aron je napisao/la: Dakle buduci da ucenje o jezicima nije bilo poznato do 20
veka kao uoblicena doktrina mi iz ovog zakljucujemo da Bog nije kroz
celu istoriju crvke ljude krstavao Svetim Duhom? Samim tim ako nisu
imali Svetog Duha nisu ni Hristovi.
E a onda se desila revolucija kada su pentakostalni teolozi dosli do otrkivenja sta krstenje Svetim Duhom jeste.
A bi rečeno da je ni vrata paklena neće nadvladati
Kako
tek objasniti silna čudesa i druge darove u kojima su Kristovi
sljedbenici operirali!? ... npr. levitirali, govorili po riječi
spoznanja, proricali, uskrisivali mrtve ... itd.
aron je napisao/la: Ipak
cu verovati vise da neko ko je umro i spaljivan je zbog vere u Hrista a
nije govorio u jezicima ima Svetog Duha nego sto ce me neko ubediti da
neko ko peva u crkvi na nacin kako to cine Holivudske zvezde i od
hriscanstva pravi zabavu i nacin da uzme novac od lakovernih a govori u
jezicima ima istog tog duha.Nema ga jer rodovi pokazuju da je to
tako!
Iz prvih stoljeća kršćanstva poznat je primjer
Montana i njegovih proročica, a 'zahvaljujući' njima nastao je pojam
'montanizam'. Montan je tvrdio kako netko ne može biti biskup ako nema
dar proroštva, te da kao takav ne može udijeliti oproštenje grijeha.
Taj dar proroštva Montan je tumačio kao neposredno slušanje Riječi.
Očito se nisu razumijeli po pitanju značenja toga dara. Iz današnje
perspektive gledano, točnije iz mog kuta, Montan je bio u pravu ako
ćemo dar proroštva shvatiti kao 'uvođenje u tajne vjere', no nije
ukoliko je pod tim darom smatrao 'prorokovanje' koje funkcionira na
istom principu kao i dar jezika, tj. kad izgovaramo jednu riječ ne
znamo koja je sljedeća i tako niz za nizom. Sveti Pavao kaže kako bi
volio da svi prorokuju, no odsustvo tog dara nije dovodio u koliziju sa
samim krštenjem. Ta i sam kaže kako nemaju svi (kršteni) sve darove.
Tek svi zajedno imamo sve, ... jer darovi su za izgradnju Tijela
Kristovog, a ne za osobnu promidžbu.
Slažem se s tobom po pitanju
dara jezika kao znaka koji govori je li netko kršten ili nije. Mislim
da je toj tvrdnji u zadnjih nekoliko desetljeća na poseban način
doprinio Derik Prince, koji je tu svoju tezu razvio u nekoliko svojih
studija, no ne slažem se s njim. Dar jezika jeste i dar i jeste znak,
no nije izričit (dokaz) znak koji 'određuje' je li se desilo krštenje
ili nije. Međutim, on može biti jedan od znakova, no ne i nužan. Ne
treba ga u potpunosti isključiti, pogotovo što je on prije svega (po
mom sudu) ZNAK OTVORENOSTI. Njegova manifestacija je tim veća što je
osoba bila duže vremena odvojena od milosti i koja je faktički 'ustala
od mrtvih'. Moje osobno iskustvo jeste da se tom daru najteže otvaraju
racionalisti i 'pravednici', a poanta tog dara jeste napuštanje
'čvrstog kopna' svojih snaga i iskoračavanje u vjeri. Isto tako sreo
sam dosta onih kojima je taj dar poslužio kao 'ključ' (ili kao vrata)
za mnoge druge darove.
Ova Derekova tvrdnja i drugih
pentakostalnih teologa zapravo vješto iskorištava činjenicu da je
većina krštenih u RKC i PC taj sakramenat primilo u ranoj djetinjoj
dobi, te stoga nemaju iskustvo tog 'snažnog izljeva' (poznat pod
nazivom 'krštenje u Duhu'). Ukoliko roditelji nisu pomogli djetetu da
izraste u vjeri, nego su ga zapustili i omogućili da duhovno zakržlja,
sasvim je logično da sutra kao mladić ili djevojka nemaju osjećaj Božje
blizine. Uostalom, nemamo je ni mi kad teško sagriješimo i izađemo iz
dostupnog svjetla. No, kao kršteni k milosti se možemo iznova otvoriti
ukoliko se pokajemo i priznamo svoj grijeh, te odlučimo ne činiti
iznova ono za što znamo da je grijeh.
I još jedna za kraj, a mislim da je ključna za razumijevanje:
DAROVI DUHA SU ALATI, SREDSTVA
Prema tome, oni nisu znak svetosti, no isto tako ako ih se nedolično koristi to automatski ne znači nisu od Boga darovani.
Isto kao što te neuredan konobar (kai uredan) u kafiću ili restoranu može poslužiti 'ispravnom'
Coca Colom, isto tako i dar Duha može biti vjerodostojan pa taman ga i
taj 'karizmatik' himbeno koristio. Ili npr. kad netko tvoju crkvu
daruje s 500 eura, a želi da se njegovo ime spomene, ti ćeš taj novac
primiti iako 'vidiš', naslućuješ da to nije bilo iz ljubavi prema
Crkvi. Isto tako ne treba zazirati od karizmi pa i izgledali nam ti
obdareni pomalo neuvjerljivo i sumnjivo. Ta ljudi smo. Osobno više
zazirem od pravednosti koju dajemo sami sebi, nego od tih koji dođoše
iz velike nevolje i objeliše svoje haljine, te se 'napiše vina'. Upravo
ti maleni i siromašni su ti koji će se najprije otvoriti daru Duha,
nego neki učeni teolog. Po meni to je jedan od najvećih znakova u 20.
stoljeću. Bog izabire malene kako bi posramio mudre i umne.
U
pravu si pak da ti 'maleni' jednog dana znaju postati jako veliki. Ne
možeš gledati u njih od tog njihovog 'elitizma'. Izdižu se iznad Crkve
i sude sve i svakoga, a ni osnovnu abecedu nisu savladali. No, zar ćemo
zamjeriti 'duhovnim bebama'. Trebat će dosta vremena i strpljivosti dok
stasaju do 'veličine starijeg brata' (znanja)
, a i nama 'starijoj braći' dok ne prevalimo put do srca.
Radi se o istom dostojanstvu, a različitim osposobljenostima.
Pozdrav od:
kralja
svećenika
i proroka