141. Protestantizam odbacuje Marijino Bezgrešno začeće, unatoč razvijenoj kršćanskoj Tradiciji i biblijskim indikacijama: Post 3,15; Lk 1,28 («milosti puna» katolici tumače, na lingvističkim temeljima, da znači «bez grijeha»); Marija kao tip Kovčega saveza (Lk 1,35 sa Izl 40, 34-38; Lk 1,4 sa 2 Sam 6,14-16; Lk 1,43 sa 2 Sam 6,9: Božja prisutnost zahtijeva izvanrednu svetost). 142. Protestantizam odbacuje Marijino Uznesenje, unatoč razvijenoj kršćanskoj Tradiciji i biblijskim indikacijama; ako je Marija zaista bez grijeha ne bi trebala biti podvrgnuta tjelesnom raspadanju kod smrti (Ps 16,10; Post 3,19). Slične pojave u Bibliji čine da uznesenje ne izgleda nevjerojatno ili «ne biblijsko» po sebi (Henok: Post 5,24 sa Heb 11,5; Ilija: 2 Kr 2,11; Pavao: 2 Kor 12,2-4; protestantsko naučavanje o «uznesenju o Drugom dolasku»: 1 Sol 4, 15-17; uskrsli sveti: Mt 27, 52-53). 143. Mnogi (većina?) protestanata poriče Marijino trajno djevičanstvo, unatoč kršćanskoj Tradicji (unatoč jednodušnom dogovoru protestantskih utemeljitelja (Lutera, Calvina, Zwinglia itd.), neki protestanti podržavaju, i nekoliko biblijskih dokaza, previše važnih da se kratko sažmu. 144. Protestantizam poriče Marijino duhovno majčinstvo kršćanima, protivno kršćanskoj Tradiciji i Bibliji (Iv 19, 26-27: «Evo ti majke»; Otk 12,1.5.17: kršćani opisani kao «njezino potomstvo.») Katolici vjeruju da je Marija neusporedivo više živa i sveta nego što smo mi, stoga, njene su molitve za nas silno djelotvorne (Jak 5,16; Otk 5,8; 6,9-10). No, ona je naša sestra u odnosu na naš položaj kao stvorenja naprema Stvoritelju, Bogu. Marija nikad ne djeluje odvojeno od neophodne milosti njezina Sina, i uvijek proslavlja Njega, ne sebe, kako katolička teologija naglašava. 145. Protestantizam odbacuje papinsvo, unatoč temeljitoj kršćanskoj Tradiciji, i snažnom dokazu Petrovog isticanja i opunomoćenja koje je primio od Isusa kao Stijena Njegove Crkve. Nitko ne niječe da je bio na neki način vođa među apostolima. Papinstvo kakvo sada poznajemo proizlazi iz tog prvenstva: Mt 16,18-19; Lk 22,31-32; Iv 21,15-17 su najdirektniji «papinski» odlomci. Petrovo ime se pojavljuje prvo u svim listama apostola; čak i anđeo implicira da je on voditelj (Mk 16,7), i kao takvog ga je svijet prihvatio (Dj 2,37-38.41). On je učinio prvo čudo u Crkvi (Dj 3,6-
, izriče prvo izopćenje iz Crkve (Dj 5,2-11), uskrišava mrtvaca (Dj 9,40), i njegovo se ime spominje češće nego svih drugih apostola zajedno (191 puta). Može se naći još mnogo sličnih dokaza. 146. Rimska Crkva i pape su bili sedište za čuvanje i teološko usmjeravanje i pravovjernost Kršćanske Crkve od početka. To je neporecivo. Sve povijesne grupe koje sada protestanti, kao i katolici, smatraju hereticima prvo su kao takve osudili pape i/ili ekumenski sabori predsjedani i potvrđeni od papa. 147. Protestantizam, u svom očajanju da skrpa neki oblik povijesnog kontinuiteta odvojeno do katoličke Crkve, ponekad pokušava utvrditi linearnost od srednjovjekovnih sekti kao što su valdenzi[1], katari[2] i albigenzi[3]. Kako god, ovi pokušaji su osuđeni na propast kada se bliže prouči što su te sekte vjerovale. One su ili sadržavale mnogo onog što je protestanti naučavaju kao katoličku anatemu[4] ili su držale heretičke ideje koje su protubožačke kršćanstvu (katolicima, protestantima i pravoslavnima), ili oboje, čineći time ovu protestantsku teoriju u najmanju ruku sumnjivom. 148. Katolička Crkva ima najsofisticiraniju i najpromišljeniju kršćansku socijalno-ekonomsku i političku filozofiju, mješavinu «progresivnih» i «konzervativnih» elemenata različitu od opće prihvaćene političkog retorike i makijavelizma koji dominiraju političkom arenom. Katolicizam također ima najbolji pogled na odnos crkve i države i kulture. 149. Katolicizam ima najbolju kršćansku filozofiju i pogled na svijet, razrađene kroz stoljeća razmatranja i iskustva.U svom teološkom razmatranju i razvoju, Katolička Crkva je neizrecivo mudra i dubokoumna, do uistinu zadivljujućih razmjera, koji ukazuju na siguran božanski pečat. Ostao bih zadivljen, upravo pred obraćenje, kako Katolička crkva može biti toliko u pravu u tako mnogo stvari. Navikao sam razmišljati, kao dobri evangelik, da je istina uvijek mješavina ideja iz mnogih protestantskih denominacija, katolicizma i pravoslavlja (koje sam sam odabrao), i da nitko «ne drži sve u svojim rukama.» Ali, jao, Katolička Crkva ipak drži! 150. Posljednje, ali ni po što najmanje važno, katolicizam ima najplemenitiju duhovnost i pobožni duh, koji se očituje na tisuću razičitih načina, od monaškog ideala do herojskog celibata klerika i posvećenih osoba, katoličke bolnice, čista hrabrost Tome Kempenca ili sv. Ignacija i njihove velike pobožne knjige, bezbrojni sveci – i kanonizirani i još nepoznati i neopjevani, majka Terezija, Papa Ivan Pavao II, Papa Ivan XXIII, rani mučenici, Sv. Franjo Asiški, događaji u Lurdu i Fatimi, blistavi um kardinala Johna Henrya Newmana, mudrost i pronicavost nadbiskupa Fultona Sheena, sv. Ivan od križa, posvećena dovitljivost Chestertona ili Muggridgea, starice koje mole križni put ili krunicu, sveta ura, blagoslovi, klečanje – lista ide dalje. Ovaj pobožni duh je nenadmašen u svom obujmu i dubini, unatoč mnogim kopijama u protestantskoj i pravoslavnoj duhovnosti.
[1] a) pristaše Petra Valdusa, 15. st, propovijedali bibl. Strogost, apostolsko siromaštvo, zabacivali zakletvu, vojnu službu i katolički nauk o čistilištu (B.Klaić 1990.) b) «zauzimaju se za povratak kršćanskom zajedništvu u duhu prackbe. Papa Inocen Iii.1209.g. pokreće protiv njih križarski rat nakon čega su oni otvoreno napali papu kao antikrista (hr.wilkipedia.org) c)»njihove propovijedi bile su svakako dobronamjerne, ali nisu bile bez pretjerivanja i oštre kritike postojećih prilika, pa su u sebi nosile opasnost za vjeru.(A. Franzen, pregled povijesti Crkve, str. 170,171)
[2]a) «
katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone» (
http://www.skac.hr/svetacdana/8/8_8.html), b) «Teološki i organizacijski,
katari (od grčkoga
katharos- čist), "heretički" pokret nastao na jugu
Francuske, u
Provansi, u 12. i 13. st., dali su zaokruženiji dualistički gnosticki svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko točaka: postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim bogom - što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma» (
http://hr.wikipedia.org/wiki/Bogumili)
[3] «…Oni su se uopće prikazivali kao idealni kršćani koji provode uzorni asketski život; katolička pak Crkva Sotonina je sinagoga – tako su je zvali; njezini su svećenici licemjerni grešnici, a sakramenti su đavolja rabota. Jednako nepomirljivo borili su se uostalom i protiv države; cara su nazivali sotoninim namjesnikom, a knezove njegovim pomoćnicima. Budući da su se jako proširili po jugu Francuske, napose u području Albija (otud ime «albigenzi») (A. Franzen, pregled povijesti Crkve, str 172)
[4] «doslovno shvaćeno izopćenje je privremeno ili konačno isključenje iz vjerske zajednice, a naziva se još i ekskomunikacija i anatema. Uzrok joj je teško narušavanje nauka ili morala, a u kršćanstvu je kroz povijest izopćenje mijenjalo oblik - ali i strogost. Iz onoga što smo napisali, vidljivo je da se u Novome zavjetu izopćenjem (anatemom) isključuju teži prekršitelji nauka i morala. U srednjem vijeku izopćenje postaje sredstvom razračunavanja između crkvene i
svjetovne vlasti, pa tako često gubi svoj smisao. U crkvenome zakoniku izopćenje je popravna kaznena mjera kojom se vjernik privremeno ili konačno isključuje iz crkvenoga zajedništva. No, postoji i neformalni izlazak iz Crkve koji se događa samim činom koji je nespojiv s crkvenim zajedništvom. Zakonik kanonskoga prava, od br. 1331 do 1398, govori o kaznama pod različitim aspektima, govoreći o izopćenome npr. zbog otpada od vjere, krivovjerja, raskola; oskvrnjenja posvećenih hostija, fizičke sile protiv pape; odrješenja sukrivca u grijehu; posvete za biskupa bez papinskog naloga, kao i zbog pobačaja. U povijesti Crkve bilo je onih koji su se sami isključivali iz crkvene zajednice (npr. apostazijom, tj. grijehom otpada od vjere), kao i onih čija je ekskomunikacija odjeknula vrlo snažno, kao što je u srednjem vijeku bio slučaj s hereticima. U svako doba, i tada i danas, Crkva jest i nastoji biti zajednica vjernika koja prihvaća cjelovitu vjeru, oslanjajući se na objavu, Sveto pismo i tradiciju, prenoseći je i tumačeći s naraštaja na naraštaj. Snaga Crkve jest u tome da njezini vjernici prihvaćaju cjelovito vjeru, pa kada se netko od članova Crkve svjesno ogradi od koje definirane istine (dogme), on je i bez presudne riječi bilo koga u Crkvi istupio iz Crkve. «Glas Koncila, broj 42 (1582), 17.10.2004.
Re: Katol.Crkva- zašto sam katolik ili bi trebao bitičet 03 svi 2007, 08:00
