Hereza i sloboda vjeroispovijesti - apostati i heretici

Ne vjerujem da se hvališ niti sam to napisao, ali sam primjetio da stalno relativiziraš stvari, to sam primjetio već na više mjesta.
Inače se zalažem za osudu zla bilo od kud da dolazi, i najviše me smeta kad vjera postane politika ili pripadnost nekoj crkvi kao pripadnost političkoj stranci.

Ja nisam tu da bilo koga osuđujem, volim razmjenu mišljenja i nadam se da nam je svima ovdje stalo samo do istine bez ispraznog filozofiranja ...

Takav način rasprave je već bolji.

Ne relativiziram ništa- problem Inkvizicije je naša zajednička prošlost, s time da su Katolici ipak stariji pa imaju dužu "karijeru"- mada su u tom periodu ubijali jedni druge vjerojatno više nego sve ostale sekte zajedno.

Ali govoreći o karijerama- vještice iz Salema su ti dokaz da razgovaramo o prilično apsurdnim stvarima. Zamisli čovjeka koji bi nas promatrao dok mi govorimo kako su Katolici ubijali 700 a Protestanti 300 godina i jedni drugima predbacivali.

Ma u pravu si Sinke apsurd je optuživati ali mnogi to čine jer eto nemaju što ponuditi osim reći da su drugi ubojice, idolopoklonici i antikristi.
Pritom se zaboravlja da je cerinik našao milost a ne farizej.

Sinke je napisao/la:

Ne relativiziram ništa- problem Inkvizicije je naša zajednička prošlost, s time da su Katolici ipak stariji pa imaju dužu "karijeru"- mada su u tom periodu ubijali jedni druge vjerojatno više nego sve ostale sekte zajedno.

Tko može, neka služi sistemima koji imaju takvu prošlost! Što se mene tiče, ne - hvala! Ako se netko već odluči služiti takvom sistemu - mislim da je logičniji izbor izabrati onoga tko ima dulju karijeru (tko je iskusniji)!

jony je napisao/la:

Tko može, neka služi sistemima koji imaju takvu prošlost! Što se mene tiče, ne - hvala! Ako se netko već odluči služiti takvom sistemu - mislim da je logičniji izbor izabrati onoga tko ima dulju karijeru (tko je iskusniji)!

Ajd ne laži i podmeći pa jasno je da ne služimo tom sistemu.
jasno se papa pokajao za grijehe koje su u ime Crkve napravljeni.
Ti sad hoćeš podmetnuti da mi zagovaramo inkviziciju a da vi nemate grijeha.
Pa daj se uozbilji.

Izrail je napisao/la:

Ti sad hoćeš podmetnuti da mi zagovaramo inkviziciju a da vi nemate grijeha.

To nisam rekao. Ne stavljaj mi riječi u usta....
Tko mi?

Čuj u najmanju ruku se ponašaš kao Sinke koji iznosi i dokaze a ti samo podmećeš Katolicima i nitko te ne upozorava jer je očito to sada pozitivna osobina.

<BLOCKQUOTE>
Brat Sinke:

Ali govoreći o karijerama- vještice iz Salema su ti dokaz da razgovaramo o prilično apsurdnim stvarima

Jeste li gledali film Vjestice iz Salema sa Iv Montenom?
Brat Izrael:

[size=12]Ma u pravu si Sinke apsurd je optuživati ali mnogi to čine jer eto nemaju što ponuditi osim reći da su drugi ubojice, idolopoklonici i antikristi.
Pritom se zaboravlja da je cerinik našao milost a ne farizej.

Na osnovu koje povijesne činjenice kršćani mogu biti sigurni da se međusobno neće proganjati?Imamo li nešto povijesno konkretnije od ideoloških stavova da je progon u povijesti crkve sablazan/ kardinal Kasper/.Osim vjere , nemamo globalnu povijesnu konkretnu ogradu iz buducnosti.Jedina sila danas koja bi mogla povijesno oblikovati neponavljanje progona je Amerika..Europa nije instrumentalizirala ni institucionalizirala kršćanske korjene.Nije dovoljna izjava o sablazni, nisu dovoljne deklaracije koje povijesno nisu u prorostvu utemeljene
zbog medjusobnih sumnjicenja.Povijesni "Upedate" tek treba napraviti na temelju povijesnog odricanja od posezanja za drzavnim intervencijama koje vode uklanjanju odvojenosti crkve i drzave.Drzava i Crkva moraju jos uze suradjivati ali na instrumentalizaciji odvojenosti kako bi subjektivni fator- vjernik bio siguran u ljudska prava i kulturu slobode savijesti kako bi drugi zaista bio drugi bez nasilja.Crkve ne mogu zamijeniti drzavu.Neka globalna denominacijska konfederacija
koja bi zamijenila svjetsku silu koja zasticuje slobodu vjeroispovijesti morala bi biti spoj drzave i Crkve.To nije dobro jer bi svaka vecina u kriznim momentima mogla iskoristiti supremaciju protiv manjine..
[size=12]Ono sto mali ljudi mogu povijesno učiniti na osnovu Isusove vjere jeste dopuštanje da drugi zaista bude drugi jer tako njemu drugi postaje garancija kreativne slobode u kojoj nema samovolje vec sluzba drugima..Ljubav mora postati povijesna činjenica svagdašnjeg života bez progona..
Što je današnji kršćanin kriv za ne-djela u povijesti crkve?
Kako definirati zadaću i odgovornost današnjih kršćana prema budućnosti..Koja je povijesna pozicija do koje možemo doći dijalogom bez natjecanja u statistici dobrih i loših djela?
Mislim da svaki vjernik zaista može učiniti ono što je učinio papa Ivan Pavao II - provoditi novi odnos prema budućnosti iz same budućnosti a ne sa stanovišta prošlosti..</BLOCKQUOTE>

Kako ostvariti Isusovu viziju?:

http://www.solidrockfaith.com/realaudio/singing/be_thou_my_vision.mp3

Enciklika -Ut Unum Sint - Da budemo jedno
-prema Božjem planu:
citat:
6. The unity of all divided humanity is the will of God.

Jedinstvo cijelog čovjećanstva je Božja volja.

For this reason he sent his Son, so that by dying and rising for us he might bestow on us the Spirit of love.

U tom smislu, On je poslao svoga Sina da se Njegovom smrću i uskrsnućem to ostvari darom Duha ljubavi .

On the eve of his sacrifice on the Cross, Jesus himself prayed to the Father for his disciples and for all those who believe in him, that theymight be one, a living communion.

U predvečerje njegove žrtve na križu molio je Oca za svoje učenike i za sve koji vjeruju u Njega, da budu jedno, živa zajednica.

This is the basis not only of the duty, but also of the responsibility before God and his plan, which falls to those who through Baptism become members of the Body of Christ, a Body in which the fullness of reconciliation and communion must be made present. How is it possible to remain divided, if we have been "buried" through Baptism in the Lord's death, in the very act by which God, through the death of his Son, has broken down the walls of division? Division "openly contradicts the will of Christ, provides a stumbling block to the world, and inflicts damage on the most holy cause of proclaiming the Good News to every creature".5
Kako?
Koja je povijesna pozicija do koje možemo doći neprestanom dužnošću i odgovornošću dijalogom ako smo još robovi nejedinstva??
Mislim da svaki vjernik to zaista može učiniti oslobođenjem od ropstva nejedinstvu vjerom u Krista i potpunim predanjem koje smo smrću Kristovm na križu kroz uskrsenje iz druge smrti primili prihvatom svjedočanstva Duha Svetoga u pokajanju i obraćenju kako bi se ljubav Božja kao dar Kroz Krista Duhom izlila na nas , vjerom - tražiti novi odnos prema budućnosti iz same budućnosti koja je u Kristu..Jer ako nam je dao Ljubav , dao nam je i put i plan - da bismo konkretizirali jedinstvo ljubavi, istine, vjere, pravde, slobode i mira svagdašnjice u društvenoekonomskom poretku ....
Kako ostvariti to jedinstvo, korak po korak?Iako će biti onih koji će htjeti ostati robovi nejedinstva jer će Božji plan jedinstva relativizirati kroz nejedinstvo i tako se priključiti Protubogu..
Koji je prvi korak oslobođenja od ropstva nejedinstvu?
Pronađimo..:

Cijela enciklika na ovim jezicima (ima li tko na hrvatskom?):
Ut Unum Sint (25. Mai 1995)
[Deutsch, Englisch, Französisch, Italienisch, Lateinisch, Polnisch, Portugiesisch, Spanisch

Katolici i protestanti:
Prema potpisanom dokumentu od pape Benedickta XVI
Protestantske se crkve ne mogu nazvati crkvama već crkvenim zajednicama:
Katholiken die "einzig Wahren"?
Pod kojim je uvijetima moguća ekumena nakon ovoga:
Anti-Ökumene: Vatikan- Schrift mit Benedikts Segen erzürnt Protestanten. http://onnachrichten.t-online.de/c/11/74/86/86/11748686,tid=t.jpg
Katholiken die "einzig Wahren"?
Anti-Ökumene: Vatikan- Schrift mit Benedikts Segen erzürnt Protestanten. mehr












.

Kako ostvariti Isusovu viziju o jedinstvu?
Kako nakon potpisanog dokumenta od strane pape Benedickta XVIo odnosu prema ekumeni ostvariti Isusovu viziju o jedinstvu:
http://www.solidrockfaith.com/realaudio/singing/be_thou_my_vision.mp3
U predvečerje njegove žrtve na križu molio je Oca za svoje učenike i za sve koji vjeruju u Njega, da budu jedno, živa zajednica.

Radio Vatikan , izjava, poslušajte katoličku izjavu:
http://62.77.60.84/audio/ra/00082108.RM

Poslušajte reakciju sa prijedlogom o stručnom dijalogu o sukcesiji:
http://62.77.60.84/audio/ra/00082109.RM

Das Dokument erkläre einige Aussagen über die Lehre der Kirche, stelle die Identität der Kirche Christi in den Mittelpunkt und beleuchte die Grundlage der ökumenischen Ausrichtung. Das betont der Regensburger Bischof Gerhard-Ludwig Müller.
„Die katholische Kirche ist ja von ihrem eigenen Wesen her unwiderruflich der Ökumene verpflichtet“, sagt Müller, bei der deutschen Bischofskonferenz zuständig für den ökumenischen Dialog. Er ruft zum fachlichen Dialog, im Kirchenverständnis gebe es dogmatische Unterschiede, psychologische Betroffenheit helfe nicht: „Wir wollen nicht die evangelischen Christen ärgern oder brüskieren, das ist ja nicht unsere Absicht, und die kann uns auch nicht unterstellt werden. Aber es kann ja nicht umgekehrt von uns verlangt werden, dass wir dann mit unserem Kirchenverständnis hinter dem Berg halten.“
Die Schwierigkeiten bestünden seit 500 Jahren, aber die Art, damit umzugehen, habe sich geändert. „Wir leben ja nicht mehr im Zeitalter der Kontroverstheologie, in der wir uns das gegenseitig vorhalten, und sagen, ihr anderen seid nur Irrlehrer und Häretiker, … und es gibt keine andere Möglichkeit, als dass wir bei den Dialogergebnissen, die wir gerade im deutschsprachigen Raum haben, aber auch im internationalen Bereich vorweisen können, dass wir daran weiter arbeiten.“
Der frühere Münchner Dogmatikprofessor stellt die Antworten aus der Glaubenskongregation in einen größeren Zusammenhang: „Es geht auch wie im Dokument mit über die außerordentliche Form der lateinischen Liturgie, darum zu zeigen, dass mit dem Konzil kein Bruch eingetreten ist, weder dogmatisch noch liturgisch noch moraltheologisch. Auf der einen Seite sagen bestimmte Formen von Traditionalisten, das Konzil hat einen Bruch gebracht, während auf der anderen Seite eine so genannte progressistische Auslegung auch von einer ,kopernikanischen Wende’ in der Grundauffassung der Offenbarung und der Kirche spricht.“
(rv 10.07.2007 bp)

Vatikan: Katolička crkva - jedina Crkva
http://www.jutarnji.hr/svijet/clanak/art-2007,7,10,jkatolicka_crkva,81671.jl



RIM - Kongregacija za nauk vjere objavila je dokument pod naslovom "Odgovori i pitanja" koji se odnosi na neke aspekte crkvene doktrine, a prema kojem je Katolička crkva jedina Kristova crkva.
Antworten auf Fragen zu einigen Aspekten bezüglich der Lehre über die Kirche, 29. Juni 2007
[Deutsch, Englisch, Französisch, Italienisch, Latein, Polnisch, Portugiesisch, Spanisch
---------------------
Molim članove foruma da u dijalogu nastoje pokazati poseban napor u konstruktivnom rješavanju pitanja o kriterijima koje protestantske crkve moraju ispuniti da bi bile Crkve u okviru kriterija sukcesije.
Na engleskom:

Na kojem se i čijem tijelu nalaze rane duboke nastale nakon više od tisuću i 500 godina katoličke tradicije?

U objašnjenju kongregacije za nauk vjere Radio Vatikan ističe da za nastavak ekumenskog dijaloga sa katoličkog stanovišta je značajno potvrditi katolički identitet posebno u odnosu učenja o crkvi.
Citiramo:
10/07/2007 18.18.42



Niz odgovora na pitanja kako bi se izbjegla pogrešna ili nepotpuna tumačenja o učenju II. Vatikanskog sabora o naravi Katoličke crkve
Niz odgovora na pitanja kako bi se izbjegla pogrešna ili nepotpuna tumačenja o učenju II. Vatikanskog sabora o naravi Katoličke crkve – cilj je dokumenta koji je Zbor za nauk vjere objavio pod naslovom „Odgovori na pitanja koja se odnose na neke vidike o nauku o Crkvi“. Dokument ima i ekumenski vidik, a napose pojašnjava vidik po kojemu Kristova Crkva „traje“ u današnjoj Katoličkoj crkvi, koju vode Papa i biskupi.
Osvrnuvši se na objavljeni dokument u razgovoru za našu radio postaju nadbiskup Angelo Amato, tajnik Zbora za nauk vjere, kazao je kako se dokument naziva „Odgovori“ jer ne podrazumijeva opširno i detaljno razglabanje, vlastito primjerice Uputama ili doktrinarnim notama. U ovome slučaju riječ je o kratkim odgovorima na sumnje o ispravnom tumačenju II. vatikanskog sabora. U dokumentu je sadržano pet kratkih pitanja s pet sažetih jasnih i sigurnih odgovora crkvenoga učiteljstva. U prvome upitu pita se je li II. vatikanski sabor izmijenio prijašnji nauk o Crkvi? Zbor za nauk vjere odgovara kako Sabor nije želio izmijeniti niti je ustvari izmijenio taj nauk, nego je želio razviti ga, produbiti i opširnije izložiti, kako je uostalom papa Ivan XXIII. veoma jasno potvrdio na početku Sabora: ... „Sabor želi prenijeti čisti i cjeloviti katolički nauk, bez ublaživanja ili iskrivljivanja“.
Središnji je drugi upit, kako treba shvati tvrdnju da se Kristova Crkva nastavlja u Katoličkoj crkvi? Taj upit je pretrpio razna tumačenja, a nisu sva sukladna sa saborskim naukom o Crkvi. Zbor odgovara citirajući II. vatikanski sabor da je Krist na zemlji ustanovio jednu Crkvu: „Ova Crkva [...] nalazi se u Katoličkoj crkvi, kojom upravljaju nasljednik apostola Petra i biskupi sjedinjeni s njim“. Postojanje označava trajni povijesni kontinuitet i zadržavanje svih elementa koje je Krist ustanovio u Katoličkoj crkvi, u kojoj se stvarno nalazi Kristova crkva na ovoj zemlji – kazao je nadbiskup.
Na upit zašto Sabor rabi riječ („subsistit in“) „nalazi se u“, kazao je kako je netko to tumačio kao radikalnu izmjenu nauka o Crkvi. U stvarnosti izričaj „nalazi se u“ koji potvrđuje punu istovjetnost Kristove crkve s Katoličkom crkvom, ne mijenja nauk o Crkvi. Ali on jasnije očituje kako izvan njezina organizma nije crkvena praznina, nego se nalaze „mnogi elementi posvećenja i istine“, „koji kao darovi svojstveni Kristovoj Crkvi potiču na katoličko jedinstvo“ – pojasnio je nadbiskup.
Na upit zašto Sabor Istočne crkve koje nisu u punom jedinstvu s Katoličkom naziva crkvama, kazao je kako odgovor nalazimo u saborskome dekretu o ekumenizmu: Budući da pak one Crkve, mada rastavljene, imaju prave sakramente a poglavito, i to snagom apostolskoga nasljeđa, svećeništvo i euharistiju, kojima su s nama još povezane najtješnjom vezom“ zaslužuju titulu „posebnih ili krajevnih Crkava“ i nazivaju se sestrinske Crve. Ipak treba pojasniti da zajedništvo s Katoličkom crkvom, čiji je vidljivi poglavar Rimski biskup i nasljednik Petrov nije neki izvanjski dodatak partikularnoj Crkvi, nego je jedno od njezinih unutarnjih konstitutivnih načela. Zbog čega partikularnim Crkvama ipak nešto nedostaje – kazao je nadbiskup.
Na upit zašto Sabor i naknadno učiteljstvo kršćanskim zajednicama proizišlim iz Reforme šesnaestoga stoljeća ne pridaju titulu Crkve, odgovorio je da je što se toga tiče rana još veoma duboka. Nastale nakon tisuću i 500 godina katoličke tradicije, te zajednice nisu sačuvale apostolsko nasljeđe u sakramentu Reda, tako su izgubile konstitutivni bitni element da budu Crkva. Zbog nedostatka službenoga svećenstva te zajednice nisu sačuvale istinsku i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva. Stoga prema katoličkom nauku ne mogu biti zvane Crkvom u pravome smislu riječ – kazao je nadbiskup i dodao kako postoji kontinuitet između tradicionalnog, saborskog i post saborskoga crkvenoga nauka. Novo lice Crkve ne podrazumijeva raskid nego sklad u shvaćanju svoga jedinstva i jedinstvenosti. Jedina Kristova Crkva, unatoč podjelama, nalazi se kroz povijest u Katoličkoj Crkvi. Stoga nije ispravno misliti da Kristova Crkva postoji kao nešto idealno. S riječju „nalazi se u„ Sabor je želio izraziti jedinstvenost Kristove Crkve: Crkva kao jedinstveni subjekt postoji u povijesnoj stvarnosti – zaključio je nadbiskup Amato.
Poslušajte o tome na hrvatskom/negdje oko 12. minute/:
http://www.radiovaticana.org/cro/on_demand.asp

Poslušajte na njemačkom:
http://62.77.60.84/audio/ra/00082110.RM
Die katholische Lehre über die Kirche „mit Klarheit“ in Erinnerung rufen, „unannehmbare Auffassungen“ zurückweisen und „wertvolle Hinweise“ für die Fortführung des ökumenischen Dialogs geben - das will das heute mit Datum vom 29. Juni veröffentlichte Dokument der Kongregation für die Glaubenslehre. Der Titel: „Antworten auf Fragen zu einigen Aspekten bezüglich der Lehre über die Kirche“.
Beschlossen wurde es in der Vollversammlung der Kongregation, Papst Benedikt habe es „gutgeheißen“ und „bestätigt“, sein Nachfolger als Präfekt der Glaubenskongregation, Kardinal William Levada hat es unterschrieben.
In ungewohnter Kürze stellt das Dokument fünf Fragen und liefert fünf Antworten. Es will einige theologische Ausdrücke über die Lehre der Kirche authentisch und verlässlich klären. Die „theologische Produktion nach dem Konzil“ sei nicht immer frei „von Abweichungen und Ungenauigkeiten“ gewesen, ergänzt der Kommentar, der das fünfseitige Frage-Antwort-Spiel begleitet. Die „gesunde theologische Forschung“ solle nicht durch Irrtümer beeinträchtigt werden, „die Unklarheiten verursachen können“. Der ökumenische Dialog bleibe immer „eine der Prioritäten der katholischen Kirche“. Damit dieser „wirklich konstruktiv“ sein könne, brauche es „neben der Offenheit für die Gesprächspartner“ auch die „Treue zur Identität des katholischen Glaubens“.
----------------
Prema vašem mišljenju radi li se o napretku ili u koraku nazad u ekumenskim dijalozima za obikovanje jedinstva?
Smatram da ima i pozitivnih i negativnih elemenata zavisno o nastojanju i uvjetima izliječenja rana koje su duboke više od 500 godina ili više ...Kako izliječiti duboke rane ako su uvjetovane apostolskom sukcesijom po službenom svećenstvu?Nije li rana na oba tijela?U Kristu?

Euro je napisao/la:

Abrahame,

Kakvo je bilo učenje anabaptista da su ubijani od strane protestanata i katolika?

pozdrav

Euro

Dragi Euro, evo još kratko objašnjenje:
. Anabaptistička ili radikalna tradicija

Radikalna reformacija je pokret duhovne i crkvene obnove, iz kojega nastaje novi oblik kršćanske vjere i življenja. Luterani i kalvini su reformirali doktrinu crkve ali su još uvijek sa srednjovjekovnim rimokatoličanstvom dijelili ideal kršćanske države u kojoj su svi građani kršteni članovi jedne crkve s jednim vjerovanjem. Radikalni reformatori su osporavali ovaj ideal smatrajući da je reforma u skladu sa Sv pismom tek dijelom dovršena.

Pokret radikalne reformacije bio je podijeljen na tri veće skupine: anabaptiste, duhovnjake i evanđeoske racionaliste. Anabaptisti su iznad svega cijenili Bibliju, posebice Novi zavjet. Smatrali su da ne treba toliko reformirati crkvu, već je treba vratiti na apostolske temelje. Duhovnjaci su manje pažnje posvećivali vanjskoj, vidljivoj crkvi a više unutarnjem iskustvu duha. Evanđeoski racionalisti su se oslanjali na razum, pri čemu mnogima od njih trinitarne i kristološke dogme stare crkve postaju upitne.

Za anabaptiste primarno pitanje nije bilo samo krštenje, već pitanje o ulozi koju civilne vlasti mogu imati u reformiranju crkve. Ovo se pitanje pojavilo na raspravi u Zürichu 1523. godine. Gradsko vijeće u Zürichu nije htjelo prihvatiti promjene za koje su teolozi vjerovali da ih treba učiniti u skladu sa Svtim pismom. Zwingli je smatrao da propovijedanjem treba uvjeriti gradsko vijeće na promjene. Radikalni reformatori iz njegovih redova nisu se slagali s njegovim mišljenjem, smatrajući da zajednica kršćana, vođena Duhom Svetim, treba provesti reforme u skladu sa Svetim pismom. Tijekom dugih rasprava Zwingli i radikalni reformatori sve više su se udaljavali u stajalištima, da bi se 21. siječnja 1525. u potpunosti odvojili. Toga je dana gradsko vijeće u Zürichu zabranilo radikalnim reformatorima propovijedanje i sastajanje. Te večeri radikali su se okupili i krstili međusobno. Gradsko vijeće odgovorilo je naredbom da se prognaju svi ponovno kršteni, a sljedeće godine je za krštavanje odraslih uvedena smrtna kazna. Iako im je bilo zabranjeno sastajanje i propovijedanje, pokret radikalne reformacije raširio se vrlo brzo Europom.

Na kojem se i čijem tijelu nalaze rane duboke nastale nakon više od tisuću i 500 godina katoličke tradicije?
Kako dalje
Na upit zašto Sabor i naknadno učiteljstvo kršćanskim zajednicama proizišlim iz Reforme šesnaestoga stoljeća ne pridaju titulu Crkve, odgovorio je da je što se toga tiče rana još veoma duboka. Nastale nakon tisuću i 500 godina katoličke tradicije, te zajednice nisu sačuvale apostolsko nasljeđe u sakramentu Reda, tako su izgubile konstitutivni bitni element da budu Crkva. Zbog nedostatka službenoga svećenstva te zajednice nisu sačuvale istinsku i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva. Stoga prema katoličkom nauku ne mogu biti zvane Crkvom u pravome smislu riječ – kazao je nadbiskup i dodao kako postoji kontinuitet između tradicionalnog, saborskog i post saborskoga crkvenoga nauka. Novo lice Crkve ne podrazumijeva raskid nego sklad u shvaćanju svoga jedinstva i jedinstvenosti. Jedina Kristova Crkva, unatoč podjelama, nalazi se kroz povijest u Katoličkoj Crkvi. Stoga nije ispravno misliti da Kristova Crkva postoji kao nešto idealno. S riječju „nalazi se u„ Sabor je želio izraziti jedinstvenost Kristove Crkve: Crkva kao jedinstveni subjekt postoji u povijesnoj stvarnosti – zaključio je nadbiskup Amato.
Poslušajte o tome na hrvatskom/negdje oko 12. minute/:
http://www.radiovaticana.org/cro/on_demand.asp
Više pročitajte u tiskanom izdanju Glasa Koncila od nedjelje 22. srpnja.

Prema vašem mišljenju radi li se o napretku ili u koraku nazad u ekumenskim dijalozima za obikovanje jedinstva?
Smatram da ima i pozitivnih i negativnih elemenata zavisno o nastojanju i uvjetima izliječenja rana koje su duboke više od 500 godina ili više ...Kako izliječiti duboke rane ako su uvjetovane apostolskom sukcesijom po službenom svećenstvu?Nije li rana na oba tijela?U Kristu?

Duboke rane na Kristovom tijelu koje je šire od katoličke i prtestantske crkve..Jedna od rana je i Bartolomejska noć 24.08.1572 u kojoj je ubijeno više tisuća hugenota tj protestanata.Krvavi obraćun nije imao izrazito vjerski karakter već i politički ..Nakon toga sve do Edikta iz Nanta kojim se hugenotim garantira tolerancija , vođeno je 8 ratova do 1598 poslije ćega je došlo do tridestogodišnjeg rata između Katoličke lige i protestantske unije:

Papina medalja za pobjedu nad Hugenotima:

Masakr je poćeo u tri sata poslije ponoći na dan svetoga Bartolomeja , apostola koji je stradao mućeničkom smrću jer su mu derali kožu:



Meister des Breviers von Johannes dem Furchtlosen: Martyrium des Bartholomäus, Frankreich, zwischen 1413 und 1419, British Library in London

Protestantizam i progon:Iz Ženeve su izlazili spisi i propovjednici da rašire reformiranu vjeru.
prognanici iz svih zemalja obraćali su se Ženevi da dobiju pouke, savjete i
ohrabrenja. Kalvinov grad postao je utočište za progonjene protestante cijele
zapadne Evrope. Bježeći pred strašnom olujom koja je vjekovima bijesnila,
bjegunci su tražili utočište pred vratima Ženeve. Gladni, ranjeni, otrgnuti od
svojih domova i svojih rođaka, oni su nalazili topao prijem i nježno
gostoprimstvo. Kao uzvrat za novi dom koji su ovdje našli, oni su gradu koji ih je
primio donijeli svoju umješnost, svoje znanje i svoju pobožnost. Mnogi koji su
ovdje našli utočište, vraćali su se kasnije u svoje zemlje da se bore protiv rimske
tiranije. Džon Noks, hrabar škotski reformator, veći broj engleskih puritanaca,
protestanti Nizozemske i Španije, kao i hugenoti Francuske ponijeli su iz Ženeve
baklju istine da rastjeraju tamu svoje domovine.
NIZOZEMSKA I SKANDINAVSKE ZEMLJE
U Nizozemskoj je papsko nasilje nasilje već ranije izazvalo odlučan otpor,
Sedam vjekova prije Lutera digli su optužbu protiv pape dva biskupa, koji su kao
poslanici bili u Rimu, i tamo upoznali pravi karakter »svete stolice«. Neustrašivo
su ustali protiv rimskog pontifleksa govoreći: »Bog je dao svojoj crkvi, svojoj
kraljici i zaručnici, njoj i njenoj obitelji, bogat i vječan miraz, nasljedstvo koje ne
može propasti ni uvenuti; on joj je dao vječnu krunu i žezlo;… sva ova dobra ti si
osvojio kao lupež. Sjeo si u hram Božji; umjesto da si pastir stada, postao si vuk
ovcama. Hoćeš da te smatramo vrhovnim biskupom, ali ti si tiranin. Mjesto da si
sluga slugu, kako se nazivaš, pokušavaš da postaneš gospodar nad
gospodarima… Prezireš Božje zapovijesti… Duh Božji je onaj koji podiže crkve
gdje god se one nalaze… Grad našega Boga, čiji smo mi građani, obuhvaća sve
krajeve i veći je nego grad koji su proroci nazvali Babilonom, koji se smatra
božanskim, uzdiže se do neba i hvališe se da ima besmrtnu mudrost, tvrdeći,
iako netačno, da nije nikada pogriješio niti može ikada pogriješiti.«192
Drugi su se pojavljivali tokom vjekova sa sličnim protestom. Prvi učitelji
bili su propovjednici slični valdenžanskim misionarima. Oni su putovali u razne
zemlje i bili su poznati pod raznim imenima.; svuda su širili poznavanje evanđelja.
Došavši u Nizozemsku, njihova se nauka ovdje brzo raširila. Preveli su
valdenžansku Bibliju na nizozemski jezik u stihovima. Izjavili su »da je njena
prednost u tome što u njoj nema ni šala, ni bajki, ni trica, ni prijevare, već samo
riječi istine; zaista, tu i tamo nađe se i po koja tvrda ljuska ali i tu se može lako
doći do jezgra i slasti onoga što je dobro i sveto.« Tako su u dvanaestom vijeku
pisali prijatelji stare vjere.
Tada je otpočelo rimsko progonstvo: ali usprkos lomača i mučenja, broj
vjernih se sve više umnožavao; ali odlučno su izjavljivali da je Biblija jedini
nepogrešivi autoritet vjere i da »se nijedan čovjek ne smije primoravati da vjeruje,
već treba da se pridobiva za istinu propovijedanjem.«193
Luterovo učenje našlo je u Nizozemskoj plodno tlo. Ozbiljni i vjerni ljudi su
ustali da propovijedaju evanđelje. Iz jedne nizozemske provincije došao je Meno
Simons. Odgojen u rimokatoličkoj crkvi i posvećen za svećenika, on nije ni
najmanje poznavao Bibliju i bojao se da je čita iz straha da ne bi pao u
krivovjerstvo. Kad ga je počela mučiti sumnja u pogledu nauke o
transupstancijaciji, smatrao je to iskušenjem od strane sotone, i nastojao je da se
oslobodi od njega molitvom i ispovijedanjem, ali sve je bilo uzalud. Zatim je
pokušavao da uživanjima ušutka glas savjesti, ali i to je bilo bez uspjeha. Poslije
nekog vremena počeo je proučavati Novi zavjet, i ovo proučavanje, zajedno sa
proučavanjem Luterovih spisa, dovelo ga je dotle da je prihvatio reformiranu
vjeru. Uskoro poslije toga bio je u susjednom selu očevidac pogubljenja jednog
čovjeka zato što se ovaj po drugi put krstio. To ga je potaklo da proučava Bibliju
u pogledu krštavanje djece, ali je vidio da su pokajanje i vjera neophodni uvjet za
primanje krštenja.
192 Gerard Brandt, History of the Reformation in and About the Low Countries, knj. I, str.
6.
193 Martyn, op. cit., knj. II, str. 87.
Meno je ostavio rimsku crkvu i posvetio je svoj život propovijedanju istina
koje je otkrio. Kako u Njemačkoj tako i u Nizozemskoj pojavili su se zanesenjaci
koji su širili lažne i zavodljive nauke, a koji se čak nisu ustručavali da se služe
nasiljem i pobunama. Meno je predvidio strašne posljedice do kojih bi neizbježno
dovelo to učenje, i zato se svom snagom odupro lažnom učenju ovih
zanesenjaka. Bilo je mnogo njih koji su bili zavedeni od ovih fanatika, ali su se
ipak odrekli njihovog učenja; preostalo je i dosta potomaka starih kršćana, koji
su bili plod valdenžanskog učenja. Meno je radio među njima revno i uspješno.
U toku dvadeset pet godina putovao je sa ženom i djecom, podnoseći
umor i oskudicu, i često je bio u životnoj opasnosti. Proputovao je Nizozemsku i
Sjevernu Njemačku, radeći većim dijelom među siromašnim slojevima, ali njegov
je utjecaj bio velik. Po prirodi rječit, iako skormnog obrazovanja, on je bio čovjek
nepokolebljivog poštenja, poniznog duha, nježan u ophođenju, iskreno i ozbiljno
pobožan, koji je sprovodio u život načela koja je propovijedao, i tako je zadobio
povjerenje naroda. Njegovi rasijani i potlačeni sljedbenici mnogo su trpjeli zbog
toga što su ih zamjenjivali sa fanatičkim Minsterovim pristalicama. Ipak su se
njegovim radom mnogi obratili.
Nigdje se reformirana nauka nije toliko raširila kao u Nizozemskoj. Ali u
malo zemalja su njene pristalice podnosile tolika progonstva. U Njemačkoj je
Karlo V zabranio reformaciju, i on bi se radovao da je mogao vidjeti sve njene
pristalice na lomači, ali knezovi su ustali kao ograda protiv njegove tiranije. U
Nizozemskoj je njegova vlast bila veća, i edikti o progonstvima dolazili su brzo
jedan za drugim. Čitati Bibliju, propovijedati je ili slušati njene nauke, ili bilo samo
govoriti o njoj, smatralo se zločinom koji zaslužuje smrt. Moliti se Bogu u tajnosti,
ne klanjati se slikama, pjevati psalme, značilo je također izlagati se smrti. Pa i oni
koji su bili spremni da sve poreknu bili su osuđivani; muškarci na smrt mačem, a
žene su bile žive zakopane. Hiljade njih su poginuli pod vladom Karla V i Filipa II.
Jedanput je cijela obitelj dovedena pred inkvizitora pod optužbom da nije
prisustvovala misi nego da je kod kuće obavljala svoje bogosluženje. Zapitan o
načinu obavljanja njihovog tajnog bogosluženje, najmlađi sin je odgovorio: »Mi
padamo na koljena i molimo se Gospodu da rasvijetli naše misli i da nam oprosti
naše grijehe; molimo se za našeg vladara da njegovo vladanje bude uspješno i
njegov život sretan; molimo se za vlasti našega grada da ih Bog sačuva.«194 Neki
od sudaca bili su duboko dirnuti; ipak su otac i jedan od njegovih sinova bili
osuđeni na smrt na lomači.
Vjera mučenika bila je dorasla gnjevu gonitelja. Ne samo ljudi već i nježne
žene i mlade djevojke pokazivale su nepokolebljivu hrabrost. »Žene su stajale
pored lomača svojih muževa, tješile ih ili su im pjevale psalme dok je plamen
obavijao njihova tjelesa.« Mlade djevojke su žive lijegale u svoje grobove kao da
odlaze na noćni počinak; ili su išle na gubilište na lomaču u svojim najljepšim
haljinama, kao da idu na vjenčanje,«195
Kao i u vrijeme kad je neznaboštvo htjelo da uništi crkvu, krv mučenika
bila je sjeme.196 Progonstva su samo povećala broj vjernih. Godinu za godinom
194 Wylie, op. cit., knj. XVIII, gl. 6.
195 Ibid., knj. XVIII, gl. 6.
196 Tertullian, Apology, par. 50.
izvršavao je car svoje okrutno djelo, gnjevan zbog nesalomljive odlučnosti
naroda, ali je sve bilo uzalud. Revolucija, na čelu sa plemenitim Viljemom
Oranskim, donijela je napokon Nizozemskoj slobodu vjeroispovijesti.
U planinama Pijemonta, u ravnicama Francuske i na obalama Nizozemske
napredak evanđelja bio je obilježen krvlju njegovih učenika. Ali u sjeverne zemlje
evanđelje je ušlo mirno. Vitenberški studenti, vraćajući se sa studija kući, donijeli
su evanđelje u Skandinavske zemlje. Rasprostranjivanje Luterovih spisa također
je pomoglo širenju istine. Jednostavan i snažan narod Sjevera napustio je
pokvarenost, raskoš i praznovjerje Rima da bi prihvatio čistotu, jednostavnost i
spasonosne istine Svetog pisma.
Tauzen, danski reformator, bio je seljački sin. Dječak je vrlo rano pokazao
svoju intelektualnu darovitost; težio je za većim obrazovanjem, ali kako mu
roditelji, zbog svog siromaštva, nisu to mogli pružiti, stupio je u samostan. Tu je
svojim čistim životom, marljivošću i vjernošću brzo zadobio naklonost svoga
starješine. Na ispitu se otkrio njegov talent koji je obećavao u budućnosti velike
usluge crkvi. Starješine su odlučile da mu se omogući školovanje na nekom
njemačkom i holandskom univerzitetu. Mladić je mogao sa, da izabere mjesto
svoga školovanja; jedini uvjet je bio da ne ide u Vitenberg. Ne treba, govorili su
monasi, da se učenik koji se priprema za službu crkvi izlaže otrovu krivovjerja.
Tauzen je otišao u Keln koji je u ono vrijeme, kao i danas, bio jedna od
tvrđava katolcizma. Ali, ondje mu se uskoro zgadio misticizam njegovih učitelja.
U isto vrijeme dobio je prvi put u ruke Luterove spise. Čitao ih je sa čuđenjem i
oduševljenjem, i veoma je želio da sluša lična reformatorova predavanja. Ali to je
mogao jedino ako bude spreman da se zamjeri starješini samostana i da se
odrekne njegove pomoći. On se uskoro na to odlučio, i poslije toga upisao se na
Vitenberški univerzitet.
Po svom povratku u Dansku, vratio se opet u svoj samostan. Nitko ga još
nije sumnjičio zbog luteranstva; nije im odmah otkrio svoju tajnu, ali se trudio da
svoje drugove polako dovede do čistije vjere i svetijeg života. Otvorio im je Bibliju,
razjasnio im je njen pravi smisao i na kraju im je propovijedao Krista kao jedino
opravdanje grešnika i kao jedinu nadu u spasenje. Velik je bio gnjev starješine
samostana koji je polagao nade u njega, kao u moćnog branioca Rima, najviše
nade. Uskoro je bio premješten u drugi samostan, i čuvan u ćeliji pod strogim
nadzorom.
Na zaprepaštenje njegovih čuvara, više monaha se uskoro obratilo na
protestantizam! Kroz rešetke svoje ćelije, Tauzen je svoje drugove doveo do
poznanja istine. Da su ovi danski oci bili upućeni u metode postupanja crkve s
hereticima, Tauzenov glas se ne bi više nikada čuo; ali mjesto da ga živog
zakopaju u neku podzemnu tamnicu, oni su ga istjerali iz samostana. A kako je
jedan novi edikt danskog kralja pružao zaštitu propovjednicima nove nauke,
Tauzen je počeo da propovijeda. Otvorene su mu bile crkve, i narod je dolazio da
ga sluša. I drugi su propovijedali riječ Božju. Novi zavjet, preveden je na danski,
bio je veoma raširen. Napori papinih pristalica da djelo spriječe, samo su ga
ubrzali, i Danska je primila reformiranu vjeru.
I u Švedsku su mladi ljudi koji su se napajali na izvoru Vitenberga donijeli
svojim građanima vodu života. Dvojica prvih pobornika švedske reformacije, Olaf
i Laurencije Petri, sinovi jednog kovača iz Orebra, studirali su kao učenici
Luterovi i Meanhtonovi. Istine koje su upoznali propovijedali su drugima. Poput
velikog njemačkog reformatora, Olaf je budio narod svojom revnošću i
rječitošću, dok je Laurencije, kao Melanhton, bio učen, tih i odan razmišljanju.
Obojica su bili ljudi duboke pobožnosti, visokog teološkog obrazovanja i
nepokolebljive hrabrosti u širenju istine. Protivljenje od strane Rima nije izostalo.
Katolički svećenici su uzbunili neuki i praznovjerni svijet. Gomila je više puta
napadala Olafa Petri, i njegov je život često bio u smrtnoj opasnosti. Ipak, ovi
reformatori su uživali kraljevu naklonost.
Pod vlašću rimske crkve narod je osiromašio i stenjao pod nasiljem. On je
bio bez Svetoga pisma; njegova vjera se sastojala jedino iz obreda raznih
ceremonija, koje ne daju nikakvu hranu duhu, i zato se vratio praznovjernom
učenju i običajima svojih idolopokloničkih predaka. Narod se podijelio u dvije
neprijateljske stranke, koje su svojim međusobnim borbama samo povećavale
bijedu. Odlučivši da sprovede reformaciju u crkvi i državi, švedski kralj je sa
radošću pozdravio ove sposbne pomagače u borbi protiv Rima.
U prisutnosti kralja i prvaka Švedske, Olaf Petri je velikom vještinom
branio nauku reformirane vjere protiv rimskih pobornika. Izjavio je da se učenje
crkvenih otaca može prihvatiti samo onda ako se slaže sa Svetim pismom; isticao
je da su glavne točke vjere otkrivene u Bibliji tako jasno i jednostavno da ih
svatko može razumjeti. Isus je rekao: »Moja nauka nije moja, nego onoga koji me
je poslao«, a Pavao je izjavio. »Ako bi tko propovijedao drukčije evanđelje od
onoga što smo vam propovijedali neka bude proklet.« Ivan 7, 16; Galaćanima 1,
8. »Kako se onda neki usuđuju da uspostavljaju nove dogme i da ih nameću kao
uvjet spasenja?«197 On je dokazao da su crkveni dekreti bez važnosti jer se protive
zapovijestima Božjim, a isticao je veliki princip protestantizma: da je Biblija, samo
Biblija, pravilo vjere i života.
Ova borba, iako se vodila na srazmjerno maloj pozornici, može da nam
pokaže »od kakvih ljudi se sastojala vojska reformatora.« To nisu bili neuki
sektaši, niti bučni prepirači – daleko od toga! To su bili ljudi koji su pročavali
Božju riječ i koji su znali da rukuju oružjem iz skladišta Biblije. Oni su bili
najobrazovaniji ljudi svoga vremena. Ako samo posmatramo sjajne centre nauke,
kao što su bili Vitenberg i Cirih, i svijetla imena, kao što su Luter, Melanhton,
Cvingli i Ekolampad, onda možemo reći da su se ti ljudi, vođe reformacije,
odlikovali po prirodi talentima i izvanrednim znanjem; no njihovi nasljednici nisu
bili kao oni. Ali, ako se okrenemo k zabačenoj pozornici Švedske, gdje nalazimo
skormna imena Olafa i Laurencija Petri; ako se od velikih učitelja okrenemo ka
učenicima, šta nalzimo? Nalazimo naučenjake i teologe; ljude koji poznaju
potpuno cio sistem evanđeoskih istina i koji l lakoćom pobjeđuju skolastičare i
rimske velikodostojnike.«198
Kao rezultat rasprave, švedski kralj je primio protestantsku vjeru, i malo
kasnije se i narodni sabor izjasnio za nju. Olaf Petri preveo je Novi zavjet na
švedski jezik; a po kraljevoj želji braća su se latila prevođenja cijele Biblije. Tako je
prvi put Švedska dobila Božju riječ na svom materinjem jeziku. Sabor je odredio
da propovjednici po cijeloj zemlji tumače Sveto pismo, a u školama da djeca uče
čitati Bibliju.
197 Wylie, op. cit. knj. X, gl. 4.
198 Ibid., knj. X, gl. 4.
Blagoslovena svjetlost evanđelja postepeno je raspršila tamu neznanja i
praznovjerja. Oslobođen papske tiranije, narod se podigao do veličine i snage
kakvu prije nikad nije dostigao. Švedska je postala tvrđava prostestnatizma.
Jedan vijek kasnije, u času velike opasnosti, ovaj malen i do tad slab narod bio je
jedini u cijeloj Evropi koji je imao hrabrost da pritekne u pomoć Njemačkoj u
strašnom tridesetgodišnjem ratu. Izgledalo je kao da će cijela sjeverna Evropa
opet pasti pod papsku tiraniju. Švedska vojska omogućila je Njemačkoj da odbije
katoličko napredovanje i da izvojuje toleranciju protestantima – kalvinistima i
luteranima, – i da povrati slobodu savjesti onim zemljama koje su prihvatile

reformaciju.

" Francuski reformatori, želeći iskreno da vide da njihove
zemlja ide uporedo sa Njemačkom i Švicarskom, odlučili su da protvi
praznovjernih običaja Rima povedu odlučnu borbu, koja će potrsti sav narod. U
tu svrhu prilijepljeni su jedne noći plakati koji su napadali misu. Ali umjesto da
reformaciju unapredi, ovaj revnosni, ali rđavo proračunati korak, donio je propast
ne samo njegovim izvršiteljima nego i prijateljima reformirane vjere u cijeloj
Francuskoj. On je pružio ljudima Rima ono što su oni tako dugo željeli: izgovor
da zatraže potpuno uništenje heretika, kao opasnih buntovnika protiv sigurnosti
prijestola i mira nacije.
Jedna nepoznata ruka – nekog nepromišljenog prijatelja ili lukavog
neprijatelja, što je ostalo tajna, prilijepila je jedan plakat na vrata kraljeve
rezidencije. Kralj je bio zaprepašten. U ovom plakatu nemilice su šibani
praznovjerni običaji koji su vjekovima bili poštovani. Besprimjerna smjelost, koja
se usudila iznijeti tako otvorene i strašne optužbe pred kraljeve oči, izazvala je
njegov gnjev. Zaprepašteno je stajao nekoliko trenutaka dršćući i šuteći. Tada se
njegov bijes provalio riječima: »Neka se uhapse svi koji su pod sumnjom da su
luterani. Hoću da ih sve istrijebim!«182 Kocka je pala: kralj se opredijelio na stranu
Rima.
Odmah su preduzete sve mjere da se uhapse svi luterani u Parizu. Jedan
jadni zanatlije, pristalica reformacije, koji je imao dužnost da poziva vjerne na
njihove tajne sastanke, bio je uhapšen i, pod prijetnjom neizbježne smrti na
lomači, naređeno mu je da vodi papskog izaslanika u kuću svakog pojedinog
protestanta u gradu. On je u prvi mah s odvratnošću odbio da to učini, ali je
poslije pristao, natjeran strahom od vatre, i tako je postao izdajnik svoje braće.
Morin, kraljevski krvnik, praćen izdajnikom pred kojim je nošena hostija, okružen
pratnjom svećenika, nosiocima kadionica, redovnicima i vojskom, prolazio je
polako i šuteći kroz gradske ulice. Procesija je trebala da izgleda da je
organizirana u čast »svetih sakramenata«, kao očišćenje za uvrede koje su
protestanti nanijeli misi; ali iza tog svečanog izgleda krila se sotonska namjera.
Došavši do kuće nekog protestanta, izdajnik je dao znak ne izgovorivši ni riječi.
Procesija je stala: ljudi su ulazili u kuću, izvlačili ukućane napolje, okovali ih u
lance, i strašna procesija je išla dalje tražeći nove žrtve. »Nije bila pošteđena
nijedna kuća, ni velika ni mala, ni pariski univerzitet… Pred Morinom je drhtao
cijeli grad… To je bilo vrijeme užasnog terora.«183
Žrtve su umirale u najstrašnijim mukama, jer je bilo naređeno da vatra
gori lagano da bi se produžile njihove samrtne muke. Ali, oni su umirali kao
pobjednici. Njihova je odlučnost bila nepokolebljiva, a njihov mir nepomućen.
Progonitelji nemoćni da pokolebaju njihovu nesavitljivu čvrstinu, osjećali su se
sami pobjeđenima. »Lomače su podizane u svim djelovima Pariza, i spaljivanje
žrtava vršilo se u razne dane da bi se produžavanjem mučenja povećao strah od
krivovjerstva. Ali pobjeda je ipak bila na kraju na strani evanđelja. Cijeli Pariz je
mogao da vidi kakve je ljude stvorila nova njera. Nema propovjedaonice koja bi
bila tako rječita kao lomača mučenika! Silna radost, koja je ozarivala lica onih
ljudi kada su odlazili na gubilište, njihvo hrabrost usred plamena, njihovo
milostivo praštanje često su pretvarali gnjev u samilost, mržnju u ljubav i
neodoljivom rječitošću svjedočili u korist evanđelja.«184
Svećenici, želeći da postaknu gnjev naroda, širili su o protestantima
najstrašnije klevete. Okrivljavali su ih da spremaju pokolj katolika, rušenje vlade i
ubistvo kralja. Ali u prilog tog tvrđenja nisu mogli navesti ni jedan dokaz. Ova
proročanstva o budućoj nesreći trebalo je da se ispune; ali u sasvim drugim
prilikama i iz sasvim suprotnih uzroka. Strahote koje su katolici izvršili nad
nedužnim protestantima vapile su za osvetom i donijele su u kasnijim vjekovima
baš onu sudbinu koja je po njihovom proročanstvu prijetila kralju, njegovoj vladi i
njegovim podanicima. Glavni uzročnici te katastrofe su bili nevjernici i same
papine pristalice. Ne učvršćivanje, već ognjetavanje protestantizma donijelo je
Francuskoj poslije tri stotine godina ona strašna iskušenja.
182 D’Aubigné, History of the Reformation in Europe in the time of Calvin, knj. IV, gl. 10.
183 Ibid., knj. IV, gl. 10.
184 Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 20.
Sumnja, nepovjerenje i užas obuzeli su sve društvene slojeve. usred
sveopćeg uzbuđenja bilo je očigledno koliko je dubok korijen Luterova nauka
uhvatila u srcima ljudi koji su se odlikovali svojim obrazovanjem, utjecajem i
besprijekornim karakterom. Položaji od povjerenja i časti iznenada su ostali
prazni. Zanatlije, štampari, naučenjaci, profesori univerziteta, pisci, pa čak i
dvorski službenici su nestali. Stotine njih pobjeglo je iz Pariza; dragovoljno su
napustili svoju rođenu zemlju, čime su u mnogo slučajeva prvi put pokazali da
pripadaju reformiranoj vjeri. Papisti su se iznenađeno zgledali pri pomisli da je
toliko neosumnjičenih heretika živjelo u njihovoj sredini. Svoj gnjev izlili su na
mnoštvo skromnih žrtava koje su bile u njihovoj vlasti. Tamnice su bile prepune,
sam zrak kao da je potamnio od dima gorućih lomača koje su bile zapaljene za
pristalice evanđelja.
Fransoa I se hvalio da je jedan od vođe velikog pokreta renesanse,
kulturnog preporoda, koji je obilježavao početak šesnaestog vijeka. Volio je da
sakuplja na svom dvoru učene ljude iz svih zemalja. Njegova snošljivost prema
reformaciji ima se donekle pripisati njegovoj ljubavi prema nauci i njegovom
preziru neznanja i praznovjerja monaha. Ali, obuzet revnošću da uništi
krivovjerstvo, ovaj zaštitnik nauke izdao je jedan dekret kojim je uklonio slobodu
štampe u cijeloj Francuskoj. Fransoa I predstavlja jednaod mnogih primjera u
historiji koji pokazuje da obrazovanost nije zaštita protiv vjesrke nesnošljivosti i
progonstva.
Jednom svečanom i javnom ceremonijom Francuska je otpočela
progonstvo i potpuno uništenje protestantizma. Svećenici će zahtijevati da uvreda
nanijeta nebu odbacivanjem mise mora da bude okajana krvlju, i da kralj mora, u
interesu svoga naroda, javno odobriti ovo barbarsko djelo.
Dvadeset i prvi siječanj 1535. godine bio je određen za tu užasnu
ceremoniju. U tu svrhu podstreknuta su praznovjerna strahovanja i slijepa mržnja
cijeloga naroda. Pariske ulice bile su pune ljudi, koji su došli iz cijele okoline. Dan
je trebao da započen veličanstvenom i sjajnom procesijom. »Kuće kraj kojih je
trebala da prođe procesija bile su okićene crnim zastavama, a tu i tamo
podignuti su oltari. pred svim vratima gorjele su baklje u čast »svetog
sakramenta«. Još prije svanuća formirala se povorka pred kraljevim dovrcem. Na
čeli procesije su nošene zastave i križevi pojedinih župa. Za njima su išli građani
po dvojica u redu sa gorućim bakljama u ruci.« Za njima su išla četiri monaška
reda, svaki u svojoj posebnoj nošnji. zatim je dolazila velik azbirka čuvenih
relikvija. Za njom su jahali crkveni velikodostojnici u svojim purpurnim i
skerletnim haljinama, ukrašenim dragim kamenjem – sjajna i blistava povorka!
»Hostiju je nosio pariski biskup pod veličanstvenim baldahinom, koji su
držala četirikneza Francuske… Iza hostije išao je kralj… Fransoa ! tog dana nije
nosio ni krune ni kraljvskog odijela.« Gologlav, oborena pogleda, sa zapaljenom
svijećom u ruci«, kralj Francuske pojavio se kao pokajnik.«185 Pred svakim oltarom
pokorno se poklonio, ne zbog grijeha koji su oskvrnili njegovu dušu, ne zbog
nevine krvi koja je okaljala njegove ruke, već zbog smtnog grijeha svojih
podanika koji su se usudili da ustanu protiv mise. Iza njega išla je kraljica, a
potom državni velikodostojnici, također je u redu, dva po dva, i svaki sa
zapaljenom svijećom.
185 Ibid., knj. XIII, gl. 21.
Kao dio službe tog dana, sam kralj je održao govor u velikoj dvorani
biskupske palate višim činovnicima svoga kraljevstva. Stupio je pred njih žalosna
lica i dirljivom rječitošću oplakivao je »izopačenost bogohulnih, dan žalosti i
sramote«, koji je došao na narod. Tada je pozvao svakog vjernog podanika da
pomogne da se istrijebi opasno i štetno krivovjerstvo, koje prijeti da uništi
Francusku. »Kao što je istina, gospodo, da sam ja vaš kralj«, rekao je on, tako
»kad bih znao da je jedan od mojih udova zaražen ovom mrskom trulošću, dao
bih ga odsjeći… Još više: kad bih vidio jedno od svoje djece time oskvrnjeno, ne
bih ga poštedio… Ja bi ga sam predao i žrtvovao Bogu.« Suze su ugušile njegov
glas, a čitav je zbor plakao i jednodušno klicao.« Živjet ćemo i umrijet ćemo za
katoličku religiju!«186
Strašna se tama spustila na narod koji je odbacio istinu. Milost Božja, izvor
spasenja za sve ljude, se otkrila, ali Francuska, pošto je vidjela njenu moć i njen
posvećujući utjecaj, pošto su hiljade njih bili osvojeni njenom božanskom
ljepotom; pošto su gradovi i zaseoci bili obasjani njenom svjetlošću, odvratila se
od istine, jer su njeni stanovnici više voljeli tamu nego svjetlost. Odbacili su
božanski dar, koji im se nudio. Nazivali su zlo dobrim, a dobro zlim, dok nisu
postali žrtva svoje tvrdoglave samoobmane. Uzalud su smatrali da čine Bogu
službu progoneći njegov narod: njihova iskrenost nije smanjila njihovu krivicu.
Oni su hotimično odbacili svjetlost koja ih je mogla sačuvati od prijevare i duše
njihove od krvi.
U velikoj katedrali Notr–Dam položena je svečana zakletva da će
krivovjerstvo biti iskorijenjeno. Tu je, nešto manje od tri vijeka kasnije, narod koji
je zaboravio na živoga Boga uzdigao na prijesto »boginju razuma«. Ponova je
sastavljena povorka, i predstavnici Francuske su otpočeli djelo za koje su se
zakleli da će ga izvršiti. »Na kratkim razmacima bile su podignute lomače za
spaljivanje krivovjeraca. Udešeno je da pojedine lomače budu spaljene kad naiđe
kralj, tako da bi on bio svjedok pogubljenja.187 Pojedinosti pretrpljenih muka ovih
Kristovih svjedoka odviše su jezovite da bismo ih mogli ispričati, ali žrtve ipak
nisu pokazivale nikakvu neodlučnost. Kad su navaljivali na jednoga vjernoga da
se odrekne, on je odgovorio: »Vjerujem samo u ono što su nekada propovijedali
proroci i apostoli, i u što su vjerovale zajednice svetih. Moja vjera uzda se u Boga,
i oduprijet će se svim silama pakla.«188
Tako se povorka zaustavljala od jednog do drugog mjesta mučenja.
Vrativši se na svoje polazno mjesto kod kraljvske palate, narod se razišao, a kralj i
biskupi su se povukli zadovoljni događajima dana. Odlučeno je da se započeto
djelo nastavi do potpunog istrebljenja krivovjerstva.
Evanđelje mira, koje je Francuska odbacila, trebalo je da bude
iskorijenjeno, ali kako će strašne biti posljedice! Dvadeset i prvog siječnja 1793.
godine, dvjesta pedeset i osam godina otkako je Francuska objavila istrebljenje
protestanata, prolazila je ulicama Pariza jedna druga povorka; sasvim drukčijeg
karaktera. »Opet je kralj bio glavna ličnost; opet se čula vika naroda koji je tražio
nove žrtve; opet su se podizala nova gubilišta za strašna pogubljenja. Luj XVI,
186 D’Aubigné, op. cit., knj. IV, gl. 12.
187 Wylie, op. cit., knj. XIII, gl. 21.
188 D’Aubigné, op. cit., knj. IV, gl. 12.
otimajući se svojim tamničarima i krvnicima bio je dovučen na giljotinu i tu je
silom držan dok nije sjekira pala, i dok se njegova glava nije otkotrljala na
zemlju.«189 Kralj Francuske nije bio jedina žrtva; nedaleko od tog mjesta
pogubljeno je oko dvije tisuće i osam stotina ljudi i žena za vrijeme krvavih dana
strave i užasa.
Reformacija je otkrila svetu Bibliju; ukazala na Božji zakon objavljujući da
su još uvijek u važnosti njegovi zahtjevi i njegova prava nad ljudskom savješću.
Beskrajna ljubav otkrila je ljudima uredbe i načela neba. Gospod je kazao: »Držite
dakle i izvršujte ih, jer je to mudrost vaša i razum vaš pred narodima, koji će kad
čuju sve ove uredbe reći: samo je ovaj veliki narod mudar i razuman.« 5.
Mojsijeva 4, 6. Odbacivši dar neba, Francuska je posijala sjeme anarhije i
propasti i propasti, što je neizbježno dovelo do revolucije i nasilja.
Već dugo prije progonstva izazvanog plakatima, bio je smjeli i revni Farel
primoran da napusti svoj rodni kraj. Otišao je u Švicarsku gdje je svojim radom
pomagao Cvingliju da reformacija odnese pobjedu. Ovdje je proveo svoje
posljednje godine, ali je ipak vršio i znatan utjecaj na reformaciju u Francuskoj.
Za vrijeme prvih godina svog izgnanstva naročito se trudio da proširi evanđelje
među svojim zemljacima u blizini granice, odakle je neumornom pažnjom pratio
borbu koja se vodila u njegovom rodnom kraju, pomažući riječima ohrabrenja i
savjetima. Zahvaljujući njegovim nastojanjima i zalaganjima drugih izgnanika,
spisi njemačkih reformatora bili su prevedeni na francuski jezik, i zajedno s
francuskom Biblijom štampani u velikom broju. Kolporteri su ova djela prodavali
po cijeloj Francuskoj. Knjige su davane kolporterima po nižoj cijeni od prodajne
cijene, a razlika je išla u korist kolportera koji su se od toga izdržavali, i tako su
mogli da nastave sa radom bez prekida.
Farel je otpočeo svoj rad u Švicarskoj kao skromni učitelj. Povukavši se u
skromnu župu, posvetio se odgoju djece. Osim uobičajenih predmeta, oprezno je
uveo i biblijeske istine, nadajući se da će tako preko djece pridobiti i roditelje. I
zaista neki su povjerovali, ali svećenici su se umiješali da spriječe djelo, a potakli
su i praznovjerne seljake da mu se usprotive. »Ovo ne može biti Kristovo
evanđelje«, govorio je svećenik, »jer njegova propovijed ne donosi mir, nego
rat.«190 Kao i prvi Kristovi učenici, kad je bio prognan iz jednog grada, Farel je
bježao u drugi. Putovao je pješice iz sela u selo, iz grada u grad, podnoseći
oskudicu, glad, zimu, umor, i svuda je njegov život bio u opasnosti. Propovijedao
je po trgovima, u crkvama, a ponekad i sa propovjedaonica katedrala. Često je
nalazio crkvu bez slušalaca; katkad su njegove propovijedi bile prekidane
povicima i porugama; često su ga silom skidali sa propovjedaonice. Nekoliko
puta ga je gomila uhvatila i tukla gotovo do smrti. Ipak, on je išao naprijed. Iako
je često bio izbačen iz borbe, ipak se neumornom istrajnošću opet njoj vraćao; i
vidio je kako gradovi i sela, koji su do tada bili tvrđave papstva, jedni za drugim
otvaraju vrata evanđelju. Mala župa u kojoj je radio u početku, uskoro je primila
reformiranu. Gradovi Mora i Nojšatel napustili su rimokatoličke običaje i izbacili
idolopokloničke slike iz svojih crkava."

Kalvin i progon:Kalvin je radio u Ženevi skoro trideset godina, prvo, da tu osnuje crkvu,
koja će se držati čistog morala Biblije, a onda da raširi reformaciju po cijeloj
Evropi. Njegov javni život nije bio bez mane, niti njegovo javno učenje bez
zabluda. Ali on je bio oruđe kojim se Bog poslužio da proširi istine koje su bile od
naročite važnosti za ono vrijeme, da održi načela protestantizma protiv naglog
podizanja pastva i da u protestantske crkve uvede čistotu i jednostavnost života
na mjesto oholosti i pokvarenosti koje je donosilo rimsko učenje.
Iz Ženeve su izlazili spisi i propovjednici da rašire reformiranu vjeru.
prognanici iz svih zemalja obraćali su se Ženevi da dobiju pouke, savjete i
ohrabrenja. Kalvinov grad postao je utočište za progonjene protestante cijele
zapadne Evrope. Bježeći pred strašnom olujom koja je vjekovima bijesnila,
bjegunci su tražili utočište pred vratima Ženeve. Gladni, ranjeni, otrgnuti od
svojih domova i svojih rođaka, oni su nalazili topao prijem i nježno
gostoprimstvo. Kao uzvrat za novi dom koji su ovdje našli, oni su gradu koji ih je
primio donijeli svoju umješnost, svoje znanje i svoju pobožnost. Mnogi koji su
ovdje našli utočište, vraćali su se kasnije u svoje zemlje da se bore protiv rimske
tiranije. Džon Noks, hrabar škotski reformator, veći broj engleskih puritanaca,
protestanti Nizozemske i Španije, kao i hugenoti Francuske ponijeli su iz Ženeve

baklju istine da rastjeraju tamu svoje domovine.

Nizozemska i progon reformatora:
Nigdje se reformirana nauka nije toliko raširila kao u Nizozemskoj. Ali u
malo zemalja su njene pristalice podnosile tolika progonstva. U Njemačkoj je
Karlo V zabranio reformaciju, i on bi se radovao da je mogao vidjeti sve njene
pristalice na lomači, ali knezovi su ustali kao ograda protiv njegove tiranije. U
Nizozemskoj je njegova vlast bila veća, i edikti o progonstvima dolazili su brzo
jedan za drugim. Čitati Bibliju, propovijedati je ili slušati njene nauke, ili bilo samo
govoriti o njoj, smatralo se zločinom koji zaslužuje smrt. Moliti se Bogu u tajnosti,
ne klanjati se slikama, pjevati psalme, značilo je također izlagati se smrti. Pa i oni
koji su bili spremni da sve poreknu bili su osuđivani; muškarci na smrt mačem, a
žene su bile žive zakopane. Hiljade njih su poginuli pod vladom Karla V i Filipa II.
Jedanput je cijela obitelj dovedena pred inkvizitora pod optužbom da nije
prisustvovala misi nego da je kod kuće obavljala svoje bogosluženje. Zapitan o
načinu obavljanja njihovog tajnog bogosluženje, najmlađi sin je odgovorio: »Mi
padamo na koljena i molimo se Gospodu da rasvijetli naše misli i da nam oprosti
naše grijehe; molimo se za našeg vladara da njegovo vladanje bude uspješno i
njegov život sretan; molimo se za vlasti našega grada da ih Bog sačuva.«194 Neki
od sudaca bili su duboko dirnuti; ipak su otac i jedan od njegovih sinova bili
osuđeni na smrt na lomači.
Vjera mučenika bila je dorasla gnjevu gonitelja. Ne samo ljudi već i nježne
žene i mlade djevojke pokazivale su nepokolebljivu hrabrost. »Žene su stajale
pored lomača svojih muževa, tješile ih ili su im pjevale psalme dok je plamen
obavijao njihova tjelesa.« Mlade djevojke su žive lijegale u svoje grobove kao da
odlaze na noćni počinak; ili su išle na gubilište na lomaču u svojim najljepšim
haljinama, kao da idu na vjenčanje,«195
Kao i u vrijeme kad je neznaboštvo htjelo da uništi crkvu, krv mučenika
bila je sjeme.196 Progonstva su samo povećala broj vjernih. Godinu za godinom
194 Wylie, op. cit., knj. XVIII, gl. 6.
195 Ibid., knj. XVIII, gl. 6.
196 Tertullian, Apology, par. 50.
izvršavao je car svoje okrutno djelo, gnjevan zbog nesalomljive odlučnosti
naroda, ali je sve bilo uzalud. Revolucija, na čelu sa plemenitim Viljemom
Oranskim, donijela je napokon Nizozemskoj slobodu vjeroispovijesti.
U planinama Pijemonta, u ravnicama Francuske i na obalama Nizozemske
napredak evanđelja bio je obilježen krvlju njegovih učenika. Ali u sjeverne zemlje
evanđelje je ušlo mirno. Vitenberški studenti, vraćajući se sa studija kući, donijeli
su evanđelje u Skandinavske zemlje. Rasprostranjivanje Luterovih spisa također
je pomoglo širenju istine. Jednostavan i snažan narod Sjevera napustio je
pokvarenost, raskoš i praznovjerje Rima da bi prihvatio čistotu, jednostavnost i
spasonosne istine Svetog pisma.
Tauzen, danski reformator, bio je seljački sin. Dječak je vrlo rano pokazao
svoju intelektualnu darovitost; težio je za većim obrazovanjem, ali kako mu
roditelji, zbog svog siromaštva, nisu to mogli pružiti, stupio je u samostan. Tu je
svojim čistim životom, marljivošću i vjernošću brzo zadobio naklonost svoga
starješine. Na ispitu se otkrio njegov talent koji je obećavao u budućnosti velike
usluge crkvi. Starješine su odlučile da mu se omogući školovanje na nekom
njemačkom i holandskom univerzitetu. Mladić je mogao sa, da izabere mjesto
svoga školovanja; jedini uvjet je bio da ne ide u Vitenberg. Ne treba, govorili su
monasi, da se učenik koji se priprema za službu crkvi izlaže otrovu krivovjerja.
Tauzen je otišao u Keln koji je u ono vrijeme, kao i danas, bio jedna od
tvrđava katolcizma. Ali, ondje mu se uskoro zgadio misticizam njegovih učitelja.
U isto vrijeme dobio je prvi put u ruke Luterove spise. Čitao ih je sa čuđenjem i
oduševljenjem, i veoma je želio da sluša lična reformatorova predavanja. Ali to je
mogao jedino ako bude spreman da se zamjeri starješini samostana i da se
odrekne njegove pomoći. On se uskoro na to odlučio, i poslije toga upisao se na
Vitenberški univerzitet.
Po svom povratku u Dansku, vratio se opet u svoj samostan. Nitko ga još
nije sumnjičio zbog luteranstva; nije im odmah otkrio svoju tajnu, ali se trudio da
svoje drugove polako dovede do čistije vjere i svetijeg života. Otvorio im je Bibliju,
razjasnio im je njen pravi smisao i na kraju im je propovijedao Krista kao jedino
opravdanje grešnika i kao jedinu nadu u spasenje. Velik je bio gnjev starješine
samostana koji je polagao nade u njega, kao u moćnog branioca Rima, najviše
nade. Uskoro je bio premješten u drugi samostan, i čuvan u ćeliji pod strogim
nadzorom.
Na zaprepaštenje njegovih čuvara, više monaha se uskoro obratilo na
protestantizam! Kroz rešetke svoje ćelije, Tauzen je svoje drugove doveo do
poznanja istine. Da su ovi danski oci bili upućeni u metode postupanja crkve s
hereticima, Tauzenov glas se ne bi više nikada čuo; ali mjesto da ga živog
zakopaju u neku podzemnu tamnicu, oni su ga istjerali iz samostana. A kako je
jedan novi edikt danskog kralja pružao zaštitu propovjednicima nove nauke,
Tauzen je počeo da propovijeda. Otvorene su mu bile crkve, i narod je dolazio da
ga sluša. I drugi su propovijedali riječ Božju. Novi zavjet, preveden je na danski,
bio je veoma raširen. Napori papinih pristalica da djelo spriječe, samo su ga

ubrzali, i Danska je primila reformiranu vjeru.