estera je napisao/la: evo mojih prvih pitanja za tebe:
1) priznaješ li da u kuranu postoje prepisivačke pogrješke, kao što smo mi priznali da postoje u bibliji. mislim da već znaš da ima poštenih muslimana koji su ovo priznali, i ne vidim u čemu je ovdje problem. ako ima prepisivačkih pogrješaka, ne znači da nije od boga.
Kur'an ne sadrži nikakve 'prepisivačke greške'.
Postavi direktno reference koje po tebi na to upućuju!
estera je napisao/la: 2) smatraš li da se u šerijatskoj državi osoba koja napusti islam mora kazniti smrću. ima ajet u kuranu da u vjeri nema prisile. mnogi misle da je abrogiran "nasilnim" stihovima iz medine. ako idemo u hadise, muhamed podržava smrt onih koji napuste islam. sve 4 škole islama isto to misle. zanima me tvoje mišljenje.
pozdrav.
Ulema se razilazi po tom pitanju,a kada je takav slučaj onda sve ovisi o određenoj islamskoj zajednici i njenoj ulemmi.Naime,večina pravnika je stava da se apostazija/odmetništvo djeli na malu apostaziju i veliku apostaziju.O tome je sasvim dovoljno rekao jedan od najučenijih ljudi islama današnjice šejh dr. Jusuf Kardavi.Citirat ću njega ovom prilikom i njegov odgovor koji će ti biti sasvim dovoljan po tom pitanju.
Apostazija (Odmjetništvo)By Dr. Yusuf Al-Qaradawi
Suprotstavljanje apostaziji: Uloga muslimana
Velika i mala apostazija
Zašto je apostazija jako kažnjiva u islamu?
Ideologijske direktive
Pobijanje zamjerki intelektualcima
Apostazija vladara
Skrivena apostazija
Suprotstavljanje apostaziji: uloga muslimana
Najveca opasnost s kojom se muslimani susrecu je ona koja prijeti njihovom moralnom aspektu egzistencije - njihovom vjerovanju. Zbog toga se u islamu apostazija (odmjetništvo od islama) smatra najopasnijom prijetnjom muslimanskoj zajednici. Najružnija intriga neprijatelja islama kojom spletkare protiv islama je bio pokušaj navuci muslimane da napuste islam; u tom cilju su, cak, upotrbljavali prisilu. Uzvišeni Allah veli: „Oni ce se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše, ako budu mogli“ (El-Bekare: 217).
U savremenom dobu muslimanska zajednica je izložena groznim invazijama i agresivnim napadima u koje možemo ubrojiti misionarsku invaziju koja ima za cilj da iscupa cjelokupnu islamsku zajednicu. Ta invazija je zapocela svoju misiju sa zapadnim kolonijalizmom (muslimanskih zemalja) i još uvijek isprobava svoje aktivnosti u muslimanskom svijetu kao i u muslimanskim zajednicama i manjinama (u nemuslimanskim zemljama). Jedan od takvih ciljeva je namamiti muslimane da konvertiraju u kršcanstvo. Ta namjera se jasno razotkrila na Sjevernoamerickoj Konferenciji Evangelizacije Muslimana koja se održala 1978. u Koloradu. Na toj konferenciji je iznijeto cetrdeset studija koje govore o islamu i muslimanima, te o tome kako proširiti kršcanstvo medju njima. U toj namjeri su sakupili jednu milijardu dolara. Možemo kazati da je tada osnovan Zwemer Institut u Južnoj Karolini u kojem su misionari ucili kako propovijedati kršcanstvo muslimanima.
Drugi primjer je komunisticka invazija koja se protegla kroz mnoge muslimanske zemlje u Aziji i Evropi ulažuci trud da zaustave islam i nadolazece generacije koje nebi znali ništa o islamu.
Treca, najopasnija i najlukavija vrsta, jeste sekularna invazija koja još uvijek igra ulogu u muslimanskom svijetu, nekad otvoreno, a nekad pod maskom. Ona minira istinski islam i sujevjernim manifestima pokazuje svoje lažno pripadanje islamu.
Dužnost muslimanske zajednice – da bi zaštitila svoj identitet – je da se mora suprotstaviti apostaziji u svim formama, od bilo kuda da dolazi, ne dajuci joj šansu da prodre u muslimanski svijet.
To je ucinio Ebu Bekr i ashabi, r.a., kada su se borili protiv otpadnika od vjere koji su slijedili Musejlemu Lažova, Sijaha i Esveda el-Ensija, koji su lažno izjavljivali da su Allahovi poslanici nakon preseljenja poslanika Muhammeda, a.s. Ti otpadnici su željeli da utrnu islamski (nur) poziv.
Jako je opasno gledati apostaziju da se širi muslimanskom zajednicom bez suprotstavljanja njoj. Jedan savremeni ucenjak je opisao širenje apostazije u ovo vrijeme rijecima: „Kakva apostazija! Nije ovdje Ebu Bekr da je uništi“.
Muslimani se moraju ozbiljno oduprijeti individualnoj apostaziji prije nego se ona intenzivira i razvije na kolektivnom planu.
Zbog toga su muslimanski pravnici jednoglasni da se otpadnici od vjere moraju kazniti ali se razilaze po pitanju odredjivanja vrste kazne koja se mora nad njima izvršiti. Vecina njih, ukljucujuci cetiri pravna mezheba (hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski), kao i druge cetiri pravne škole (cetiri šijske škole: zejdije, isna-ašerije, dža'ferije i zahirije), su saglasni da se otpadnik od vjere mora pogubiti.
U prilog tome prenešeno je mnogo hadisa u raznim formama izrecenim od strane mnogih ashaba, kao što su Ibn Abbas, Ebu Musa, Mu'az, Ali, Osman, Ibn Mes'ud, Aiša, Enes, Ebu Hurejre i Mu'avija ibn Mes'ud.
Na primjer, Ibn Abbas pripovjeda da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko god promijeni svoju vjeru, ubijte ga“.
Slican tekst hadisa se prenosi od Ebu Hurejre i Mu'avije ibn Haida uz malu razliku. Takodjer, Ibn Mes'ud prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Nije dozvoljeno da se musimanu, koji svjedoci da nema drugog Boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, prolije krv osim u jednom od tri slucaja: da pocini blud a oženjen bude, da ubije nekog iz osvete, ili da odbaci svoju vjeru i muslimansku zajednicu.“
Druga verzija ovog hadisa se prenosi od Osmana, r.a.: „Krv muslimana nije dozvoljeno proliti osim ako bude jedan od trojice: da je otpadnik nakon što je prihvatio islam, da pocini blud a oženjen je, ili da ubije osobu bespravno.“
Eminentni ucenjak Ibn Redžeb kaže: „Kažnjavanje osobe smrcu zbog cinjenja bilo kojeg od navedenih grijeha je dopušteno kod svih muslimana.“
Alija ibn Ebi Talib, r.a., je kaznio neke ljude koji su otpali do islama i izjavio da je zadovoljan što ih je bacio u vatru nakon što ih je, bez rezultata, ukorio i pitao da se vrate u islam. Kada ih je bacio u vatru izgovarao je ove stihove:
„Kada vidim da je situacija tako užasna,
ja potpalim vatru, pozivajujci Qanbara.“ (svojega slugu)
Ibn Abbas se ne slaže sa Alijom, r.a., oko spaljivanja otpadnika, naglašavajuci hadis koji ide u prilog njegovom mišljenju: „Nemojte nikoga kažnjavati Allahovom kaznom (vatrom).“ Prema Ibn Abbasu, otpadnik od islama mora biti ubijen na drugi nacin. Zato Ibn Abbas nije bio protiv egzekucije otpadnika u principu, vec je bio protiv njihovog spaljivanja.
Ebu Musa i Mu'az su, takodjer, kaznili jednog jevrejina smrcu, jer je primio islam pa se potom povratio judaizmu. U vezi toga Mu'az je rekao: „To je presuda Allahova i Njegovoga Poslanika.“
Abdurrazik, takodjer, prenosi: „Ibn Mes'ud je držao u pritvoru nekolicinu Iracana koji su se odmetnuli od islama, pa potom napisao pismo halifi Omeru pitajuci ga šta da cini sa njima. Omer mu je vratio pismo u kojem je pisalo: „Pitaj ih hoce li da se vrate pravoj vjeri (islamu) i svjedocenju vjere. Ako hoce da prihvate to, oslobodi ih, a ako odustanu, onda ih ubij.“ Onda je Ibn Mes'ud tako postupio. Neki od njih su se pokajali, a neki su odbili. On je potom oslobodio pokajnike, a ubio one koji su odbacili islam, nakon što su bili vjernici.“
Takodjer se prenosi od Ebu Omera eš-Šejbanija da kada je El-Mustevred el-Ajli konvertirao u kršcanstvo, nakon što je prihvatio islam, Utbe ibn Farkad ga je poslao Aliji koji ga je zamolio da se vrati u islam. Ali je on odbio pa ga je Alija pogubio.
Velika i mala apostazija
Ibn Tejmije napominje da je Poslanik, a.s., prihvatio pokajanje grupe odmetnika i naredio da se druga grupa, koja je pocinila druge nedopustive radnje prema islamu i muslimanima, ubije.
Na primjer, na dan osvojenja Mekke Poslanik, a.s., je naredio da se Makis ibn Subabe ubije, jer on se nije samo odmetnuo od islama, vec je uvrijedio i ubio jednog muslimana. On, a.s., je, takodjer, naredio da se ubije Ibn ebi Sarh jer se odmetnuo od islama i nastojao da proširi obmane i spletke.
Imajuci to u vidu, Ibn Tejmije pravi razliku izmedju dvije vrste apostazije: apostazija koja ne nanosi štetu muslimanskoj zajednici i apostazija u kojoj odmetnik vodi rat protiv Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., i širi nered na Zemlji. Pokajanje odmetnika prve vrste se prihvata, dok se od odmetnika druge vrste ne prihvata, ako se otkrije da je odmetnik pao u ruke muslimanskih vlasti.
Prenose Abdurrazik, El-Bejheki i Ibn Hazm da je Enes, kada se vratio iz džihada, otišao je kod Omera koji ga je upitao: „Šta se dogodilo sa šestoricom ljudi iz plemena Bekra ibn Vaila koji su se odmetnuli od islama?“ Enes je odgovorio: „Zapovednice vjernika, oni su se odmetnuli od islama i pridružili se mušricima, pa su ubijeni u borbi.“ Omer je prokomentarisao: „Mi smo Allahovi i Njemu cemo se vratiti!“ Enes ga upita: „Zar su zaslužili nešto drugo do smrti?“ Omer odgovori: „Da. Ja bi ih pitao da se vrate u islam, pa ako bi odbili, onda bi ih zatvorio“.
Stav Omera su, takodjer, podržavali Ibrahim en-Nah'i i Es-Sevri koji je rekao: „To mišljenje mi slijedimo.“ Es-Sevri je, takodjer, rekao: „Kazna odmetnika od islama je da se zadrži toliko dugo (u zatvoru) dokle go postoji nada da se vrati u islam.“
Po mojem mišljenju, ako su ucenjaci pravili razliku izmedju male i velike inovacije u vjeri i izmedju obicnih inovatora i onih koji šire i pozivaju na slijedjenje svojih inovacija, mi, takodjer, možemo razlikovati izmedju male i velike apostazije, te izmedju odmetnika koji ne vode rat protiv islama i muslimana i onih koji promovišu svoju apostaziju i u nju pozivaju druge.
Velika apostazija u kojoj odmetnik promoviše i otvoreno poziva u odmetništvo, bilo govorom ili pisanjem, mora se, sa što više razloga, žestoko kazniti smrtnom kaznom. To misli vecina ucenjaka i pokazuju jasni hadisi Poslanika, a.s. Inace mišljenje En-Nah'ia i Es-Sevrija koje je bazirano na Omerovom stanovištu se može slijediti.
Odmetnik koji poziva na odmetništvo od islama nije samo nevjernik vec i neprijatelj islama i muslimanske nacije. Cineci to, oni spadaju pod kategoriju onih koji vode rat protiv Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika i šire nered na Zemlji.
Prema Ibn Tejmiji vodjenje rata protiv može biti izvršeno samim napadom ili govorom. Prema ucenjacima, zadnji nacin vodjenja rata može biti puno opasniji od prvog. Zato jer ima veze sa širenjem nereda i pokretanja rata protiv Allaha i Njegovog Poslanika agitujuci protiv njih i šireci smutnju na Zemlji.
U arapskoj kulturi mi kažemo da je pero efikasnije od jezika. Pisati o necem je daleko efikasnije od pukog pricanja o tome, narocito u ovim danima i vremenu, jer pisanje se može publicirati i distribuirati.
Na drugoj strani, prema Allahovim rijecima, odmetnik je uskracen ljubavi, odanosti i saradnje: „A njihov je onaj medju vama koji ih za zaštitnike prihvati“ (El-Ma'ide: 51).
Zašto je apostazija jako kažnjiva u islamu?
Muslimanska zajednica je zasnovana na vjerovanju i vjeri. Vjerovanje je osnovna temeljnica njenog identiteta, središna tacka i duh njenog života. Zbog toga ona ne dozvoljava nikom da naudi taj identitet. Polazeci od toga, objava apostazije se smatra najgorim prijestupom u ocima islama jer predstavlja opasnost po identitet islamske zajednice i njenog morala. Drugim rijecima, apostazija predstavlja opasnost po prvih pet glavnih stubova šerijata koje islam sa svojim moralnim legislativnim sistemima nastoje da zaštite – vjeru, život, potomstvo, razum i imetak. Vjera zauzima prvo mjesto jer vjernici su u stanju žrtvovati sebe, svoju domovinu i bogatstvo da bi sacuvali svoju vjeru.
Islam ne primorava ljude da budu muslimani, niti da prihvate ili napuste bilo koju drugu religiju. Ali polaže veliku važnost na uvjerenje onih koji su ga prigrlili. Uzvišeni Allah veli: „Da Gospodar tvoj hoce, na emlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?“ (Junus: 99).
Uzvišeni veli: „U vjeri nema prisiljavanja - Pravi put se jasno razlikuje od zablude!“ (El-Bekare: 256).
Medjutim, Uzvišeni Allah ne prihvata da se vjera shvati olahko: da osoba jedan dan prihvata vjeru a da je drugi dan napušta, nalik grupi jevreja o kojima Kur'an kaže: „Neki sljedbenici Knjige govore: "Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na pocetku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili“ (Alu Imran: 72).
Pored toga, islam ne poziva na egzekuciju odmjetnika koji ne promovišu svoje odmjetništvo ili njemu pozivaju. Bolje receno, on ostavlja kažnjavanje za Sudnji dan ako oni budu umrli u stanju nevjerstva, kao što Allah veli: „A oni medju vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru - njihova djela bice poništena i na ovome i na onome svijetu, i oni ce stanovnici Džehennema biti, u njemu ce vjecno ostati“ (El-Bekare: 217). Dakako, ova vrsta apostazije može dobiti diskrecionu kazn još na ovom svijetu.
Smrtna kazna za apostaziju se izvršava samo nad onima koji promovišu svoje odmjetništvo i pozivaju druge da ucine isto. Islam zagovara ovako jaku kaznu da bi zaštitio svoje jedinstvo i identitet svoje zajednice. Svaka zajednica na ovom svijetu ima osnovne elemente koji su nepovrjedivi kao što su: identitet, lojalnost i odanost. Prema tome, nijedna zajednica nece prihvatiti da njen clan mijenja identitet ili da bude odan neprijateljima zajednice. Oni to smatraju izdajom i ozbiljnim prijestupom i niko nije davao pravo ljudima da mijenjaju svoju lojalnost i daju je drugoj državi, bez obzira kolko im se ona svidjala.
Apostazija nije samo intelektulno stanje onih koji manipulišu vec to vodi diskusiji o principu slobode vjerovanja. Ona, takodjer, ukljucuje promjenu odanosti i identiteta. Ljudi koji se odmetnu od islama predaju svoju odanost prema muslimanskoj zajednici, vjernost, srce i dušu, muslimanskim neprijateljima. To je naznaceno u sahih hadisu koji klasificira vrste ljudi ciju je krv dozvoljeno proliti: „...ili da odbaci svoju vjeru i muslimansku zajednicu“ (Ibn Mes'ud).
Fraza koja glasi: „i muslimansku zajednicu,“ je dio opisa odmjetnika. To znaci da svaki odmjetnik od islama implicitno odbacuje muslimansku zajednicu.
Premda je apostazija kriminalni akt, pravo odmjetnika je da se ne smije zlostavljati, niti se kažnjavati, osim za radnej koje su pocinili i proglasili bilo verbalno ili napismeno (protiv islama i muslimana); jer otvoren govor ili djelovanje protiv islama je otvoreno nevjerstvo i drugacije se ne može protumaciti. U tom smislu, mora se tragati za bilo kakvom nedoumicom i osobi optuženoj za apostaziju treba se dati mogucnost sumnje (preispitivanja).
Nemarnost u kažnjavanju odmjetnika koji promovira i poziva u odmjetništvo dovodi cijelu zajednicu u opasnost i izlaže je nesreci cije posljedice zna samo Allah. To može dovesti do situacije u kojoj bi odmjetnici druge ljude, posebno lakovjerne i one sa slabim vjerovanjem, pozivao da im se pridruže. Tako bi, ubuduce, to moglo odvesti u formiranju grupe odmjetnika koja ce biti neprijateljski nastrojena prema muslimanskoj zajednici i koja ce pomagati neprijatelje muslimana. Kao posljedica toga, muslimanska zajednica ce pasti u intelektualnom, socijalnom i politickom sporu i dezintegraciji koja može prerasti u krvoprolice ili, cak, u gradjanski rat okji može sve uništiti.
Takav scenario se dogodio u Afganistanu kada je grupa ljudi, nakon što su studirali u Rusiji, odbacila svoju vjeru i prihvatila komunisticka ubjedjenja. Njih je regrutovala Komunisticka partija. Afganistanci su bili bezbrižni prema toj opasnosti što je dalo šansu tim ljudima da drže vlast u Afganistanu. Silinom svoje vlasti promijenili su identitet muslimanske zajednice. Ali afganistanski muslimani nisu to prihvatili; opirali su se koliko god su mogli i vodili hrabri afganistanski džihad protiv komunistickih odmjetnika koji su se usudili da zamole rusku vojsku da im pomogne protiv svoga naroda i domovine. Ruske trupe su napale Afganistan tenkovima i artiljerijom i žestoko je bombardovali.
To je bio scenario desetogodišnjeg gradjanskog rata koji je opustošio Afganistan i prouzrokovao smrt i ranjavanje miliona ljudi.
Sve to je bio rezultat ignorisanja pitanja odmjetnika i s pocetka mirnog posmatranja njihovog zlocina. Da su ti renegati bili kažnjeni prije nego je situacija bila ozbiljna, Afganistanci bi bili sigurni od djavola tog agresivnog rata i poražavajucih rezultata.
Ideologijske direktive
Želim da navedem sljedece direktive po kojima je relevantno suditi odmjetnicima:
1. Suditi nekom da se odmetnuo-la od svoje religije je veoma ozbiljna stvar koja sa sobom nosi teške konsekvence kao što su odvojenost od porodice i zajednice. Kada se oženjen covjek odrekne od islama onda se mora razvesti sa svojom ženom i djecom jer muslimanki nije dozvoljeno da bude udata za nevjernika, kao što se briga o djeci ne može povjerovati takvoj osobi. Uz to, prema konsenzusu islamskih ucenjaka, postoji i materijalna kazna koju mora podmiriti odmjetnik. Zbog toga sve vrste sigurnosti moraju se uspostaviti kada se osobi, koja je sigurno bila poznata kao musliman, sudi kao odmjetniku. Mala sumnja ce sve ignorisati. Jedna od najgorih stvari protiv koje je Poslanikov, a.s., sunnet ozbiljno ukazao jeste da se neko etiketira kao nevjernik bez posjedovanja bilo kojeg dokaza za to.
2. Izdavanje islamsko-pravnih decizija (fetvi) za odmjetništvo odredjene osobe je u kompetenciji cestitih ucenjaka koji su dobro obuceni islamskom jurisprudencijom i mogu razlikovati izmedju cistih dokaza i onih koji su nejasni, izmedju ajeta koji imaju jasne poruke i onih cija znacenja su alegoricna, izmedju vjerskih štiva u kojima je moguca dedukcija (sacinjavanje zakljucka) i onih koji se moraju uzeti literalno (doslovno). Oni nece nazvati nekoga odmjetnikom od islama osim kada za nešto drugo nemaju alternative, kao što je, naprimjer, sigurno znanje da on-ona poricu osnovne zasnovane principe vjere ili se sa njima ismijavaju, vrijedjaju Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., bilo verbalno ili pisanjem, i sl.
Važnost i ozbiljnost pitanja sudjenja u ovom slucaju upucuje da se ono ne smije prepustiti nerazboritim i nekvalifikovanim uce(v)njacima koji mogu požuriti i davati neosnovani sud po ovom pitanju.
3. Muslimanski vladar mora izvršiti kažnjavanje odmjetnika. Kažnjavanje mora biti odredjeno po sudu muslimanskih sudija.taj sud mora biti zasnovan iskljucivo na Allahovom zakonu koji crpi svoja pravila iz Allahove Knjige i Sunneta Poslanika, a.s., obzirom da su Kur'an i Sunnet glavni izvori na koje se ljudi osvrcu ako se u necemu razilaze. U tom smislu, Allah, dž.š., veli: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u necemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše“ (En-Nisa: 59).
Da neko bude kvalifikovan za dostojnog suca u islamu zahtijeva da on posjeduje znanje šerijatskih pravila licnim intelektualnim promišljanjem (idžtihodom) primarnih vjerskih tekstova. Ako osoba ne bute to uspjela onda mora tražiti pomoc dokazanih ucenjaka koji su spremni za idžtihad tako da mogu otkriti istinu i ne davati bestemeljne sudove ili odnositi se prema njima sa kapricom, što ce ih sigurno odvesti u pakao (na Sudnjem danu).
4. Vecina ucenjaka smatra da se odmjetnik mora pitati za pokajanje i povratak islamu prije izvršenja kazne nad njim. Štaviše, Ibn Tejmije u svojoj knjizi As-Sarim Al-Maslul 'ala Sharim Ar-Rasul, je napisao: „Ashabi Poslanika, a.s., su bili saglasni da se odmjetik od islama treba upitati za pokajanje i povratak islamu prije nego se kazna izvrši nad njim.“
Neki pravnici kažu da odmjetniku treba dati tri dana vremena da se pokaje. Neki kažu da im treba dati manje vremena, a neki više, dok su neki stoje na stanovištu da mu treba dati onoliko vremena koliko živi. Neki ucenjaci, medjutim, prave iznimku za dvolicnjaka (zindika) koji pretenduje da bude musliman a koji, zapravo, nikada nije bio. Prema odredjenim ucenjacima, pokajanje se ne može prihvatiti od dvolicnjaka. To se može aplicirati i na one koji vrijedjaju Poslanika, a.s.
Namjera davanja vremena odmjetniku za pokajanje je pružanje prilike da preispitaju svoje stanje, jer možda oni prevazidju stanje konfuzije i postanu privrženici islamu kao pravoj vjeri; ako su stvarni tragaci istine. Ali ako je njihova apostazija zasnovana na želji ili aktivnosti koje idu u korist neprijateljima islama, neka ih Allah žestoko kazni.
Neki savremeni intelektualci kažu da je Uzvišeni Allah taj koji prima (odbija) pokajanje, a ne covjek. Ali to je više vezano za buduci svijet. Dok na ovom svijetu jasna tevba griješnika i pripadnost islamu se treba prihvatiti od strane relevantnih vlasti. Uzvišeni Allah nam naredjuje da sudimo ljudima prema njihovom ociglednom stanju, a za njihove namjere ce se On pobrinuti kasnije. U tom smislu, autentican (sahih) hadis nam kazuje da ce onome ko svjedoci da nema Boga osim Allaha, krv i imetak biti zašticeni a njihov racun ce Allah svidjeti (prema njihovim namjerama i onom što su u srcima nosili).
Prema tome, ako ljudi daju sebi za pravo da etiketiraju ljude kao odmjetnike i da ih uz to osudjuju na smrtnu kaznu, i štaviše, traže implementaciju kazne, onda je to velika opasnost po ljudske živote i imetke. Ako se to desi, onda ce to za sobom povlaciti da nekvalifikovani ljudi istovremeno zauzmu tri nadležnosti: nadležnost davanja fetvi – optužujuci odredjene ljude za odmjetništvo; nadležnost sudjenja; i nadležnost izvršavanja tih presuda. Drugim rijecima, oni ce djelovati kao muftije, tužioci, sudije i policija, sve najedno.
Pobijanje zamjerki intelektualcima
Pojedini savremeni pisci, koji ne znaju puno o vjerskoj znanosti kada je u pitanju smrtna kazna za ireceno odmjetništvo, kažu da ta kazna nije izrecena Kur'anom. Vec je izrecena ahad hadisom (hadis kojeg ne prenosi broj ljudi kao prilikom mutevatira hadisa, a taj broj garantuje da se tolika masa ljudi ne može složiti na neistini), tako da hadis ahad, prema njihovom mišljenju, ne može potkrijepiti dokaz za legalno kažnjavanje propisano šerijatom.
Ali, ovaj prigovor se odbija sa više aspekata. Prvi, prema konsenzusu ucenjaka, tacni hadis je izvor primjenjujucih pravila u šerijatu. Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: „Reci: "Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku!“ (En-Nur: 54); „Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu“ (En-Nisa: 80).
Obzirom da hadisi odredjuju smrtnu kaznu za odmjetnike oni su dokazani kao ispravni. Pored toga, oni su bili u dejstvu od strane ashaba u vrijeme pravednih halifa.
Uz to, zagovaranje da ahad-hadisi nisu bili dokazom za legalno propisano kažnjavanje, nije održivo, jer su sve islamsko-pravne škole (mezhebi), kada je bilo u pitanju kažnjavanje za konzumiranje alkohola, zavisile od od ahad-hadisa koji su to kažnjavanje dokazivali. Medjutim, ahad-hadisi koji odredjuju kaznu za apostaziju su znatno tacniji i u vecem su broju od ahad-hadisa koji odredjuju kaznu za konzumiranje alkohola.
Da je istina da ahad-hadisi nisu primjenjivani kao dokazi legalno-propisanog kažnjavanja onda bi to vodilo nepoštovanju sunneta kao drugovažeceg izvora šerijata, odmah nakon Kur'ana, ili ignorisanja 95% (ako ne 100%) kazni. To, nadalje, vodi narušavanju principa vezivanja za Kur'an i Sunnet Poslanika, a.s. To zbog toga što, prema rijecima ucenjaka, ahad-hadisi cine vecinu hadisa koji tretiraju šerijatska pravila; a mutevatir hadisi, koji su analogni ahad-hadisima, su tako rijetki da su neki eminentni ucenjaci hadisa (muhaddisi), kao što navodi Ibn Salah u svojem izvrsnom uvodu u knjizi „Hadiske znanosti“, rekli da ih je vrlo teško naci.
Mnogi pisci opovrgavaju ahad-hadise kao izvor šerijatskih zakona ne znajuci na šta se ahad hadisi tacno odnose. Oni misle da su to hadisi koje samo jedan prenosilac hadisa prenosi, što je netacno, jer su ahad-hadisi oni hadisi koji su prenijeti preko grupe ljudi ciji broj ne dostiže broj neophodan za mutevatir hadise u jednom ili više etapa prenošenja hadisa, koji u kontinuitetu sežu preko pouzdanih pripovjedaca do Poslanika, a.s. Ahad-hadis može biti prenijet preko dva, tri cetiri ili više ashaba i višestruki broj pouzdanih pripovjedaca.
U tom smislu, hadis koji se odnosi na izlaganje smrtne kazne za odmjetnike su prenijeti od strane velikog broja ashaba neke od njih smo naveli gore. Tako je sada jasno poznato znacenje ahad-hadisa.
Drugo, još jedan važan izvor šerijata u islamu je konsenzus islamskih ucenjaka. Kada je u pitanju apostazija, svi muslimani iz svih islamsko-pravnih škola, sunijskih i šiijskih, su složni da se odmjetnik mora kazniti. A vecina pravnika, nadalje, složna je, izuzev Umera en-Nakhi'a i Es-Sevrija, da je njihova kazna, smrt. Pri svemu tom, postoji konsenzus ucenjaka da se apostazija smatra kažnjivim zlodjelom.
Trece, neki raniji islamski ucenjaci su mišljenja da sljedeci ajeti kazuju kako postupiti sa odmjetnicima: „Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji cine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju.* To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu ceka ih patnja velika“ (El-Ma'ide: 33). Medju tim ucenjacima je Ebu Kulabe i drugi.
Napomenuli smo mišljenje Ibn Tejmije da vodjenje rata protiv Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., otvoreno govoreci, je opasnije po islam od fizickog napadanja na njihove sljedbenike te da je eticki nered na Zemlji više poguban od fizickog nereda.
Ovo potkrepljuje cinjenica da neki hadisi navode da je prolijevanje krvi muslimana nedopustivo osim da postane jedan od trojice – postoji hadis kojeg prenosi h. Aiša, r.a., koji o tome govori, ali umjesto recenice: „Da odbacuje svoju vjeru i muslimansku zajednicu“, ona prenosi: „Da pokrece rat protiv Allaha i Njegovog Poslanika, u tom slucaju ce biti ubijen, razapet ili prognan iz zemlje.“ To dokazuje da gore navedeni hadis se itekako tice odmjetnika.
Imajmo u vidu da Uzvišeni Allah, takodjer, kaže: „O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne - pa, Allah ce, sigurno, mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni ce se na Allahovu putu boriti i nece se nicijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoce - a Allah je neizmjerno dobar i zna sve“ (El-Ma'ide: 54).
Ovaj ajet pokazuje da je Uzvišeni Allah pripremi grupu vjernika, cija se karakteristika nazire u ajetu, da budu u kontaktu sa odmjetnicima, bivajuci „ponositi prema nevjernicima“, kao što je bio slucaj sa Ebu Bekrom i sa drugim ashabima koji su zajedno štitili islam od apostazije.
Postoji, takodjer, odredjen broj ajeta koji govore o licemjerima ukazujuci da oni štite sebe od ubistva zbog svoga nevjerstva dajuci vjernicima lažne prisjege kojima ih zavaravaju. Medju tim ajetima su: „Zaklanjaju se iza zakletvi svojih, pa odvracaju od Allahova puta; njih ceka sramna kazna“ (El-Mudžadele: 16); „Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjernicke rijeci“ (Et-Tevbe: 74); „Oni vam se zaklinju zato da biste bili zadovoljni njima“ (Et-Tevbe: 96).
Prema ovim ajetima, licemjeri negiraju svoje nevjerstvo i zaklinju se da vjeruju, što otvoreno pokazuje njihovo nevjerstvo, njihove lažne prisjege zbog kojih ce biti kažnjeni.
Apostazija vladara
Najopasnija vrsta apostazije je odmjetništvo vladara od kojih se ocekuje da štite muslimansku naciju, vjeru, suceljavanje sa apostazijom i eliminisanje odmjetnika iz islamske zajednice. Medjutim, nalazimo da puno vladara dobro docekuje apostaziju, javno i tajno; i prekrivajuci odmjetnike raznim dekoracijama i nazivima.
Te vrste vladara podržavaju Allahove neprijatelje i protiv su pravih Allahovih robova. Oni uzimaju vjerske principe olahko, potcjenjujuci šerijat, nepoštujuci božije i poslanicke naredbe i zabrane, preziru svete simbole muslimanske nacije tj. clanove Poslanikove, a.s., porodice, njegove casne ashabe, pravedne halife, eminentne vjerske ucenjake i islamske heroje.
Štaviše, oni smatraju one koji se odazivaju naredbama islama, kao što je obavljanje namaza u džamiji za muškarca, te pokrivanje velom žena, zlocinom i manifestom ekstremizma. Ne samo to, oni još traže da proglase i uspostave fijlozofiju „potkopavanja izvora“ (iz kojih pravi muslimani crpe prave smjernice koje treba slijediti) u procesu edukacije, medija i kulture, da bi ometali konstukciju mentaliteta pravog muslimana. Nadalje, oni progone prave pozivace u islam i obstruiraju svaki vjernicki poziv i pokret koji cilja preporod religije i nadgradnju ovog svijeta na tim osnovama.
Vrlo je cudno što ova vrsta ljudi, nasuprot njihovoj sramnoj apostaziji, su zainteresovani u ocuvanju spoljašnjeg pristupa islamu, da bi to lukavo iskoristili u rušenju islama; muslimanska nacija se odnosi prema njima kao prema muslimanima, dok oni traže nacin kako da potkopaju osnovnu unutrašnju strukturu (vjerovanja). Oni mogu cak imati vezu sa vjerom pomažuci lažne lažne manifestacije i afirmišuci neiskrene vjerske uce(v)njake koji im laskaju i koji su opisani kao „ucenjaci (politickih) autoriteta i policijskih agenata.“
Zato ce situacija biti komplikovana ako ti ljudi svojom vlašcu zadrže vjerske institucije koje izdaju fetve i sudije koji su zaduženi da okvalifijuju nekog kao odmjetnika i da ga potom kazne za otvoreno nevjerstvo. Poslanik, a.s., se u svojem hadisu osvrnuo na ovakvu vrstu ljudi i njihovo otvoreno nevjerstvo:
Ubade ibn es-Samit je rekao: „Mi smo Allahovom Poslaniku dali jemstvo da cemo biti vjerni islamu. Medju uslove koje je jemstvo podrazumijevalo je da se necemo boriti protiv vladara, sve dok ne spoznamo da on ima znake otvorenog nevjerstva (kufra) za kojeg cemo imati dokaz od Allaha“ (Buhari i Muslim).
Ovdje dolazi uloga muslimanskog javnog mnjenja koje treba biti predvodjeno uvaženim ucenjacima i ljudima koji pozivaju druge u islam i intelektualcima koji nemaju predrasuda. To ce stati na kraj opresivnim odmjetnicima, a nije mala stvar da muslimanska zajednica izgubi svoj identitet ili da pravi ustupke na racun svoje vjere i poslanice.
Francuski kolonijalizam u Alžiru i ruski kolonijalizam u vecinsko muslimanskim zemljama su žestoko nastojali iscupati tamošnji muslimanski identitet, ali bez uspjeha. Kolonijalizam i tiranija su završili svoje, dok su islam i muslimani opstali. Medjutim, pokrenuti rat protiv islama kojeg vode neki sekularisticki vladari muslimanskih zemalja, te neki sekularisticki muslimani u emigraciji je dokazano žešci i opasniji od onog kolonijalnog koji je pokrenut protiv islama i muslimana.
Skrivena apostazija
Postoji druga vrsta apostazije kod ljudi koji eksplicitno ne iskazuju svoje nevjerstvo, ali otvoreno vode rat protiv svega vjerskog. Takvi odmjetnici su u mnogo žešci od onih drugih. Oni kriju svoju apostaziju u raznim zastorima, koji podlo i lukavo djeluju na razmišljanje, kao što maligni tumor djeluje na tijelo. Takvi ljudi se ne primjecuju kada napadaju ili siju svoje laži, ali se puno više naziru kada napadaju razum. U svojim napadima oni ne upotrebljavaju oružje, njihovi napadi su mnogo žešci i podliji.
Islamski znanstvenici i spremni pravnici su svjesni ovog tipa odmjetnika, ali ne mogu ništa preduzeti naspram tih profesionalnih kriminalaca koji su sebe cvrsto afirmisali i ne daju šansu zakonu da se odnosi na njih. Oni su licemjeri koji ce biti na dnu džehennema.
To je intelektualna apostazija ciji se tragovi svakog dana naziru u dnevnoj štampi, knjigama, na radio i TV programima, u zakonima koji su legalizovani u vladama, itd. Ova vrsta apostazije – a to je na kraju moje mišljenje – više opasnija od otvoreno izjavljenje apostazije; za prvu možemo kazati da neprestano djeluje na širokoj skali, u isto vrijeme, može joj se lahko suprotstaviti, ali ne istim nacinom kao posljednjoj vrsti, jer ona uvijek pravi buku, privlaci više pažnje i uzrujava javno mnjenje.
Licemjerstvo je mnogo opasnije od otvorenog nevjerovanja. Ta cinjenica ce biti jasno raspoznata kada se vratimo na veliku opasnost koju je predstavljao lider medinskih dvolicnjaka Abdullah ibn Ubej koji se pretvarao da je prihvatio islam. Medinski dvolicnjaci su bili veca opasnost po islam od Ebu Džehla i mekkanskih pagana. Zbog toga Kur'an posvjecuje samo dva ajeta kada s nipodaštavanjem govori o nevjernicima na pocetku sure El-Bekare, dok o dvolicnjacima govori u trinaest ajeta, u istoj suri. Intelektualna apostazija se danonocno i u kontinuitetu propagira. Mi osjecamo njene nemilosrdne i okrutne posljedice na naše društvo. Potrebno je na to odgovoriti otvorenim i javnim napadom, u istoj razini, snage i mišljenja. Pozitivna vjerska dužnost muslimana je pokrenuti rat protiv takvog skrivenog neprijatelja; da se bore protiv njih istim oružjem kojima oni napadaju naše društvo. Ovdje treba doci do izražaja uloga dokazanih ucenjaka koji su dobro upoznati sa islamskom jurisprudencijom (fiqh). Istina je da su pioniri ove nove forme apostazije jako poduprijeti medijskom propagandom, ali snaga istine, vjera koja pociva u srcima vjernika i Allahova pomoc su više nego dovoljni, da laž nestane, zajedno sa lukavstvom onih koji ga šire, i to vlastitom kamom. Ovdje, mi cemo osjecati radost zbog Božanske pobjede i tada cemo zaista razumijeti znacenje sljedeceg ajeta: „Nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!“ (El-Enbija: 18).Na kraju zakljucak je da nemamo više ništa kazati vec nam ostaje da citiramo sljedeci ajet: „On spušta kišu s neba, pa rijeke teku koritima s mjerom, i bujica nosi otpatke koji plivaju po površini. I ono što ljudi tope na vatri u želji da dobiju nakit ili orudje ima takodjer otpatke, slicne onima. - Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere“ (Er-Ra'd: 17).
