Ne, nismo se razumeli.
Ne kazem ja da je "monastvo mrznja prema zivotu" nego, to pise na pocetku ovog teksta koji sam preporucio da se procita o ovoj temi, koji pocinje sa najcesce postavljanim pitanjima o monastvu. Mozda sam trebao da ga obelezim kao citat iz teksta, kao na primer ovo dole:
"Istorija monastva datira jos iz cetvrtog vijeka. Ako bi se govorilo o nagovjestaju, onda daleko ranije, jos iz vremena prije Hrista. U Knjizi o carevima govori se da je Jeftaj, kada je pobijedio Amonejce, obecao da ce sto god mu prvo izadje u susret, zrtvovati Bogu. "Ako mi das sinove Amonove u ruke. Sto god izidje na vrata iz kuce moje na susret meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovijeh, bice Gospodnje, i prinijecu na zrtvu paljenicu" (Knjiga o sudijama gl. 11). Saznavsi za pobjedu svoga oca, njegova kcerka je potrcala u susret ocu. Ispunjenje zavjeta je Jeftaj izvrsio, tako sto je svoju kcerku posvetio Bogu, da sluzi u hramu Sionskom do kraja zivota. Primjer proroka Ilije je primjer monaski. Kasnije, monaskim zivotom zivjelu su Sv. Jovan Krstitelj i sam Gospod Isus Hristos.
Novozavjetno monastvo je pocelo u Egiptu u cetvrom vijeku. Zacetnici ili oci monastva su Prepodobni Pavle Tivejski, Sv. Antonije Veliki a Ava Amun u Nitrijskoj pustinji. Iz Epipta se monastvo brzo prosirilo u Palestinu, Siriju, Mesopotamiju, Malu Aziju i dalje u Italiju.
Glavni moto monastva je ljubav, prema Bogu vise nego prema icemu drugom. "Ko se ne odrece sebe... Ko voli sebe, oca, majku, brata, sestru, vecma nego mene nije mene dostojan", i "ko ne uzme krst svoj i podje za Hristom..." (Sravni Mat. 10, 37 - 38).
Psalmopjevac David pjeva: "Veliki mir imaju oni koji ljube Zakon Boziji i u njih nema spoticanja"(Ps. 119, 165).
Monastvo je odricanje od svijeta. To nije mrznja svijeta vec svijeca koja sama sagorijeva da time pokaze put i primjer drugima. Zato je monastvo zrtva za svijet. Monastvo je avangarda Crkve Hristove. Ono je vojska koja ceka Cara nebeskoga, ne dajuci bezbozju da prodre u svijet i Crkvu narocito, kao sto vojnik ne da neprijatelju da dodje i pogubi kralja a narod pokori."
Ne kazem ja da je "monastvo mrznja prema zivotu" nego, to pise na pocetku ovog teksta koji sam preporucio da se procita o ovoj temi, koji pocinje sa najcesce postavljanim pitanjima o monastvu. Mozda sam trebao da ga obelezim kao citat iz teksta, kao na primer ovo dole:
"Istorija monastva datira jos iz cetvrtog vijeka. Ako bi se govorilo o nagovjestaju, onda daleko ranije, jos iz vremena prije Hrista. U Knjizi o carevima govori se da je Jeftaj, kada je pobijedio Amonejce, obecao da ce sto god mu prvo izadje u susret, zrtvovati Bogu. "Ako mi das sinove Amonove u ruke. Sto god izidje na vrata iz kuce moje na susret meni, kad se vratim zdrav od sinova Amonovijeh, bice Gospodnje, i prinijecu na zrtvu paljenicu" (Knjiga o sudijama gl. 11). Saznavsi za pobjedu svoga oca, njegova kcerka je potrcala u susret ocu. Ispunjenje zavjeta je Jeftaj izvrsio, tako sto je svoju kcerku posvetio Bogu, da sluzi u hramu Sionskom do kraja zivota. Primjer proroka Ilije je primjer monaski. Kasnije, monaskim zivotom zivjelu su Sv. Jovan Krstitelj i sam Gospod Isus Hristos.
Novozavjetno monastvo je pocelo u Egiptu u cetvrom vijeku. Zacetnici ili oci monastva su Prepodobni Pavle Tivejski, Sv. Antonije Veliki a Ava Amun u Nitrijskoj pustinji. Iz Epipta se monastvo brzo prosirilo u Palestinu, Siriju, Mesopotamiju, Malu Aziju i dalje u Italiju.
Glavni moto monastva je ljubav, prema Bogu vise nego prema icemu drugom. "Ko se ne odrece sebe... Ko voli sebe, oca, majku, brata, sestru, vecma nego mene nije mene dostojan", i "ko ne uzme krst svoj i podje za Hristom..." (Sravni Mat. 10, 37 - 38).
Psalmopjevac David pjeva: "Veliki mir imaju oni koji ljube Zakon Boziji i u njih nema spoticanja"(Ps. 119, 165).
Monastvo je odricanje od svijeta. To nije mrznja svijeta vec svijeca koja sama sagorijeva da time pokaze put i primjer drugima. Zato je monastvo zrtva za svijet. Monastvo je avangarda Crkve Hristove. Ono je vojska koja ceka Cara nebeskoga, ne dajuci bezbozju da prodre u svijet i Crkvu narocito, kao sto vojnik ne da neprijatelju da dodje i pogubi kralja a narod pokori."
lijepa je rečenica ali nekako se čini da fali još nešto. sam ulazak u crkvu, nije važno koju, budi neku toplinu i radost za razliku od matičnog ureda.
