Na početku ove teme želi napomenuti da mi nije namjera nikog povrijediti. Isto tako, želim napomenuti da zaista nemam ništa protiv ljudi koji pripadaju bilo kojoj ckrvi - bez obzira što naučavala njihova ckrva. Naglašavam, protiv ljudi u crkvi. Mnogi su zaista iskreni. Međutim, problem je u sustavu - ne u ljudima. Stoga, koncentrirajmo se na sustav (sistem) i vidimo odakle on dolazi:
Jedne od najpoznatijih relikvija tijekom prošlosti bili su dijelovi "istinskog križa". Po Europi i drugim dijelovima svijeta bilo ih je raspršeno toliko da je Calivn jednom rekao da bi, kad bi se svi komadi skupili, formirali dobar "brodski tovar". Ipak, Isusov je križ bio tolikih dimenzija da ga je nosio jedan čovjek. Znači li to da se križ čudotvorno umnažao? Takvo je bilo uvjerenje svetog Pailina koji je govorio o "reintegraciji križa, drugim riječima, da se križ nika dnij esmanjivao, bez obzira koliko se komada od njega odlomilo." (Kat. enciklopedija, svezak 4, str. 524)
Spomenuti reformator Jean Calvin (1509-1564) spominje nelogičnost relivija iz njegovo doba. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje trnovu krunu, drugi da imaju posude koje je Isus korisito u Kani prilikom pretvaranja vode u vino. Nešto od tog vina nalazilo se u Orleansu. Za komad pečene ribe što je je Petar dao Isusus, Calvin kaže: "mora da je bio začuđujuće dobro osoljen, ako se održao tokom tako dugog vremenskog razdoblja."
Uoči svakog Božića, u crkvi svete Marije VElike u Rimu, u svrhzu štovanja, bile su izložene jasle u koje je Krist bio položen pri rođenju. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje Isusovu dječju odjeću. U crkvi svetog Jakova u Rimu pokazivali su oltar na koji je bio stavljen Isus priliko prikazivanja u hramu. Monasi iz Charrouya su čak pokazivali i kožicu od Isusovog obrezanja, za koju su tvrdili da kao dokaz orginalnosti ispušta kapi krvi. Nekoliko je crkvi tvrdilo da posjeduju "svetu posteljicu" uključujući tu crkvu u Coulombsa u Francuskoj, Crkvu svetog Ivana u Rimu i crkvu iz Puja ui Velaju.
Ostale su relikvije uključivale Josipov tesarski alat, kosti magarca na kojem je Isus uzjahao u JKeruzalem, kalež korišten na posljednjoj večeri, prazan judin novčanik, Pilatov lavor, purpurni ogrtač u koji je bio obučen Isus kad su mu se vojnici rugali, spužvu kojom su mu ponudili ocat, čavle kojima je bio pribijen na križ, uzorke kose djevice Marije (neke smeđe, druge plave, pa crvene, a neke i crne.), njezine suknje, vjenčani prsten, papuče, ogrtač, pa čak i bočicu z amljiko iz koje je Isus sisao.
Prema katoličkoj vjeri, Marijino je tijelo bilo odneseno u nebol, ali nekoliko raličitih crkvi u Europi tvrdilo je da imaju tijelo njezine majke.
Mnogo je problematičnija priča u vezi s Marijinom kućom. Katolici vjeruju da se kuća u kojoj je Marija živjela u Nazaretu sada nalazi u gradiću Loreto u Italiji kamo su je prenijeli anđeli! Katolička enciklopedija kaže :"Već od petnaestog stoljeća, a možda čak i ranije, "Sveta Kuća" iz Loerta je bila ubrajana među najpoznatija hodočastilišta u Italiji... Unutrašnjost joj mjeri samo 10 sa 4 metra. Na jednom kraju stoji oltar a na njemu kip djevice Marije i njezina božanskog djeteta, potamio od starosti... štoavna diljem svijeta na račun božanskih tajni koje sadrži... tu je bila rođena najsvetija Marija, Majka Božja, ovdje ju je pozdravio anđeo i tu je vječna Rjieč postala tijelo. Anđeli su prenijeli tu kuću iz Palestine u grad Terasto (Trsat kod Rijeke) u Iliriji, godine spasenja 1291. pod pontifikatom Nikole IV. Tri godine kasnije, pod pontifikatom Bonifacija VII, ponovno je bila prenesena posredstvom anđela i postavljena u šumu... gdje je tri puta tokom godine promijenila mjesto sve dok nije voljom Božjom zauzela stalnu poziciju na tom mjestu... to što tradicija tako hrabro proglašava svijetu, bilo je potpuno potvrđeno od strane Svete stolice i o tome se ne treba dvoumiti ni trenutka. Više od 47 papa iskazalo je počast hodočaštilištu, a nebrojene bule i pisma proglesiel su, bez ograničenja, istovjetsnot "Santa casa di Loreto" sa svetom kućom iz Nazareta." (Katolička enciklopedija, svezak 13, str. 454)
Odredbom koncila u Trenut bilo je zapovijeđeno da se štuju tijela mrtvih mučenika i na istom je koncilu izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu vjerovali u te relikvije: "Sveta tjelesa svetih mučenika... vjernici trebaju štovati jer je kroz ta tijelesa Bog iskazao ljudima mnoge blagodati tako da oni koji tvrde da nismo dužni štovati i častiti posmrtne ostatke svetaca... trebaju biti prokleti kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje."
Oko 750. godine u Rim su neprekidno dolazile dugačke povorke kočija dovozeći neizmjerne količine lubanja i kostura koji su ondje bili sortirani i označavani te su ih pape prodavale. Noću su bili pljačkani grobovi, a grobnice u crkvama su čuvali naoružani ljudi. "Rim je", rekao je Gregorovije, "bio poput pljesnivog groblja u kojem su zavijale i tukle se hijene lakomo iskopavajući mrtva tijela." U crkvi svete Prasede postoji mramorna ploča koja navodi da je 817. gdoine papa Paskal dao s raznih groblja prenijeti u tu crkvu 2300 mučenika. Kada je oko 609. papa Bonifacije IV pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, rečenoje da je tom prilikom "28 kola punih kostiju bilo prebačeno iz katakombi i smješteno u profirij, bazen ispod velikog oltara". (Katolička enciklopedija, svezak 2, str. 661)
Stavljanje kostiju i drugih ostataka ispod crkvi zahtijevalo se da time bude posvećeno tlo i zgrada. Dvorska crkva u Wittenbergu, posjedovala je 19000 svetih ostataka. Odlukom drugog koncila u Nikeji, 787. godine, biskupima je bilo zabranejo posvetiti građevninu ako pritom nisu bile prisutne relikvije, kazna za to je bila ekskomunikacija.
Katolička enciklopedija je u pravu kad kaže da je upotreba "nekog svetog predmeta, najčešće dijela tijela ili odjeće koja je ostala kao spome pokojnog sveca," postojala "prije širenja kršćanstva" i da je"štovanje relikvija, ustvari, na neki način primitivni nagon povezan, osim kršćanskog, s monogim drugim religioznim sistemima." (Katolička enciklopedija, svezak 12, str. 734)
U jednoj je španjolskoj katedrali bio izložen, kako je rečeno, dio pera anđela Gabrijela koji je on izgubio dok je pohodio mariju. No provedeno je istraživanje i pronađeno je da je to samo nojevo pero!
Katolička enciklopedija i sama otkriva da su mnoge relikvije sumnjive. "Mnoge od starih relikivja, koje su po
pravilu izložene za štovanje u velikim kršćanskim svetištima, ili čak u Rimu, trebale bi
svakako biti proglašene krivotvorninama ili podvrgnute teškoj sumnji... Optužba bi se
mogla podići i protiv navodnog stupa za bičevanje koji se štuje u rimskoj crkvi
svete Prasede i rotiv mnogih drugih poznatih relikvija!" Kat. enciklopedija nastavlja: "...Bogu nije učinjena nikakava sramota ustrajnošću u pogrešci, koja je stolječima bila obdržavan u savršenoj i dobroj vjeri... Stoga je opravdana praksa Sveta stolice u dopuštanju da se nastavi kult izvijesnih sumnjivih relikvija." (Kat. enciklopedija, svezak 12, str. 737)
Nažalost, toga nije bilo samo u prošlosti - već se dan danas čine iste stvar. Npr, u gradu u kojem živim, zaštitnik grada je mučenik (kojeg je crkva i ubila, a kasnije ga proglasila svetim) - pa se za dan grada u procesiji nosi njegova ruka opkovana zlatom...
Jedne od najpoznatijih relikvija tijekom prošlosti bili su dijelovi "istinskog križa". Po Europi i drugim dijelovima svijeta bilo ih je raspršeno toliko da je Calivn jednom rekao da bi, kad bi se svi komadi skupili, formirali dobar "brodski tovar". Ipak, Isusov je križ bio tolikih dimenzija da ga je nosio jedan čovjek. Znači li to da se križ čudotvorno umnažao? Takvo je bilo uvjerenje svetog Pailina koji je govorio o "reintegraciji križa, drugim riječima, da se križ nika dnij esmanjivao, bez obzira koliko se komada od njega odlomilo." (Kat. enciklopedija, svezak 4, str. 524)
Spomenuti reformator Jean Calvin (1509-1564) spominje nelogičnost relivija iz njegovo doba. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje trnovu krunu, drugi da imaju posude koje je Isus korisito u Kani prilikom pretvaranja vode u vino. Nešto od tog vina nalazilo se u Orleansu. Za komad pečene ribe što je je Petar dao Isusus, Calvin kaže: "mora da je bio začuđujuće dobro osoljen, ako se održao tokom tako dugog vremenskog razdoblja."
Uoči svakog Božića, u crkvi svete Marije VElike u Rimu, u svrhzu štovanja, bile su izložene jasle u koje je Krist bio položen pri rođenju. Nekoliko je crkava tvrdilo da posjeduje Isusovu dječju odjeću. U crkvi svetog Jakova u Rimu pokazivali su oltar na koji je bio stavljen Isus priliko prikazivanja u hramu. Monasi iz Charrouya su čak pokazivali i kožicu od Isusovog obrezanja, za koju su tvrdili da kao dokaz orginalnosti ispušta kapi krvi. Nekoliko je crkvi tvrdilo da posjeduju "svetu posteljicu" uključujući tu crkvu u Coulombsa u Francuskoj, Crkvu svetog Ivana u Rimu i crkvu iz Puja ui Velaju.
Ostale su relikvije uključivale Josipov tesarski alat, kosti magarca na kojem je Isus uzjahao u JKeruzalem, kalež korišten na posljednjoj večeri, prazan judin novčanik, Pilatov lavor, purpurni ogrtač u koji je bio obučen Isus kad su mu se vojnici rugali, spužvu kojom su mu ponudili ocat, čavle kojima je bio pribijen na križ, uzorke kose djevice Marije (neke smeđe, druge plave, pa crvene, a neke i crne.), njezine suknje, vjenčani prsten, papuče, ogrtač, pa čak i bočicu z amljiko iz koje je Isus sisao.
Prema katoličkoj vjeri, Marijino je tijelo bilo odneseno u nebol, ali nekoliko raličitih crkvi u Europi tvrdilo je da imaju tijelo njezine majke.
Mnogo je problematičnija priča u vezi s Marijinom kućom. Katolici vjeruju da se kuća u kojoj je Marija živjela u Nazaretu sada nalazi u gradiću Loreto u Italiji kamo su je prenijeli anđeli! Katolička enciklopedija kaže :"Već od petnaestog stoljeća, a možda čak i ranije, "Sveta Kuća" iz Loerta je bila ubrajana među najpoznatija hodočastilišta u Italiji... Unutrašnjost joj mjeri samo 10 sa 4 metra. Na jednom kraju stoji oltar a na njemu kip djevice Marije i njezina božanskog djeteta, potamio od starosti... štoavna diljem svijeta na račun božanskih tajni koje sadrži... tu je bila rođena najsvetija Marija, Majka Božja, ovdje ju je pozdravio anđeo i tu je vječna Rjieč postala tijelo. Anđeli su prenijeli tu kuću iz Palestine u grad Terasto (Trsat kod Rijeke) u Iliriji, godine spasenja 1291. pod pontifikatom Nikole IV. Tri godine kasnije, pod pontifikatom Bonifacija VII, ponovno je bila prenesena posredstvom anđela i postavljena u šumu... gdje je tri puta tokom godine promijenila mjesto sve dok nije voljom Božjom zauzela stalnu poziciju na tom mjestu... to što tradicija tako hrabro proglašava svijetu, bilo je potpuno potvrđeno od strane Svete stolice i o tome se ne treba dvoumiti ni trenutka. Više od 47 papa iskazalo je počast hodočaštilištu, a nebrojene bule i pisma proglesiel su, bez ograničenja, istovjetsnot "Santa casa di Loreto" sa svetom kućom iz Nazareta." (Katolička enciklopedija, svezak 13, str. 454)
Odredbom koncila u Trenut bilo je zapovijeđeno da se štuju tijela mrtvih mučenika i na istom je koncilu izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu vjerovali u te relikvije: "Sveta tjelesa svetih mučenika... vjernici trebaju štovati jer je kroz ta tijelesa Bog iskazao ljudima mnoge blagodati tako da oni koji tvrde da nismo dužni štovati i častiti posmrtne ostatke svetaca... trebaju biti prokleti kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje."
Oko 750. godine u Rim su neprekidno dolazile dugačke povorke kočija dovozeći neizmjerne količine lubanja i kostura koji su ondje bili sortirani i označavani te su ih pape prodavale. Noću su bili pljačkani grobovi, a grobnice u crkvama su čuvali naoružani ljudi. "Rim je", rekao je Gregorovije, "bio poput pljesnivog groblja u kojem su zavijale i tukle se hijene lakomo iskopavajući mrtva tijela." U crkvi svete Prasede postoji mramorna ploča koja navodi da je 817. gdoine papa Paskal dao s raznih groblja prenijeti u tu crkvu 2300 mučenika. Kada je oko 609. papa Bonifacije IV pretvorio Panteon u kršćansku crkvu, rečenoje da je tom prilikom "28 kola punih kostiju bilo prebačeno iz katakombi i smješteno u profirij, bazen ispod velikog oltara". (Katolička enciklopedija, svezak 2, str. 661)
Stavljanje kostiju i drugih ostataka ispod crkvi zahtijevalo se da time bude posvećeno tlo i zgrada. Dvorska crkva u Wittenbergu, posjedovala je 19000 svetih ostataka. Odlukom drugog koncila u Nikeji, 787. godine, biskupima je bilo zabranejo posvetiti građevninu ako pritom nisu bile prisutne relikvije, kazna za to je bila ekskomunikacija.
Katolička enciklopedija je u pravu kad kaže da je upotreba "nekog svetog predmeta, najčešće dijela tijela ili odjeće koja je ostala kao spome pokojnog sveca," postojala "prije širenja kršćanstva" i da je"štovanje relikvija, ustvari, na neki način primitivni nagon povezan, osim kršćanskog, s monogim drugim religioznim sistemima." (Katolička enciklopedija, svezak 12, str. 734)
U jednoj je španjolskoj katedrali bio izložen, kako je rečeno, dio pera anđela Gabrijela koji je on izgubio dok je pohodio mariju. No provedeno je istraživanje i pronađeno je da je to samo nojevo pero!
Katolička enciklopedija i sama otkriva da su mnoge relikvije sumnjive. "Mnoge od starih relikivja, koje su po
pravilu izložene za štovanje u velikim kršćanskim svetištima, ili čak u Rimu, trebale bi
svakako biti proglašene krivotvorninama ili podvrgnute teškoj sumnji... Optužba bi se
mogla podići i protiv navodnog stupa za bičevanje koji se štuje u rimskoj crkvi
svete Prasede i rotiv mnogih drugih poznatih relikvija!" Kat. enciklopedija nastavlja: "...Bogu nije učinjena nikakava sramota ustrajnošću u pogrešci, koja je stolječima bila obdržavan u savršenoj i dobroj vjeri... Stoga je opravdana praksa Sveta stolice u dopuštanju da se nastavi kult izvijesnih sumnjivih relikvija." (Kat. enciklopedija, svezak 12, str. 737)
Nažalost, toga nije bilo samo u prošlosti - već se dan danas čine iste stvar. Npr, u gradu u kojem živim, zaštitnik grada je mučenik (kojeg je crkva i ubila, a kasnije ga proglasila svetim) - pa se za dan grada u procesiji nosi njegova ruka opkovana zlatom...
