Nepogrešivost
Sada se na rimokatolicizam gleda mnogo povoljnije nego u proslim vremenima. Mnozi se ravnodusnost u pogledu onih ucenja koja dijele reformatore crkve od papske hijerarhije. Sve je prisutnije misljenje da se ipak, ne razlikujemo toliko po pitanju glavnih tacaka kako se to ranije mislilo, i da ce malo popustanja sa nase strane proizvesti bolji odnos sa Rimom.
Bilo je vrijeme kada su protestanti visoko cijenili onu slobodu savjesti koja je sa tako visokom cijenom placena! Ucili su svoju djecu da se gnušaju papstva i smatrali svaku teznju za prijateljstvom sa Rimom, nevjerstvom prema Bogu.
Ali, koliko su drugacija osjecanja koja se sada ispoljavaju!
Branitelji papstva objavljuju da je papstvo ocrnjeno i protestantski svijet je naklonjen da prihvati te riječi. Mnogi uporno zagovaraju da nije pravo donijeti zaključak o sadašnjoj Rimskoj crkvi na temelju sramnih djela i besmislenosti koje su ocrtavale njenu vladavinu kroz vjekove neznanja i tame. Oni opravdavaju njenu okrutnost kao da su to samo posledice barbarstva onog vremena, i iznose da je civilizacija promjenila njen stav.
Da li su ove osobe zaboravile tvrdnju o nepogrešivosti koju je ova ohola sila isticala osam stotina godina? Na mjesto da su se odrekli takve tvrdnje, katolicka crkva je u 19 vijeku istu potvrdila sa još većom sigurnošću nego ikada ranije!
Dok Rim tvrdi da nije nikada griješio niti može ikada griješiti, kako se onda može odreći načela koja su upravljala njenim postupcima u prošlim vijekovima?
Papska crkva se nikada neće odreći njene tvrdnje o nepogrešivosti. Sve što je činila u progonstvu onih koji su odbacivali njene dogme, ona i dalje drži da je bila u pravu, i zar ne bi ponovila isto kada bi joj se pružila prilika? Kada bi se uklonila ograničenja koja su uspotavljena od strane svjetovnih vlasti, i kada bi se Rim ponovo uspostavio svojom prethodnom silom - ubrzo bi bile oživljene njene tiranije i progonstva...
Sada se na rimokatolicizam gleda mnogo povoljnije nego u proslim vremenima. Mnozi se ravnodusnost u pogledu onih ucenja koja dijele reformatore crkve od papske hijerarhije. Sve je prisutnije misljenje da se ipak, ne razlikujemo toliko po pitanju glavnih tacaka kako se to ranije mislilo, i da ce malo popustanja sa nase strane proizvesti bolji odnos sa Rimom.
Bilo je vrijeme kada su protestanti visoko cijenili onu slobodu savjesti koja je sa tako visokom cijenom placena! Ucili su svoju djecu da se gnušaju papstva i smatrali svaku teznju za prijateljstvom sa Rimom, nevjerstvom prema Bogu.
Ali, koliko su drugacija osjecanja koja se sada ispoljavaju!
Branitelji papstva objavljuju da je papstvo ocrnjeno i protestantski svijet je naklonjen da prihvati te riječi. Mnogi uporno zagovaraju da nije pravo donijeti zaključak o sadašnjoj Rimskoj crkvi na temelju sramnih djela i besmislenosti koje su ocrtavale njenu vladavinu kroz vjekove neznanja i tame. Oni opravdavaju njenu okrutnost kao da su to samo posledice barbarstva onog vremena, i iznose da je civilizacija promjenila njen stav.
Da li su ove osobe zaboravile tvrdnju o nepogrešivosti koju je ova ohola sila isticala osam stotina godina? Na mjesto da su se odrekli takve tvrdnje, katolicka crkva je u 19 vijeku istu potvrdila sa još većom sigurnošću nego ikada ranije!
Dok Rim tvrdi da nije nikada griješio niti može ikada griješiti, kako se onda može odreći načela koja su upravljala njenim postupcima u prošlim vijekovima?
Papska crkva se nikada neće odreći njene tvrdnje o nepogrešivosti. Sve što je činila u progonstvu onih koji su odbacivali njene dogme, ona i dalje drži da je bila u pravu, i zar ne bi ponovila isto kada bi joj se pružila prilika? Kada bi se uklonila ograničenja koja su uspotavljena od strane svjetovnih vlasti, i kada bi se Rim ponovo uspostavio svojom prethodnom silom - ubrzo bi bile oživljene njene tiranije i progonstva...