I. ISUS I JEZICI
U Novom zavjetu Isus je bio prvi koji je navijestio dar jezika (Mk 16,17), ali ono što je zanimljivo je to da on nije nikada govorio u jezicima. No, pristalice govorenja jezicima jednostavno imaju odgovor na to, te tako jedan pentekostni propovjednika kaže: «Ako Isus nikad nije govorio u jezicima, to je stoga što je bio savršen pa nije trebao izgrađivati samoga sebe». Ali postavlja se pitanje, zašto je Isus onda zahtijevao od Ivana da ga krsti, premda On sam nije trebao pokajanje. Da li je ovo opravdanje odsutnosti dara govorenja jezika stvarno opravdano izjavom spomenutog propovjednika?Drugi pak tvrde kako je Isus govorio jezicima samo što to nije zapisano u Bibliji. Svakako da jest, da nije sve zapisano u Bibliji, ali da li je netko čuo Isusa da se na brdu moli u jezicima ili u Getsemanskom vrtu ili u bilo kojoj drugoj prilici. To je zaobilaženje Božje riječi. U 1 Kor 12 nabrojeno je devet darova Duha. Gospodin Isus se naravno koristio svim tim darovima, osim govorenja u jezicima, jer nije bilo nužno da ga ima. Kao što je rekao učenicima, njegovo propovijedanje Radosne vijesti bilo je usmjereno na izgubljene ovce Doma Izraelova (Mt 10,6). Čak je i svojim učenicima zabranio da idu u bilo koji poganski kraj k ljudima stranih jezika.
Još se nije spominjalo naviještanje Evanđelja narodima, plemenima, pucima i jezicima. Zato Isus govorenje u jezicima spominje jedanput, i to u Mk 16,17. Jako je važno uvidjeti kada on govori o tome, da u prethodnom retku kaže učenicima: «Idite po svem svijetu…» (Mk 16,15). I tek tada će njegovi sljedbenici primiti taj dar govorenja jezikom.
II. DAR JEZIKA, PORUKA I ZNAK
Poruka ljudima ili Bogu
Mi znamo da su učenici na Pedesetnicu govorili jezicima pred okupljenim mnoštvom. I kad je svjetina došla vidjeti kakav je to bio huk, našli su učenike gdje govore o veličanstvenim djelima Božjim na njihovim materinjim jezicima. Ovdje je jasno da je mnoštvo čulo riječi koje nisu bile upućene njima. Kad je nastupio trenutak za propovijedanje, mnoštvu je govorio Petar – i to samo on – dok su Jedanaestorica bila uz nj. On je govorio na svima poznatom jeziku kako bi ga svatko mogao razumjeti.
U Jeruzalemu su boravili Židovi iz svih naroda. To su jednostavno bili Židovi koji su živjeli u drugim zemljama i koji su doputovali u Jeruzalem na proslavu blagdana. I ono što su čuli ti Židovi gdje Isusovi učenici govore jezicima, nije bilo naviještanje Evanđelja, nego su to prvi kršćani hvalili i slavili Boga za čudesa koja je učinio. To znači da ono što je govoreno u jezicima nije bilo upućeno ljudima nego Bogu. Drugi primjer nalazimo u Dj 10 gdje se govori o obraćenju stotnika Kornelija i njegovog doma. U 46 stihu se kaže da su govorili tuđim jezicima.
Petar se poziva na tu glosolaliju kada apostolima u Jeruzalemu govori: «I kad počeh govoriti, siđe na njih Duh Sveti kao ono na nas na početku», i dodaje: «Bog im je dao isti dar kao i nama koji smo povjerovali u Gospodina Isusa Krista» (Dj 11,15-17). Ni tu nije ništa nije bilo upućeno ljudima, nego suprotno, čuli su ih kako slave Boga (Dj 10,46). I na kraju kako apostol Pavao gleda na to sve. On u govorenju jezika ne vidi ništa drugo doli molitvu, pjevanje i zahvaljivanje (1 Kor 14,15.16). Molitvu i slavljenje je moguće upućivati samo Bogu, pa stoga ne možemo očekivati da bi se u njima nalazila poruka upućena ljudima. I stih koji donosi zaključak na sve ovo je: «Jer, koji govori tuđim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu» (1 Kor 14,2).
Znak vjernicima ili nevjernicima
Bez sumnje da je govorenje u jezicima znak. No postavlja se pitanje kome je taj znak namijenjen. Da li je taj znak samo još jedan plus u duhovnom životu, znak vjernicima ili pak s druge strane znak nevjernicima? Što o tome naučava Pismo? Ono naučava da jezici nisu znak onima koji vjeruju, nego nevjernicima (1 Kor 14,22). Tko su ti nevjernici? U Jeruzalemu na Pedesetnicu nalazimo mnoštvo bogobojaznih Židova iz svakog naroda. Te ljude ne bismo mogli nazvati bezbožnicima, jer sama njihova pobožnost ih je nagnala na dugo i teško putovanje. Točnije nagnala ih je velika vjerska proslava. U Djelima 10 čitamo kako su se u Kornelijevoj kući obratili prvi pogani. I ondje se pojavio znak jezika.
Ali ni tu nije bilo nevjernika, kao što znamo apostol Petar je bio vjernik. U Djelima 11 taj isti apostol izvješćuje druge apostole da se u Kornelijevoj kući govorilo u jezicima. Očito je da ni apostoli nisu nevjernici. U Djelima 19 neki su se Židovi, učenici Ivana Krstitelja, obratili Kristu i ponovno se pojavio ovaj znak. Ni u ovom slučaju ne nalazimo trag vidljive nevjere. No u svim tim slučajevima postoji jedan značajan element nevjere. Odgovor nalazimo u 1 Kor 14,21: «govorit ću ovome narodu». Dobro je zamijetiti da su, kad god bi se pojavio ovaj znak, uvijek bili prisutni Židovi; a gdje ne nalazimo Židove, primjerice u Ateni ili na Malti, ne nalazimo ni znak. Sad se još mora utvrditi koja je to nevjera koja je bila zajednička svim Židovima. Narav njihove nevjere nalazimo u samoj naravi toga znaka. Taj su znak bili strani jezici. Stoga se to odnosi na jezike koji su bili strani u odnosu na aramejski kojim su govorili Židovi. Drugim riječima, znak je ukazivao na ljude koji su bili tuđinci Židovima. I ovakav znak je bio prikladan za neuobičajeni događaj na Pedesetnicu, ulazak ljudi tuđeg jezika u Crkvu koja je rođena toga dana. Tog je dana Gospod utemeljio novi narod, tj. novo tijelo sastavljeno od ljudi koji govore hebrejskim, ali i ljudi koji govore drugim jezicima.
To je Crkva u kojoj nema ni Grka ni Židova, ni obrezanog ni neobrezanog, ni barbara ni Skita (Kol 3,11). A to je upravo ono što Židovi nisu htjeli vjerovati, jer su se svim ljudima protivili i zabranjivali im propovijedati poganima da se spase (1 Sol 2,16). Stoga im je Bog dao najbolji mogući znak kako bi mogli razumjeti ono što nisu mogli vjerovati: na čudesan je način učinio da Židovi progovore na jeziku tuđinaca.
Zadnja promjena: ; sri 13 pro 2006, 16:54; ukupno mijenjano 4 put/a.
