K tome bih dodao i ovaj članak koji nalzi jednu osnovnu kariku slabosti i zablude marksizma i nedostatke teologije oslobođenja:Piše: dr. Josip Beljan
Duh vremena u teologiji danas (2)
Relativistička teorija religije (J. Hick, P. Knitter, i dr.) pokušaj je povezivanja pluralističke teorije religije s teologijom oslobođenja.
Ortodoksija i ortopraksijaPremisa se temelji »na primatu ortopraksije pred ortodoksijom« (
usp. K. H. Menke, Die Einzigkeit Jesu Christi im Horizont der Sinnfrage, Freiburg 1995, 95). To uzdizanje prakse iznad spoznaje marksističko je nasljeđe. Odbacivanjem metafizike marksizam logično konstatira: Gdje je spoznaja nemoguća, preostaje samo još djelovanje. Knitter slično razmišlja: Apsolutno se ne može shvatiti, ali se vjerojatno može činiti. Propast komunizma počiva upravo na tome što se djelovalo, a da se nije htjelo znati za što, i što svijet nije postao »bolji«.
To je ona točka kojom je ortopraksija samu sebe osudila na propast. Ona, naime, pretpostavlja ortodoksiju. Ortodoksija znači ispravno mišljenje, znati pravi način kako Bog želi da ga se slavi. To se odnosi na kult, a od kulta se prenosi na život. Mora se poznavati obvezujući nauk vjere i prihvatiti točno definiran
kredo. Najprije, dakle, spoznanje pa onda djelovanje! U relativističkoj se diskusiji o etici kaže da dobro kao takvo i zlo kao takvo, zapravo, ne postoje. U marksizmu je postojala jedna za sve važeća forma ispravne prakse, tzv. prava ortopraksija. Relativističke teorije ne žele nikakvu obvezu čime same sebe proglašavaju suvišnima, nepotrebnima. Tamo gdje misterija (Boga) više nema, ondje mora ideologija i politika postati religija.
Pojava New ageaAktualne teme koje zaokupljaju teološku pozornost, kao što su eutanazija, pobačaj, umjetna oplodnja, kloniranje, bioetika, ekologija i drugo, odnose se na granična pitanja znanosti koja se mogu svesti pod zajednički nazivnik: Je li, koliko i kako, etički i moralno dopušteno činiti sve ono što je znanstveno-tehnološki moguće? Ili, drugačije rečeno, smije li čovjek - stvorenje zauzeti mjesto Boga - Stvoritelja u svijetu?Relativizmu »sve je relativno« Hicka, Knittera i njima srodnih teorija koji razum u Kantovu smislu spoznaje metafizičkoga proglašavaju nesposobnim, pridružuje se u mnogo čemu i New age. Slično kao antikna gnoza, u suglasju je sa svim što nas uči znanost. S druge strane, ona pribjegava jednoj vrsti moderne »mistike«: u Apsolutno se ne vjeruje, nego se ono iskustveno doživljava. Bog nije osoba koja stoji nasuprot svijetu, nego je on duhovna energija koja sve prožima. Religija znači vinuti svoje »ja« u kozmičko »Sve«. Ja-bitak odvaja nas od punine kozmičke stvarnosti, razara harmoniju cjelovitosti i pravi je razlog naše neotkupljenosti. Otkupljenje se sastoji u oslobađanju svoga »ja« kroz uranjanje u puninu Živoga, u povratku svemiru. Traži se ekstaza, opijenost s Neizmjernim, koja se može dogoditi u tehno-muzici, u ritmu, plesu, u izmjeničnoj igri svjetla i tame, u masi ljudi, itd. Prakulture se trebaju obnoviti u kojima se moje »ja« uvodi u tajnu svemira i oslobađa od sebe samoga. Ljude, osobito mlade, treba privući njihovom vlastitom aktivnošću, da ih stvarna opijenost, koju doživljavaju u ekstazama, tako strastveno obuzme da se barem za trenutak osjete sretnima, zaboravljajući sav čemer života.
Princip većineOsim tih »otkupiteljskih« ponuda i pored rješenja teologija oslobođenja zapažaju se još dva fenomena u Crkvi danas. Prvi fenomen je pokušaj da se princip većine protegne na vjeru i moral, kako bi se konačno i Crkvu »demokratiziralo«. To znači: što većina ne prihvaća, to ne može biti obvezno. Ovdje odmah treba pitati: Koja to većina? »No vjera, koju mi sami možemo odrediti, nije uopće vjera. I nijedna manjina nema razloga dopustiti da joj većina propiše vjeru. Vjera i njezina praksa dolaze (za nas kršćane) k nama ili od Gospodina po Crkvi i njezinim sakramentima, ili je uopće nema« (
kardinal Ratzinger, L'OR, 22. 11. 96, 9). Drugi fenomen se odnosi na liturgiju. »Različite faze liturgijske reforme stvorile su mišljenje, da se liturgija može po volji mijenjati. Ako postoji nepromjenljivo, to bi u najboljem slučaju bile riječi pretvorbe, sve ostalo se može i drugačije činiti. Sljedeća misao je logična: Ako to može centralna vlast, zašto ne i lokalne instancije? I ako lokalne instancije, zašto onda ne i sama zajednica? Ta ona bi se morala u liturgiji izražavati i pronalaziti« (
ibidem). Liturgiju se, dakle, želi učiniti doživljajem kao što se to čini u New ageu: traži se opijenost i ekstazičnost, a ne duhovno, po Logosu oblikovano bogoslužje, o čemu govori Pavao (Rim 12, 1) i s njim Rimska liturgija.
Nemoć teologijeKako to da se klasična teologija kao teologija oslobođenja pokazala nespremnom naspram tih procesa relativizma i New agea? Dva su glavna razloga za to. Opoziv vjere u Krista koji je prouzrokovala egzegeza: Ona pokušava dokazati da Isus sam sebe nije smatrao Sinom Božjim, Bogom u tijelu, nego da su ga takvim tek kasnije malo-pomalo učinili njegovi sljedbenici (
usp. K. H. Menke, op. cit., 90 i 97). Drugi razlog leži u filozofiji: Apsolutno ili Apsolutnoga se ne može u povijesti spoznati, pa se kao takvo ili kao takav u njoj ne može ni pojaviti (
usp. ibidem, 78 i 108).
Pitanje o egzegezi i o granicama i mogućnostima našeg razuma očito predstavlja glavni problem u suvremenoj teologiji, koji je ujedno doveo i do krize vjere kod ljudi (na Zapadu). Što se tiče same egzegeze, treba svakako istaknuti da se tu ne radi o dokazanom i priznatom rezultatu. To, gledano čisto historijski i literarno, naprosto nije moguće. Riječ je stoga o interpretaciji teksta, i ništa više od toga. Egzegeza ne smije nikad postati filozofija. A to vrijedi i obratno: filozofija ne smije nikad postati egzegeza. Ali obje trebaju Sveto pismo kao temelj kako bi mogle uvijek više i što bolje razumjeti poruku Božje objave.
Aktualne temePored opravdanih nastojanja oko oslobađanja od hegemonističke europske teologije i promoviranja kontekstualnih regionalnih teologija (afričke, azijske, južnoameričke itd.), koje su implicite dobile svoj legitimitet na Drugome vatikanskom koncilu pozvavši cijelu Crkvu na inkulturaciju kršćanstva, aktualne teme koje zaokupljaju teološku pozornost, kao što su eutanazija, pobačaj, umjetna oplodnja, kloniranje, bioetika, ekologija i dr., odnose se na granična pitanja znanosti koja se mogu svesti pod zajednički nazivnik: Je li, koliko i kako, etički i moralno dopušteno činiti sve ono što je znanstveno-tehnološki moguće? Ili, drugačije rečeno, smije li čovjek - stvorenje zauzeti mjesto Boga - Stvoritelja u svijetu?
Bez obzira i s obzirom na sve, tu vrijedi temeljno načelo: Ako se izuzme Boga, ako Boga nema, sve je dopušteno (Dostojevski), cilj opravdava svako sredstvo (komunizam). Ako se pak priznaje da Boga ima, onda granična pitanja iz gore spomenutih tema ne bi trebala ostati bez jasnog odgovora, tj. Bog je stvorio svijet i on je njegov Gospodar. On ga je predao čovjeku da bude njegov upravitelj i korisnik. To znači da je čovjek odgovoran Bogu za svijet, da ga je dužan čuvati i upotrebljavati u one svrhe za koje je od Boga stvoren i njemu povjeren. Čovjek nema neograničeno pravo raditi sa svijetom što hoće i kako hoće, nego da s njim postupa po stalnim i nepromjenljivim zakonima koje je Bog stavio u ljudsku narav, u prirodu i u cijeli svemir.
Kako protiv razuma, tako i protiv vjereU suvremenoj teologiji radi se, dakle, o pitanju Boga u Bibliji, o kristologiji, o Božjem sinovstvu: »Je li nam Isus prikazan, kakav on jest..., ili je Novi zavjet nestao iza naše 'znanosti'?« (
W. Neuer, A. Schlatter: Ein Leben für Theologie und Kirche, Stuttgart 1996, 307). Kristologija je bila, jest i ostaje temeljni i glavni, prvi i posljednji disput (prijepor) teologije. U tom pitanju ništa se nije promijenilo kroz stoljeća počevši od prvih ekumenskih koncila. U objavi Božjoj radi se konačno samo o tome je li nam se Onaj, koji je Živi i Istiniti, koji nam govori, pokazao kao čovjek - u tijelu i krvi - ili nije.
Problem egzegeze gotovo se podudara s problemom filozofije. Kriza filozofije postala je i krizom vjere, jer se pravilo spoznaje u filozofiji primijenilo i u egzegezi, tj. metodu Kantova pozitivističkog razuma. Vrata za metafizičku spoznaju ostaju tada zatvorena. S autonomnim razumom ne dolazi se do vjere. Tko čisto s racionalnom sigurnošću želi rekonstruirati
praeambulu fidei, taj je
a priori osuđen na neuspjeh, on se mora postaviti kako protiv razuma tako i protiv vjere - i kao posljedicu - izgubiti oboje. Samo vjera može dati razumu vid. Vjera i filozofija su dvije blizanke koje imaju zajedničkog oca. I one jedna drugu trebaju. No, one prije svega trebaju očevu pomoć. »Samo Bog, koji je sam postao ograničen da dokine našu ograničenost i da je povede u daljinu svoje neograničenosti, odgovara pitanju našega bitka« (
kardinal Ratzinger, Zur Frage von Glaube und Theologie heute, u L'OR, 22. 11. 96, 10)."
Molim pročitajte i prvi dio članka:
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_teoloski.html?broj_ID=2189Dakle, pitam koju ortopraksu i ortodoksiju/ način kako Bog želi da Ga slavimo/ trebaju imati kršćani u vrijeme relativizacije i dijalopga sa ateistima?Adventisti sedmoga dana nalze obje ujedinjene u Otkrivenju 14,6-12..kao Troanđeosku vijest..?!
Re: Koga vise volite?pon 21 svi 2007, 21:03
