Sakramenti KC- biblijska podloga- ustanovljenje od Isusa?

misterij, sveta tajna...reci, da li postoji mistična intervencija odozgo prilikom primanja svetih sakramenata?

Noemi je napisao/la:

misterij, sveta tajna...reci, da li postoji mistična intervencija odozgo prilikom primanja svetih sakramenata?

I Bog ima svojih “tajni”, i znakova kojima ih izriče. Boga nitko
nikada nije vidio. Nedohvatljiv je čovjeku i neizreciv. To znaju svi
vjernici od prvih početaka biblijske vjere koju su kršćani
naslijedili. No Božju “otajstvenu” prisutnost prepoznajemo u
njegovim “čudesnim djelima” spasenja i oslobođenja: u oslobođenju
izabranog naroda iz ropstva i izgnanstva, u velikim ljudima što ih je
pozivao usred naroda da mu budu glasnici. u milosrdnom praštanju i
njegovoj “odsutnosti” u časovima nevjere. Na ta “čudesna
djela” Božje prisutnosti podsjećali su Izraelce i stvari (predmeti,
građevine, mjesta) kao što su Kovčeg saveza, Hram, Sion kao
kraljevsko sjedište, itd.

Svoje spasiteljske odluke, svoju ljubav i milost, svoje “otajstvo”
Bog je očitovao u povijesti Izraela djelima spasenja i navijestio
narodu da će u punini vremena još očitije pokazati svoju prisutnost: “Više
puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno,
u ove dane, progovori nama u Sinu” - bilježi pisac Poslanice
Hebrejima (1,1-2).
“Bog
je toliko ljubio svijet da nam je poslao Sina svoga Jedinorođenoga.
Isusa Krista…”
“Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac -... on nam ga obznani” (Iv1,1)

“Što
bijaše od početka,
što
smo čuli,
što
smo vidjeli očima svojim.
što
razmotrismo i ruke naše opipaše
o Riječi, Životu -
da, Život se očitova,
i vidjeli smo i svjedočimo.
i navješćujemo vam Život vječni.
koji bijaše kod Oca i očitova se nama -
što
smo vidjeli i čuli.
navješćujemo i vama.
da i vi imate zajedništvo s nama.
A naše je zajedništvo s Ocem
i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.
I to vam pišemo
da radost naša bude potpuna.”

(1 Iv l, l-4)
Isus je za sebe govorio da je pastir, izvor, svjetlo svijeta. put. istina i
život. kruh života... Oni koji su bili s Isusom Kristom - koji su čuli
njegove riječi. vidjeli njegova djela. njegovu smrt i njega uskrsnuloga
- oni su u njemu. snagom primljenoga Duha, prepoznali Boga čovjekoljupca.
Boga koji je postao čovjekom. Boga spasitelja prisutnoga medu ljudima;
koji - uskrsnuvši od mrtvih - zauvijek za njih živi u zajednici s
Bogom Ocem i Duhom Svetim.

<BLOCKQUOTE>
[quote="Izrail.”

(1 Iv l, l-4)
Isus je za sebe govorio da je pastir, izvor, svjetlo svijeta. put. istina i
život. kruh života... Oni koji su bili s Isusom Kristom - koji su čuli
njegove riječi. vidjeli njegova djela. njegovu smrt i njega uskrsnuloga
- oni su u njemu. snagom primljenoga Duha, prepoznali Boga čovjekoljupca.
Boga koji je postao čovjekom. Boga spasitelja prisutnoga medu ljudima;
koji - uskrsnuvši od mrtvih - zauvijek za njih živi u zajednici s
Bogom Ocem i Duhom Svetim.[/quote]
Zao mi je da mnogi krscani se svega ovoga izgleda sjete samo kod uzimanja sakramenta,umjesto da njihov zivot bude uvijek takav.</BLOCKQUOTE>

Dina je napisao/la:

Zao mi je da mnogi krscani se svega ovoga izgleda sjete samo kod uzimanja sakramenta,umjesto da njihov zivot bude uvijek takav.

Redovitim uzimanjem sakramenata Bog nas sve više privlači sebi i u nama "kleše" svoju sliku. Nije vrijeme od žalosti nego od uzimanja sakramenata.

Isus Krist je “otajstvo”, “sakramenat”, živi “znak” prisutnoga
Boga Spasitelja među ljudima!

Tu su prisutnost očevici prepoznali u njegovim djelima. riječima i životu.
Od početka je ludima-vjernicima Isus Krist “znak”, “otajstvo”.
“sakramenat” susreta s Bogom koji spašava. Bog se u Isusu Kristu
najpotpunije i zauvijek očitovao i darovao ljudima.

“Bog je u Isusu Kristu sa sobom pomirio svijet”(2 Kor 5.19).

“Uvjeren sam. doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost
ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće
nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.”
(Rim 8 .38- 39) .

Ta je vjera okupila i okuplja stoljećima oko Krista Uskrsloga golemo
mnoštvo ljudi. zajednicu koju zovemo Crkva.

CRKVA JE USRED SVIJETA ŽIVI “ZNAK”, “OTAJSTVO”, “SAKRAMENAT”
SUSRETA LJUDI S USKRSLIM KRISTOM.

Taj susret kršćani-vjernici doživljavaju i ostvaruju osobito u nekim važnim
trenucima svog života. Oni se okupljaju da zajednički slave obredne čine
koji im vidljivo označuju što im uskrsli Krist snagom svoga Duha
doista dariva za njihovo spasenje. Ti se obredni čini - sastavljeni od
znakova, gesta i riječi - nazivaju sakramenti Crkve.
Oni su vjernicima događaji spasenja koji mijenjaju njihov život.
Sakramenti Crkve jesu:

• znakovi kojima Bog po Isusu Kristu uskrslome nastavlja među ljudima svoja čudesna djela spasenja; oni su Objava Boga Spasitelja
  
• izrazi vjere okupljene zajednice - Crkve; vjere u Boga milosnoga Spasitelja
  
• znakovita događanja kojima se ljudi “posvećuju”, stupaju medu
  “otkupljene”, među prijatelje Božje koji su pozvani na međusobnu
  ljubav i zajednički, vječni život s Bogom
  
• navještaj one punine međusobnog darivanja i života s Bogom koju nam je Isus navijestio u nazivu “Kraljevstvo Božje”.
  

<BLOCKQUOTE>

Izrail je napisao/la:

Dina je napisao/la:

Zao mi je da mnogi krscani se svega ovoga izgleda sjete samo kod uzimanja sakramenta,umjesto da njihov zivot bude uvijek takav.

Redovitim uzimanjem sakramenata Bog nas sve više privlači sebi i u nama "kleše" svoju sliku. Nije vrijeme od žalosti nego od uzimanja sakramenata.

Isus Krist je “otajstvo”, “sakramenat”, živi “znak” prisutnoga
Boga Spasitelja među ljudima!

Tu su prisutnost očevici prepoznali u njegovim djelima. riječima i životu.
Od početka je ludima-vjernicima Isus Krist “znak”, “otajstvo”.
“sakramenat” susreta s Bogom koji spašava. Bog se u Isusu Kristu
najpotpunije i zauvijek očitovao i darovao ljudima.

“Bog je u Isusu Kristu sa sobom pomirio svijet”(2 Kor 5.19).

“Uvjeren sam. doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost
ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće
nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.”
(Rim 8 .38- 39) .

Ta je vjera okupila i okuplja stoljećima oko Krista Uskrsloga golemo
mnoštvo ljudi. zajednicu koju zovemo Crkva.

CRKVA JE USRED SVIJETA ŽIVI “ZNAK”, “OTAJSTVO”, “SAKRAMENAT”
SUSRETA LJUDI S USKRSLIM KRISTOM.

Taj susret kršćani-vjernici doživljavaju i ostvaruju osobito u nekim važnim
trenucima svog života. Oni se okupljaju da zajednički slave obredne čine
koji im vidljivo označuju što im uskrsli Krist snagom svoga Duha
doista dariva za njihovo spasenje. Ti se obredni čini - sastavljeni od
znakova, gesta i riječi - nazivaju sakramenti Crkve.
Oni su vjernicima događaji spasenja koji mijenjaju njihov život.
Sakramenti Crkve jesu:

• znakovi kojima Bog po Isusu Kristu uskrslome nastavlja među ljudima svoja čudesna djela spasenja; oni su Objava Boga Spasitelja
  
• izrazi vjere okupljene zajednice - Crkve; vjere u Boga milosnoga Spasitelja
  
• znakovita događanja kojima se ljudi “posvećuju”, stupaju medu
  “otkupljene”, među prijatelje Božje koji su pozvani na međusobnu
  ljubav i zajednički, vječni život s Bogom
  
• navještaj one punine međusobnog darivanja i života s Bogom koju nam je Isus navijestio u nazivu “Kraljevstvo Božje”.
  

Nemam ja problema sa sakramentima,nek uzima ko sto hoce,mene muci samo taj moralni odnos,prema sakrementima,nije li da Krist od nas trazi; cjeli zivot kao kod uzimanja sakramenata,i zasto mi ljudi preskacemo tu nasu odgovornost,jednostavno kao da zivimo duplim moralom,shvatam ja ;i sve izgovore ljudi smo,grjesni smo,ali danas je vise nego ocito da MNOGI LJUDI TO RADE NAMJERNO.</BLOCKQUOTE>

Dina je napisao/la:

danas je vise nego ocito da MNOGI LJUDI TO RADE NAMJERNO.

Sad ti ode u plutal



SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

Tih “znakova” ima sedam. U njima Krist dolazi čovjeku i osobno mu se
daje. u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života.
Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život.


Sedam svetih sakramenata :
1. Krštenje (krst)
2. Potvrda (krizma)
3. Euharistija (misa, pričest)
4. Pomirenje (pokora, ispovijed)
5. Bolesničko pomazanje
6. Sveti red
7. Ženidba

<BLOCKQUOTE>

Izrail je napisao/la:

Dina je napisao/la:

danas je vise nego ocito da MNOGI LJUDI TO RADE NAMJERNO.

Sad ti ode u plutal



SEDAM SAKRAMENATA CRKVE

Tih “znakova” ima sedam. U njima Krist dolazi čovjeku i osobno mu se
daje. u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života.
Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život.


Sedam svetih sakramenata :
1. Krštenje (krst)
2. Potvrda (krizma)
3. Euharistija (misa, pričest)
4. Pomirenje (pokora, ispovijed)
5. Bolesničko pomazanje
6. Sveti red
7. Ženidba

I opet isto kazem,nemam ja problema s nicim,nego zasto mi,ja to ne ispunjavam,i kad bi svaki od ovaj sakrament,analizirali,koliko ga,vjernici,upraznjavaju preplasili bi se,evo idemo od zadnjeg sto je sa zenidbom?Zasto ljudi uive u predbracnim zajednicima godinama?Koji su socioloski motivi,gdje je odgoj?Zasto muski ili zenski mjenjaju parnere vise nego tenisice?</BLOCKQUOTE>

Dina je napisao/la:

I opet isto kazem,nemam ja problema s nicim,nego zasto mi,ja to ne ispunjavam

Pa počni ih uzimati a nemoj si misliti zašto ne ispunjavaš. Bog će te zahvatiti jer se u njima daruje čovjeku te ćeš polako početi i ispunjavati njegovu volju za sebe. Dakle gledajmo sebe a ne druge ako se slažeš.

i kad bi svaki od ovaj sakrament,analizirali,koliko ga,vjernici,upraznjavaju preplasili bi se,evo idemo od zadnjeg sto je sa zenidbom?Zasto ljudi uive u predbracnim zajednicima godinama?Koji su socioloski motivi,gdje je odgoj?Zasto muski ili zenski mjenjaju parnere vise nego tenisice?

Gade mi se oni koji sakrament ženidbe izvrdavaju a ja svoju ženidbu živim sakramentalno.
Ali ova sociološka pitanja možemo drugdje raspraviti ovdje je naziv teme i rasprava o sakramentima kao takvim.

<BLOCKQUOTE>

Izrail je napisao/la:

Dina je napisao/la:

I opet isto kazem,nemam ja problema s nicim,nego zasto mi,ja to ne ispunjavam

Pa počni ih uzimati a nemoj si misliti zašto ne ispunjavaš. Bog će te zahvatiti jer se u njima daruje čovjeku te ćeš polako početi i ispunjavati njegovu volju za sebe. Dakle gledajmo sebe a ne druge ako se slažeš.

i kad bi svaki od ovaj sakrament,analizirali,koliko ga,vjernici,upraznjavaju preplasili bi se,evo idemo od zadnjeg sto je sa zenidbom?Zasto ljudi uive u predbracnim zajednicima godinama?Koji su socioloski motivi,gdje je odgoj?Zasto muski ili zenski mjenjaju parnere vise nego tenisice?

Gade mi se oni koji sakrament ženidbe izvrdavaju a ja svoju ženidbu živim sakramentalno.
Ali ova sociološka pitanja možemo drugdje raspraviti ovdje je naziv teme i rasprava o sakramentima kao takvim.

Slazem se sa ovim socioloskim pitanjima,daj budi dobar napravi novi topic,jer ja ne stignem,ali opet kod sakramenata,sve vrijeme zelim reci jedno,i u svojoj crkvi i u drugim religijama sve vise srecem paganski odnos prema krscanstvu,samo ti pipni postajes svetac,a ja imam drugi odnos prvo budi svetac, pa se usudi dodirnuti,zasto mi ljudi Bozja nacela okrecemo na svoj mlin,a sto se tice zenidbe,otkad a i prije udaje,ja sa muskima nemam problema,imam svog supruga i bas me briga za cjeli svijet.I jos jednom,ne mogu se pomiriti,da ne zivim sveto,a da me sakramenti cine svetom.To mi lici na Muratovo Tulbe,na Gazimestanu,svuda naokolo leze krpice i koncici odjece,strasno,jer to neke ljude cini svetim.</BLOCKQUOTE>

Vratimo se mi temi a ti Dina kad budeš imala vremena ćeš fino otvorit temu i u njoj napisati što hoćeš.
Dakle kad smo kod sakramenta ženidbe da i nju sagledamo u svjetlu naziva ove teme.


Trenuci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju
započeti novi, zajednički život - spadaju u najznačajnije trenutke
njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca
i žene koji se za cio život “predaju” jedno drugome da svoju
ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno.
To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom
govoru “znak” (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu:

• Bog Jahve izabire sebi i ljubi svoj narod Izrael kao što muž
  izabire i ljubi svoju ženu (u Starom zavjetu Bog sa svojim narodom
  Izraelom “sklapa” Savez prijateljstva i ljubavi);
  
• neopoziva ljubav i vjernost između muškarca i žene “znak”
  je Kristove ljubavi i vjernosti prema novom Božjem narodu
  
• Crkvi, Kristovoj “Zaručnici” (s novim Božjim narodom Bog
  “sklapa” novi Savez ljubavi i vjernosti u Isusu Kristu).
  

Kršćanaka je ženidba sakramenat, tj. “vidljivi znak” “nevidljive” Božje
prisutnosti i ljubavi. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva
novi smisao (novo značenje):

• kršćanska je ženidba trajni “znak” Saveza ljubavi što ga
  je Bog neopozivo sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;
  
• kršćanska je ženidba “znak” ljubavi koju Bog dariva
  supruzima i kojom ih povezuje sa sobom;
  
• ona je sakramenat i zato što na otajstven način izražava vjeru
  i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više
  nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.
  

Kršćanski je brak nerazrješiv i jedinstven osobito zato što je on sakramenat,
tj. što je vidljivi “znak” neopozive Božje Ljubavi i vjernosti i
što se na toj ljubavi i vjernosti temelji.

Svet je samo Bog, a niti jedna organizacija. Samo oni koje je Bog posvetio svojim Duhom su Sveti a ne sistemi i organizacije. Proglasiti neku organizaciju svetom, a pogotovu KC koja ima toliko putera na glavi je Otkrivenje 17.-ta glava.

Brat Aladin
www.nevesta-hristova.org

Aladin je napisao/la:

Svet je samo Bog, a niti jedna organizacija. Samo oni koje je Bog posvetio svojim Duhom su Sveti a ne sistemi i organizacije. Proglasiti neku organizaciju svetom, a pogotovu KC koja ima toliko putera na glavi je Otkrivenje 17.-ta glava.

Mir s tobom
evo i tebe ću ponudit po Gospodinovoj zapovjedi da one koji kamenom tuku kruhom nudimo.

Mir tebi Aladine

Svaka cast, Izraele.

Bog sa svima vama.

SVETI RED

Sav je Božji narod “svećenički narod” jer svi njegovi članovi vjerom
i krštenjem postaju čionici svečeništva Isusa Krista koji je naš
jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini “Posrednik”
između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas
i Boga). Snagom tog “općeg svečeništva” - zajedničkog svim i članovima
Kristove zajednice - svi su kršćani pozvani da riječju i životom
naviještaju “silna Božja djela” (osobito Radosnu novost koja je
započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose
kao “duhovnu žrtvu” Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim
slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svečeništva
svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i
uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo
s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici “mostovi”, “posrednici”
između Boga i ljudi. No osim tog općeg svečeništva u Crkvi od
njezina početka postoji i posebna služba, posebno svečeništvo koje
nazivamo “ministerijalno svečeništvo” (naziv “ministerijalni”
dolazi od latinske riječi koja znači “služenje”, “služba”).
Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj
sakramenat primaju biskupi, svećenici i đakoni, tj. oni članovi Božjega
naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su
sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove
zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u
punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na
čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera
(svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao
jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve
koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s
papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i
svjedoci “Apostolske Tradicije”: oni na poseban način svjedoče za
ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim
nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama

• ĐAKON
  se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u “službi riječi”, u “službi oltara” i “službi ljubavi”. On svečano
  naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest,
  predvodi molitvena slavlja, krst, vjenčava i blagoslivlje mladence,
  nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u “bratskom služenju” u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost
  u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i
  posvetnom molitvom.
  
• SVEĆENIK
  (prezbiter, “starješina”) sakramentom se reda posvećuje da
  predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da
  “predsjeda” slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije.
  On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog
  reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja
  odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popdbinom, kod svečane potvrde
  kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada
  dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te
  predvoditi euharistijsku žrtvu - misu.
  
• BISKUP
  posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je
  službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima),
  usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je
  “znak” prisutnosti Isusa Krista - jedinog Predvodnika i Glave Crkve
  - te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje,
  dijeli sakramente i upravlja Crkvom.
  Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist - jedini Pastir
  Crkve u punom smislu - povjerio da kao nasljednici Apostola predvode
  Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda
  predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. - Svi su članovi Božjega
  naroda dionici u Kristovoj “proročkoj” (učiteljskoj) službi, u
  “svećeničkoj” službi i “kraljevskoj” službi (službi
  upravljanja). No biskupi - sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima
  - u tim trima službama imaju udjela kao “pastiri”, tj. kao
  predvodnici Crkve
  Biskupski red
  podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom.
  Nakon
  posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i
  govori:
  Bog,
  koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva,
  izlio
  na te otajstvenu pomast
  i
  dao da rod donosiš duhovnog blagoslova.
  
  Pruža
  mu evanđelistar i govori:
  Primi
  evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.
  
  Stavlja
  mu prsten uz riječi:
  Primi
  prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.
  

Daje
mu štap i govori:

Primi
štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh
Sveti postavlja za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.

Zaređeni
(tj. oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su “neizbrisivim
Kristovim biljegom” za službu koja im se povjerava.

BOLESNIČKO POMAZANJE
S
misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj
i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i
tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje
za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.
O
patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često
je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i
s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ.
Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što
istinitije izreći naš stav prema životu i “prijelaza” kroz smrt Isus je “ljubio do kraja”. Zato
nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav
jača od njih.

Isus
Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (“značenje”)
patnji i smrti. U trenucima kada “više ništa ne možemo činiti”
osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav
(odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću
daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U
trenucima patnje i našeg “prijelaza” kroz smrt ljubav treba da bude
naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu
vazmenom otajstvu: njegovu “prijelazu” kroz smrt u život.

Isus
je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna bolesnima i
svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i
kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i
smrt mogu i trebaju biti “spasiteljske” i “osloboditeljske”, ako
ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

evo šta sadašnji papa kaže o euharistiji:


• U apostolskoj pobudnici papa Benedikt XVI. progovara o euharistiji, svećeničkom redu, celibatu, nerazrješivosti ženidbe, liturgiji, političarima katolicima te sličnim aktualnim temama.


PREDSTAVLJAMO APOSTOLSKU POBUDNICU PAPE BENEDIKTA XVI. ''SACRAMENTUM CARITATIS''
O euharistiji, vrelu i vrhuncu života i poslanja Crkve

U Tiskovnome uredu Svete Stolice predstavljena je 13. ožujka apostolska pobudnica pape Benedikta XVI. ''Sacramentum Caritatis'', o euharistiji, vrelu i vrhuncu života i poslanja Crkve. Taj papinski dokument sadrži upute proizišle na posljednjoj Biskupskoj sinodi, posvećenoj euharistijskome otajstvu, a koja je održana u listopadu 2005. godine.

Sam Krist je u žrtvi na križu oblikovao Crkvu kao svoju zaručnicu i svoje tijelo; stoga euharistijsko otajstvo povećava svijest o nerazdvojivosti Krista i Crkve. Na temelju te istine moguće je potaknuti i ekumenski dijalog, u svijesti da nije moguće sudjelovanje kršćana nekatolika u euharistiji, osim u određenim i izvanrednim situacijama.

S pastoralnoga stajališta, papa Benedikt XVI. poziva župe da daju posebnu važnost prvoj svetoj pričesti, jer je to odlučan trenutak ne samo za osobu, nego i za cijelu obitelj. Papa, osim toga, potiče i na ponovno otkrivanje euharistijskoga klanjanja i na često ispovijedanje, kako bi se izbjegla određena površnost u shvaćanju same Božje ljubavi.

Svećenički red - uvjet za slavljenje euharistije

Sveti Otac nadalje podsjeća kako je svećenički red nezaobilazni uvjet za valjano slavljenje euharistije, te istovremeno potiče svećenike da budu svjesni kako u cijeloj svojoj službi nikada ne smiju u prvi plan staviti sebe ili svoja mišljenja, nego Isusa Krista. Svaki pokušaj postavljanja samih sebe kao protagonista liturgijskoga čina, u opreci je sa svećeničkim identitetom, stoji u dokumentu u kojemu potom, iako poštujući istočnu drugačiju praksu i tradiciju, Papa ističe duboki smisao svećeničkoga celibata kao prilagođavanje stilu života samoga Krista, te izraziti znak potpunoga i isključivoga posvećivanja Kristu, Crkvi i Božjemu Kraljevstvu, i pritom potvrđuje njegovu obvezatnost u latinskoj tradiciji.

Što se tiče odnosa između euharistije i nerazrješivosti ženidbe, Sveti Otac napominje kako je bračna veza usko povezana s euharistijskim jedinstvom Krista zaručnika i Crkve zaručnice. Osim toga, posebnu pozornost valja posvetiti bolnome stanju razvedenih i ponovno vjenčanih; riječ je o slojevitom problemu s kojim se valja suočiti s ljubavlju i u istini, napomenuo je Sveti Otac. Ženidba i obitelj - stoji u dokumentu - ustanove su koje valja promicati i braniti od svakoga mogućeg pogrešnog shvaćanja njihove istine, jer svaka šteta počinjena ženidbi ili obitelji, u stvari je rana koja se zadaje ljudskome suživotu kao takvome.

Poboljšati kvalitetu propovijedi

Benedikt XVI. poziva, između ostaloga, da se na poseban način njeguje ljepota liturgije, te podsjeća na vjernu poslušnost liturgijskim normama u njihovoj potpunosti, jer - kako stoji u dokumentu - euharistijska liturgija nije na raspoloživosti našoj samovolji, i ne može snositi pritisak trenutne mode. Važno mjesto valja dati i liturgijskome pjevanju, izbjegavajući pritom uvođenje glazbe koja ne poštuje smisao liturgije, te vrednujući na odgovarajući način gregorijansko pjevanje.

Sveti Otac potom ističe potrebu za poboljšavanjem kvalitete propovijedi, izbjegavajući one općenite i apstraktne, te traži veću pozornost dobro pripremljenih čitača prema naviještanju Riječi Božje.






Papa naglašava također duboki smisao pružanja mira, koji je - kako stoji u dokumentu - znak velike važnosti, posebice u ovo doba tako strašno izmučenom sukobima. Međutim, treba nastojati taj čin održati umjerenim, jer on ponekad može izazvati metež u zajednici upravo prije pričesti. Ne isključuje se mogućnost postavljanja toga znaka u neki drugi trenutak, primjerice prije prikazivanja darova na oltar. Papa, između ostaloga, poziva na određeno vrijeme šutnje nakon pričesti.

Važnost euharistijske dosljednosti

Sveti Otac nadalje snažno potiče na jamčenje duhovne pomoći zatvorenicima i bolesnima, te na posebnu pozornost prema invalidima, i to uklanjajući arhitektonske prepreke na posvećenim mjestima. U dokumentu se govori i o mogućnosti korištenja latinskoga jezika na velikim međunarodnim susretima, isključujući čitanja, propovijed i molitvu vjernika. Latinski jezik bolje izražava jedinstvo i univerzalnost Crkve, istaknuto je u dokumentu. Papa traži da budući svećenici budu pripremljeni za shvaćanje i slavljenje mise na latinskome jeziku, a vjernici da isto tako budu upoznati s općim molitvama na tom jeziku.

Sveti Otac poziva i političare na euharistijsku dosljednost u podupiranju zakona koji poštuju temeljne vrednote kao što je ljudski život od začeća pa do prirodne smrti, zatim obitelj temeljena na ženidbi između muškarca i žene, kao i sloboda odgoja djece i promicanja općega dobra u svim njegovim oblicima. O tim se vrednotama, ponovno je istaknuo Sveti Otac, ne može pregovarati.

Na posljetku, papa Benedikt XVI. je najavio objavljivanje Euharistijskoga kompendija, u svrhu ispravnoga shvaćanja, slavljenja, i klanjanja Sakramentu.






14.3.2007

Sakramentalna žrtva: čin zahvaljivanja, spomen-čin, prisutnost


1356 Razlog zašto kršćani slave Euharistiju od samih početaka i na način koji se nije bitno promijenio unatoč velikim razlikama vremena i liturgijskih predaja, jest svijest da ih na to obvezuje Gospodinov nalog što ga je dao u predvečerje svoje muke: "Ovo činite meni na spomen" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=1 Kor 11,24-25]1 Kor 11,24-25[/url]).

1357 Taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan.

1358 Euharistiju, dakle, treba promatrati:

- kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;
- kao spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela;
- kao prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha.


ČIN ZAHVALJIVANJA I HVALE OCU

1359 Euharistija, sakramenat našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnuću. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu.

1360 Euharistija je zahvalna žrtva Ocu, blagoslov kojim Crkva izražava Bogu zahvalnost za sva dobročinstva, za sve sto je učinio stvaranjem, otkupljenjem i posvećenjem. Euharistija je, dakle, prije svega "zahvaljivanje".

1361 Euharistija jest i hvalbena žrtva kojom Crkva pjeva slavu Božju u ime cijeloga stvorenog svijeta. Takva je žrtva hvale moguća samo po Kristu: On vjernike pridružuje svojoj osobi, svojoj hvali i zagovoru, tako da hvalbena žrtva biva Ocu prinesena od Krista i s Kristom, da bi bila primljena u Kristu.


SPOMEN-ČIN ŽRTVE KRISTA I NJEGOVA TIJELA - CRKVE

1362 Euharistija je spomen-čin Kristova Vazma, sakramentalno uprisutnjenje i prinos njegove jedincate žrtve u bogostovlju Crkve, koja je njegovo Tijelo. Zato u svim euharistijskim molitvama, nakon riječi ustanovljenja Euharistije, slijedi molitva zvana anamneza ili spomen.

1363 Prema Svetom Pismu, spomen-čin (memorijal) nije puko sjećanje prošlih događaja, nego navješćivanje čudesnih djela što ih je Bog učinio u korist ljudi.[178]U liturgijskom slavlju ti događaji, na neki način, bivaju prisutni i suvremeni. Izraelski narod upravo tako shvaća svoje oslobođenje iz Egipta: svaki put kad se slavi pasha, događaji Izlaska bivaju prisutni u sjećanju vjernika kako bi prema njima uskladili svoj život.

1364 U Novom zavjetu spomen poprima novo značenje. Kada Crkva slavi Euharistiju, vrši spomen-čin Kristova Vazma koji biva prisutan: žrtva koju je Krist na križu prinio jednom zauvijek, ostaje uvijek aktuelna:Kad se god na oltaru slavi žrtva križa, 'kojom je bio žrtvovan Krist, naš vazmeni Jaganjac', vrši se djelo našeg otkupljenja."[180]

1365 Ukoliko je spomen-čin Kristova Vazma, Euharistija je također žrtva. Žrtvena narav Euharistije izražena je već samim riječima ustanovljenja: "Ovo je Tijelo moje koje se za vas predaje" i "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Lk 22,19-20]Lk 22,19-20[/url]). Krist u Euharistiji predaje to isto tijelo koje je za nas predao na križu i tu istu krv koju je prolio za mnoge "na otpuštenje grijeha" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Mt 26,28]Mt 26,28[/url]).

1366 Euharistija je, dakle, žrtva jer ponazočuje (čini prisutnom) žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod:

<BLOCKQUOTE>(Krist), Bog i Gospodin naš, iako je na oltaru križa imao jednom sebe smrću prikazati Bogu Ocu, da izvrši vječno otkupljenje, budući da se njegovo svećeništvo nije imalo smrću ugasiti ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Heb 7,24.27]Heb 7,24.27[/url]), na Posljednjoj večeri, "one noći kad bijaše predan" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=1 Kor 11,23]1 Kor 11,23[/url]), [htjede] ostaviti Crkvi, ljubljenoj svojoj zaručnici, vidljivu žrtvu (kako to zahtijeva čovjekova narav), po kojoj će se uprisutnjivati ona krvna žrtva, što se imala izvršiti jedanput na križu, da bi njezin spomen ostao do konca svijeta ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=1 Kor11,23]1 Kor11,23[/url]) i da bi se tako njezina spasenjska moć primjenjivala za otpuštenje grijeha što ih svakodnevno počinjamo.[181]</BLOCKQUOTE>

1367 Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva: "Jedna je naime te ista žrtva, isti koji je tada prinio sebe na križu prikazuje se sada po služenju svećenika; razlikuje se samo način prinošenja": "U ovoj božanskoj žrtvi koja se izvršuje u misi, sadržan je i nekrvno se žrtvuje isti onaj Krist koji je jedanput sama sebe na krvni način prikazao na žrtveniku križa".[182]

1368 Euharistija je ujedno i žrtva Crkve. Crkva, koja je Tijelo Kristovo, sudionica je u žrtvi svoje Glave. I sama biva sva prinesena zajedno s Kristom. Ona se pridružuje njegovu zauzimanju kod Oca za sve ljude. U Euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova Tijela. Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni su s Kristovima i s njegovom potpunom žrtvom i tako poprimaju novu vrijednost. Kristova žrtva prisutna na oltaru pruža svim kršćanskim naraštajima mogućnost da se sjedine s njegovom žrtvom.

Crkva je u katakombama često prikazana u liku žene u molitvi, raširenih ruku u stavu moliteljice (= orans). Poput Krista koji je raširio ruke na križu, po Njemu, s Njim i u Njemu i ona se prinosi i zauzima za sve ljude.

1369 Sva je Crkva sjedinjena s Kristovim prinosom i zagovorom. Vršeći u Crkvi Petrovu službu, Papa je sjedinjen sa svakim euharistijskim slavljem te u njem biva spomenut kao znak i sluga jedinstva sveopće Crkve. Mjesni je biskup uvijek odgovoran za Euharistiju, pa i onda kad joj predsjeda prezbiter; u njoj se izgovara biskupovo ime da se označi kako on predsjeda pojedinačnoj Crkvi, među svojim prezbiterijem i uz pomoc đakona. Zajednica pak sa svoje strane moli za sve službenike koji, za nju i s njome, prinose euharistijsku žrtvu:

<BLOCKQUOTE>Neka se drži zakonitom samo ona Euharistija koja se slavi pod predsjedanjem biskupa ili onoga koga je on ovlastio.[183]
Po službi prezbitera duhovna žrtva vjernika dolazi do punine u sjedinjenju sa žrtvom Krista, jedinog Posrednika; ta se žrtva po rukama prezbiterâ, u ime cijele Crkve prikazuje u Euharistiji nekrvno i sakramentalno, dok Gospodin ne dođe.[184]</BLOCKQUOTE>

1370 S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su još na zemlji, nego i oni koji su već u nebeskoj slavi. Crkva naime prinosi euharistijsku žrtvu u zajedništvu sa presvetom Djevicom Marijom, časteći njezin spomen, kao i spomen svih svetaca i svetica. U Euharistiji Crkva je s Marijom, kao pod križem, sjedinjena u Kristovu prinosu i zagovoru.

1371 Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike, "koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili,"[185]da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir:

<BLOCKQUOTE>Sahranite ovo tijelo kamo god, neka vas ne muči briga za njega. Samo vas to molim da se, gdje god budete, mene sjetite pred oltarom Gospodnjim.[186]
Zatim (u anafori) molimo za preminule svete oce i biskupe, i uopće za sve one koji su usnuli prije nas, uvjereni da je to od velike koristi dušama za koje molimo, dok je ovdje prisutna sveta i strahovita žrtva... Upućujući Bogu molitve za preminule, pa bili oni i grešnici, mi ... prikazujemo Krista, žrtvovanog za naše grijehe, da Bog, prijatelj ljudi, bude milostiv njima i nama.[187]</BLOCKQUOTE>

1372 Taj je nauk divno sažeo sv. Augustin potičući nas na sve potpunije sudjelovanje u žrtvi našeg Otkupitelja koju slavimo u Euharistiji:

<BLOCKQUOTE>Sav otkupljeni grad, to jest zajednica i društvo svetih, prinosi se Bogu kao sveopća žrtva po onom Velikom Svećeniku koji je, uzevši lik sluge, u muci prinio sama sebe da nas učini tijelom tako velike Glave. (...) Takva je žrtva kršćana: "(...) tako smo i mi, iako mnogi, jedno tijelo u Kristu" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Rim 12,5]Rim 12,5[/url]). I tu žrtvu Crkva neprestano obnavlja u oltarskom sakramentu, vjernicima poznatom, gdje se vidi da u onome što prinosi - prinosi samu sebe.[188]</BLOCKQUOTE>


KRISTOVA PRISUTNOST SNAGOM RIJEČI I DUHA SVETOGA

1373 "Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu - te se zauzima za nas" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Rim 8,34]Rim 8,34[/url]), prisutan je u Crkvi na više načina:[189]u svojoj Riječi, u molitvi svoje Crkve - "jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" ([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Mt 18,20]Mt 18,20[/url]), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima[190]([url=http://www.katolici.org/biblija.php?s=Mt 25, 31-46]Mt 25, 31-46[/url]), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je "ponajpače prisutan pod euharistijskim prilikama".[191]

1374 Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je "tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti".[192] U presvetom sakramentu Euharistije "sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom, i, prema tome, čitav Krist".[193] "Ta se prisutnost zove stvarnom ne u značenju isključivosti, kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek".[194]

1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sv. Ivan Zlatousti izjavljuje:

<BLOCKQUOTE>Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.[195]</BLOCKQUOTE>

A sv. Ambrozije veli o pretvorbi:


<BLOCKQUOTE>Budimo posve uvjereni da ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi, jer blagoslov mijenja i samu narav ... Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime, bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.[196]</BLOCKQUOTE>




IMG