranjenost.
Sama vijest ukazuje na vrijeme kada će ovaj pokret nastati. Kaže se da je ona dio »vječnog evanđelja«, i da objavljuje početak suda. Vijest spasenja propovijedala se u svim vremenima, ali ova vijest je dio evanđelja koje treba da se objavljuje samo u posljednjim danima, jer je samo tada moglo biti istina da je došao čas suda.
Previše si toga isčitao u ovom retku i previše je pretpostavki koje si učinio podlogom za daljnje razumjevanje. Naime, kažeš:
"Vijest spasenja propovijedala se u svim vremenima, ali ova vijest je dio evanđelja koje treba da se objavljuje samo u posljednjim danima, jer je samo tada moglo biti istina da je došao čas suda"
"Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet!" Gal 1,8 Anđeli neće objavit nikakvo novo evanđelje niti će doć do bilo kakve promjene u učenju. Neće biti novih doktrina koje bi zamjenile star niti će biti novih pokreta koji će propovjedati to novo ispravno i nadopunjeno evanđelje. Dapače, ako bi netko pokušao takvo što, taj potpada pod prokletstvo izrečeno od Apostola.
Ispravno tumačenje stiha Otk 14:6-7 je slijedeće:
Anđeo koji leti i objavljuje vječno evanđelje cijelom svijetu je Crkva. (Već ranije se Crkvi govorilo preko njenih anđela npr.
"Anđelu Crkve u Efezu napiši:")U posljednje vrijeme će Crkva propovjedat vječno evanđelje cijelom svijetu i prije nego cijeli svijet dobije to evanđelje neće doći onaj dan. To evanđelje koje se propovjeda nije neko dopunjeno evanđelje nego ono vječno koje Crkva nosi od početka i koje je primila od Apostola i koje predajom čuva sve do kraja svijeta.
Kad kažemo da je to neko dopunjeno evanđelje koje se navješta samo u one dane, tad potpadamo pod osudu i prokletstvo.
Stoga, ako bi se netko i predstavo kao anđeo svjetla koji nam donosi (ili otkriva) nešto novo što već nije znano, takvom smo dužni nevjerovat.
Ovo je naročito tačno što se tiče knjige proroka Danijela. Ali onaj dio svoga proročanstva koji se odnosi na posljednje vrijeme, Danijel je morao zatvoriti i zapečatiti »do posljednjeg vremena.« Tek kada nastupi to vrijeme, moći će biti objavljena vijest o sudu, koja se temelji na ispunjenju ovog proročanstva. Ali u ovo posljednje vrijeme, veli prorok, »mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti.« Danijel 12, 4.
Knjiga zatvorena je vezana za posljednje događaje a ne novo učenje koje bi se trebalo javiti. Otkrivanje punog smisla proroštva danog i u otkrivenju nipošto ne znči propovjedanje one jedne jedine nauke koja se propovjeda od početka i koja će se propovjedat do kraja.
Kad kažete da je adventistički pokret onaj troanđeoski pokret koji je donio novo i ispravno učenje, tad ja ne samo da nisam dužan vjerovat tome, nego sam, dapače, dužet ne vjerovat tome.
Jer ako sam direktno upozoren, pod prijetnjom prokletstva, da ne vjerujem ni anđelu s neba koji bi donio nešto drugačije nego što je već poznato i s koljena na koljena prenošeno, kakve bi isprike kad bi suprotno učinio?
Uistinu, otvaranje zapečaćene knjige ne nosi novu poruku nego otkriva ono za posljednje dane. A što to je, to će reći Crkva koja je tu od početka i koja će biti tu do kraja.
Apostol Pavao opominjao je crkvu da Kristov dolazak ne očekuje u njegove dane: »Jer neće doći (Kristov dan) dok ne dođe najprije otpad, i ne pokaže se čovjek bezakonja, sin pogibli.« 2. Solunjanima 2, 3. Tek poslije velikog otpada i dugog vladanja »čovjeka bezakonja«, možemo očekivati dolazak našega Gospoda. »Čovjek bezakonja«, nazvan i »tajna bezakonja«, »sin pogibli« i bezakonik«, predstavlja papstvo koje će, kako je rečeno u proročanstvu, imati
prevlast 1260 godina.
Petrov nasljednik, nositelj ključeva koji vežu i razvezuju, nositelj Božjeg obećanja, nije čovjek bezakonja. Čovjek bezakonja je onaj tko si sve to samovoljno prisvaja a da mu to nikako ne pripada.
Papa je zakoniti nositelj Petrovih ključeva. Nema tog retka niti izjave koja se s njim može povezati u ovom konteksu. To može samo onaj tko je unaprijed odlučio da je on bezakonik, pa onda pokušao u pismu nać potvrdu svog mišljenja. Objektivno razmatranje nikako se ne može na Petrovu stolicu uputit iz jednostavnog razloga što je ona zakoniti nositelj klučeva koji vežu i razvezuju.
Pavlova opomena obuhvata cijeli kršćanski period do 1798. godine. Tek poslije ove godine trebala se propovijedati vijest o Kristovom drugom dolasku. Takva vijest nije nikada objavljivana u prošlosti. Kao što smo vidjeli, Pavao je nije propovijedao; on je svoju braću upućivao na dolazak Gospodnji u dalekoj budućnosti.
Ti se šališ, zar ne? Vijest o Kristovom dolasku nije objavljena u prošlosti?
A Kristov dolazak i jeste u budućnosti, bliskoj ili dalekoj, vrijeme će pokazati. Da nije u budućnosti, bio bi u sadašnjosti ili prošlosti. A budući da će Kristov dolazak biti slavan a ne skriven, onda je jasno da on još nije nastupio.
Iz jedne krive pretpostavke idete u drugu i na krivim temeljima kuću gradite.
Ali od godine 1798. otpečaćena je Danijelova knjiga, razumijevanje proročanstva se povećalo, i mnogi su objavljivali svečanu vijest o skorom sudu.Pokret troanđeoske vijesti je započeo u pravo vrijeme I tomu se mnogi rugaju kao o nekoj crkvi od prekjučer a ne kao o onoj koja ima apostolsku sukcesiju..Krivca za nerazumjevanje biti pravovremenosti adventističke crkve leži I na adventistima koji nemaju povjerenje u silu sadašnje istine – trostruke poruke..koja snagom vječnog evanđelja osvjetljava vjeru kršćana I dovodi ih pred činjenicu nebeskoga suda
Kao što rekoh, vi ste donjeli novo učenje a ne objavu vremena dolaska. A pismo nam kaže da tko to uradi, taj je proklet.
Nema novog učenja od onog koje su Apostoli predali svojim nasljednicima a onda ovi opet svojim i tako do danas. Ako se netko i predstavi kao anđeo svjetla, ne treba mu vjerovat.
Drugo, sama godina 1798 je nedokaziva pretpostavka koja u svojim temeljima ima potpuno pogrešne premise iz kojih je nastala.
Naime, iz vjere da Crkva ne vjeruje ispravno, izlazi da je Crkva bludnica. No to se kosi s Božjim obećanjem Duha Istine Crkvi od početka do kraja.
Dakle, na pogrešnoj pretpostavci (da Crkva ne čuva i izvrće zakone) koja izlazi iz pogrešne vjere, došao je i pogrešan zaključak.
Nijedna zabluda prihvaćena od kršćanskog svijeta ne podiže se smjelije protiv autoriteta neba, nijedna se neposrednije ne suproti zdravome razumu, i nijedna nije opasnija po svojim posljedicama nego nauka novoga doba, koja se tako brzo širi, a to je da Božji zakon nije obavezan za ljude.
Čini mi se da uglavnom misliš na KC, pa ću samo kratko komentirati. Crkva uči da je potrebno izvršavati zakon, s tim da ona jasno i točno (budući da nju vodi Duh Istine) razaznaje što je za nas obavezno a što nije. Nakon pentakosta, Crkva je punim autoritetom kojeg je dobila od Boga odredila što je obavezno a što nije. I na zemlji nema nikoga tko Crkvu može učiti što jeste što nije. Iz Euharistije, koja je pravo Tijelo i Krv Kristova, ona vuče svoju snagu i prosvjetljenje. Nošena Božjim obećanjem i Duhom Istine, ona je ta koja je stup i uporište Istine koju smo svi dužni slušat a ne slagat svoja tumačenja samovoljno. No, o konkretnim prigovorima na konkretnim temama.
Današnje vjerske zajednice su odbile da slušaju nepopularne istine jasno iznesene u Svetom pismu i, boreći se protiv njih, prihvatile su tumačenje i zauzele takve stavove koji su svuda posijali sjeme bezvjerja. Time što su prihvatile nauk o urođenoj besmrtnosti i svijesnom stanju ljudi za vrijeme smrti, odbacile su jedinu odbranu od obmana spritizma.
Nakon dolaska Duha Svetoga na Crkvu, nakon što je došlo do potpunog razumjevanja i onog ranije napisanog, Crkva je shvatila pravi i puni smisao Pisma koje je djelom nosio raniji Židovski narod. Ono što je u njemu bilo nejasno naznačeno, sad se vodstvom Duha Svetoga potpuno otkrilo.
Židovi su imali istinitu vjeru u jednog i pravog Boga, no nisu poznavali puni smisao koji se krio iza riječi JHVH.
Kristovim dolaskom upoznali su i Sina koji je također Jahve. Nakon Kristovog uskrsnuća, upoznali su i Duha Svetoga koji je također Jahve.
Postupnim otkrivanje prirode Boga dolazilo je do postupnog i potpunog upoznavanja i sa Pismom u kojem se ta poruka nalazila (ali skriveno). Stoga, neispravno je tumačenje o prirodi Boga ono koje ide is starog Židovskog tumačenja jer je upravo je to staro tumačenje ono zbog kojeg je Krist i raspet.
Slično je i s prirodom čovjeka. Židovi su imali pojmove o čovjeku, ali nisu imali puni smisao značenja tih pojmova. Taj smisao nam je također otkrio Krist i Duh Sveti nakon Kristova uskrsnuća.
Naime, ljudi, koji su prije Kristove smrti na križu ležali u snu, bez svijesti i misli, nakon Kristova uskrsnuća se bude iz sna. Tj. Krist, dok još nije uzašao, sišao je propovjedati evanđelje tim duhovima, kako bi i oni, osuđeni doduše po ljudsku- u tijelu, živjeli po Božjem- u duhu.
Ti duhovi kojima je također navješteno evanđelje, su dio onih svjedoka koji stoje skupa s Kristom u Otk 14,1 dakle istom poglavlju kojeg si naveo za navještanje događaja prije uskrsnuća tijela.
Istina da čovjek ima besmrtnu dušu nije izmišljotina i ne bazira se na vjeri nasljeđenoj od pogana. Ona ja Pismom pokazana i dana Crkvi od početka i tu vjeru Crkva drži do kraja. Uistinu, oni koji su bili bez svijesti i misli prije Krista, sad to više nisu. Naše poznavanje i prirode čovjeka je dobilo svoju nadopunu po Kristu i Duhu Svetomu.
Govorit da se to protivi mišljenju židova je isto što govorit da se Isusovo Božanstvo protivi mišljenju Židova.
Naprosto, to je kriv argument.
Nauka o vječnim mukama navela je mnoge da ne
vjeruju u Bibliju.
Točno. To je pretvrda nauka za mnoge uši, no njena istinitost je Pismom neosporiva. U nju se može sumnjati samo sumnjom u napisano ili potpunim mjenjanjem smisla tekstovima, čak do neprepoznatljivosti. To je jedna od najtežih stvari za prihvatit ali ujedno i jedna od Pismom najpostojanijih stvari. Crkva je uvjek učila u vječnost pakla i to će uvjek i učit. A Crkva koja to uči je ona Crkva kojoj je obećan Duh Istine i koja je nositeljica Božjih obećanja.
I kada se zahtjevi četvrte zapovijesti jasno iznesu, mnogi uviđaju da Bog zahtijeva da svetkujemo sedmi dan, subotu. A kao jedini izlaz da se oslobode dužnosti koju nisu voljni da ispune, mnogi učitelji izjavljuju da Božji zakon više ne važi. Na ovaj način odbacuju zakon a sa njime i subotu.
Jedno je reći da zakon ne vrijedi, a drugo da je ispunjen. Uistinu, nitko Crkvu neće sudit za neodržavanje Sbote kao što je nitko neće suditi zbog jela i pića. (Kol 2,16)
Po tome će nas suditi samo oni koji nisu shvatili o čemu se radi i oni koji su propustili vidjeti puninu značenja slavljenja Euharistije kao prave žrtve kojom uprisutnjujemo jednu jedinu žrtvu. Iz nerazumjevanja te žrtve i dana Gospodnjeg dolazi do krive misli da je Crkva nedjelju proglasila novom Subotom, iako je smisao nedjelje u suštini drugačiji od smisla koji je imala Subota.
Žrtva na koju su se skupljali vjernici već u doba apostola, žrtva je prava. Krist, koji je jednom zauvjek ušao u svetinju nad svetinjama, po toj žrtvi se svaki put pokazuje kao žrtva pomirna. Ne u smislu novog žrtvovanja, nego u smislu stalnog pokazivanja. To je smisao nedjelje i ta najviša i najdublja Istina je razlog našeg okupljanja u taj dan.
Jer, uistinu, Istinite su riječi proroka:
"od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kad i žrtva čista Imenu mojemu, jer veliko je Ime moje među narodima - govori Jahve nad Vojskama. " Mal 1,11 Od istoka do zapada, na svakom mjestu, Crkva vjerno i postojano prikazuje jednu jedinu Žrtvu Bogu ugodnu. A okupljanje vjernika oko te žrtve je na dan Gospodnji koji je sam i veliki svećenik, i sama žrtva koja, jednom prinešena, uvjek se prikazuje.
Uistinu, neće anđeo koji nosi novo evanđelje tvrdit da se zakona ne treba držat, jer tako nikog ne bi mogao zavest, nego će pozivajući se na zakon, radit na rušenju jedne jedine Crkve koja je tu od početka i koja će tu biti do kraja. Jedne jedine koja ima na sebi Božje obećanje.
Jer, kad se netko jednom samostalno i samovoljno, bez potvrde u prijašnjim generacijama, proglasi učiteljem, tad on na sebe uzima vlast koja mu po zakonu ne pripada. Dakle, ako čovjeka bezakonja treba negdje očekivati, onda to nije tamo gdje se vlast zakonito prenosi, nego tamo gdje je ona nezakonito uzeta.
...
