Međugorska ukazanja i proročanstva

Darko je napisao/la:

Moji su donijeli kamenja gdje je navodno Marija hodala, pa se ustanovilo da su radioaktivni.
Toliko o suvenirima i "pomaganju" odozdo!
Ljudi su željni neke senzacije, natprirodnog, tako da se sami dovedu u sugestivno stanje u kojem će svašta pomosliti, uglavnom što im želje diktiraju. To se stručno zove autosugestija.

koja to autosugestija traje 25 godina:!:
za koga:?:
za tita , za partiju možda

Pa bilo bi dobro hrki da nam objesniš kako se primaju poruke.
Dakle svi vidioci ne primaju iste poruke pa ih se nemože provjeriti.
A zašto neki žele priznanje ljudi to je posve jasno jer je to drugi motiv koji gura ljude uopće tako govori sociologija.
Prvi je novac.
Dakle moguće je da se o njima radi i u Međugorju.

Izrail je napisao/la:

Pa bilo bi dobro hrki da nam objesniš kako se primaju poruke.
Dakle svi vidioci ne primaju iste poruke pa ih se nemože provjeriti.
A zašto neki žele priznanje ljudi to je posve jasno jer je to drugi motiv koji gura ljude uopće tako govori sociologija.
Prvi je novac.
Dakle moguće je da se o njima radi i u Međugorju.

osnovni kriterij za svako priznanje je suglasnost sa naukom, doktrinom Crkve
već sam jednom prije naveo teze teologa koji se bavem nadnaravnim da je to osnovni kriterij i da Crkva nikad i ne može 100% znati šta je istina šata ne
to zna samo Bog i vidioci ( vidjelac)
ali proročka teologija zbog toga kaže da sve ono što podržava, potvrđuje službeni nauk i doktrine Crkve se uzima kao istiniti , jer nema razloga da se ne uzme
a Gospa daje čisto krščanske poruke: molite, postite , činite pokoru, pomirite se , ispovjedite , idite što češće na sv.misi u pričest, čitajte Bibliju isl
e sada ako to nekome smeta i NE LEŽI , nek se preispita u srcu za koga je i šta zastupa
zna se koliki je otpad modernog svijeta , i očitio je da Bog preko svoje Majke želi da se svijet vrati istinskoj vjeri i životu , ili da se obrate

u suprotnom , bi se nepotrebno gušio proročki glas , što se i sola scriptura navodi u poslanici 2 sol
sve se dobro treba proučiti i donjeti sud
mnogi koji su detaljno ispitivali vidioce su jako dobro proučili fenomen i nemaju nimalo spora oko međugorja
odnosnoi dali svoj sud da je sve O.K
nažalost, samo nije p0roučio onaj koji je na izvoru:pale:

fra Ivan Dugandžić,OFM, 1995


UKAZANJA, VIĐENJA, OBJAVE


TEOLOŠKA MOGUĆNOST I ZNAČENJE TIH NESVAKIDAŠNJIH POJAVA





1. NEOBIČNE POJAVE U NEOBIČNO VRIJEME



Biblija tako često govori o ukazanjima i viđenjima i uz te pojave u tolikoj mjeri povezuje božju objavu ljudima da to možemo smatrati njezinim središnjim sadržajem. Apstrahirajući ovaj put od čitavog Starog zavjeta, upozorio bih samo na važnost ukazanja Uskrsloga učenicima ili farizeju Savlu pred Damaskom. Pitamo se, zašto su onda ukazanja i viđenja kasnije u povijesti Crkve redovito nailazila na velik oprez i skaptičnost crkvene hijerarhije i klera općenito i priličitu nezainteresiranost teologa. Zapravo moglo bi se reći da te pojave jedino kod običnog vjernog puka nailaze na spremno prihvaćanje, koje je istini za volju pokatkad prebrzo i nekritično.

U pravoj poplavi teološke literature danas veoma je teško naći solidan teološki rad posvećen ukazanjima i viđenjima; zapravo, mogli bi se svi izbrojiti na prste jedne ruke. Ako pođemo od starog dobrog shvaćanja teologije kao sluškinje vjere, onda iz toga proizlazi da je njezina zadaća "pronicanje Objave svjetlom razuma i "nastojanje oko živog tumačenja vjere" u praktičnom životu Crkve. Ne možemo se stoga oteti pitanju, zašto teologija zazire od ovakvih pojava koje se i te kako tiču i Objave i života Crkve? Da li je po srijedi neka podsvijest o njihovoj nemogućnosti ili možda nekorisnosti za život Crkve, strah pred delikatnošću zadatka ili pak nešto sasvim drugo? Nisu li upravo ovakvi fenomeni pravi izazov i ispit za današnju teologiju koja se s puno angažiranosti pa i uspjeha bavi pojedinačnim pitanjima i problemima, ali kojoj sve više poteškoća pričinja smisao cjeline? Treba se bojati da se možda ipak pomalo ne ostvaruju zloguka proroštva oca pozitivizma A. Comtea od prije nekih stotinu i pedeset godina, kada je, promatrajući pomicanje interesa teologije od tajne Presvetog Trojstva preko kristologije prema ekleziologiji, ustvrdio da će Crkva tim putem lagano i ne opažajući otići u pozitivizam: "Neće se više baviti Bogom nago čovjekom; neće više istraživati neistraživu istinu, nego pozitivan pojave svoje vlastite zajednice."

Jedan od najoštroumnijih teologa današnjeg vremena, Hans Urs von Balthasar kao da indirektno priznaje da se to uistinu dogodilo, kada za današnju Crkvu kaže da je "dobrim dijelom izgubila svoje mističke crte i postala Crkva permanentnih razgovora, vijeća, kongresa, sinoda, komisija, akademija, partija, funkcija struktura i prestrukturiranja, socioloških eksperimenata i statistika."

Nešto slično se događa i s teologijom. Svatko tko iole prati moderna teološka zbivanja znade u kolikoj je mjeri današnja teologija infiltrirana antropologijom, sociologijom i psihologijom, znanostima koje sigurno mogu puno obogatiti i posuvremeniti teološku misao, ali koje predstavljaju i trajnu opasnost da one stanu na mjesto onoga što teologiju čini "znanošću o Bogu. "Težište teološkog razmišljanja ponekad je u tolikoj mjeri pomaknuto od Boga k čovjeku i od onozemne k ovozemnoj stvarnosti, da možemo lako shvatiti kako duh današnjeg vremena i čitava duhovna atmosfera ni malo ne pogoduju govoru o ukazanjima i viđenjima.

A budući da takvi fenomeni nužno traže svoje tumačenje, ono se kuša ponuditi na neteološkom terenu. Obično se voli isticati kako se u današnjem svijetu, koji je suočen s nesigurnošću i strahom u pogledu svoje budućnosti, javljaju proročko-apokaliptičke tendencije koje onda nalaze oduška u psihozi masa. Time onda ove pojave a priori dobivaju negativnu kvalifikaciju; neobične pojave se poistovjećuju s patološkim stanjem i njihovo se tumačenju prepušta psihologiji i parapsihologiji.

Kad je u pitanju Marija i njezina ukazanja, obično se ističe Isusovo jedinstveno posredništvo između Boga i ljudi i odatle izvodi nemogućnost ukazanja, jer bi se time ta inače sigurna istina dovela u pitanje. Često je, barem u pojedinim zemljama, po srijedi i neka površna ekumenska taktika u odnosu na protestante, kojim je oduvijek smetalo naglašavanje Marije kod katolika. Ali čini se ipak da jedan od razloga za nezainteresiranost mnogih teolooga za ove pojave valja tražiti u strahu da ne bude proglašen konzervativnim u vremenu kada je u modi teologija koja se bavi sasvim konkretnim životnim problemima, što je inače dobro, ali nije dovoljno.

Promatrajući već dugo događaje u župi Međugorje izbliza i pokušavajući ih teološki vrednovati, te preteći reagiranja dijela crkvene javnosti na njih, teško se je oteti dojmu da su često nejasni osnovni teološki pojmovi i da je to jedan od glavnih izvora zabune i nesnalaženja. Zato ove stranice žele biti mali pokušaj teološke analize pojma ukazanja i viđenja, njihove nutarnje mogućnosti i značenja, zatim pojam takozvane privatne objave, njezina mjesta i uloge u životu Crkve te konačno kriterij za raspoznavanja tih pojava i utvrđivanje njihova odnosa prema parapsihološkim fenomenima. Na kraju ćemo pokušati odrediti mjesto i ulogu Bl. Dj. Marije u Božjem planu spasenja, jer smo tako je moguće shvatiti i smisao njezinih brojnih ukazanja. O svemu tome želim govoriti sasvim načelno i općenito, a Međugorje je poslužilo samo kao povod.



2. POJAM I PROBLEM UKAZANJA I VIĐENJA U TEOLOGIJI



Teologija koja mora stajati u službi vjere i života Crkve nema, mora se priznati, u današnje vrijeme ni malo lagan posao. Zahtijeva se da ona mora služiti praksi, ali ta praksa je često vrlo složena. Na jednoj strani su oni koji pod praksom smatraju ustaljeno i hladno ponašanje koje ne trpi ništa novo, a teologiju koja zagovara novo smatraju suvišnom dapače i opasnom. Na drugoj strani pod pojmom prakse imamo stvarno religiozno iskustvo, bilo da je ono vezano uz ukazivanja i njima uvjetovano, bilo uz različite oblike karizmatičke obnove danas. Ovdje opet postoji opasnost da se teologija proglasi beživotnom i neuvjerljivom i da se u ime takvog iskustva odbaci.

Osnovno je da teologija ni na jednoj ni na drugoj strani ne dozvoli da postane žrtva prakse. Tamo gdje nema vjerskog iskustva, ona ga mora poticati; a tamo gdje ga ima, ona mora bdjeti da to iskustvo ne poprimi neželjene tokove, "da se ništa od onoga što je u novim iskustvima povijesnospasenjski ispravno ne izgubi i ne uguši, ali i da se ništa što je možda nespojivo s kršćanskim otajstvenima životom potajno ne nametne..."

Poznato je da u kriznim trenucima svijeta i Crkve religiozni duh snažno teži za što uvjerljivijim i opipljivijim iskustvom onostranoga, što bi trebalo predstavljati utjehu u sadašnjosti i biti sigurno obećanje budućnosti. Teologiji tu pripada nenadomjestiva uloga da luči ezoterično i bolesno od zdravoga i dobroga, što se uklapa u poklad vjere i u ustaljene tokove spasenja.

Što zapravo teologija podrazumijeva pod pojmom ukazanja i viđenja? U najširem smislu riječi, to su "društveni doživljaji u kojima na naravan način tjelesnim osjetilima postaju dostupne nevidljive stvarnosti kao Bog, anđeli, dapače i sveci, ali i stvorene stvari, a to sve povezano s nadnaravnim ciljem ljudskog spasenja. Tu spadaju također prostorno daleki te prošli i budući događaji."

Zdrava kršćanska tradicija nikada nije sumnjala u mogućnost tih pojava jer je znala da bi time dovela u pitanje svoju sliku o Bogu, koji nije bio slobodan samo u početku kod čina stvaranja svijeta, nego tu slobodu trajno zadržava u odnosu prema svome stvorenju.

Iako je javna Objava zaključena smrću apostola, Bog koji stoji u partnerskom odnosu prema svijetu i čovjeku zadržao je sebi slobodu djelovanja u ljudskoj povijesti, istina pod vidom bitne kvalifikacije Novoga zavjeta, a to je njegova eshatološka dimenzija. Naime i Bog mora poštivati činjenicu da su s Isusom Kristom započela posljednja, eshatološka vremena, koja su obilježena događajima spasenja koje je s njima započelo. U tom rasponu vremena od Kristova uskrsnuća do njegova drugog dolaska Bog ne može proširiti Objavu u smislu sklapanja nekog novog saveza kao što je to bio slučaj u Starom zavjetu prije Krista. On može još samo izvesti konačni, obećani zahvat na kraju vremena kojim će privesti punini već započeto spasenja svijeta, ali prije toga može sigurno na razne načine utjecati na ostvarenje tog spasenja. Jedan od tih načina jest njegovo priopćavanje u slici i riječi. Tko bi to nijekao, taj bi doveo u pitanje Božju slobodu i karakter kršćanstva kao objavljene vjere. "Zato bit svih pokristovskih privatnih ukazanja i objava mora biti takva da se sadržajno mogu uklopiti u ovu eshatološku spasenjsku stvarnost."

Crkva se uvijek prema tim pojavama odnosila oprezno, držeći se novozavjetne opomene o "razlikovanje duhova" (1 Kor 12,10; 1 Iv 4,1; 1 Pt 5,. Već je u prije spomenutoj definiciji rečeno da se ove pojave u svojoj intenciji povezane s ljudskim spasenjem. Tu je implicitno sadržan i prvi kriterij za njihovo vrednovanje. Da li se one uklapaju u redovite tokove spasenja i njih pospješuju ili su im možda suprotne i od njih odvraćaju? Prilično lako se da ustanoviti, da li takve pojave odvraćaju od pobožnosti prema Isus Kristu, stavljajući Mariju u središte pobožnosti na način koji konkurira Kristu, ili vode vjernike iskrenom slušanju riječi Božje i sakramentalnom životu. Poznata je činjenica na koju ne treba trošiti riječi da je prije Sabora u tom pogledu i u Mariologiji i u marijanskim pobožnostima bilo jednostranosti zastranjivanja.

Uz to, dakako, dolazi kriterij s obzirom na vidioce i njihov način doživljavanja viđenja. Naime, moramo imamo na umu da određena vremena pogoduju ovakvim pojavama, kao što su, na primjer, vremena životna tjeskobe i vjerskih kriza. Zato je dužnost teologije da brižno bdije nad tim pojavama i da prati da li su ukazanja "prazan eho u kome čovjek sluša sam sebe ili odgovor u kome čovjek čuje Boga."

Isto tako od stvarnih viđenja valja jasno lučiti sve intuitivne spoznaje ili intelektualna prosvjetljenja do kojih se može doći molitvom i meditacijom, a koja mogu biti i te kako duboka i impresivna.

3. MISTIČKA I PROROČKA VIĐENJA



S obzirom na njihovu svrhu teologija dijeli viđenja na mistička i proročka. Prva se odnose isključivo na određenu osobu i njezin osobni razvoj u duhovnom životu, kao što je bio slučaj kod tolikih mističara u povijesti Crkve. Naravno, to ne isključuje ni određeni vid javnosti koji će takva viđenja poprimiti budućim eventualnim javnim štovanjem toga mističara ako bude uzdignut na stupanj blaženika ili sveca. U tom smislu bismo mogli i stroga privatna viđenja uzeti kao karizme u širem smislu riječi. Suprotno tome proročka viđenja imaju od početka javni karakter. Ona su dar ili karizma pojedincu ili nekolicini pojedinaca na korist čitavoj Crkvi. Tu se odmah od vidioca traži da se obrati svojoj okolini i konačno čitavoj Crkvi porukom koju je sam primio. Kao tipičnom primjeru za ovu vrstu viđenja uzima se Gemma Galgani, a za drugu M. M. Alacoque.

Promatrano s gledišta doživljavanja vidioca mistično viđenje je uvijek intenzivnije i snažnije utječe na mijenjanje osobnog vidiočeva života nego je to slučaj kod proročkog. To je razumljivo i otuda što su mistička viđenja imala osobe koje su redovito veće bile postigle zavidan stupanja svetosti, dok su nosioci proročkih viđenja najčešće sasvim "slučajno" izabrani između običnih vjernika, i to u najvećem broju slučajeva djeca, još nedorasla za dublje mistične doživljaje. Zato takva viđenja ne utječu tako snažno na osobu vidioca i on se puno polaganije mijenja u pogledu svetosti svoga osobnog života.

Budući da se u prvom redu radi o karizmi za druge, vidiocu je uvijek potreban netko tko je upućeniji od njega u tajne duhovnog života i tko će ga u tom voditi; inače postoji opasnost da dođe do raskoraka između uloge koja im je povjerena i svetosti njihova života. Zbog okolnosti da su vidioci najčešće djeca, njihovo viđenje, makar bilo tjelesno-objektivnog karaktera, dakle, kako se to obično kaže, trodimenzionalno, u odnosu na doživljaje mističara koji su gotovo isključivo imaginativni, tj. unutarduševana stanja, ipak ostaje više na površini i nema nikada za posljedicu brzo mijenjanje vjernika kojima je poruka namijenjena. Sigurno, taj učinak se ne bi mogao postići kada se u isto vrijeme ne bi mijenjali na bolje i prenosioci poruke, a to, kako rekosmo, oni sami bez tuđe pomoći nisu sposobni.



4. NARAVNE, PARAPSIHOLOŠKE I NADNARAVNE POJAVE



Još više, treba se ozbiljno zapitati, ne ograničavamo li mi Bogu prostor njegova slobodnog djelovanja, ako kao uvjet autentičnosti zahtijevamo očitu izvanrednost pojave u smislu nadilaženja ili stavljanja izvan snage uobičajenih prirodnih zakona i tokova života. Polazeći od jednostavne činjenice da za Boga naše ljudske granice između naravne, parapsihološke i nadnaravne sfere ne predstavljaju nikakvu zapreku i da Bog djeluje u svakom dobrom djelu koje čovjek čini, K. Rahner upozorava da je formulacija "ovo viđenje potječe od Boga" ustvari u sebi prilično neodređena i višeznačna. Budući da čovjek s gledišta svog spasenja može u raznim zgodama i u događaju, koji je moguće protumačiti posve prirodnim načinom, otkriti Božju milost i poticaj za svoje osobno spasenje, moglo bi se onda i "nekim prirodnim putem protumačiti viđenje,, ako je u granicama kršćanske vjere i morala, ako ne škodi duševnom zdravlju vidioca, nego ga moralno i religiozno podiže, prihvatiti kao ,od Boga učinjeno, i kao milost, premda to viđenje svoj neposredan, naravni temelj ima u psihičkom mehanizmima..."

S teološkog gledišta nema nikakve zapreke da se Bog posluži sasvim prirodnim mogućnostima ljudske naravi za ostvarenje nekih izvanrednih ciljeva s obzirom na čovjekovo spasenje. Teško je, zapravo nemoguće odgovoriti na pitanje, zašto bi se Bog morao služiti uvijek nekim izvanrednim putem za ono što može postići preko redovitih ljudskih sposobnosti i mogućnosti.

Nasuprot tendenciji da se sve parapsihološke pojave odmah strpaju u područje negativnog, K. Rahner se sasvim otvoreno pita: zašto se ne bi parapsihološke naravne sposobnosti telepatije, vidovnjaštva, psihometrije itd. kod religioznog čovjeka mogle usmjeriti isto onako kao i ,normale, sposobnosti na objekte religiozna naravi i tako biti poticaj za religiozno relativne čine, i zašto se takvi čini ne bi smjeli vrednovati kao ,od Boga učinjeni,, kao milost.

Sve su ovo važne premise kako bi se i ono viđenje u pravom smislu, koje ima svoje ishodište u izvanrednom Božjem zahvatu, moglo vrednovati na ispravan način. Takvo viđenje, koje je redovito popraćeno nekim posebnim čudesnim znakom, koji je sasvim spoznatljiv, nije dakle nipošto jedino autentično viđenje. U tom se svjetlu stvarno nameće pitanje: "Zašto ne bi npr. crkveno priznanje nekog viđenja moglo imati smisla i kad se ograničava samo na tvrdnju da je to viđenje po svom sadržaju i po svom djelovanju na vidioca i druge samo pozitivno, i u tom smislu da ,potječe od Boga,, ili je legitiman eho stvarnog mističnog iskustva vidioca koje odgovara normama vjere i razuma, bez nužnosti da u oba slučaja Crkva mora pretpostaviti stvarni čudesni Božji zahvat?

Prema tome, ako u nekom viđenju i nema čudesnog znaka koji jasno nadilazi prirodne zakone i uobičajene tokove događaja, nego se sve može protumačiti kao prirodna ili parapsihološka pojava, tu još nema nikakva teološkog razloga da se takvom viđenju zaniječe svaka mogućnost da potječe od Boga. Zapravo; najveća se pogreška čini kada se sve kao cjelina bez ikakva razlikovanja prebrzo odredi kao moguće ili nemoguće, kao od Boga učinjeno, ili kao đavolska varka, odnosno ljudska iluzija. Zato mnogi teolozi na čelu s Rahnerom zagovaraju određenu "blagost" naprama vidilačkim iskustvima i smatraju da se mogu prihvatiti kao od Boga prouzročena i onda, kada ne možemo svaku pojedinost u njima prihvatiti. Isto tako valja imati na umu da i onda, kada je njihova autentičnost priznata od Crkve (pogotovo na osnovu vanjskih kriterija, o kojim će još biti riječi), time nije rečeno da je svaka pojedinost u sadržaju ispravna i da je moramo prihvatiti. I u nekom autentičnom viđenju mogu se potkrasti zablude glede lika i poruke koju prenosi viđena osoba. Sve to može biti uvjetovano okolnostima sredine, vremena, teološkog znanja vidioca, kao i njihova temperamenta, što se posebice odražava na način prenošenja primljenih poruka.

Tako npr. činjenica da mali Franjo u Fatimi nije uvijek čuo sve što je Gospa govorila, nego je samo vidio micanje usana Rahner ne smatra argumentom protiv, nego naprotiv dobrim znakom za vjerodostojnost malih vidjelaca.

Možda ovdje nije naodmet povući jednu paralelu s novozavjetnim izvještajem o ukazanju Uskrslog. Viđenje koje su žene imale u Isusovu grobu Marko opisuje kao "mladića u bijeloj dugoj haljini" (Mk 16,5), Matej kao "anđela Gospodnjeg" (Mt 28,2), a Luka govori o "dva čovjeka u blistavim odjelima" (Lk 24,4). Njemu je najbliži Ivan, koji opet spominje "dva anđela u bijelim haljinama" (Iv 20,12). Biblijska znanost je u međuvremenu na ovim mjestima otkrila različite teološke intencije pojedinih evanđelista i različite tradicije kojima se oni služe, ali pitamo se: da li je time uistinu sve protumačeno? Zašto svjedoci Uskrsloga u njemu odmah ne prepoznaju Isusa, zašto se on "ukazuje u drugim obličju" (Mk 16,12), jednom kao suputnik, kojeg ne mogu prepoznati, jer je to "uskraćeno njihovim očima" (Lk 24,16), drugi put kao "duh" (Lk 24,37), ili opet kao "vrtlar" (Iv 20,15)? Redovito učenici vide Isusa, ali ne znaju da je to on dok ne progovori (usp. Iv 21,4), ali i tada, čim ga prepoznaju, on obično iščezava ispred njihovih očiju. Dakle, čak i ovdje u temeljima same Objave nije najvažnije precizno gledanje, nego poruka i vjera.

Ne govori li nam sve ovo kako su ukazanja i viđenja u sebi složen i zapravo teško opisiv događaj, u kome je teško povući granicu između objektivnog događaja i subjektivnog doživljaja? Bog i onda kada se ljudima objavljuje na najopipljiviji način ostaje inefabilis - neizreciv.

U objavi Bog se želi ljudima priopćiti i objaviti, ali i ne posve prepustiti u njihov posjed, dati se zarobiti od njih. Zato redovito, kada je u pitanju bilo kakva objava, ostaje uvijek dovoljno pitanja i nejasnoća. Drukčije ne može ni biti jer nikakvo znanje ne može nadomjestiti ulogu vjere. Ona je imala odlučujuću ulogu kod čudesa koja je Isus činio, kod prepoznavanja Uskrslog kao i kod naviještanja poruke uskrsnuća. Takvu ulogu ona zadržava i kod svih kasnijih viđenja i objava, koje su vezane uz ta viđenja. Naravno, moramo se čuvati ekstrema i paziti da to značenje vjere ne shvatimo u smislu kako se to često kršćanstvu prigovara: "Čudo je najdraže dijete vjere!" Dakle, ne vjera koja bi izmišljala čuda, nego kao bezuvjetna dispozicija za prepoznavanje i prihvaćanje nadnaravnih pojava. Samo ona pri tom mora biti nadopunjena određenim objektivnim znacima, koje ta pojava pruža, a koji nužno spadaju u kriteriologiju za prosuđivanje takvih pojava.

5. KRITERIJ S OBZIROM NA CRKVU



U odnosu na zajednicu vjernika i njezino reagiranje na poruke vidjelaca ustvari ne može ne biti nekih posve novih i drukčijih kriterija od ovih već spomenutih. Ni ovdje se s teološkog gledišta nema što drugo primijeniti osim "pravilo za razlikovanje duhova" (1 Kor 12,10). Nešto više o tome nalazimo kod Ivana: "Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. Po ovom poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: Isus Krist došao je u tijelu, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga" ( 1 Iv 4,1-3; usp. Iv 5,1-4). Istina, ovaj tekst odaje specifičnost Ivanove zajednice u kojoj je krivovjerje gnoze nijekalo Isusovo utjelovljenje, ali on može služiti kao opći kriteriji utoliko što ističe središnje značenje Isusa Krista za ljudsko spasenje. Kod Pavla je u Korintu također u pitanju mjesto i uloga Isusa Krista u životu zajednice vjernika, ali pod jednim drugim vidom. "Korintski pneumatičari nemaju problema s krivim učenjem nego s demonskim makinacijama pogana," što se izravno osjeća u ćudorednom životu pojedinaca u zajednici. Ali i u jednom i u drugom slučaju takvi poticaji ne mogu doći od Duha Božjega nego samo do Zloga.

Još na jednom mjestu Apostol govori o provjeravanju karizmi, ali opet pod sasvim drugim vidom, naime s obzirom na njihovu korist za izgradnju zajednice (1 Sol 5,21; usp. 1 Kor 14). Što pojedini darovi više doprinose izgradnji i učvršćenju zajednice, to je sigurnije da su plod Duha, a ako razaraju zajedništvo, mogu biti samo plod Zloga. Naravno da je ovdje u pitanju samo stvarno zajedništvo vjere i ljubavi. Zato isti Pavao može reći na drugom mjestu: "Potrebno je, doista, da među vama budu rascjepi, da se očituju prokušani među vama" (1 Kor 11,19).

Postoji još jedno opće upozorenje na budnost i trijeznost (1 Pt 5,, I to je sve što nam Novi zavjet ima reći o ovom delikatnom pitanju. Ipak, iako nam ne pruža više sasvim konkretnih riječi, Novi zavjet sadrži nešto što se poput crkvene niti provlači kroz sve njegove spise, a što predstavlja bitni uvjet Božjeg djelovanja. To je ona otvorenost i receptivnost s obzirom na Duh Božji koju nalazimo najjače izraženu kod Marije. Ta otvorenost i receptivnost temelji se na spremnosti i raspoloživosti za sve što će on čovjeku darovati i što će od njega zahtijevati.

U svjetlu ovih nekoliko sasvim načelnih smjernica Novoga zavjeta moramo pokušati iste one kriterije koje smo provjeravali na vidiocima primijeniti na Crkvu kojoj vidioci prenose svoju poruku. Ako je ukazanje spasenjski događaj koji mora imati milosni cilj, onda je vrlo važno promatrati odjek toga ukazanja, odnosno njegove poruke među vjernicima i plodove koje ono donosi. Kristološka dimenzija spasenja, koju smo već više puta naglašavali, mora i ovdje biti kriterij. Presudno je pitanje, da li neko ukazanje vodi Kristu ili udaljuje od njega. Kada bi Krist bio potisnut u stranu, makar se ne zna kako razvijali drugi oblici pobožnosti, toj pojavi bi valjalo pristupiti krajnje skeptično.

Drugim riječima, što je poruka ukazanja bliža onoj Isusovoj koju nam nudi Novi zavjet, a to je poziv na obraćenje, tim je veća vjerojatnost autentičnosti. Konstatirali smo već da objava koja stiže preko privatnog ukazanja može imati samo poticajni karakter u odnosu na ono što je već o Objavi sadržano. Zato je logično da se sadržajna škrtost i kratkoća poruke moraju uzimati kao pozitivan znak, a pogotovu ako takva poruka ipak nalazi odjeka u narodu Božjem i donosi plodove obraćenja.

I ovdje je kao i u slučaju vidjelaca važno iskustvo utjehe i mira. Mir je bez sumnje jedna od središnjih tema čitave Biblije. On je u tolikoj mjeri pojam za sve darove koje Bog daje čovjeku da su bile moguće personificirajuće formulacije i u Starom i u Novom zavjetu. Starozavjetni pisac veli za Jahvu da je on mir (Suci 6,24), a apostol Pavao kaže za Isusa Krista: on je naš jedini mir! (Ef 2,14). Njegovo rođenje prati poruka mira (Lk 2,14), on blagoslivlja mirotvorce (Mt 5,9), kao Uskrsli on svojim učenicima najprije daruje mir (Lk 24,36; Iv 20,19; 21,26). Ali taj Kristov mir ne ostvaruje se automatski i bezuvjetno. On je uvijek plod prihvaćanja njegove riječi i obraćenja. Isus ne pozna nikakvu drugu vrstu mira, nikakav truli mir pod svaku cijenu. On se ne usteže svoju riječ usporediti s mačem koji razdvaja (Mt 10,34; Lk 12,51). Ona je onima koji je prihvaćaju izvor mira, ali u isto vrijeme onima koji je preziru izvor tjeskobe.



6. TEOLOŠKO ZNAČENJE MARIJINIH UKAZANJA



Sve što je do sada rečeno odnosilo se na ukazanja općenito. Poseban slučaj predstavljaju Marijina ukazanja jer su ona daleko najčešća, pa zato na kraju zavrjeđuju pažnju. Oni koji a priori sumnjaju u mogućnost bilo kakvih ukazanja obično dovode Marijina ukazanja u svezu s pretjeranim štovanjem i "bolesnom" pobožnošću prema njoj. Ne može se zanijekati da je u Crkvi uvijek bilo i takvih pojava, ali one nisu nikada bile od Crkve podržavane, a pogotovu nisu mogle potisnuti u drugi plan zdravu crkvenu tradiciju glede Marijina mjesta i uloge u Crkvi. Odustavši od posebnog dokumenta o Mariji i odlučivši se da o njoj govori u sklopu konstitucije o Crkvi Drugi vatikanski sabor je jasnije istakao Marijinu eklezijalnu dimenziju i njezino mjesto u toku otkupljenja. Time je ustvari samo istaknuta vjernost Crkve najzdravijoj tradiciji koja vuče korijene sve od vremena Prackve.

U toj istoj perspektivi papa Pavao VI. je, govoreći o Marijinu štovanju danas, naglasio da pobožnosti prema Djevici moraju "jasno pokazivati mjesto koje ona zauzima u Crkvi" Marija je sva zbog Krista i njegove Crkve i zato nema zdrave marijanske pobožnosti koja ne vodi Kristu i ne izgrađuje Crkvu. Kako u taj kontekst smjestiti i kako vrednovati u posljednja dva stoljeća učestala Marijina ukazanja? Ima teologa koji dopuštaju mogućnost ukazanja i privatnih objava, ali im poteškoću predstavlja baš ta učestalost Marijinih ukazanja. Tu pojavu je moguće promatrati jedino u svjetlu već spomenute Marijine jedinstvene uloge i mjesta u Crkvi. Nju je nemoguće promatrati izolirano, samu za sebe, kao što često promatramo druge svece. Ona je duboko uronjena u plan spasenja i stoji u najtješnjem odnosu prema središnjim stvarnostima spasenja, Kristu kao Otkupitelju i Crkvi kao zajednici otkupljenih.

U njezinu pristanku na anđelovu poruku njoj bila sadržana samo spremnost da daruje život drugoj božanskoj osobi, nego je to bio njezin pristanak na čitav plan spasenja, koji Marija u tom trenutku sigurno nije mogla svojim razumom do kraja proniknuti u svoj njegovoj dalekosežnosti. Njezina uloga ne završava ni s Kalvarijom, jer Isusova riječ predanja Majke učeniku i učenika Majci (Iv 19,26) u tom ozbiljnom trenutku drame spasenja nije samo izraz sinovske brige za Majku i učenika, nego ima daleko dublje značenja. Ona znači trajno vezivanje Marijine sudbine uz sudbinu Crkve.

Marijina osobna svetost i njezina služba u planu spasenja, nisu dvije stvari koje samo sticajem okolnosti stoje zajedno, one predstavljaju jednu nerazdvojivu cjelinu. To njezino samoostvarenje i njezinu službu u ostvarenju općeg spasenja svijeta K. Rahner izražava kao jedinstvo osobne svetosti i apostolata koji nužno iz te svetosti izvire, po čemu je Marija "Na izvanredan način službena reprezentacija Crkve."

Dakako da ta njezina tijesna povezanost s Crkvom ne prestaje ni s prestankom njezina zemaljskog života. Zapravo njezina briga za Crkvu svoga Sina još je jača tamo gdje se ona kao jedini član Crkve već nalazi u proslavljenom tijelu, dok su drugi na putu prema tom stanji i potrebni su pomoći. Tomislav Šagi Bunić lijepo kaže da se i "u koncilskom tekstu Marijino uzdignuće u nebesku slavu ne shvaća prvenstveno kao neki odlazak i rastanak nego prije kao zadobivanje rascvalih mogućnosti da svoju djelotvornu ulogu u povijesti spasenja, dakako u odgovarajućoj povezanosti s Kristom Gospodinom, nastavi na jedan viši čin."

Među tim "procvalim mogućnostima" svakako posebno mjesto pripada Marijinim ukazanjima, koja bez obzira na njihovu poruku već sama po sebi imaju teološko značenja. Kao što Isus nije samo najavljivao dolazak kraljevstva Božjega u budućnosti, nego garantirao njegov početak svugdje gdje je bila prihvaćena njegova riječ, tako ni spasenje nije ideja nego stvarnost sadašnjeg trenutka. U Mariji ono ima svoj konkretno ostvaren primjer. Ona predstavlja savršeno uspio od Boga zamišljen čovjekov život i s obzirom na svoj početak i na dovršenje u nebeskoj slavi. Zato svako Marijino ukazanje ima u prvom redu svoje značenje u tome što objavljuje taj misterij njezina života i pokazuje njezinu ulogu u povijesti spasenja. Ali to se opet ne događa zbog Marije same nego zbog Crkve. Očitujući nam svoju slavu Marija nam otkriva naše mogućnosti koje nam nudi misterij njezina Sina.

Nastojeći to nekako ilustrirati slikom iz našeg ljudskog života L. Scheffczyk kaže: "To je slično kao kad bi neka samo duhovno i intencionalno bliza osoba najednom dobila realnu prisutnost u ljudskom životnom prostoru. Sad je ona prisutna u svoj veličini svoje osobe, svom značenju, svojoj ulozi i svom zahtjevu. Marijino ukazanje stavlja na realno-personalan način čitavu Marijinu tajnu pred vidioca i njegovim posredstvom također pred vjernike."

Možemo slobodno reći da je Marijino ukazanje kao takvo samo po sebi najveća poruka Crkvi, kao ohrabrenje na njezinu putu prema vječnosti, ali i kao obveza. Budući da je vrijeme Crkve eshatološko vrijeme i da je Marija jedina kod koje ne postoji ona eshatološka napetost ostvarenog i još ne do kraja dovršenog spasenja, to i njezino djelovanje valja uvijek promatrati u tom kontekstu. Ono će "uvijek imati retrospektivan karakter, ciljajući na Kristov misterij, ali u isto vrijeme biti okrenuto i u budućnost prema ispunjenju"...Zato njezina ukazanja "imaju posebnu eshatološku dimenziju i tendenciju konačnog svršetka vremena," što da kako ne treba shvatiti u smislu brzog svršetka, a pogotovu ne onoga koji se dade točno izračunati.

Kao ona koja je jednom zauvijek svoju sudbinu vezala uz sudbinu Sina i preko njega za zajednicu spašenih Marija ne može ostati po strani dok se Crkva zajedno sa svim stvorenjima nalazi "u porođajnim bolovima" (Rim 8,22). Ona svojoj majčinskom naklonošću i ljubavlju Crkvi posreduje svjetlo u kušnjama ovoga svijeta, koje u zadnjoj crti dolazi od Kristova svjetla. Kao ljudsko biće Marija može dati samo ono što je i sama primila i zato njezina ukazanja "u svojoj biti imaju više karakter dinamičkih impulsa za srca i volju vjernika, kako bi spoznatu istinu Objave na nov način utjelovili u određenom vremenu."

Zato su njezina ukazanja uvijek nalazila više odjeka u srcima vjernika nego u razmišljanjima teologa. U svjetlu logike i dinamike spasenja u Crkvi sasvim je razumljivo da je Marija najaktivniji ud Crkve, kojoj je puninom svoje svetosti u isto vrijeme i pralik i majka i njezin konačni ideal, prema kome i ona teži.

Bez obzira na početnu zbunjenost i nesporazum sva su Marijina ukazanja imala snažan utjecaj na život Crkve, počevši od novih oblika pobožnosti, preko obnove sakramentalnog i pokorničkog života pa sve do produbljivanja slika o samoj Crkvi i ljubavi prema njoj. Jer u stvari čašćenje Marija nije ništa drugo doli "oblik čašćenja tajne Crkve, koja u Mariji gleda svoj prauzor i svoj već sada ostvareni oblik savršenosti."

Naime, po svojoj biti "Crkva nije ništa drugo nego kopija Marije ..., živi otisak Marijina lika u kršćanskoj zajednici."



Fra Ivan Dugandžić - svećenik franjevac, član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen je 1943 u Krehin Gracu, općina Čitluk, Hercegovina. Nakon mature u Dubrovniku 1962. stupa u franjevački red. Teološki studij pohađa u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka). Za svećenika je zaređen 1969. Pohađa postdiplomski studij i postiže doktorat iz Biblijskih znanosti u Würzburgu (Njemačka). Od 1990. godine živi i radi u Zagrebu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima predaje egzegezu Novoga zavjeta i biblijsku teologiju. Radove objavljuje u stručnim teološkim časopisima. U vjerskim listovima na suvremen način obrađuje razne biblijske teme. U Međugorju je živio i radio u dva navrata: od 1970. do 1972., te od 1985.

Hrki brate, mislis li da ce ovo neko da cita?

Hoće, evo ja čitam

Svaka cast, pocecu, neki drugi put, i ja.

uvijek nađem korisnu informaciju, ko miš

Ajme meni plahturina.
Dakel kad ga nešto konkretno čovjek upita poput onog tko i gdje prima poruku koja se objavljuje 25. u mjesecu hrki se uspaniči i zadavi plahtama od posta.
Dakle još jednom tko prima?
Tko provjerava?
Tko odobrava da se stavi javno?

Jevrejin je napisao/la:

Hrki brate, mislis li da ce ovo neko da cita?

čitaće svatko koga ISTINSKI zanima kako Crkva proučava fenomene , kako ih vrednuje i koji je valjan put procjenjivanja nadnaravnog
nekoga tko apriori nevjeruje ili si utvara da mišljenje jednog čovjeka je SAMO relevantno , i to nekoga tko nije proučio stvar po kriterijima koji se o vdje navode, takvoga neće vjeroj. zanimati
ali fra Ivan Dugandžić se potrudio , ušao u bit stvari, čak tolko da bi mogao knjige o proročkoj teologiji pisati

a , koliko se potrudio vrli lokalni biskup:?:
ovo zadnje pitanje , se posebno odnosi na Izraila:!:

Jadno je kako izbjegavaš odgovor.
Svatko čini ono što mu služba u crkvi nalaže.
No možda ti ne znaš kako se poruke primaju?

Pa dok se ti ne udostojiš odgovoriti evo jednog članka koji govori i
biskupovim stajalištima i stajalištima komisija koje su radile a ne
tamo nekog pojedinca ma kako on teološki potkovan bio. Ne treba
zaboraviti da su teolozi i podijelili Crkvu.

Ovaj se članak ograničava na iznošenje teoloških kriterija nebeskih
"privatnih" ukazanja na zemlji. O tome je napisano više vrijednih
članaka i knjiga koje jasno i stručno govore o "privatnim" ukazanjima i
objavama.(Navodim samo one kojima sam se služio u ovom članku:
R. ŠILIĆ, Caveant animarum directores, u: Dobri pastir, 3-4/1950., str. 27-30;
J. ĆURIĆ, Znanstvena istraživanja u Međugorju? u: Obnovljeni život, 3-4/1984., str. 329-339;
J. GALOT, Le apparizioni private nella vita della Chiesa, u: La Civiltŕ Cattolica, 6. travnja 1985., str.19-33;
Ž. PULJIĆ, Privatne objave u životu Crkve, u: Marija u vjeri kršćanina,
kateheze za mlade o BDM, Sarajevo,1985;ISTI(pseudonim: W. P),Privatne
objave i ukazanja,u:Crkva u svijetu,3/1989.,str.247-251;
M. ZOVKIĆ, Problematični elementi u fenomenu Međugorja,u:Bogoslovska smotra, 1-2/1993., str. 76-88;
R. FISICHELLA, Dio ci ha parlato attraverso suo Figlio, u: Vita pastorale, 6/1994., str. 40-45;
M. MAZZA, The Catholic Church and Medjugorje, u: Homiletic and Pastoral Review, New York, 7/1994., str. 28-31.51-56.)
Stoga je cilj ovoga osvrta staviti na jedno mjesto ta mjerila, koja
mogu pomoći onima koji znaju određene činjenice da bi ih mogli
uspoređivati s tim pravilima i vrednovati određene zaključke. Zatim
iznijeti one službene isprave i izjave crkvenih službenika u vezi s
događajima u župi Međugorju u mostarsko-duvanjskoj biskupiji i napokon
sažeti stajalište Biskupskog ordinarijata u nekoliko točaka imajući u vidu poznatu Izjavu BK iz 1991.
1) Prema nauci II. vatikanskog sabora Isusova
povijesna osoba, pojava i objava, riječju i činom, čudesnim znakom,
prenesena po njegovim apostolima, jest konačna, kompletna i završna
Božja objava, kojoj se ne može više ništa bitno dodati niti oduzeti.
Stoga izvan nje neće biti druge javne objave prije Isusova drugoga
Pojavka. Koncil je u tom smislu nedvosmislen:
"Stoga, jer tko vidi
njega, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9) - sveukupnom svojom prisutnošću i
pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću
i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On
objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje:
Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni
život uskrisi".(Dei Verbum, 4.)
2) Sveto Pismo: u Starom je zavjetu riječ "slušati" dvostruko češće upotrijebljena negoli "vidjeti" ili "gledati" (1080 : 520).
I odnos čovjeka prema Bogu, pa i onog najponiznijega, Božjega prijatelja, jest odnos riječi, ne oka i gledanja:
Ne može se Boga vidjeti i na životu ostati, vrijedi i za Mojsija. Bog
mu otkriva svoju slavu, ali ne svoje lice (usp. Izl 33, 20-23). Dok je
naprotiv "slušanje" Božje riječi redovit stav vjernika, proroka,
kralja. Nije čudo da židovski Credo-vjerovanje ne počinje riječima
"Vjerujem u Boga svemogućega", nego: Šema, Israel - Čuj, Izraele (Pnz
5, 1).
U Novom zavjetu, posebno u Poslanici Hebrejima (1, 1-2), ističe se da
je Bog više puta i na više načina govorio ocima u prorocima, ali
konačno i potpuno sva objava - i Presvetoga Trojstva i našega spasenja
- sadržana je u objavi Jedinorođenoga Sina Božjega, odsjaju Slave i
otisku Bića Božjega. Teologija sv. Ivana apostola i evanđelista osobito
naglašava ovo Sinovo gledanje i obznanjenje: "Boga nitko nikada ne
vidje. Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani"
(Iv 1, 1)
Isus je objava Očeva, slika-ikona njegova. Stoga, tko vidi Sina, vidi i
Oca. Isus će pohvaliti one koji vjeruju, a nisu vidjeli (Iv 20, 29).
U Ivana je "vidjeti" i "vjerovati" jedno te isto. Božja Riječ, Druga
Božanska Osoba nije se dakle "ukazala" u ljudskom tijelu, nego je
postala tijelom i prebivala među nama, u našoj ljudskoj uvjetovanosti,
u vremenu i prostoru. Ta je objava okrenuta našoj vjeri, i najveći je
izraz objave. Zato je Kristova religija - religija Utjelovljenja, koje
nadilazi bilo kakva ukazanja.
Poslije smrti i uskrsnuća Krist se više puta ukazao: u proslavljenom
tijelu koje je identično onom prethodnom. Ta su ukazanja imala
dvostruku svrhu: ona su, s jedne strane, dokaz Isusova uskrsnuća i, s
druge strane, u tim je ukazanjima Isus dovršio svoje upute učenicima:
dao im je vlast ispovijedanja, odredio im je opću misiju da naviještaju
Evanđelje svemu stvorenju, da očekuju Duha Svetoga, da pružaju
svjedočanstvo svima kako bi se ljudi krstili i povjerovali i spasili.
Poslije Isusova uzašašća više ukazanja nisu nužna.(J. GALOT, nav. čl., str. 22-23.)
3) Teološka problematika i razjašnjenje.
Teolozi, koji se strukom bave proučavanjem javne Objave, nerado govore
o privatnim ukazanjima i porukama. Brojni su vjernici u puku, naprotiv,
otvoreni vjerovanju u takve pojave, jer im dobro dolazi nešto vidljivo,
opipljivo, osjetljivo i osjećajno.
Pogotovo kad je to vidljivo u njihovu životu u obliku kakve emocionalne pomoći, ozdravljenja ili slična doživljaja.
Takve pučke pojave i vjerovanja mogu lako skliznuti u prava praznovjerja i magijske forme. Napose ako se očekivana "milost" ili "čudo" ne dogodi kako se dotičnik nadao i "molio". Nisu rijetka u takvim slučajevima čak i - samoubojstva.
Međutim treba objektivno priznati da su u posljednjim godinama i
desetljećima deseci milijuna ljudi hodočastili u potvrđena marijanska
svetišta svijeta, kao što su Lurd, Fatima, Czestonchowa, Loreto, Mariju Bistricu itd. Pa i to je
razlog da se o problemu privatnih ukazanja toliko govori i piše.
Više od toga, onaj tko se u svojoj crkvenoj službi osjeća odgovornim,
bila to teološka, istraživalačka ili učiteljska biskupska zadaća, dužan
je braniti vjeru jednostavna puka i ne dopustiti da se pod plaštem
nekih izvanjskih religijskih znakova i gesta kriju praznovjerni
sadržaji ili da se na temelju lažnih ukazanja oblikuje vjera u ljudima.

Teološkim očima gledano, privatna ukazanja, da bi se prihvatila kao
autentična, moraju se odlikovati nekim bitnim oznakama i biti lišena
nekih sumnjivih elemenata ili vidova. R. Šilić, profesor teologije u
Sarajevu, dušobrižnicima je svojedobno preporučio kratko i jasno:
"Neka pripaze voditelji duša da brzo ne povjeruju objavama i da ih ne
prevare pobožne žene".( R. ŠILIĆ, nav. čl., str. 28: "Caveant ergo
directores animarum, ne cito revelationibus credant, et a piis feminis
decipiantur.")
Drugi hercegovački franjevac, K. Vasilj, donosi tri mjerila:
1. Marija iz ukazanja treba biti u punom suglasju s Marijom iz Novoga zavjeta;
2. Osoba koja tvrdi da joj se Marija ukazuje treba biti posve iskrena i istinoljubiva;
3. Takva osoba treba biti duševno zdrava, nepodložna opsjenama i halucinacijama.(Usp. K. VASILJ, nav. čl., str. 374.)

Ozbiljan teološki članak o ukazanjima napisao je prije desetak godina
isusovac, profesor na Papinskom sveučilištu Gregorijani u Rimu, Jean
Galot. On postavlja tri problema na koja bi trebalo odgovoriti kad se
radi o ispitivanju autentičnosti ukazanja:

1. Je li se pravo ukazanje dogodilo?
2. Je li osoba koja to prenosi dostojna povjerenja?
3. Može li se iznijeti teologija takvih ukazanja i odrediti njihovo mjesto u životu Crkve?(Usp. J. GALOT, nav. čl., str. 19.)

Ovaj treći problem stoji zapravo na prvom mjestu, pa mu teolog
posvećuje dužnu pozornost. Opisujući razna ukazanja i viđenja kroz
Bibliju, iznosi o njima i svoja teološka razmišljanja. U vjeri postoji
temeljno svjetlo, ali ipak obavijeno tamom.

Stoga neki traže ukazanje da im potvrdi vjeru. Oni bi htjeli
nadoknaditi "viđenjem" ono što im nedostaje vjerovanjem. "Upravo ta
želja potiče dobar broj današnjih kršćana k osobama koje kažu da imaju
ukazanja ili viđenja".( Ondje, str. 25.)

Prvi kriterij u procjeni autentičnosti jest rijetkost i iznimnost. Ukazanja su u biti veoma iznimne pojave. One ne mogu zamijeniti vjerovanje.

"Tako, ukazanja koja bi kroz dosta dugo razdoblje učestala postajući
dio svakodnevnoga života vidjelaca, težila bi da pretvore kršćansku
egzistenciju u viziju ili gledanje, i da je oslobode od tame vjere.
Takva učestalost bila bi motiv da se sumnja u autentičnost
ukazanja".(Ondje, str. 30.)

Drugi kriterij u prosuđivanju autentičnosti jest usklađenost
eventualnih poruka i objava s istinama vjerske nauke. Ako bi bilo
doktrinarnih zabluda ili tvrdnji nespojivih s Evanđeljem, s kršćanskom
ljubavlju, ili sadrže ocrnjivanje, potiču na pobunu, na "neposluh
autoritetu Crkve", u takvim slučajevima morala bi se staviti u sumnju
njihova vrijednost.(Usp. ondje.)

Treće, "jednako bi bila smetnja da se ustvrdi onostrano porijeklo ukazanja naznaka o nekoj njihovoj ljudskoj manipulaciji: kad sami korisnici ukazanja određuju mjesto, datum, pohađanje ili
program. Ne radi se dakle o pojavi koja dolazi Odozgor, nego o
više-manje izravnu iskustvu onih koji su akteri na zemlji".(Ondje, str.31.)

Četvrto, treba uzeti u obzir i plodove. "Mora se primijetiti da
se iz samih duhovnih plodova ne da izvući kriterij za prosuđivanje
autentičnosti ukazanja; ima slučajeva u kojima su se ustanovila brojna
obraćenja, a potom su bila odbačena od crkvenog autoriteta kao lišena
bilo kakva temelja".(Ondje, str. 31.)

Ž. Puljić, nekada član dijecezanske komisije za ispitivanje događaja u
Međugorju, danas biskup u Dubrovniku, naglašava nužnu i ozbiljnu
analizu ovih elemenata za rasuđivanje autentičnosti ukazanja:
- psihičku ravnotežu osobe;
- predmet ili sadržaj privatnih objava i
- moralne učinke na samome "vidiocu" i drugima koji to prihvaćaju.(W. P. (Ž. PULJIĆ), nav. čl., 1989., str. 250.)

Drugi navode čak 8 pravila u razaznavanju autentičnih od neautentičnih
privatnih ukazanja i objava. Da bi se to moglo prosuditi, trebalo bi
odgovoriti na ove upite:
- Koje su temeljite informacije o "vidiocima" i kakav je sud o njima?
- Postoji li konkretno ispunjenje vidiočevih najavljenih proroštava?
- Kakvo je vidiočevo poštenje i korektnost prema njegovim pretpostavljenima (duhovniku, župniku, biskupu)?
- Može li se pribaviti apsolutno autentičan tekst "poruka"?
- Kakav je sklad između navodnih poruka i objava sa službenom crkvenom naukom?
- Koja je korist navodnih poruka i vijesti za vječno spasenje ljudi?
- Jesu li navodna ukazanja položila sve kušnje vremena i upite istrage?
- Jesu li se dogodili značajni plodovi u svakom pogledu?
(Vidi M. MAZZA, koji se oslanja na knjigu A. POULAIN-a, The Graces of
Interior Prayer, nav. čl., str. 30-31. 51-56. Autor, iznoseći spomenuta
pravila, istodobno ih primjenjuje na činjenice i izjave o međugorskom
fenomenu. I sustavno pobija autentičnost tih ukazanja.)
Uvaženi profesor teologije, na Gregorijani u Rimu, R. Fisichella, za ocjenu autentičnosti i istinitosti privatnih ukazanja, nakon
svetopisamskih upozorenja, ističe ova mjerila:
- ta viđenja ne smiju nikad zasjeniti autentičnu i radikalnu objavu iznesenu u Svetom Pismu;
- moraju uvijek poštovati otajstvo, tajanstvenost i tajnovitost prave objave; "besmisleno je, da ne kažem bogohulno - ne samo za zapadnjački
mentalitet - da se za vrijeme viđenja može fotografirati lice Isusovo
ili Djevičino!";
- poštovat će uzajamnu dopunu karizama; a najveća je među njima ljubav;
stoga ništa ne smije biti usmjereno protiv ljubavi kao središta
kršćanske objave.(R. FISICHELLA, nav. čl., str. 43-44.)

Osim toga, za teološku raščlambu privatnih navodnih viđenja potrebno je
imati u vidu i društveno-kulturne sadržaje gdje se događaju ukazanja,
zatim jezičnu provjeru prikaza i opisa takvih viđenja, i napokon oštru analizu samih subjekata ili nositelja ukazanja. Treba imati pred očima da su ukazanja uvijek nešto "izvanredno", iznimno, i to je bitan element u njihovu prosuđivanju.
"Ako bi se ukazanja događala u životu jednog vjernika sa svakodnevnom
učestalošću ili se produžila godinama, očito je da bi se stvorili ozbiljni problemi za teologiju vjere".(Ondje, str. 44.)

Svako ukazanje treba se odnositi odnosno vratiti na Kristovu objavu i pretpostaviti je i voditi k njoj.

Osvrćući se na "znanstveno istraživanje" R. Laurentina, francuskog
svećenika i publicista, s obzirom na međugorska ukazanja,(R. LAURENTIN,
Javlja li se Gospa u Međugorju?, u: Glas Koncila, 4,5, 6/1984., str. 7.)
J. Ćurić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, donosi nekoliko značajnih kritičkih točaka koje uvelike doprinose rasvjetljenju spomenute problematike:
- Ćurić najprije razlikuje razvikani pojam "znanosti" iz 19. i pojam
znanosti iz 20. stoljeća. Danas su pravi znanstvenici puno skromniji i
oprezniji zbog eventualnih sutrašnjih opovrgnuća i opoziva njihovih
današnjih rezultata.(Usp. J. ĆURIĆ, nav. čl., str. 329-330.)
- Dok francuski znanstvenik niže činjenice i podatke, ostaje na crti svoje povijesne struke. Ali kad prikazuje samo "gledanje" vidjelaca, tu ne uzima u obzir "doživljaj prisutnosti" kao značajan element duhovne
spoznaje. A to mu je velik nedostatak, primjećuje hrvatski
isusovac.(Usp. ondje, str. 330-331.)

- Trodnevni boravak u Međugorju u vrijeme božićne vreve omogućio je
Laurentinu da ustanovi kako su vidioci mentalno zdrava, prostodušna i
posve iskrena čeljad. Na to Ćurić primjećuje da Bog svoje darove ne
rezervira samo za "znanstveno" zdrave duše; ukazuje na Laurentinove
prevelike skokove u zaključivanju:
"Međutim, kad bi dospio do savršeno sigurnog osvjedočenja da su međugorski vidioci posve iskreni u svojim iskazima, još mu to ne bi pružalo prava - da iz subjektivne ISKRENOSTI njihova govorenja zaključi na objektivnu ISTINITOST njihovih viđenja".(Ondje, str. 331, citat: 332.)

- Nastavljajući na to Ćurić postavlja općenit i načelan problem: "što
znanost uopće može istražiti i ustanoviti kod izvanrednih, čudesnih
pojava, bile one božanskog ili demonskog porijekla? Čini se da GK nije
najspretnije postupio, kad je opetovano isticao ’znanstvenost’
Laurentinova pristupa Gospinim ’javljanjima’: kao da se problem ISTINITOSTI onih ukazanja - nakon
naših balkanskih razmirica - konačno počeo rješavati na pravi način, ZNANSTVENIM putem". Laurentin priznaje da konačan
"pravorijek treba prepustiti Crkvi."

Nato Ćurić: "zašto bi taj čovjek znanosti, došavši na kraj znanstvenog istraživanja, susprezao svoje znanstvene zaključke te prigibao šiju pred neznanstvenim auktoritetom
Crkve? Ako znanost znanstveno ustanovi da određena vrsta virusa izaziva bolest raka, nijedan joj biskup ne može tog zaključka osporiti! No ako znanost znanstveno utvrdi da se Gospa ’javlja’ u Međugorju, smiju li to biskupi sa svojim komisijama poricati?" Tu se kritičar zaustavlja na
promatranju dviju stvari.
Prvo: Božja milost ne može biti "predmet" znanstvenog istraživanja;
drugo: ipak Bog svojom milošću može tako taknuti čovjeka da se taj dodir manifestira u čudesnu ozdravljenju, u čudesnu znanju itd. Ali tu čudesnost nije kadra ustanoviti znanost!(Ondje, str. 332-334.)

- Ćurić razlikuje mističke i proročke tipove privatnih objava.
Mističari obično ne mogu i ne znaju izraziti ništa od onoga što su doživjeli. Profetičke duše "vladaju se gotovo posve suprotno: one su uvjerene u istinitost svoga doživljaja i svjesno žele nastupati u javnosti, gdje traže da ljudi slušaju i slijede njihovu ’poruku’". Međugorski fenomen ulazi u ovaj profetički tip.
A ni mističarski ni profetički tip ne dokazuje se znanošću, nego duhovnim vrednovanjem.(Usp. ondje, str. 334-335.)

- Ćurić iznosi razlike u javnoj objavi koja je bezuvjetno nužna za spasenje i koja se proteže na cijelo čovječanstvo i na sve vjekove, i u privatnoj objavi u kojoj nitko nema prava nametati i protezati na bilo koga drugoga. To slijedi iz same privatnosti privatnih objava.(Usp.ondje, str. 336-337.)

- Ta privatna objava ne gubi svoga privatnog karaktera ni nakon tzv. "odobrenja" ili "nihil obstat"- a od strane Crkve, koja može to "odobrenje" i opozvati.

Ćurićev je zaključak:
"Tko god s Laurentinom vjeruje da se Gospa međugorskim vidiocima zaista ukazala - i to ne jedanput ili dvaput, nego preko tisuću puta - morao bi voditi računa o povijesnoj činjenici, da su ponekad i veoma plemenite Božje inicijative tužno skončale, jer su ih onemogućili razni naivci i fanatici svojom neumjesnom propagandom. S druge opet strane, ne bi trebalo zaboraviti da Bog u svom djelovanju nije vezan
nikakvom našom zakonitošću ni znanstvenošću: prema Bibliji".(Ondje,str. 337-338.)

Gledište Crkve. Kardinal Prospero
Lambertini, postavši Papa pod imenom Benedikt XIV. (1740-5), naznačio je vrijednost i snagu "odobrenja" koje je odijeljeno s obzirom na ukazanja, viđenja, objave:
"Valja znati da to odobrenje nije ništa drugo nego da se (ukazanja) razglase radi odgoja i koristi vjernika, nakon zrela ispita. Ipak,takvim objavama koje su tako odobrene, iako im se ne duguje, niti se može dati, pristanak katoličke vjere, duguje im se ipak pristanak ljudske vjere prema pravilima razboritosti, po kojima su naime takve objave vjerojatne ili pobožno vjerodostojne"(De Servorum Dei beatificatione et Beatorum canonizatione, Liber II,)To mudro pravilo vrijedi i danas.
U najsuvremenijem Katekizmu Crkva ima jasan stav prema "privatnim" ukazanjima i objavama:

"Tijekom stoljeća bilo je takozvanih ’privatnih’ objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da ’poboljšaju’ ili ’upotpune konačnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u određenom povijesnom razdoblju str. 32, No. II. Citirano u: J. GALOT, nav. čl., str. 32: "... Sciendum est approbationem istam nihil aliud esse quam permissionem ut edantur ad fidelium institutionem et utilitatem, post maturum examen: siquidem hisce revelationibus taliter approbatis, licet non debeatur, nec possit
adhiberi, assensus fidei catholicae, debetur tamen assensus fidei humanae iuxta prudentiae regulas, iuxta quas nempe tales revelationes sunt probabiles et pie credibiles..."
potpunije živi. Pod vodstvom crkvenog učiteljstva osjećaj vjernika znade razlučiti i prihvatiti ono što je u takvim objavama Crkvi istiniti poziv Krista ili njegovih svetaca."(Katekizam Katoličke Crkve,HBK, Zagreb, 1994., br. 67.)

Eto zna i ja plahtu postaviti pa nek ljudi čitaju.
žalosno je samo vidjeti koliko se jedan pripadnik katoličke Crkve trudi oblatiti svog biskupa.
Stvarno se pitam ispovjedaš li se ti ili prešućuješ svoju harangu protiv pastira crkve na ispovjedi?

Kako god bilo, neprijatelj sa velikim N malo je sposobniji od nas i kroz sve kriterije može zavesti narod.
Bio sam tamo i iz prve ruke vidio sve svojim očima, kojima ne treba previše vjerovati, jer tu je uključen i mozak koji znaju varati ponekad.
Tako i vidioci, zavedeni zbog nekih razloga, stvaraju atrakciju koja nije u skladu sa objavom Riječi. Ako je neki papa sanjao 1950 da je Marija na nebu, ne znači da je to istina. Isus o tome ne govori, već kaže da će doći lažni Kristi, a jedan od njih je njegova majka koja čeka uskrsnuće a nije gore kao "kraljica neba". Makar tako piše Biblija, tko želi njoj vjerovati.
Bog ne djeluje onako kako Mđgr prikazuje. Čitajmo u Bibliji i nađimo negdje gdje se tako Bog objavljuje. Kod Ilije, možda, Petra, Mojsija ili bilo gdje drugdje? Ja to ne vidim, a tko hoće tako vjerovati može svašta vidjeti.
Tko ima oči neka ih dobro otvori!

Čuj Crkva je mjerodavna dati sud o tome i ona je to i učinila no nažalost uvijek će biti nekih koji će koristiti priliku za zaradu i priznanje kod ljudi.
To je žalosno ali činjenica.
Isto tako mi je drago da mogu pokazati da Katolici nisu sljepari koji trče za svakim tko nešto ustvrdi o viđenju Gospe nego pastiri čvrsto drže lađu koju im je Krist ostavio. A vidljivo je da tu lađu buše ne samo iz vana nego i iz nutra najviše.