evo jedan članak o euharistiji i pričesti za brata Danijela
na jednoj drugoj temi malo propitkuje, pa da ne začatavam temu , evo mu samo mali dio mogućeg odgovora , jer to sve spada pod ovaj topic:lol:
Posljednja Isusova večera s apostolima se dogodila između propovijedanja Kraljevstva božjeg i smrti na križu, između zemaljskog življenja i uskrsnuća Kristova. U dvorani Posljednje večere je Isusov oproštaj s apostolima i njegova velikosvećenička molitva za Crkvu božju. Tu u toj dvorani Krist slavi nebeskog Oca i ostavlja sebe za hranu svojoj Zajednici. Veliki četvrtak je dan ustanove Svete pričesti i Svetog reda. U dvorani Posljednje večere ukazuje se uskrsli Krist svojim učenicima. Donosi im mir i oslobađa ih straha. Na tom mjestu dolazi i Duh Sveti, koji prosvjetljuje razum i srce učenika da pođu po cijelom svijetu svjedočiti uskrslog Krista: živeći i propovijedajući riječ Evanđelja – Radosnu vijest i lomeći kruh života. »Ako tko pojede od ovoga kruha živjet će zauvijek. A kruh koji ću ja dati jest tijelo moje za život svijeta« ( Iv 6,51). Krist nas ne ostavlja da budemo siročad, nego trajno ostaje s nama. Šalje apostole u cijeli svijet i na rastanku im jamči svoju prisutnost: «Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.« (Mt 28,20).
Stol Riječi i Stol živoga kruha
Zato nije čudno što se naš kršćanski život odvija oko stola Riječi i stola tijela Kristova. U središtu naše vjere je evanđeoska riječ i presveta euharistija : Kristova riječ i Njegovo tijelo.
Po svojoj riječi, po presvetoj euharistiji i po svome Duhu, Krist ostvaruje svoje obećanje da će trajno biti s nama.
Bez Božje riječi nema vjere u Boga.Ta vjera se hrani Kristovim tijelom, a bez Kristova duha nema žive Crkve.Evanđeoska riječ otvara vrata naše duše. Kristovo tijelo hrani tu dušu, a Kristov duh vodi život te duše. Na Posljednjoj večeri Isus reče i učini:
«Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje«. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga govoreći:«Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se
prolijeva za sve za oproštenje grijeha« (Mt 26,26-2
.
Danas živi dosta krštenih koji su poljuljani u ispravnom kršćanskom vjerovanju. Svetu pričest svode na samo znakovito spominjanje Posljednje večere. Većina protestanata ne vjeruju ono što mi katolici vjerujemo kad primamo sakramenat sv.pričesti. Za njih je to posvećen kruh, ali nije Krist. Slave službu božju ,ali ne primaju tijelo Kristovo.
Zaboravljaju na Sveto pismo: »
Tko jede i pije bez razmišljanja da je to tijelo , osudu svoju jede i pije«( 1 Kor 11,29). Zato je naš papa Ivan Pavao II. na Veliki četvrtak 2003. godine cijeloj Crkvi objavio poslanicu »Ecclesia de eucharistia«,tj. »Crkva živi od euharistije«.
U svojoj 14. službenoj , pisanoj pouci - »Crkva živi od euharistije«, naš Papa u šest poglavlja podsjeća na bitne dijelove vjere Katoličke crkve u pogledu tajne presvete euharistije.Naglašava središnje mjesto euharistije u životu naše Crkve.
Euharistija je posadašnjenje Isusove žrtve na križu, a ne smo spomenjelo. Zato katolički svećenik ne može slaviti sv.misu s drugima koji drugačije vjeruju i nemaju zajedništvo u istoj Crkvi.
U prvom poglavlju Ivan Pavao II. opisuje sakramenat euharistije kao tajnu vjere i kao žrtvu, koja donosi plodonosni život Crkve.Naglašava stvarnu prisutnost raspetoga i uskrsloga Krista u svetoj misi. Sveta misa ili euharistijsko slavlje nije samo jedan duhovni događaj, već ima učinke na život i oblikovanje svijeta.
U drugom poglavlju Papa podsjeća da Crkva nije samo jedna duhovna stvarnost,
već se Crkva izgrađuje po tajni euharistije.Po krštenju smo ujedinjeni s Kristom. U svakodnevnom životu krštenom je nužno obnavljanje te veze s Kristom. A to obnavljanje se događa u euharistijskom sudjelovanju. Svaki od nas prima Krista, i Krist prima svakog pojedinog od nas.
U trećem poglavlju se naglašava euharistijska povezanost s apostolima, koji predaju te svete tajne svojim nasljednicima: biskupima i svećenicima. Zato bez svećenika nema euharistijskog posvećivanja ili sv.mise.
Četvrto poglavlje postavlja naglasak na vid zajedništva (»communio«). Presveta euharistija jača i usavršava zajedništvo krštenih. Pri tom postoji nevidljivo zajedništvo vjere i vidljivo zajedništvo struktura Crkve.
Kršćanin u teškom grijehu nema potpunog zajedništva u svetoj Crkvi. Zato se mora prvo ispovjediti, pa tek onda pristupiti sv.pričesti.
Nažalost postoji puno krštenih s kojima još nemamo potpuno zajedništvo, kao što su razne vrste reformita ili protestanata, a donekle i pravoslavnih jer su odvojeni od Opće Crkve. Samo u određenim okolnostima i ograničenim slučajevima smije katolički
svećenik dijeliti svete sakramente drugim kršćanima, tj. ako postoji teška duhovna potreba.
Peto poglavlje iznosi nauku o dostojanstvu koje treba imati kod euharistijskog slavlja,
bilo da se radi o liturgijskoj ljepoti slavlja bilo o samom prostoru ( crkvi), za to slavlje.
Papa govori o zdravom uključivanju slavlja u određenu kulturu i da sve služi jednom
duhovnom cilju. Zato se treba brižljivo držati liturgijskih odredbi, jer je presveta euharistija »središte i vrhunac života Crkve«.
U šestom poglavlju, Papa nam stavlja na razmišljanje o majci i ženi euharitije, o Mariji kao prvom tabernakulu ili svetohraništu, koje je čuvalo Isusa, o majci i ženi, koja je bila otvorena Duhu Svetom.
Blago Crkve i srce svijeta
Papina enciklika je još jedan poziv nama katolicima da znamo čuvati blago Crkve i da se ne odvojimo od izvora života. Ne zaboraviti veličinu dara u jednostavnim znakovima kruha i vina. Sa strahopoštovanjem prihvaćati euharistijsko blago i Kristovu otkupiteljsku žrtvu .Euharistija je sakramenat koji se dijeli u zajedništvu vjere i apostolskom nasljedstvu. U tom sakramentu je obuhvaćena cjelokupna tajna našeg spasenja, jer je srce svijeta i središte Crkve. Zato o tom blagu treba razmišljati i u svom srcu ga nositi.
Napisao: fra Ante Pranjić
Zadnja promjena: ; sub 27 sij 2007, 19:26; ukupno mijenjano 1 put.