stefani je napisao/la: "I tako, prah se usudio početi pisati o Allahu.
U stanju ljubavi prah je zaboravio da je prah.
Allahu moj,oprosti za smjelost onih koji Te vole."
Pozdrav Jasone, odakle je ovaj citat?
Pozdrav Stefani.
Ovaj citat je iz knjige 'Allah -islamsko poimanje i vjerovanje' -autora Ahmeda Behdžeta.
To je jedno djelo koje obrađuje temeljno vjerovanje nas muslimana a koje pak ima za cilj da što više opiše Allahov Zat (Bit,Biće).Pošto se ono svakako ograničenim ljudskim umom ne može u potpunosti opisati,odatle jasan naglasak autora o ozbiljnosti i odgovornosti takvog jednog pisanja.Allah je neograničen,do Njega pogledi ne dopiru-pa kako da musliman piše o svom Gospodaru osim da Ga zamoli prije toga da mu oprosti ako u nečemu pogriješi!?Islamu su strani bilo kakvi oblici ikonografije,kako po pitanju prikazivanja Allaha ,tako i Njegovih poslanika.
Ali pošto je malo koji autor uspio da me na ovakav način dirne u dušu pozitivno,i da na tako jedan stručan ali posve jednostavan način piše o tako ozbiljnoj stvari -ovu knjigu preoporučujem svakome ko može da pročita,ali ću ti sada također ovdje napisati čitav uvodni tekst kako ovaj citat ne bi ostao istrgnut iz konteksta:
Pokajanje kao polazišteReče mi:
'Nemoj uzeti ovu vjest o meni bukvalno,po samom slovu.'
Rekao mi je:
'Slovo je nemoćno da kaže nešto o sebi,pa kako može kazati nešto o meni?'(En-Neferi ,El -Mevakifu')
Ako slovo (harf) ne vidi sebe i ako samo sebe ne može obujmiti ,kako može iskazati veličinu Uzvišenog Allaha,ili dati opis Njegov?
To je prva poteškoća s kojom se suočava onaj koji pokušava pisati o Allahu.
Kojim riječima će pisati?Svakako da su riječi dio jezika,a jezik je sredstvo za sporazumijevanje ljudi,čijim elementima se ukazuje na nešto,a Allahu nije ništa slično.
Kad pisac riješi problem jezika ,priklanjajući se saznanju o njegovoj nužnosti ,i kada zagazi u mora riječi ,jezičkih znakova ,sa pouzdanjem u Allahov oprost -neka je slavljen samo On -suočava se sa dilemom koje će stajalište uzeti za pisanje?
Da li da piše sa pozicije onoga koji je vidio Svemogućeg Uzvišenog Allaha?
Ili će pisati sa pozicije onog koji se približio uzvišenom Allahu?Ili će pak da piše sa pozicije onog koji se kaje,koji čini tevbu,popraćenu suzama kao svjedocima iskrenosti?
Prvo stajalište nije moguće na ovom svijetu.Nezamislivo je da čovjek ,ovakav kakav jeste ,bude u stanju vidjeti Svemogućegi Uzvišenog Allaha i ostati ono što jeste.
Mogućnost viđenja Allaha nužno pretpostavlja napuštanje vlastitiog ljudskog identiteta i potiranje vlastitog bića...što bi značilo i prestanak pisanja ,transformiranje u riječ samu,a riječ nije ništa drugo do duboka šutnja.
Časni Kur'an kazuje o kušnji jednog vjerovjesnika koji je molio svog Gospodara da Ga vidi:
'Kad Nam Musa(Mojsije) dođe u određeno vrijeme i kad mu Gospodar njegov progovori on reče:'Gospodaru moj ukaži mi se da Te vidim!''Ne možeš Me vidjeti -reče-ali pogledaj u ono brdo ,pa ako ono ostane na svom mjestu ,vidjećeš Me!'Kad se Gospodar Njegov onom brdu otkri ,On ga sa zemljom sravni a Musa se onesvješćen strovali.Čim se osvjesti reče :'Hvaljen neka si ! Kajem Ti se ,ja sam vjernik prvi.'
(Kur'an /El A 'raf ,143)
Predanje govori o raspadanju brda iz strahopoštovanja prema Allahu i o privremenom gubitku svijesti jednog od najodlučnijih i najvećih vjerovjesnika ,te njegovom pokajanju i ispričavanju Allahu kada je došao svijesti.Prema tome ,niko na Zemlji ne može vidjeti Slavljenog i Uzvišenog Allaha .U tome su i vjerovjesnici i ostali ljudi jednaki.
Ako čovjek stane na stajalište onog ko se približio uzvišenom Allahu ,tada se on nužno udalji od svega osim Njega.A ko se udalji od svega osim Allaha,njemu se nije potrebno baviti pisanjem ,jer suočen sa obiljem blagodati uzvišenog Allaha ,on nema potrebe čitati niti pisati.On je ummijj(nepismen/neuk) ,kakav je bio vjerovjesnik Muhammed ,Allah ga blagoslovio i spasio.
Pisanje je ukazivanje na nešto ,a ukazivanje podrazumijeva daljinu ,a ne blizinu.Čovjek ne ukazuje na nešto u čijoj se blizini nalazi.A kako god se čovjek približava nečemu,tako se priširuje viđenje toga,a sužava se moć njegova da riječima iskaže ono što se vidi.Prema tome pozicija blizine na odnosu na uzvišenog Allaha pripada Allahovim vjerovjesnicima ,Njegovim miljenicima (evlijama) i onim koji su poginuli na Njegovom putu (šehidima) a takav položaj ne mogu postići griješnici poput nas.
Prema tome,za nas je ostalo samo posljednje stajalište,stajalište onog koji čini tevbu (pokajanje) koju prate suze ,čija je ljepota iskrenost.
Dželaludin er Rumi kazuje ovu pripovjest:
-Jedan čovjek je tek ulazio u džamiju ,dok su drugi ljudi već izlazili... Pitao se : 'Šta se desilo?' Kako to ljudi već izlaze iz džamije prije no što ja klanjam!?'
Neko od onih koji su bili obavili namaz reče mu:
'Allahov poslanik-Allah ga blagoslovio i spasio-obavio je namaz u džematu i izvršio ono što namaz zahtijeva,pa sada odlazi.Ti si zakasnio!'
Na to onaj čovjek tako uzdahnu da se u zraku primjeti para!I taj uzdah nanese miris krvi iz srca njegova.
Jedan od ljudi koji su izlazili iz džamije reče mu :
'Pokloni ti meni taj uzdah ,a ja tebi poklanjam svoj namaz!'
Čovjek reče:'Poklanjam ti svoj uzdah a primam tvoj namaz.'
Onaj čovjek uze uzdah koji je bio sačinjen od stotinu skrušenih molbi.Kada je došla noć ,javi mu se glas u snu i reče:
'Ti si kupio dragulj života i lijek za dušu .Sa plamom tog uzdaha ,sa iskrenošću takvog kajanja ,sa skrušenošću takve dove,primljen je namaz svih koji su ga obavili!'
Ova pripovjest govori o tome da čovjekov put Allahu vodi preko srca njegova ,čak i onda ako to srce stigne i nakon obavljenog namaza ,nakon završene dove (molitve) i nakon izlaska klanjača iz džamije.
Dovoljno je da srce izusti uzdahe bola i skrušenosti.Dovoljno je da se srce okrene Allahu pa da uzdah postane dova.
Pisac ove knjige govorio je sam sebi da posljednje stajalište,stajalište pokajanja,sadrži njegov stav.On je kao čovjek sazdan o zemlje i vode .Volio je i bivao u tami.Radovao se mnogo,a tužan bivao malo vremena.Onda ga je potresla silna žudnja za Allahom ,pa je spoznao da čovjek žudi za Allahom najviše onda kad je daleko od Njega.Tada se od njega otrgne uzdah pokajanja kojim se cijepa duša.Na kraju i duša njegova postaje duša zaljubljena.On biva zaljubljenik,griješnik,zaljubljenik koji nosi dušu kao da je ona tamno ogledalo.
Tada tamno ogledalo otkriva svoju pravu mudrost.Kroz tamno ogledalo možemo gledati u Nur(svjetlo Allahovo)bez straha da će blještavilo očima uskratiti mogućnost viđenja.
Pisac ovih stranica shvatio je da je došao na ovaj svijet i da se sa njim zbilo ono što se moralo zbiti,da je postao ono što jeste,i da piše ono što će morati napisati.Prije nego što je počeo pisati,povratio se Allahu sa svojim grijesimai poudzao se u Njegov oprost...Sebi nije dodijelio udio u učenosti,zasluzi i ljubavi.Pitao je sebe:'Šta je to što mi je ostalo kao opravdanje da bih ustrajao u pisanju?'Zatim se posvetio pisanju ,imajući u vidu ono što je rekao onaj koji je svom učeniku želio predočiti spoznaju o Allahu:
'Ti od ljubavi nemaš baš ništa.'
Učenik reče:
'
Imam uzdahe onih koji vole.'
Pisac ovih redaka pretpostavlja da mu je opravdanje za pisanje dio bola onih koji vole,onih koji su dugo vremena proveli udaljeni od Allaha.A od bola zbog udaljenosti od Njega-hvaljen nek je samo On-ne postoji veća bol.
Zemlja je kružila oko Sunca bezbroj puta.I Božiji rob ,stvoren od zemlje kružio je oko svojih grijeha mnogo puta.
A zatim je dušu njegovu pogodila kap aška (ljubavi prema Allahu) pa se ona promjeni:zatim je bez lične zasluge,postala pero u Ruci Proviđenja.
I tako prah se usudio početi pisati o Allahu.
U stanju ljubavi prah je zaboravio da je prah.
Allahu moj oprosti za smjelost onih koji Te vole.Ahmed Behdžet.
(Allah /islamsko poimanje i vjerovanje str.7-11)
Zato kada i ja god odlučim da nešto napišem u vezi Allaha Uzvišenog na ovakvim mjestima kao što su forumi,molim Allaha da mi oprosti na toj smjelosti i mogućim pogreškama.