UOČI 26. OBLJETNICE MEĐUGORSKIH UKAZANJA Jelena Vasilj, teologinja s darom lokucije koja danas sa suprugom Massimilianom Valenteom i troje djece živi u Rimu, za Večernjakove čitatelje o svom čudesnom iskustvu
Gospin glas godinama sam slušala u nutrini
Autor Žarko Ivković
Diplomirala je teologiju i filozofiju, završila licencijat iz crkvene povijesti, završava licencijat iz Svetog pisma i učila je intenzivno latinski jezik, no sveučilišna ili pak znanstvena karijera uopće je ne zanimaju. Važnija joj je bila želja da produbi svoje nutarnje iskustvo.
Riječ je o Jeleni Vasilj, međugorskoj župljanki koja se s Gospom godinama susretala na poseban način. Za razliku od ostalih šestero vidioca, koji svjedoče da im se Majka Božja ukazuje kao živa osoba prelijepa izgleda, Jelena je Gospin glas čula u svojoj nutrini (dar lokucije).
Danas sa suprugom Massimilianom Valenteom i troje djece živi u Rimu, ali u mislima je često u svome Međugorju, koje upravo slavi 26. obljetnicu čudesnih zbivanja. Sve je počelo kad je imala deset godina.
VASILJ: – Dogodilo se to 15. prosinca 1982. godine, kada sam u nutrini najprije čula glas anđela. To je trajalo nekoliko tjedana. Tek sam se potom susrela s Gospom. Anđeo me na neki način pripremio za taj susret.
VL: Što vam je anđeo rekao prvi put?
VASILJ: – Bila sam tada u školi u Međugorju, na satu biologije. Bilo mi je malo dosadno te sam se pitala koliko je sati i kad će kraj sata. Odjednom sam začula glas koji mi je rekao da je 10.20 sati. Prijateljica mi je potvrdila da je 10.20. Može se reći da je to zapravo banalno iskustvo, ništa nadnaravno, međutim taj je glas zaokupio moju pozornost. Kad sam se vratila kući, ponovno sam osjetila taj poziv, ali je ovaj put bio dublji, bio je to poziv na molitvu i radost. Taj me glas pitao jesam li radosna i u svojoj nutrini osjetila sam neopisivu radost. Tada mi se predstavio: rekao je da je anđeo, da me želi voditi i pitao me jesam li spremna prihvatiti taj poziv. To je bio prvi dan.
VL: Je li se anđeo predstavio nekim imenom?
VASILJ: – Rekao je samo da je anđeo.
VL: Kome ste se prvom povjerili?
VASILJ: – Prijateljicama.
VL: Jesu li vam povjerovale?
VASILJ: – Bile su malo sumnjičave. Nismo znale objasniti što se događa. One su to rekle mojim roditeljima, a tata je to rekao fra Tomislavu Vlašiću koji je rekao da je to nutarnji glas, povjerovao mi je i dugo me duhovno vodio.
VL: Kako ste čuli taj glas?
VASILJ: – To se ne može usporediti s ljudskim glasom jer nema fizičkih karakteristika. Riječ je o vrsti nadahnuća. Možda takvo što može doživjeti pjesnik kad u nutrini u određenom trenutku osjeti bujicu riječi, s tim da ja to ne doživljavam kao nešto svoje, nego to nadahnuće dolazi iz drugog izvora.
VL: Što se dalje događalo?
VASILJ: – Bila je jasna namjera toga dara. Anđeo je rekao da me želi voditi kroz molitvu i duhovni život, ali nije odmah tražio organiziranje molitvene skupine, ona je došla poslije šest mjeseci. Tako smo se rođakinje, prijateljice i ja spontano okupile da bismo zajedno molile. Može se reći da su i one dobile dar molitve, i neke od njih imale su nutarnji glas.
VL: Kako se dogodio susret s Gospom?
VASILJ: – Anđeo mi je rekao da ću susresti Gospu, ali nisam znala da ću čuti njezin glas, mislila sam da ću je susresti na drukčiji način. Na tom prvom susretu vidjela sam u nutrini sliku njezina lika i nisam dobila nikakvu poruku. Tek sljedeći dan čula sam njezin glas.
VL: Kako je izgledao taj lik?
VASILJ: – Nije riječ o trodimenzionalnom viđenju, nego je više riječ o nutarnjem dojmu. Zamislite da sanjate otvorenih očiju, slika je tako živa, stvarna.
VL: Jeste li vidjeli boje?
VASILJ: – Gospa je bila sva bijela, nije bilo posebnih boja.
VL: Jeste li mogli raspoznati kosu, lice, oči?
VASILJ: – Kod nutarnjih doživljaja teško je opisati izgled osoba, posebno anđela. Nikad mu nisam mogla identificirati lice, to mi je ostala velika tajna.
VL: Je li anđeo imao nekakav oblik?
VASILJ: – Imao je oblik dječaka u dobi od možda 12 godina.
VL: Je li imao krila?
VASILJ: – Jest. On nam se predstavlja onakvim kakvim ga zamišljamo. Tako je i Gospa u Africi crna, u Kini ima kose oči... Anđeli nemaju tijelo, prema tome mogu biti bilo kakva oblika.
VL: Je li se vaš susret s Gospom događao u određeno vrijeme?
VASILJ: – Manje-više u isto vrijeme, oko 3 sata poslijepodne. Kad sam odrasla, shvatila sam da je to velik znak. Isus je umro oko 3 sata, tada se moli milosrdna krunica. Može se, dakle, reći da je srž svega Božja ljubav prema nama i među nama, jer Gospa je inzistirala na tom zajedništvu. Poslije je i vidjelici Mariji u jednoj poruci rekla da Međugorje nije samo mjesto molitve nego i mjesto susreta.
VL: Što je Gospa od vas tražila?
VASILJ: – Da budemo vjerni svome pozivu, da se ostvarujemo kao kršćani, da tražimo Boga i njegovu volju, a molitva je način da se susretnemo s njime. Učila nas je otvarati srce, učila nas je molitvu srca kako bismo čuli taj nutarnji glas. Svi bismo trebali slušati nutarnji glas jer Bog se svakome na neki način objavljuje. Ako nikako drukčije, onda preko savjesti.
VL: U to se vrijeme događaju ukazanja ostalim međugorskim vidiocima, jeste li kontaktirali s njima?
VASILJ: – Pokušavala sam, no oko njih je bilo puno ljudi koji su mene doživljavali kao konkurenciju. Osim toga, vidioci su imali puno obveza, tako da nikad s njima nisam razgovarala o svome iskustvu.
VL: Koje su razlike između vašega iskustva i iskustva vidioca koji su Gospu vidjeli trodimenzionalno?
VASILJ: – Nisam imala njihovo iskustvo pa to ne mogu sasvim točno protumačiti. Dojam je da ono što doživljavaju ne ovisi o njihovu nutarnjem raspoloženju, premda sam čula i suprotno – da to iskustvo ipak duboko zalazi u nutrinu i da čovjek ne ostaje pasivan. No u slučaju moga iskustva nije moguće biti pasivan. Jer ako se srce Bogu ne otvori, onda Bog ne može ući u to srce.
VL: Gospa vam je dala određena pravila za molitvenu grupu. Kakav je bio cilj?
VASILJ: – Molitvenu grupu osnovali smo u lipnju 1983. godine, a cilj je bio jasan. Gospa je tražila mlade ljude koji su još bili slobodni, tražila je da posvetimo mnogo vremena tim susretima. Danas mi se čini da nas je vodila kroz školu molitve da bi svatko od nas otkrio svoj životni poziv, ili način na koji će moći konkretno služiti u životu.
VL: Koliko vas je bilo u molitvenoj grupi?
VASILJ: – U početku nas je bilo 60-ak, a na kraju 30-ak. Program je bio zahtjevan pa je većina brzo odustala. Trebalo je moliti triput na tjedan po sat i pol, a poslije je Gospa tražila još dodatna dva-tri sata osobne molitve na dan, post...
VL: Kad je molitvena grupa prestala djelovati?
VASILJ: – Nije to završilo određenog dana. Može se reći da je iskustvo nakon osam godina u molitvenoj grupi postajalo sve rjeđe. Ne mogu reći ni da taj posljednji put i postoji, jer postoji i dar i darovatelj. Znači, molitvena grupa postojala je intenzivno osam godina.
VL: Vi ste, dakle, u tih osam godina Gospin glas čuli svaki dan?
VASILJ: – Ponekad je to bilo i više puta na dan, nije bilo određenog ritma kao što je to kod ostalih vidioca.
VL: Mislite li da su međugorska ukazanja veliki Božji plan za čovječanstvo?
VASILJ: – Vjerujem u veliki Božji plan, ali ne mora uvijek biti riječ o strašnim stvarima. Bog je otac koji nas ljubi i nije nas Gospa došla plašiti. Jedna od njezinih prvih poruka vidiocima jest – s vama želim biti u nebu. Ona kao majka žudi da uvijek bude s nama. U svijetu je puno zla, to se ne može negirati, ali reći ću nešto što će vas možda šokirati: naši grijesi, naše manjkavosti zapravo su sitnice u moru Božje ljubavi. Bog je tako beskonačan i ne vjerujem da postoji tako veliko zlo koje može ugroziti njegovu ljubav.
VL: Zašto se onda Gospa ukazuje ovoliko dugo u Međugorju i zašto na ovakav način?
VASILJ: – Mislim da ono što je izvanredno na neki način treba postati uobičajeno. Bog je s nama, zove se Emanuel i mi bismo trebali živjeti onako kako su živjeli Adam i Eva, u Božjoj prisutnosti. Prvi je čovjek tako živio. Bog je svaki dan razgovarao s njime, šetao se s njime u raju. Mislim da je Međugorje djelić raja. Za mene jest. Tako bismo svi mogli okusiti kako ćemo živjeti kroz taj svakodnevni susret s Gospodinom.
VL: Zašto se međugorska ukazanja bitno razlikuju od ostalih?
VASILJ: – Vjerujem da se nisu promijenila ukazanja, nego se promijenio čovjek. Međugorje je puno mistika, tamo je većina ljudi duboko doživljavala Boga. Vjerujem da se nalazimo u određenom vremenu koje Stari zavjet i spominje – vaši će mladići i starci imati viđenja. Možda smo u povijesnom trenutku kada puno srdaca može prihvatiti tu poruku. Danas nema toliko razlika u duhovnom smislu čak ni između laika i redovnika. Vjerujem da se u Međugorju događa baš ono što sv. Pavao opisuje: pojavljuje se novi čovjek, nema više razlike između ljudi. Bog se daruje svima.
VL: Imate li i danas iskustvo lokucije?
VASILJ: – Nemam onako kao nekad.
VL: Kad je to prestalo?
VASILJ: – Trajalo je do 1995. godine. Ne znam bih li još uvijek bila sposobna takvo što slušati. Vjera se promijenila, postala je puno konkretnija, riječi su pretočene u djela. Sve ono što je Gospa govorila sad imam priliku živjeti.
VL: Kad ste upoznali supruga Massimiliana Valentea?
VASILJ: – Čini mi se 1997. godine.
VL: Kad ste se odlučili za brak?
VASILJ: – Mislim 2000. godine, a vjenčali smo se 2002. godine u Međugorju.
VL: Jeste li razmišljali o tome da se zaredite?
VASILJ: – Razmišljala sam i to željela, ali vjerujem da je Bog za mene imao ovo.
VL: Mnogi svećenici prigovaraju vidiocima zbog toga što su se svi odlučili za brak. Nekima je to čak dokaz protiv međugorskih ukazanja?
VASILJ: – To je žalosno i zabrinjavajuće. Ti ljudi uopće nisu svjesni u kakvom svijetu živimo. Sveti Otac Ivan Pavao II. piše u Familiaris consortio da je obitelj mjesto borbe između zla i dobra. Danas nije problem to što su sjemeništa prazna, nego to što je čovjek prazan. A prazan je zato što je izgubio svoj poziv, svoju bit. Mislim da Gospa dolazi obnoviti tu sliku obitelji jer ako se ne obnove obitelji, teško će se obnoviti duhovni život.
