Mariologija

Sinke je napisao/la:

Pitaj mamu da li je kip posrednik u odnosu Boga i ljudi. Ako kaže da jest i ako kaže da je tako rekao Katolički svećenik, cijenio bih Private Message s adresom tog svećenika.

Kaj se toga tiče, mama smatra da u nekom prenesenom smislu kipovi prenose umilostivljenje do Isusa, jer je ona previše grešna da može direktno ići sa molitvama Isusu. A što se tiče svećenika, i oni sam sebe smatraju posrednicima do neba, tako da nije potrebana adresa, jer su svi isti. Pogledaj katekizam koji tumači koje pravo si uzima katolički svčenik, a posebice po pitanju ispovijedi i oprosta grijeha.

Darko je napisao/la:

Sinke je napisao/la:

Pitaj mamu da li je kip posrednik u odnosu Boga i ljudi. Ako kaže da jest i ako kaže da je tako rekao Katolički svećenik, cijenio bih Private Message s adresom tog svećenika.

Kaj se toga tiče, mama smatra da u nekom prenesenom smislu kipovi prenose umilostivljenje do Isusa, jer je ona previše grešna da može direktno ići sa molitvama Isusu. A što se tiče svećenika, i oni sam sebe smatraju posrednicima do neba, tako da nije potrebana adresa, jer su svi isti. Pogledaj katekizam koji tumači koje pravo si uzima katolički svčenik, a posebice po pitanju ispovijedi i oprosta grijeha.

U slučaju da je tvojoj majci Katolički svećenik rekao da kipovi pomažu molitvi da stigne od grešnog čovjeka do Dobrog Boga, volio bih da mi kažeš, barem anonimno, o kojem se svećeniku radi i u kojoj župi djeluje.
Ako je on tako podučio tvoju majku, radi se o blasfemičnoj herezi koja se mora prijaviti Crkvenim biskupima.

Katolički svećenik ne oprašta grijehe, već grijeh proglašava oproštenim, kao što je Isus dao apostolima autorizaciju da ih "opraštaju" (prema njegovoj volji- jer da im nije dao tu "nebesku punomoć" oni ne bi mogli sami opraštati grijehe, tj. bez Duha Svetoga ) ( Evanđelje po Ivanu 20:21-23 ).

Donijet ću ti citat iz RK Katekizma gdje lijepo piše što svećenik čini pri dijeljenju hostije i ispovijedi, pa ćemo dalje o tome.
Što se tiče imena župe, ako je stvar tako simptomatična raspitat ću se detaljnije o tome pa ću proslijediti informaciju nadležnima. No, do tada ostaje da rastumačimo što Katekizam kaže po pitanju svećenikovih "ovlasti" po pitanju oprosta grijeha. Tko oprašta grijehe, svećenih koji je dobio ovlasti od Isusa, navodno, ili sam Isus na nebu.
Ako jednog posrednika imamo, zašto su nam potrebi zemaljski posrednici, ma tko oni bili, pa makar i kipovi koji uši imaju a ne čuju, usta imaju a ne govore?!

Darko je napisao/la:

Donijet ću ti citat iz RK Katekizma gdje lijepo piše što svećenik čini pri dijeljenju hostije i ispovijedi, pa ćemo dalje o tome.
Što se tiče imena župe, ako je stvar tako simptomatična raspitat ću se detaljnije o tome pa ću proslijediti informaciju nadležnima. No, do tada ostaje da rastumačimo što Katekizam kaže po pitanju svećenikovih "ovlasti" po pitanju oprosta grijeha. Tko oprašta grijehe, svećenih koji je dobio ovlasti od Isusa, navodno, ili sam Isus na nebu.
Ako jednog posrednika imamo, zašto su nam potrebi zemaljski posrednici, ma tko oni bili, pa makar i kipovi koji uši imaju a ne čuju, usta imaju a ne govore?!

Iskreno, ako poznaješ Katolicizam i njegov Katolički nauk, sigurno nećeš svojoj majci reći da je kip posrednik između Svemogućeg Boga i ljudi. Katekizam Katoličke Crkve baziran je na učenjima iz Biblije.

U Katekizmu pišu mnoge stvari koje Protestanti smatraju sablaznim jer ne znaju na što se odnose u realnom svijetu i smatraju ga legalističnim tj. da riječi "molim" , ili "stvaratelj svojeg Stvaratelja" treba shvatiti doslovno, a ne u kontekstu Biblijske istine.

Vjeruj mi, da piše da svećenik oprašta grijeh u KKC, i to bi se moralo kontekstualizirati s Ivanom 20:21-23, drugim riječima, reklo bi se da "oproštenje grijeha" nije ljudska mogućnost već da je Krist želio da njegova Crkva može opraštati grijehe.

U Starome Zavjetu Izaija kaže da mu je anđeo ritualom izbrisao grijeh s usana kako bi mogao Bogu reći "Evo me, mene šalji!" Drugim riječima, Izaija nije stao pred Boga a da mu anđeo nije ritualo izbrisao grijehe. Da li anđeli mogu opraštati grijehe? Ne mogu! Ali ako ih Bog pošalje da proglase grijeh oproštenim, u tom slučaju mogu činiti tako. Bog može činiti što želi- i njegova je volja da se grijeh prašta kako On želi da se prašta. Tako i Krist apostole šalje, dajući im moć da proglašavaju grijehe ljudima oproštenima.

možda je netko već spomenuo,ali -vrijedi pročitati knjigu "RASPRAVA O PRAVOJ POBOŽNOSTI PREMA PRESVETOJ
DJEVICI MARIJI" od sv.Ljudevita Montfortskog, najbolji ispit da li je
naša osobna pobožnost zapravo praznovjerje i krivovjerje i kako to
izbjeći

kon je napisao/la:

možda je netko već spomenuo,ali -vrijedi pročitati knjigu "RASPRAVA O PRAVOJ POBOŽNOSTI PREMA PRESVETOJ
DJEVICI MARIJI" od sv.Ljudevita Montfortskog, najbolji ispit da li je
naša osobna pobožnost zapravo praznovjerje i krivovjerje i kako to
izbjeći

Ta je knjiga školski primjer "prave pobožnosti" koju izražavaju pravovjerni rimokatolici prema Mariji. A "dokazi" kojima se služi tobože sv. Ludovik Marija Grignon de Monfort su nikakvi.

Dizma je napisao/la:

kon je napisao/la:

možda je netko već spomenuo,ali -vrijedi pročitati knjigu "RASPRAVA O PRAVOJ POBOŽNOSTI PREMA PRESVETOJ
DJEVICI MARIJI" od sv.Ljudevita Montfortskog, najbolji ispit da li je
naša osobna pobožnost zapravo praznovjerje i krivovjerje i kako to
izbjeći

Ta je knjiga školski primjer "prave pobožnosti" koju izražavaju pravovjerni rimokatolici prema Mariji. A "dokazi" kojima se služi tobože sv. Ludovik Marija Grignon de Monfort su nikakvi.

Nisam čitao, ali jako me zanima.

Sinke je napisao/la:

Dizma je napisao/la:

kon je napisao/la:

možda je netko već spomenuo,ali -vrijedi pročitati knjigu "RASPRAVA O PRAVOJ POBOŽNOSTI PREMA PRESVETOJ
DJEVICI MARIJI" od sv.Ljudevita Montfortskog, najbolji ispit da li je
naša osobna pobožnost zapravo praznovjerje i krivovjerje i kako to
izbjeći

Ta je knjiga školski primjer "prave pobožnosti" koju izražavaju pravovjerni rimokatolici prema Mariji. A "dokazi" kojima se služi tobože sv. Ludovik Marija Grignon de Monfort su nikakvi.

Nisam čitao, ali jako me zanima.

knjiga se može nabaviti kod montfortanaca na svetom Duhu , a mislim i na prve subote u crkvi BSM na Joradanovcu
ako imaš problema oko toga , javi mi se preko pp, pa ću vidjeti sa montfortancima na S.Duhu:gro:

Preveo Emanuel Jurica Beroš





Prilog koji slijedi, "Troje koje se voli", predstavlja prijevod poglavlja iz životopisa proroka marijanskih ukazanja, francuskog sveca Ljudevita Grigniona de Montforta (1673. u Montfort-La-Caneu u Bretagni - 1716. u Saint-Laurent-sur-Sevre). Životopis je napisala Benedette Papasogli, a tiskan je 1979. u Torinu (Gribaudi Editore; "Montfort - un uomo per l ultima Chiesa").

Ovo je poglavlje zapravo esej o utjecaju takozvane Francuske škole u teologiji (kardinal Berrule, Olier i Eudes) na Ljudevita Grigiona, kada je u svojoj zreloj dobi (Papasogli veli "u vremenu punog ljeta"), povukavši se u osamu zidina St. Eloi, najvjerojatnije u jesen 1713. godine, pisao svoju čuvenu "Pravu pobožnost prema Presvetoj Djevici", u kojoj je razradio danas nadasve poznati pojam "svetog ropstva" prema istoj Djevici. Ova knjiga predstavlja doista "montfortsku duhovnu sintezu", a vrijednost je tog poglavlja-eseja što montfortsko otkriće koje se svodi na ulogu Djevice Marije u "posljednjoj Crkvi" postavlja precizno u okvire teološke misli, konkretno Francuske škole. U toj se školi razvija "koncept mističkog tijela za objašnjenje uloge Marije u našem duhovnom rađanju". Ili kroz Mariju bivamo rađani za Krista drugi puta.

Tako da je planirano da se poslije čitanja ovog poglavlja odmah pročita i poglavlje iz knjige mariologa Rene Laurentina o nama suvremenim ukazanjima u argentinskom San Nicolasu, konkretno poglavlje gdje Laurentin teološki analizira smisao i značenje poruke iz San Nicolasa. Nakon pažljivog čitanja shvatit ćemo da između poimanja uloge Marije iz Montfortove knjige iz 1713., te poruka same Marije danih vidjelici u tom argentinskom gradu, postoje mnoge identičnosti, koje se u biti svode na posvemašnje slaganje: Djevica je Marija eshatološka Noina arka i Škrinja zavjetna!

Stoga onaj koji pročita ova dva priloga zajedno, ne može poreći kako prisvaja teološko obrazloženje za Djevičina ukazanja u našem vremenu, posebice u našem stoljeću. Uostalom Grignionova je knjiga više od stoljeća nakon autorove smrti počivala u "tišini kovčega" neotkrivena, poput nekog Djevičina znaka da je ona Kovčeg saveza, koji se ima početi otvarati stoljeće nakon, pred početak modernizma.

Inače "Troje koje se voli" znače Ljudevita Grigniona u društvu Isusa i Marije: u društvu Dva Srca, kojima se pridružuje još jedno, Ljudevitovo!

Glava VII

Troje koje se voli [size=9]Dakle u vremenu smo punog ljeta i zahladit će dolaskom jeseni. Vrijeme je rezultata i odlučnih poruka: vrijeme je plodova. U ovom kontekstu dolazi nam ususret glavna riječ koju je izrekao otac Montfort svojom sposobnošću sintetiziranja: Rasprava o pravoj pobožnosti nudi zajedno rješenja pedagoške metode misionara, bit misli duhovnog autora, tajne življene duhovnosti sveca.

Otvaramo ovu knjigu - napisanu najvjerojatnije u jesen 1713. - znajući da ćemo u njoj pronaći kao u djelu "Ljubav vječne mudrosti", put pristupa intimnosti, inače dobro čuvane, Ljudevita di Montforta. Dakle, u trenutku "krize" - izbora i suda - koja je odredila i usmjerila zauvijek njegov put; danas, u vremenu punine. Dva djela izgledaju kao dvije točke preko kojih prolazi prava linija intimnog puta i duhovnog učenja Ljudevita Grigniona. U stvarnosti, "Rasprava o pravoj pobožnosti" raspravlja i na široko izlaže polazne točke već sadržane na posljednjim stranicama mladenačkog rukopisa: pa ipak ne podsjeća na ovo djelo po neponovljivom pečatu koji je bio zajedništvo istraživanja i sigurnosti i blagog nemira, dinamičan i osjetljiv. Danas otac Montfort otkriva potpunu vlast nad svojim izvorom, osobnije izrađivanje odabranih tema i jasan izraz, učinkovit, koji se rađa iz osnovne pedagoške namjere, sad već preuzete od intimne postavke apostola.

Ova mala knjiga analizira sastav jednog osobnog iskustva - jedan život - zbijajući ga u lekciju ljubavi. Ljudevit je pisao povukavši se u osamu, unutar zidina S. Eloi, kada se počeo osjećati opterećen zbog svoje zrelosti nastale u službi i u misiji. Pisao je brzo: razrada misli trajala je od mladenačkih godina. Sa svojim rukopisom koji je postajao sve jasniji i koji je težio k strpljivom zadatku populariziranja i jasnoće, rekao je bit, njegov "način milosti": nalazimo ga - i samo u ovom svjetlu nastojat ćemo čitati djelo - ono što je bilo unutarnji oblik njegove svetosti.

Ljudevit di Montfort nije razvio svoj potpuni plan puta prema savršenstvu: nije izgradio, kao mnogi autori mistici, jednu svoju podnošljivu školu ljubavi. Nezadovoljan zbog svega toga, sa stavom koji sažima sve, u kojem je ključ njegovog učenja: govorimo o formuli "svetog ropstva" koja sadržava put čišćenja i život jedinstva, askeze i uvođenja u mistiku, postavljajući svaku stvar u sjenu meditacije Marije.

Ona je najviši odgovor koji otac Montfort daje problemu unutar kojeg se bavi cijelo njegovo djelo, to jest način spoznanja ili vitalni odnos s Isusom, Sinom Božjim i Sinom Marijinim. Napuštena duša u rukama Majke se nanovo vraća samoj poslušnosti Sina: "odvajanje" je potpuno, duša oslobođena svega, obnovljena u krilu Marije, prima u svom izgledu osobine Sluge Božjega, Sluge Raspetoga.

Takav je - recimo jednom zauvijek - cilj monfortske duhovne sinteze, koja postavlja, ne u vrlini milosrdnog i čuvstvenog razmišljanja, nego iznad vrijednog teološkog osnova, Mariju, u centar kršćanskog života i u središte svih puteva koji vode Bogu, doprinoseći s izvorima ljubavi i vjere prosvjetljenju - rekao bi kardinal de Berulle - "nutarnjem stanju" i "vječnosti" marijanske tajne.

Marijanski rukopisi oca di Montforta - ne samo djelo koje je objavljeno poslije smrti i koje su urednici nazvali "Rasprava o pravoj pobožnosti", sakupljajući poticaj za problem o kojem se dugo raspravljalo u vrijeme Montforta; nego čak i "Marijina tajna", kratka rasprava, i neki tekstovi o krunici - nemaju općenito pečat originalnosti. Čak zbog svojih misli o Mariji, Ljudevit Grignion je nasljedovatelj jedne duhovne škole: ipak -zbog dovršenja doktrinalnog pogleda, zbog učinkovitosti apostolskog populariziranja, zbog jedinstvenog pogleda koji proizlazi iz marijanske teme u pedagogiju nutarnjeg života - daje početak potpuno novoj struji, tako da se prilozi iz kojih on crpi razvijaju prema jednoj formulaciji, na neki način, nepoznatoj u povijesti duhovnosti. Njegova "maksimalna" mariologija ostaje postojano mjesto u razvoju katoličke misli. Ali iznad svega, djelo i montfortanski primjer - s onom posebnom puninom značenja koje podrazumijeva riječ koja je postala život - označili su dušama osjećaj duhovnosti, "jedan posebni oblik unutarnjeg života" (Lhoumeau).

Ova knjiga dugo smještena u "tišini kovčega", otkrivena više od stoljeća poslije smrti autora, sad je već klasik duhovne književnosti. Danas se predstavljaju s posebnom patinom stranice koje su vodile molitvi. Knjiga je pomogla oblikovanju svetaca, učinila je privlačnim, za mnoge duše, Kristov put i iskustvo križa. Tekst, sa svojim uravnoteženim zanosom, može imati starinski prizvuk, koji je izgubio dio svoje izražajne moći, ali se otkrivajući istine koje su sadržane u njemu, stiže do otkrivanja tajne i uživanja dubokih riječi.

Ako, u raspravi teologa, materinska meditacija Marije ima dvostruki aspekt jednostavnog posredovanja i djelovanja i osobni utjecaj Marije na duše, francuskim učiteljima Seicenta pripada zasluga da su prag ove druge interpretacije prebacili u jasan, motiviran i određen oblik.

Životnost marijanske meditacije berullijanaca sastoji se u poniranju u tajnu duhovnog materinstva Marije, kao posljedice njenog božanskog materinstva. Mariološka temeljita proučavanja imaju svoj korijen u prvenstvu prisutnom u očima sinova Francuske škole, kako smo već rekli, od tajne Utjelovljenja. Montfort će pisati o ovome riječi koje odražavaju opći osjećaj ovih "obožavatelja Utjelovljene Riječi": "Utjelovljenje Riječi je prva tajna Isusa Krista, najskrivenija, najveća i najmanje poznata ... U ovoj tajni, uključio je sve tajne svoga života, koje su slijedile preko njena prihvaćanja, ... ova tajna je sinteza svih tajni, koja sadrži volju i milost svih; na kraju ova tajna je prijestolje milosrđa, darežljivosti i milosti Božje...".

Ovdje je "tajna Isusa" u njegovu stanju Čovjek-Bog: sve druge tajne njegova zemaljskog i nebeskog života, njegove vječne meditacije, uključene su u jedinstveni Misterij, vrijedan štovanja i jednostavni koji je sama božanska i ljudska Osoba Riječi. Precizno razmišljanje, duboko i nutarnje, o ovom iskonskom sakramentu vodi jednom uvijek boljem razumijevanju značenja i funkcije Marije u planu našega spasenja.

Takav je slijed misli i molitve koja od Berullea, preko glavnih "faza" Oliera i Eudesa, kulminira u Ljudevitu Grignionu di Montfortu. Početak je svečan: pogled kardinala de Berulla je zanesen, prema dosljednosti čistog teocentrizma, u veličinu materinskog božanstva Marije. Veličina o kojoj on svjedoči kao o "sretnoj opsesiji" kojoj predaje potpuno svoje duhovno razmatranje i svoju molitvu pohvale.

Počevši od Jean Jacquesa Oliera mariologija Francuske škole počinje poprimati definitivan oblik. "Ljudi su utjelovljeni u Krista u krilu Marije, već od zore početka otkupiteljske tajne: istina koja pobjeđuje M. Oliera do te mjere da postaje najdraži objekt njegova predanja".

Već je Berulle inzistirao na duhovnoj koncepciji novog čovjeka, otkupljenog Adama, u "fiatu" ("da") Marije; s Olierom, Eudesom i Montfortom, razvija se koncept mističnog tijela, za objašnjenje uloge Marije u našem duhovnom rađanju: "Bog stvara u njoj - piše Olier - Sina u svoj širini: u savršenom čovjeku (Ef 4,13), u njemu samom, i u svim njegovim udovima, to jest sa svojom Crkvom. ..: rođenjem Isusa Krista u krilu svih, i koja se u želji da spasi, zauzima neprekidno za svakog čovjeka".

Nemoguće je u tekstovima Francuske škole priželjkivati produbljenje koje se tiče ontološkog i moralnog posredovanja Marije, majke i kraljice. Ovi tekstovi naglašavaju kako duhovno materinstvo Marije u usporedbi s otkupljenim Adamom, završava na Kalvariji, tamo gdje - udružena sa Sinom u "istoj žrtvi", piše Montfort - ona ga prinosi kao žrtvu preko svoje suglasnosti s Ocem, "kao novi Abraham koji pristaje na žrtvu svog Jedinca. "Od jednog do drugog "da" nalazi se Marijina poslušnost vjere i naglašava se značenje materinskog posredovanja i suotkupljenja Božje Sluškinje.

Olieru, Eudesu i istom Berulleu, daje se zasluga da su uzeli u obzir praktičan efekt kontemplacije "Živog Isusa u Mariji"; prije oca Montforta, oni daju mogućnost "zavjetovanja Isusu i Mariji", "obvezati se Njemu u Njoj, i ne živjeti više nego za Njega preko Nje". Oni neprestalno - posebno Olier kojemu pripadaju citirani izrazi - razmatraju "silazni" pokret tajne otkupljenja, ostavljajući svom učeniku, Ljudevitu Grignionu, zadatak da završi parabolu i objasni drugu stranu istog misterija.

Ljudevit di Montfort je uzeo krajnje posljedice pretpostavki svojih učitelja, ujedinjujući u jednu sliku sjajnog suosjećanja crte njihovog marijanskog obožavanja. Sa svojim praktičnim i didaktičnim talentom, on je pronašao jasnu formulaciju istina o kojima se razmišljalo. To ga je dovelo da jasno izrazi svaki sakriveni smisao, uništi kompleksnu nepoznanicu, da je učini potpuno korisnom u stvarnosti duhovnog života. Prisjetimo se da je on živio u klimi osjetljivoj na prostodušnost i na pretjeranost sigurnog, manje prosvjetljenog marijanskog milosrđa: ono što je rekao, mogao je reći držeći se niti osjetljive i sigurne teološke ravnoteže, koja mu je dozvolila da predloži bez bojažljivosti neku "točku" obožavanja, pomalo problematičnu kao praksa "svetog ropstva".

Njegov glas, oduševljen, objavljuje privilegirano i jedinstveno mjesto Marije ne samo u odnosu na univerzalnom planu spasenja, nego i u konkretnoj povijesti svake pojedine duše. Kardinal de Berulle, pozoran posebno na privilegij Marijinog božanskog materinstva, u njoj je vidio Očevu nevjestu: Luigi o njoj razmišlja kao o nevjesti duha, koristeći rječnik osobitih i dubokih metafora: "Duh Sveti neplodan u Bogu, to jest ne proizvodeći druge božanske osobe, postao je plodan preko Marije koju je vjenčao ... ."Kao nevjesta Posvetitelja, ona je začela "cijeloga Krista" i nastavlja stvarati Sina u srcima svetaca: svaka posveta, svako osobno ostvarenje milosrđa prolazi preko Marije.

Nepromjenjivost tajne Boga, istina njegovih puteva ljubavi garantiraju neprekidnu aktualnost marijanskog misterija. "Uloga koju tri osobe Svetog Trojstva imaju u Utjelovljenju i u prvom dolasku Riječi, zadržavaju je uvijek, na nevidljiv način, u Svetoj Crkvi i zadržat će je do kraja vremena".

Ljudevit objašnjava tajnu kako ju se objašnjava narodu ili djeci: "Jedna ista mama ne daje na svijet glavu bez udova, niti su udovi sami bez glave: inače bi to bilo čudovište prirode ..."A zatim: "Isus je uvijek i svugdje plod i sin Marije, a Marija je uvijek i svugdje istinito stablo koje nosi plod života i prava majka koja ga donosi na svijet".

Na montfortanskim stranicama izražena je ponizna napetost u punoj linearnosti formule. "Tko god želi biti ud Isusa Krista, mora se oblikovati u Mariji, uz pomoć milosti Božje koja stanuje u njoj u punini". Ne postoje dvije glavne ceste koje vode Gospodinu: "Sveta Djevica je sredstvo kojim se Gospodin poslužio da dođe nama; ona je također sredstvo kojim se moramo služiti da pođemo Njemu ..." I dalje: "Preko Marije je Isus došao na svijet, i također preko Marije On mora vladati svijetom".

"Marija je sveto mjesto, i Svetac Svetih, gdje su oblikovani sveci ... .Sveti Augustin zove Svetu Djevicu "stvoriteljica Boga": kreator Boga; ...onaj koji je bačen u ovaj božanski kalup stvoren je i kreiran u Isusu Kristu, i Isus Krist u Njemu".

Ovaj citat, zajedno s mariološkom primjenom Montforta - prema vodstvu Olierovog prijedloga - psalma 87, o gradu Božjem ("i jedan i drugi su rođeni u njoj ..."), otvara bogati smisao montfortanske meditacije o Mariji, obožavane kao sredstvo Božjeg posjeta, lika Crkve, grada u kojem se rađaju pravi sinovi: personalizirajući u Mariji misterij Crkve, istražujući posljednje posljedice ove mistične identifikacije u nutarnjem životu i kršćanskoj praksi - zaljubljeno otkriće osobe Marije, neprestan i konkretan zaborav u njenom materinskom posredovanju, jedan intenzivan život u odnosu s njom - omogućilo je ocu Montfortu učiniti od Majke Božje ne objekt jednog privatnog "obožavanja", nego uvijek više, ključni kamen njenog duhovnog misionarstva.

Ova pretpostavka nam dopušta da približimo u jednom pravom svjetlu "pravu pobožnost" koju je predložio i živio otac Montfort. Ona se sastoji u davanju u službi služenja Mariji i Isusu preko Marije: to jest "posvetiti se i žrtvovati se dobrovoljno i iz ljubavi, bez prisile, potpuno, bez rezerve, svoje vlastito tijelo i svoju vlastitu dušu; vanjska dobra (...), nutarnja duhovna dobra, to jest: zasluge, milosti, vrline i zadovoljstva ... I dalje, činiti sve sa Marijom, u Mariji, preko Marije i za Mariju", u slavu Boga samoga, predajući se u njene ruke "kao leut u ruke dobrog glazbenika"; prepustiti se njoj "kao jedan kamen bačen u more".

Znamo već preko kojih glavnih puteva je Ljudevit Grignion primio temu marijanskog predanja. U njegovu djelu, ova tematika ima definitivan oblik: I treba bar naglasiti intenzitet "predanja" kojem je Ljudevit dao narav tihu, ljudsku, služeći i analizirajući svoju dušu katehetski bogatu, duhovno herojsku.

Prva konstatacija uklanja prostor tumaču ropstva; "ovi okovi Isusa Krista nas oslobađaju ... oni nas stavljaju u slobodu i povezuju nas s Isusom i Marijom, ne s prisilom, nego po milosti kao sinovi".

Ropstvo predloženo od Ljudevita je dakle tajna sinova. To je ime koje je on, zajedno s drugim duhovnjacima svog vremena, dao savezu stvorenom iz ljubavi. Grubo značenje povezano s tim imenom naglašava jednostavno potrebu apsolutnog odgovora onome koji je apsolutni Dar, apsolutno Milosrđe. Potreba krštenja je neophodna: predanje u odnosu s Isusom nije ništa drugo nego način kako biti kršćanin otkupljen u krštenju, koje čini od nas "svoju pobjedu, narod kojega je prihvatio i one koji ga slijede". Nije bez razloga da se oko ova dva sakramenta Saveza, Krštenja i Euharistije, vrti, kako vidimo, problematika ropstva, vjernog najintimnijim i najbrojnijim sadržajima Francuske škole.

Rukopisi svetog Ivana Eudesa o krštenju bili su vjerojatno poznati ocu Montfortu prije nego drugi. Stvarnost krštenja je opisao Eudes kao "nastavak, produžetak i ograničenje" Utjelovljenja, gdje je završen "neiskazani savez svetog Čovjekoljublja Spasitelja sa svojom Osobom vrijednom poštovanja ..."

Savez dubokog, jedinstvenog, svadbenog ritma, ovi francuski autori su izrazili jednom ključnom riječju svog rječnika: "posvećenje": riječ koja otkriva glavni smjer njihovih misli o požrtvovnoj i euharistijskoj problematici; riječ koju je prihvatio apostol ropstva za uvođenje u bit svoje pobožnosti.

Stvaraju se, u montfortanskom jeziku, neke jednake vrijednosti: obnova obveze krštenja - posvećenje - žrtva. Takva je zahtjevna crta koja prolazi praksom ropstva. Ona potiče bitni ritam krsnog i euharistijskog posvećenja: oslobađajuće odricanje i davanje sebe. Učitelji Francuske škole išli su na lingvistički izbor za potpuno obnavljanje potpunog i posvećenog značenja prisutnog u biblijskom smislu riječi "služba". Poslušnost do smrti vjernog Sluge, "odbijanjem" Krista u hostiji želi izraziti službu - posvećenje, koju su ovi Francuzi neopterećeni liberalizmom nazvali predanje.

Čak i ako Montfort ublaži žrtveni jezik Condrena i Oliera, punina olierovske formule prelazi u montfortsko ropstvo. "Nudim se u osobi Isusa Krista, savršene hostije i vjernog sluge, za življenje i umiranje slijedeći njegov primjer u stalnoj pripremi hostije i službe". To, u snazi uskrsnog oslobođenja: "Naša obaveza je uposliti sve naše mogućnosti u povezivanju s Kristom: jer najbolja i najsvetija upotreba naše slobode je što smo više njegovi, slobodniji smo ..."

Ljudevit Grignion sa svojim darom jasnoće i sinteze, u punom svjetlu berullijanske doktrine, potvrdit će vlastitu naklonost za ropstvo ovim riječima: samo metafora ropstva izražava vjerno ne posvećenje "djela", nego uvod u jedno "stanje" službe, označavajući od opoziva ponude djela, posvećenje osobe u svom centru, neotuđiv dar slobode.

Budući da je cilj ropstva "dati Isusu sve što mu možemo dati". I u tome, ustvari, "sve je dano". Živjeti bez rezerve montfortansku odanost znači proći sve faze života zajednice, progresivni stupnjevi produhovljenja formule dovest će, rekla bi Tereza Avilska, do posljednjeg i najintimnijeg boravišta: do boravka u njemu, "postojanju", kaže Ljudevit vjeran izrazima svojih učitelja. "Neki će se zaustaviti na onome što ovo ropstvo ima izvana ... neki će ići u njenu unutarnjost, ali neće uspjeti popeti se nego samo jednu stepenicu. Tko će se popeti na drugu? Tko će stići na treću? Na kraju tko je taj koji će tamo boraviti?"

U interpretaciji ropstva, Ljudevit uspostavlja svoju vlastitu ravnotežu među dvije linije duhovnosti, koje se isprepliću u "velikom stoljeću" - one, više salezijanske, linije "odanosti", one uglavnom berullijanske linije "vjere" - ispravljajući uzvišenu strogost izraza Francuske škole s pozivom na revnosti karitativnu blagost koje daju, kao hrana, puninu dara.: "... zaljubljeni robovi koji, zbog velike ljubavi, daju i zaboravljaju sami sebe da Njemu služe u ulozi robova zbog same časti da Mu pripadaju. "Vjerska pravda prema Berulleu, u montfortanskoj misli ropstva - da održi fizionomiju vrhovnog izražaja vjerske pravde, to jest duhovne žrtve - bolje otkriva fundamentalnu inspiraciju spoznanja ljubavi.

Spoznanje "kenosi", koje se odražava u duši vjernika, koji sudjeluje u usavršavanju poniznosti i davanja sebe, tajni uništenja Krista učinjenoj zbog poslušne ljubavi sve do križa. Takva je poruka riječi punih smisla - se vider, se livrer - koje izražavaju, u jeziku Ljudevita, pokret predanja. Poniznost, jednostavnost, zaborav, su vrline svojstvene robu iz ljubavi. Tajna sinovljevog života, djetinjstva, sadržana je u radosnom i čuvstvenom značenju koje ovo duboko i savršeno pražnjenje sadrži. Ljudevit Grignion je opisao put ropstva kao predanje djeteta mami koja ga nosi u krilu. Dok shvaća najviši vjerski sadržaj duhovnosti Francuske škole - potpuno i savršeno posvećenje sebe, u zajednici s jedinim Obožavateljem, Krist del Consumatum est - ga oživljuje, ga prožima duhom sinovljeve nježnosti, snažnom osjećajnom milošću, stvarajući prolaz ovom vrtoglavom središtu stvarnosti krštenja preko "milog i mirnog puta", izvornog i jedinstvenog preko djetinstva duha. Ova delikatna radnja mu je bila predložena - kroz njegov posebni "način milosti" - u vrijeme punine i zrelosti njegove meditacije o Mariji i mučne i božanske vječnosti koju je on imao za Njenu tajnu.

Zundel piše: "Bog je više majka od svih majki. Bog je beskrajna majka ... I takvo je najdublje značenje kulta Djevice u Crkvi njenog Sina ... manifestirati u Njoj, kao u živom sakramentu, materinsku nježnost Boga.

Ljudevit Grignion, strogi apostol križa, stavio je potpuno svoje duhovne puteve u sjenu ove majčinske nježnosti. "Sva u odnosu na Boga", "glas Boga, koji ne govori i ne ponavlja nego samo o Bogu", ponizna Služiteljica Magnificata izmamila je od Luigija odvažne izraze, gdje on daje pečat vlastitom sinovljevom vatrom mariološkoj misli svojih učitelja: "kada smo činili najstrašniju pokoru, kada smo poduzimali ... najveće radove, kada smo prolili bez okolišanja svu našu krv da dođemo do božanskog spoznanja, i zauzimanje i odanost Svete Djevice nije se nalazilo u našim naporima, oni su bili kao nepotrebni i nesposobni pridobiti je za nas ...".

Tako on odražava, vjerojatno nesvjesno, ali sve više otkrivajući moć vlastitog marijanskog zanosa, Apostola: "kada bih znao sve jezike ljudi i anđela ...". Kako doći do spoznanja ljubavi izvan one koja je nevjesta Duha, i "živi sakrament" Božje materinske ljubavi?

Predati se poslušno, dakle, Mariji, zbog osobite vjernosti Kristu, budući da je takav projekt otkupiteljske spoznaje, a takav je - nalazimo ovdje najdelikatnije kristološko pitanje na montfortskoj stranici - život kojeg je vodio osobno Čovjek - Bog. U poslušnosti Isusa Mariji svijetli neizreciv smisao Utjelovljenja. Zbog poslušnosti Ocu koju je želio Čovjek, Riječ koja je postala tijelo postala je poslušna Mariji. Njegova ovisnost o Mariji ostvaruje i uobličava, u stvarnosti znak umilnosti, taj misterij pražnjenja koji će se završiti na Kalvariji, i koji, je prema misli Francuske škole, kao svi misteriji Sina, sadržan u prvom osnovnom - misteriju Marije i Isusa - Utjelovljenju.

Ljudevit je osobito ljubio benediktinke Svetog Sakramenta! Jednoj od njih pisao je riječi koje sažimaju u kratkim odlomcima viđenu montfortansku duhovnost - da upotrebimo poznati izraz - u svom "nutarnjem stanju", tamo gdje ona nije još riječ i poruka, nego samo život srca:
"Što da Vam kažem, draga majko moja, kao odgovor na Vaše pismo, ako ne ono što Vam Duh Sveti kaže svaki dan. Ljubav za maleno i nisko, ljubav za skriti život, mir, tihu žrtvu Isusa Krista u Svetom Sakramentu, ljubav za božansku spoznaju, ljubav za križ..."

Ljubav ... ljubav ... ljubav ...: ove ljubavi smo prepoznali, pronašli, videći život Luigija: samo jedna, čija snaga ispunja i daje ton cijeloj rečenici - "ljubav za mir, tihu žrtvu" - pogađa kao znak neistražen, i upotpunja s neponovljivim potezom kista duhovni portret apostola.

Koliko mira u životu Ljudevita, koji je prihvatio biti sluga Riječi. Malo osoba kao ova oca Montforta, ako se odmah istraži preko vanjskog sjaja epizoda koje ga promatraju, izgledaju uzdržljivo, neokaljano, tajnovito i osamljeno. Kao tok struje pod velikim pritiskom, taj "mir" se provlači cijelim životom misionara. Mi razumijemo bolje, danas, neizrecive vjerske podatke njegova iskustva: tiha promjena službe u totalno "odvajanje" sebe zbog ljubavi, zajedništvo u tišini Hostije, gdje je Bog koji je postao sluga zbog ljubavi "raspet i uništen" - tišina Golgote koja slijedi Consummatum est.

Takva je nevidljiva dimenzija, najdublji put, vanjskih promjena vjernosti. Pojavljuje se u tišini Svetog Sulpizia gdje nikada shvaćeni mladić uči znanost svetaca; u tišini ulice Pot-de-Fer, i u onoj ulici gdje, apostol i hodočasnik, Luigi prazni srce ponavljajući svoj hvalospjev siromaštvu. Ova tišina je postala slatka poslušnost nepravednim naredbama; riječ oprosta ispred uvreda: medu ljudima nazvan tvrdoglavim, onima koji daju ovoj "ludi"autentičan značaj križa.

Mistik koji je napisao za druge priručnike odanosti, ali koji je samo indirektno priznao vlastito unutarnje iskustvo, nam ne dozvoljava da ga slijedimo korak po korak u penjanju planinom, na koje je ponio, kao Izak, svoj svežanj - teško probavljivo meso, od kojeg vjerojatno nikada nije prestao patiti. Kako je prešao prvi, drugi i treći stupanj načina djelovanja i postojanja koje je ropstvo, mi ne znamo.

Ali ima jedna riječ koju je rekao jednome koji je jednom bio njegov najbolji prijatelj; ona povjerava dostizanje onoga što izgleda montfortanski ekvivalent stanja totalnog i mijenjajućeg zajedništva, ciljne točke mističnog iskustva kojega su drugi nazvali duhovnim brakom: "Priznao mi je, piše Jean Baptist Blain i vidjet ćemo kojom prilikom, da ga je Bog obdario posebnom milošću, koja je bila neprestalna prisutnost Isusa i Marije u dubini njegove duše. Imao sam teškoća razumjeti ovu veliku naklonost; ali nisam ga želio pitati za objašnjenje, i vjerojatno ga on sam ne bi mogao dati, jer u mističnom životu postoje djela milosti neobjašnjiva srodnim dušama koje nemaju tu milost".

Eho iste ispovijedi odzvanja u nekoliko stihova pjesme:
"Voici će cju'on ne pourra emire: je la porte au milieu dc moi, gravee avec des traits de gloire, cjuoicjue daiis l'obscur de lafoi".

Prepoznajemo do ove posljednje faze - u ovom "stanju" neotuđivom - jedinstveni znak montfortanske odanosti. "Kontemplativan u akciji": ignacijanska definicija koja je bila primijenjena na oca Montforta dobro izražava, iako samo općenito, ono živo jedinstvo molitve i djela službe, koje je predanje Ljudevita, ali ne opisuje "način milosti" njemu osoben, koji se pridaje Mariji, i jedinstvenost kulminirajućeg mističnog puta u prilog svega neobičnog u povijesti svetih: tema draga Olieru -"živi Isus u Mariji" - ostvarenog i isklesanog "s djelima slave" u duši.

Samo jedan tračak blagog svjetla nepostojano na najinitimnijem kraju "velike ljubavi": ali u zrelosti Ljudevita nalazimo druge znakove, koji formiraju pratnju onoj ispovijedi koja je pobjegla s rezerviranih usana. Postoji zaneseni produžetak molitve Ljudevita, satima i satima, iznenađen od svjedoka svog javnog i aktivnog života. Koliko puta ga očekuju na propovijedaonici, a on kasni, jer je utonuo u molitvu. Jedna epizoda odskače, mada je mnogo puta proglašena neosnovanom, epizoda čiji miris je u vezi s nekim blagim aspektima "prave pobožnosti": Ljudevit - posebno u trenucima kada je najranjiviji i ima veliku potrebu utjehe - razgovara prisno sa jednom "blijedom gospođom", tajnovitom osobom koju su radoznale oči više nego jednom uhodile ...

Tako, što se više Ljudevit daje u službu u koju je pozvan, prazneći se u blizini braće, to više nalazi svoje blago u "tišini", ovoj nijemoj zoni žrtvovanja i mekšanja, koja postaje mjesto susreta, zajedništva "slatkog i mirnog" sa stvarnom prisutnošću života. U toj tišini, već prekinutoj, traže se putevi službe, i aktivna vokacija nalazi svoj unutarnji mir.

Ne iznenađuje nas već konstatirati sjajni prsten koji okružuje oštru ljudskost apostola. On je refleks neiskazanog čvora kojeg je stvorilo troje koje se vole -Isus - Marija - Ljudevit - unutar srca koje je postalo u dimenziji nepoznatoj općem iskustvu, hram Duha[/size]

Poučena i zavedena od Sotone, Eva je pala u četverostruki grijeh: oholost, neposlušnost, požuda i bludnost. Tim padom Eva je kao zavedena učenica postala učiteljica i zavodnica Adamu, koji je taj isti greh učinio po njenom nagovaranju. Eva ga je sama započela, a dovršila sa svojim drugom. I to je razlog zašto na ženi stoji veća osuda. Po njoj se čovek pobunio protiv Boga i po njoj je upoznao bludnost i smrt, tako da bi za njega mogli reći kako je on birao između dve ljubavi…ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svojoj drugarici. Eva je bludnost i smrt upoznala po Zmiji, a Adam po svojoj drugarici, tako da ni on više nije mogao gospodariti nad svoja tri kraljevstva: duha (zbog neposlušnosti), duše (zbog prevlasti strasti) i tijela (jer ga je ponizio do nagonskih životinjskih zakona). »Zmija me je prevarila« reče Eva. »Žena mi je ponudila plod i ja sam od njeg jeo« reče Adam. I trostruka požuda odonda zgrabi tri čovjekova kraljevstva. Zabranjeno stablo posta rasi ljudskoj uistinu smrtonosno, jer s njegovih grana visi plod gorkog znanja koje dolazi od Sotone. I žena posta ženkom, i s kvascem sotonskog spoznanja u srcu, ide da pokvari Adama ... « (M.Valtorta)

I žena bi kažnjena u njenom svojstvu majke i supruge uz izgon iz zemaljskog Raja i rana njena će roditi trpljenjem do konca svijeta.

»Materinstvo, bez onoga što ga sad ponizuje, bilo je od Oca Stvoritelja udijeljeno također i Evi. Nježno i čisto materinstvo bez težine osjetila! ... Cega se je lišila Eva odričući se ovoga bogatstva! Više nego i same besmrtnosti! Ali materinstvo, bez njemu svojstvenih povreda, iskusila sam jedino ja, nova Eva, da bih mogla reći svijetu na kakvu je nježnu sudbinu bila pozvana žena da bude majkom bez tjelesne boli ... « (M.Valtorta. str. 111-112).

Sv. Pavao pak nadasve (Rim. 5) osvjetljuje grijeh koji se od Praroditelja prenosi na potomstvo, tj. na čovječanstvo od pokoljenja na pokoljenje, i koji sačinjava upravo Istočni grijeh. Apostol iznosi svoju nauku postavljajući neku vrstu paralelizma ili usporedbe između Adama i Isusa, između prvog i Drugog Adama. Sveti Oci, na primer Justin i Irenej već od II. veka, dosta brzo protegnuše takav paralelizam i tako, imajući pred očima Naveštenje, usporediše Evu i Mariju, tj. prvu i Drugu Evu.

Valtorta stavlja u usta Mariji sledeće izraze: »Ja sam prošla, u suprotnom pravcu, puteve dvaju grešnika ... Na sve sam načine slušala ... »slična Bogu stvarajući tijelo Božje« ... poništena u poniznosti ... Službenica Božja ... »Da« rekla sam. Taj »da« poništio je Evin »ne« na zapovijed Božju ... Iz mog krila rodit će se novo Stablo što će donijeti Plod koji će upoznati sve zlo da bi ga ispatio u Sebi i dati će sve dobro ... « (str. 114-115).
Takav paralelizam ili poređenje između Marije i Eve, mogao bi se izraziti i sažeti ovako:

-Mariji se ukazuje i govori dobri anđeo, Evi zli anđeo;
- Mariji anđeo govori o božanskom Materinstvu, Evi o ljudskom rađanju;
- Marija s božanskim Materinstvom .postala bi slična Bogu Roditelju svoje Riječi i Stvoritelju svakog bića; Eva, s ljudskim rađanjem, postala bi slična Bogu Stvoritelju;
- Marija se na takav predlog duboko ponizuje, Eva se visoko uzoholi;
- Marija se pokorava Bogu i odupire se Zavodniku, Eva otkazuje poslušnost Bogu (koji je sebi pridržao objavu tajne formiranja čoveka) i sluša Zavodnika;
- u Mariji nikakva duhovna pohotljivost za Plodom, u Evi neobuzdana pohotljivost za plodom (fizičkim i simboličkim);
- Bog ne oskvrnjuje Mariju nego oplodivši je sublimira joj Čistoću, i Devica ostaje najčistija u pameti i u telu; Zmija Zavodnica pomiluje Evu i djevica pade postavši bludna i u duhu i u tijelu;
- Marija ostade uveke kakvu ju je Bog zamislio, htio i stvorio: dapače, Puna Milosti postade Nositeljica Milosti i Života u sebi samoj i u Čovječanstvu; Eva se međutim lišila Milosti i .postala uzrok gubitka Milosti za Adama, i preko Adama za Čovječanstvo;
- Marija ostade Kćerkom Božjom i nije htjela znanje od oca laži; Eva postade rasipnom i buntovnom kćerkom i prionu uz oca laži;
- Marija po pouci i zahvatu božanskom bi uzdignuta na osobito dostojanstvo Zaručnice Božje i Majke UtelovIjene Reči. Eva nije bila napuštena od Boga mističnog zaručnika, koji će dapače nastaviti utecati u svakom supružništvu priopštujući ljudskom suprugu oplođujuću energiju, vodeći - tajanstveno- glavnu reč pri formiranju tela, stvarajući i ulevajući dušu svakom sinu Evinu do svršetka sveta: više zaručnik od svakog zemaljskog zaručnika, više otac od svakog ljudskog oca ... Ali Eva, i zato Adam i zato čitava rasa koja od Dvojice prvih putem rađanja nasleđuje ljudsku narav, poučena i zavedena od Sotone izda i napusti Boga postavši mu neposlušnom zaručnicom, koja bludniči i preljub čini sa Sotonom: koji širi posvuda i neprestano tu oholu, neposlušnu, pohotljivu i bludnu želju da bude prokreator ne prema - nego protiv volje Božje, sretan što u času u kojem Bog stvara - čistu - dušu i uleva je u jedno tijelo koje je u Dvojici prvih stupilo u rodbinsku vezu sa Sotonom, u tom istom trenutku duša sama kalja se Istočnim Grijehom, tj. stupa u srodstvo s Demonom zavodnikom i zamračuje sinovsko i zaručničko sredstvo s Bogom (radi pomanjkanja sjaja Milosti) ... (Radi čega žena, nakon porođaja, u Starom Zavjetu osjeća nužnost, a u Novom želju da se podvrgne Čišćenju).
- Bog, dakle, posredstvom jednog anđela pregovara s Marijom o rađanju ili o božanskom materinstvu; Sotona, posredstvom zmije, razgovara s Evom o rađanju i ljudskom materinstvu.
- Marija, dakle, očekuje od Boga objavu tajne Božjeg Utjelovljenja; Eva ne očekuje od Boga nego pristaje da primi od jednog bića uzurpatora, ne u vreme Bogom određeno, i na nečisti način, objavu tajne oblikovanja čoveka.
- Marija, dakle, biva sve dublje prožeta Bogom i od Njega zaposjednuta sve se više rodbinski povezuje s Njime: kao kćerka, zaručnica, majka; Eva biva oskvrnuta od Sotone i pada pod njegovu vlast: postaje u odnosu na Boga rasipna kći, nevjerna zaručnica, preljubna majka, i stupa u srodstvo s Demonom ocem laži i zavodnikom.

- U ovoj rodbinskoj vezi Marije s Bogom nalazi se korijen svake veličine za Nju i svakog blagoslova za nas; u onom srodstvu Eve sa Sotonom nalazi se koijren svake bijede za nju i svakog prokletstva za nas.

- Radi osobitih milosti Duha Svetoga, i to snagom vječnog Predodređenja i Bezgrešnog Začeća, Marija je bila očuvana od bilo kakvog srodstva sa Sotonom i zato od Istočnog Grijeha; snagom tih istih privilegija, a k tome i božanskog Materinstva, od intimnog Pridruženja Nje uz život i žrtvu Isusovu i od Uznesenja tijelom i dušom na Nebo, započinje i dovršuje se čudesno srodstvo Marije s Bogom.

- Radi drugih darova Duha Svetoga, i zato snagom dobre volje (gde je moguće) i od čina i Sakramenta Vjere, bi izvršeno djelo smrti i života: smrti, tj. prekid srodstva sa Sotonom (premda on na ovoj zemlji ostaje Zavodnikom i stvorenje zadržava nagnuće prema njemu); života, tj. ponovnog uspostavljanja sinovstva Božjeg i pritjelovljenja (inkorporacije) u Crkvu zaručnicu Hrista i majku (novu roditeljku) i učiteljicu s Kristom: delo obnove koje će bez prestanka biti hranjeno, produbljivano, jačano od drugih Sakramenata, Sakramentala, poticala milosti Božje, i naći će u Čistilištu, u uskrsnuću tela i pri ulazu u Nebo, s puninom ljudskom bića, krunu tako visoku - da će nadvisiti daleko više stanje na koje bi čovek bio uzdignut, da radi posljedica greha nije bio obnovljen od Krista.

Katekizam Katoličke Crkve baziran je na učenjima iz Biblije.Sinke prijatelju, ovo je izjava nedelje...

Hej No Nick kada citiraš nekog koristi quote da bi bilo jasnije tko je šta pisao.

Ne mogu, znam na sto mislis, ali ne mogu jer ne rade mi nesto opcije na compu...Mozda zato jer koristim 'operu' a ne 'internet explorer'...Nemam pojma, ceo dan nesto ne funkcionira kako treba...

Probaj onda koristiti quote ispred i iza posta /quote u ovakvoj [] zagradi.

Bravo no nick, iako sam katolkinja, učila sam iz katekizma a također sam čitala bibliju, i spoznala sam velike promjene i izmjene u katekizmu. I molim Boga da oprosti svim ljudima koji su to izmjenili a jasno je Bog dao da se ne smije izmjenjivati Biblija tj. njegova riječ. I mogu reći da su katolici najhladniji i zatvoreni, u mom selu nikom ovo ne bih mogla reći što sam ovdje rekla, da je vrijeme vješanja mene bi zbog ovog sada objesili. Ljudi, opustite se i pridružite nam se jer večeras sam doživjela nešto prelijepo na ovom forumu sa ljudima svih religija , svi smo mi ljudi, ljudi božji. I sve nas jedna vjera u Boga vodi ka istom cilju spasenju.

Samo nas Isus moze spasti, i niko drugi i nista vise. Institucije? Ma mogu nas samo spasiti od Boga. Bog ne deluje preko institucija.