Nisam baš sa vremenom ali evo tekst.
Priča o Lazaru i bogatašu
Ova priča se često citira u prilog postojanja večnog pakla. Luka 16.19-31 "Čovek neki pak beše bogat, koji se oblačiše u skerlet i u svilu, i življaše svaki dan gospodski i veseljaše se. A bijaše jedan siromah, po imenu Lazar, koji ležaše pred njegovim vratima gnojav, i željaše da se nasiti mrvama koje padahu s trpeze bogatoga, još i psi dolažahu i lizahu gnoj njegov. A kad umre siromah, odnesoše ga anđeli u naručje Avramovo, a umrije i bogati i zakopaše ga. I u paklu kad beše u mukama, podiže oči svoje i ugleda izdaleka Avrama i Lazara u naručju njegovu. I povikavši reče: 'Oče Avrame! Smiluj se na me i pošlji mi Lazara neka umoči u vodu vrh od prsta svojega, i da mi rashladi jezik, jer se mučim u ovome plamenu.' A Avram reče: 'Sinko! Opomeni se da si ti primio dobra svoja u životu svome, i Lazar opet zla, a sad se on teši a ti se mučiš. I pored svega toga postavljena je među nama i vama velika propast, da oni koji bi hteli odovud k vama preći, ne mogu, niti oni otuda k nama ne prelaze.' Tada reče: 'Molim te dakle, oče, da ga pošalješ kući oca mojega, jer imam pet braće, neka im posvedoči da ne bi i oni došli na ovo mesto mučenja.' Reče mu Avram: 'Oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju.' A on reče: 'Ne, oče Avrame! Nego ako im dođe ko iz mrtvih, pokajaće se.' A Avraam reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i proroka, da ko i iz mrtvih ustane neće verovati."
Ova priča je bila deo jevrejskog folklora. Detalje narodnog verovanja koji su osnova za ovu priču zapisao je Josif Flavije (Josephus Flavius, The Complete Works of Flavius Josephus; Philadelphia: John C. Winston; str. 901). On opisuje podzemlje u kojem se pravedni nalaze u Avramovom krilu, a duboki ponor razdvaja pravedne od nepravednih, koji trpe kaznu vatrom i vrelom parom. Ovu priču su Jevreji doneli iz ropstva u Vavilonu. Narod je dobro znao ovo verovanje Vavilonjana, i to Isus koristi kao osnov za svoju glavnu poruku.
Ako posmatramo literarni kontekst u kome se nalazi ova Hristova priča, ona je smeštena u kontekst pokajanja. Luka 15-a glava sadrži 3 najlepše Hristove parabole o pokajanju: o izgubljenoj ovci, o izgubljenom dinaru i priča o izgubljenom sinu. U 16-oj glavi je priča o bogatašu i pristavu, gde se takođe govori o pokajanju, a zatim sledi priča o bogatašu i Lazaru. U 17-oj glavi se nastavlja tema pokajanja. To znači da u priči o bogatašu i Lazaru tema o kojoj Isus govori jeste pokajanje a ne zagrobni život.
Hristos je za svoje priče često uzimao primere koji su bili poznati u narodu, nešto što je narod verovao, bez obzira da li je to bilo istinito ili ne. Hristos je krenuo od poznatog i vodio je ljude ka nepoznatom. Nepoznato je bila pouka koju je Hristos želeo da saopšti svojim slušaocima.
Hristos je iskoristio narodno praznoverje da bi ih poučio pokajanju. Centralna pouka priče jeste: 1) posle smrti nema prilike za pokajanje; 2) ljudi su toliko tvrdoglavi u grehu da čak i ako bi neko vaskrsao iz mrtvih ljudi ne bi verovali Bogu. 3) potrebno je slušati Sveto Pismo (Mojsija i proroke). Bogataš i Lazar su se razlikovali u stavu prema životnim vrednostima. Bogataš je težio samo materijalnom bogatstvu i dobio ga je, ali ne i večni život. Lazar je težio Bogu, svestan svojih greha i potrebe za kajanjem, pa je nagrada bila život sa Bogom.
Šta bi se desilo ako bismo bukvalno tumačili ovu priču? Ako bismo želeli da svakom detalju ove priče damo doktrinalnu vrednost, priča bi postala besmislena.
Isus je nešto pre toga rekao da će pravedni primiti platu pri vaskrsenju mrtvih (Luka 14.12-14), a ne neposredno posle smrti, kako izgleda u priči.
Isus je rekao da će nas uzeti k sebi tek kad se bude vratio drugi put (Jovan 14.1-3), a ne odmah posle smrti, kao što je slučaj u priči.
Svakog dana umre preko 100 000 ljudi u svetu. Ako je spasen samo 1%, to znači da bi "Avramovo krilo" trebalo da bude toliko veliko da dnevno primi bar 1000 ljudi. Ako je Avramovo krilo samo figurativni izraz a ne doslovan opis dešavanja posle smrti, onda su i drugi detalji priče samo figurativni opis čiji je cilj saznavanje neke moralne istine. U Jevrejima 11.39,40 piše da junaci vere, među kojima je i Avram (Jev 11.8-19), još nisu primili savršenstvo, još nisu vaskrsli, nego će ga primiti kad i mi. U priči je Avram u raju iako apostol Pavle piše da Avram još nije vaskrsao.
Ljudi koji veruju da postoji "besmrtna duša" veruju da ona nema telo, jer telo umire a duša navodno nastavlja da živi bez tela. Kako onda u priči bogataš u paklu ima prst, jezik i oči? Kako duša bez tela uopšte može da oseća bol ako nema nerve koji se nalaze u koži? Zar za bestelesnu dušu može da bude prepreka ponor koji razdvaja raj od pakla?
Zamislite da ste u raju, uživate, sve je lepo, a preko provalije vidite ljude kako se muče. Vidite nekog vašeg rođaka, prijatelja i razgovarate sa njima! Kakav bi to raj bio?
Sve ovo govori da je ovo priča zasnovana na narodnim verovanjima, čija je centralna poruka: pokajte se, i verujte ono što piše u Mojsijevim knjigama i prorocima.
Isus dolazi