sotona i demoni- kolike su njihove moći i utjecaj na ljude

Kako demoni mogu da nas hvataju u svoje zamke, naizgled nam predlažući dobro

Iako i najljepša djela mogu ne donositi duši nikakvu korist i čak joj štetiti, ipak se bez vanjskih djela, bez prinuđivanja sebe na dušekorisne podvige i trudove nikako ne smije biti, i bez tih djela ne može postojati unutrašnji život. Tu svećenu i tajanstvenu vezu između vanjskog i unutrašnjeg treba napipati, potražiti kada se ovo i ono nadopunjuju, međusobno potkrepljuju, što se također stiče kroz iskustvo, kroz molitvu, blagodaću Božjom se daje onome koji zahtjeva i moli. Da bi naša djela dostizala glavni cilj, to jest ispravljala, liječila našeg unutrašnjeg čovjeka, i da ne bi bila besmisleno udaranje zraka(1. Kor. 9, 26), neophodno je pažljivo pratiti svaki pokret srca, stalno se truditi da primijetimo kakva pomisao i osjećanje su iskrsli u duši i privukli nas ovom ili onom postupku, riječi, želji i, polazeći od toga, suditi sta je tu korisno i šta štetno. Ako se tako pazi na sebe, otkriva se da nije svako ponašanje, prividno pohvalno, zaista dobro, te da je ponekad neugledno življenje, jednostavno, koje spolja nije nimalo privlačno, u samoj stvari veoma dušekorisno. Za izgledom korisnih djela i dobrih namjera često se skriva nešto vrlo opasno i štetno.

Car Solomon govori u Pričama (16, 25): Ima puteva koji se čovjeku čine pravi, ali im svršeći gledaju u dno pakla, i car David u Psalmima (141): Na putu ovom po kome hodih, sakriše mi zamku. Ti koji sakriše su demoni, koji se najčešće trude da nas ulove predlažući nam nešto na prvi pogled veoma korisno, svijetlo i junačko. I daleko češće kršćani padaju prevareni lažnim vrlinama, nego sablažnjeni očiglednim grijesima; i pored toga je još izaći iz takve prevare mnogo teže nego podići se iz očiglednog pada u neki grijeh, pošto ovdje sama šteta nije uvijek vidljiva. Kako mnogo takvih primjera - raznih najistančanijih đavoljih smicalica i podlosti - srećemo u pripovijedanjima svetih Otaca, u životima.

Kako često, skoro svakog dana i svakog trena, takvi lukavi savjeti i došaptavanja đavolja nastoje da skrenu svakog kršćanina, da ga odvuku na krivi put. Demoni lako stupaju u razgovor sa našim umom, pri tome se skrivaju, a svoje savjete prikazuju kao najobičniju našu vlastitu misao, pa smo stoga često izloženi opasnosti da prihvatimo neku sjajnu, kitnjastu misao, duševni nagon, razgorenje čuvstva - za nešto istinito, za spasonosno i blagodatno ozarenje. Demoni obično nastoje da nas obmanu lukavim pomislima i lažnim osjećanjima, a podvižnike, otšelnike i one svjetovnjake koji na sebe uzimaju osobite podvige, kao i one koji nemajući podviga ipak imaju o sebi visoko mišljenje, demoni često varaju lažnim viđenjima i otkrivenjima, javljajući im se ili u vidu svetih anđela ili u vidu ljudi.

Međutim u cjelini, i ove i one spletke su iste naravi i na svoj mamac u duši čovjeka hvataju njegovu tajnu, duboku uvjerenost u vlastitu pravednost, osjećanje osobnog dostojanstva. Da bismo dobili naročit oprez i trezvenost prema raznovrsnim svijetlim i blistavim pojavama unutar nas, navest čemo ovdje nekoliko vrlo poučnih priča iz otačkih spisa, koje raskrivaju raznolikost, prepredenost i podmuklost demonskih prevara. Sveti episkop Ignjatije Brjančanjinov kaže da se demoni trude da uvedu čovjeka u općenje sa njima i u potčinjavanje njima ne uvijek izrazito grešnim pomislima; oni s početka nagovaraju na djelovanja koja naizgled nemaju u sebi ništa prijekorno, često naizgled dobra, a zatim, kad već steknu utjecaj i vlast nad čovjekom, bacaju ga u bezakonja koja su dakle posljedice prvobitnog povođenja za demonskim nagovorima. To pokazuje kako je uzak i mukotrpan duhovni put, s kakvom trezvenošću treba po njemu hoditi.

Jedan starac je ispričao ovakvu priču: jedan momak, umolivši svog oca da ga otpusti, stupi u manastir, u kome poče da se naporno podvizava, zadivljujući svojim strogim životom čak i nastojatelja. Uskoro za tim stade da moli da ide u pustinju na otšelnićki život. Postigavši naposljetku razrješenje, zaputi se u pustinju i naseli na jednom mjestu koje mu Gospod ukaza na čudesan način. Tamo se on naseli i poče podvizavati, te tako proživi u otšelništvu šest godina, nikoga ne vidjevši. I gle, jednom ti dođe njemu đavo u vidu starca, abbe; lice mu bijaše stravično. Vidjevši ga, brat se uplaši, pade ničice na zemlju i poče da se moli, pa onda ustade.

Đavo reče: - Pomolimo se još, brate.

Pomoliše se, i kada završiše molitvu đavo ga upita: - Koliko vremena živiš ovdje?

On odgovori: - Šest godina.

Đavo reče: - Pa ti si moj susjed, a ja sam tek prije četiri dana saznao da ti ovdje živiš. Moja ćelija je nedaleko odavde, jedanaest godina nisam izlazio iz nje. Izašao sam tek danas, saznavši da ti živiš u susjedstvu. Na takvu vijest, pomislio sam u sebi: otići ću do toga Božjeg čovjeka i popričat ću sa njim o koristi naših duša. Kazat ću mu i to da nam naše otšelništvo ne donosi nikakve koristi, pošto se ne pričešćujemo svetim Tijelom i Krvlju Kristovom; da se bojim da se ne otuđimo od Krista ako se udaljimo od te Svete Tajne. Znaj, brate, da je na tri milje odavde manastir koji ima svećenika: pođimo tamo u nedjelju, pričestimo se Tijelu i Krvi Kristovoj, pa se vratimo u naše ćelije.

Savjet se svidi bratu. Kad nastupi nedjelja, đavo opet dođe, i oni se zajedno zaputiše u onaj manastir, uđoše u crkvu, stadoše na molitvu. Po svršetku molitve, brat ne nađe onoga koji ga dovede, poče da ga traži, da se raspituje kod braće gdje je onaj abba što je sa njim ušao u crkvu? Oni odgovarahu: - Mi ne vidjesmo nikoga, vidjeli smo samo tebe samog. Tad brat shvati da je ono bio demon, pa reče sam sebi: - Pazi s kakvim me lukavstvom izvuče đavo iz moje ćelije! Pa šta ima veze, došao sam do dobrog djela: pričestit ću se Kristovim Tijelom i Krvlju i vratiću se u moju ćeliju. Brat se pričesti, a zatim bi prisiljen da podjeli trpezu sa braćom manastira, pa se naposljetku vrati u svoju ćeliju.

I tako prođe neko vrijeme, i opet mu dođe đavo, sada u liku svjetovnog mladića, poče da ga razgleda od glave do nogu i govori: - To je baš on! Onda ga opet poče razgledati.

Brat ga upita: - Zbog čega tako gledaš na mene?

On odgovori: - Mislim da me nećeš prepoznati. Uostalom, kako bi me i prepoznao poslije tako dugo vremena! Ja sam susjed tvog oca, sin toga i toga. Nego šta! Ne zove li se tvoj otac tako i tako? A ime tvoje majke nije li bilo to i to? Sestra ti se tako i tako zvala, tvoje prošlo ime je bilo to i to. Majka ti i sestra umrle su prije više od tri godine, a otac tek što je umro, i tebe je odredio za svog nasljednika, govoreći: kome ću ostaviti svoje imanje nego sinu svome, čovjeku svetom, koji je ostavio svijet i vodi otšelnički život Boga radi; njemu prepuštam sva svoja blaga. Zatim nas je zamolio da mu nađemo sina i da ga obavijestimo, da bi ti došao i primio imanje, i razdijelio sirotinji zbog svoje duše i zbog njega. Mnogi su te tražili i nisu te našli, a ja, došavši ovamo svojim poslom, saznah za tebe. Ne oklijevaj, pođi, prodaj sve i ispuni volju svog oca.

Brat odgovori: - Ja ne treba da se vračam u svijet.

Đavo reče: - Ako ne pođeš, imanje će propasti, a ti ćeš za to dati odgovor pred Bogom. Šta ti loše govorim kad ti kažem: idi i razdjeli imanje ubogim i sirotim, kao dobri upravitelj, da ne bi bludnice i razvratnici razgrabili to što bijednik ostavi.

I tako, tim riječima prevarivši brata, đavo ga vrati u svijet, doprati ga do grada i tu ostavi. Monah htjede da uđe u dom svoga oca kao već umrlog, kad gle - sam otac njegov izlazi mu u susret. Ugledavši ga, otac ga ne prepoznaše i strogo ga upita:

- Ko si ti?

Monah se zbuni i ne mogaše ništa da odgovori. Poče otac da ga ispituje, a monah tad u zbunjenosti reče:

- Ja sam tvoj sin. Otac mu odvrati:

- Iz kakvog razloga si se vratio ovamo?

Monah se zastide da objašnjava pravi razlog svog povratka, pa reče:

Ostade on u očinskom domu, kad prođe neko vrijeme upade u preljubu i otac ga podvrgnu

Ostade on u očinskom domu, kad prođe neko vrijeme upade u preljubu i otac ga podvrgnu teškoj kazni. On se, nesretnik, ne obrati pokajanju, nego ostade u svijetu.

Komentirajući ovu pripovijest, sveti episkop Ignjatije ukazuje na to da je glavni uzrok monahovog pada bilo njegovo preuranjeno i samovoljno stupanje u otšelništvo, za koje ne bješe još dozrio.

Također primjećuje da đavo na otšelnike često djeluje otvoreno, a na one koji žive u opštežiću obično pomislima, ali je to djelovanje u suštini jedno te isto. Da bi pogubio čovjeka, upotrebljava često najpristalije prijedloge, oslikava obilje dobra i koristi, a baca u teške grijehove i propast. Koliko je vrag lukav i dalekovidan! Otšelnikov prvi izlazak nije kao nosio ništa pogibeljno, čak se i svršio, činilo se, obilnom korišću. Ipak, šteta je bila u tome što je duši oduzet spasonosni oprez, pokazana joj je neškodljivost izlazaka. Tako đavo nerijetko svoju žrtvu, izvodeći je na pogubni put, može dugo da priprema, skrivajući od nje svaku štetu, i da joj predočava sve dobrobiti toga puta, dok na kraju ne dobije priliku da tad već nepopravljivo ošteti kršćanina koji je izgubio oprez.

Episkop Ignjatije podsjeća na iskušenje koje je snašlo prepodobnog Petra Atonskog. I tog oca je vješto iskušavao zli demon, koji se našao pred njim u liku njegovog srodnika i krasnoriječivo ga nagovarao da ostavi tihovanje i ode u postojbinu da tamo spašava zemljake koji propadaju. Sveti Petar je odbacio tu varku i posramio đavola.

Sveti Ignjatije kaže: - Sveti su mogli da odbijaju napade vraga isključivo po milosti Božjoj, sadjelovanjem blagodati Božje koja živi u svetima i prosvjećuje ih; a kako izdržati te napade tek uz slijepo samopouzdanje, uz krajnju nepronicljivost, uz samoumišljenost koja sebi uvijek laska i obmanjuje se? Kako izdržati te napade nalazeći se svojim unutrašnjim čovjekom u duhovnom mraku, u zarobljeništvu i podjarmljenosti kod đavola? Nije na odmet primijetiti da je pravda tjelesnog mudrovanja koju propovijedaju duhovi, i koja je istovijetna sa pravdom koju propovijeda Bogu neprijateljski svijet, protivna pravdi evanđeoskoj. On navodi i drugi slučaj demonskog iskušavanja: demoni su se, poprimajući izgled anđela, javljali jednom bratu, budili ga, pokazivali mu svijetlost i zvali na božanstvenu službu. Ali on je, izmolivši savjet od starca, posramio demone i nije ih poslušao, iako su oni kao predlagali dobro. Tad demoni počeše da kleveću onog starca koji je bratu otkrio njihove smicalice. Oni govorahu bratu:

- Tvoj je starac licemjer, on je imao novac i nije ga dao jednom bratu rekavši da ga nema. Brat je i ovo rano ujutro prepričao starcu.

Starac reče: - Da sam imao novaca, to je istina, a bratu koji je od mene tražio pozajmicu nisam dao, znajući da ću mu ozlijediti dušu ako mu dam. Smatrao sam da je bolje da narušim jednu zapovijed, nego da upadnem u narušavanje njih deset. Iz toga je mogla da proistekne velika pometnja, čiji uzrok bi bio taj novac. A ti ne slušaj demone koji hoće da te prevare.

Nipošto se ne treba baviti dobrodeteljima(vrlinama) koje predlažu demoni - osvrće se na tu priču episkop Ignjatije - ma kako da su te dobrodetelji(vrline) uzvišene i sjajne. Sve što predlažu demoni treba odbacivati, bez ijednog izuzetka. Hotimično povinjavanje demonima, čak i ako se ono desi po njihovom pozivu i nastojanju, potčinjava čovjeka demonima, lišava čovjeka duhovne slobode, čini ga njihovim oruđem. Velika je bijeda podjarmiti se demonima i načiniti se njihovim oruđem! Bijeda koja obuhvata svijet i svijet je ne shvaća.

Zanimljive i vrlo poučne slučajeve opisuje jedan Svetogorac, monah koji je živio na Atosu u XIX vijeku i posjetio puno znamenitih mjesta na Svetoj Gori, te opisao svoje utiske u pismima svojim drugovima u Rusiji. Kada se autor pisama zaputio sa jednim svetogorskim monahom u njegovu ćeliju, prolazeći putem pored divovske stijene koja se nadnosila nad provalijom, ovaj mu ispriča jednu priču povezanu sa tim mjestom: prije zadnjeg turskog rata ovdje se spašavao jedan Grk koji je bio od znatnog roda, ali je, odrekavši se svih svojih prava na svjetsku slavu i počasti, izabrao pustinjački život. Mora se pretpostaviti da je u podvizima bio izvanredno silan, inače ne bi razdražio demona. Nakon što su se demonu svi pokušaji u duhovnom ratu sa pustinjakom izjalovili, on mu je ipak našao slabu točku i upotrijebio njegovo vlastito srce i razum kao oruđa njegovog čudnovatog pada. Demon je zavrtio pamet pustinjaku mislima o uzvišenosti njegovih podviga, uvjerio mu razum predstavljanjem njihove raznolikosti i strogoće i mnoštva, i tako je malo-pomalo, vremenom doveo nesretnika do takve zablude da je ovaj počeo da želi tajanstvena viđenja i očigledno iskustvo izraženog duhovnog svijeta. Kada se na taj način u njemu duboko ukorijenila gordost(ponos) i umišljenost, demon je počeo da djeluje odlučno! Počeo je da se javlja pustinjaku u vidu anđela i da besjedi sa njim. Nesretnik je toliko vjerovao anđelskim riječima i svojoj vlastitoj misli, da je počeo da priželjkuje služenje Crkvi u arhijerejskom činu, kojeg je, po anđelovim riječima, on odavno dostojan, i za koji ga je predodredio sam Gospod. Značaj njegove rodbine u svijetu mnogo je obuzimao njegovu uobrazilju i slava njenog imena je golicala misao zanesenog podvižnika. Samo je još nedostajao slučaj koji bi ga mogao izmamiti iz pustinje u svijet. No demona to sigurno neće zaustaviti. Jednom kada je pustinjak bio veoma zauzet svojim visokim predodređenjem za budućnost i, smišljajući sredstva za postizanje svog cilja, bješe utonuo u duboku zamišljenost, iznenada neko zakuca vratnim prstenom. Pustinjak se trgnu, prekrsti se i, šapćući molitvu, priđe vratima:

- Ko je to? - upita.

- Ti i ti - odgovoriše iza vrata - mi smo iz tvog rodnog kraja, donijeli smo ti poklon od tvoje rodbine i još štošta. Imamo važnu poruku za tebe; dozvoli da uđemo kod tebe i porazgovaramo sa tobom, sveti oče.

Pustinjak otvori vrata i dva neznanca ga dolično pozdraviše.

- Izvolite, molim - skromno reče pustinjak otvarajući vrata.

Neznanci uđoše. Domaćin posadi svoje goste na rogozni divan i sam sjede nasuprot njih. Naposljetku ih pustinjak upita za razlog njihove posjete, a neznanci stadoše da govore: - Evo šta treba da ti kažemo, sveti oče: ti znaš kako mi stradamo pod Portom, kako smo potlačeni mi, naše porodice, naša vjera i sama naša Crkva. Ti to, naravno, i sam znaš.

- Da, tako je - saosječajno prozbori pustinjak, - i šta dakle?

- Ti valjda znaš i to - produži onaj isti neznanac - da se rat Turaka sa Rusijom završio mirom, vanredno povoljnim za nas, sad nam je dana mogućnost i sloboda da živimo kršćanski. Ali, evo u čemu je nevolja: kod nas, u tvom zavičaju, nema episkopa. A može li Crkva biti bez episkopa, jesmo li mi dovoljno jaki da upravljamo sami sobom? Ko će nas ograditi od turske grabežljivosti? Međutim, mi znamo tvoju rodbinu, znamo i tebe i tvoj život; i zato nam oprosti što smo te mi, bez tvoje suglasnosti, izmolili za svog episkopa. Evo za to i turskog fermana, a uz njega još i patrijarhove povelje.

Neznanci izvadiše papire i predadoše ih pustinjaku.

- Smilujte se! - odvrati pustinjak, smjerno oborivši oci, iako je bio spreman da skače od radosti. - Zar ja da primim žezal pastirske vlasti, kad nisam sposoban ni sam sobom da vladam? Zar ja da uzmem na sebe breme apostolske službe, kad osjećam svoj vlastite nemoći i mnoštvo grijehova? Ne, čeda, odričem se toga što je iznad mojih snaga! Povrh toga, moja pustinja mi je raj, dao sam i obećanje pred Bogom da ću ovdje umrijeti.

- Ma kako ti o sebi mislio, sveti oče - odgovoriše neznanci - ali: glas naroda je glas Božji, volja vlasti je volja Božja! Ti znaš da je društvena korist važnija od naše osobne. A šta sa fermanom? Ne, oče, ne odriči se!.. Crkva te zove. Ako te ništa ne dira, ni narodne nevolje, ni naši porodični jadi, zar ti ni nužda Crkve ništa ne znači?

- Kad je tako - odgovori najzad pustinjak nakon kraćeg razmišljanja, - slažem se.

- Onda, oče, požuri! - nabaciše gosti. - Što brže pođemo, to bolje; nedaleko odavde nas na putu čekaju mazge i pratioci.

Dok se pustinjak spremao, ubacivao ponešto u svoju torbu, neznanci ga neprestano požurivahu. Na kraju počeše da se penju tom stazicom na sami vrh stijene. Teška žalost i nejasno predosjećanje stiskali su podvižnikova prsa; žalio je zbog rastanka sa svojom pustinjom. Kada su se popeli tu na najvišu točku stijene, nesretnik nije htio da krene dok još jednom ne vidi nezemaljsku ljepotu svoje stroge pustinje; sve troje su stajali na stijeni, pred nogama im je ležala provalija. Pustinjak je bio toliko neoprezan da u razgovoru sa neznancima bješe prišao najstrmijem kraju stijene. I tad ga snažni udarac u leđa zbaci u bezdan, kao kad vihor strga jesenji listić. Sa stijene se začu zvižduk, i sotonski kikot odjeknu nad pustinjom.

Nesretnik se, međutim, nije ugruvao na smrt. Bog mu je dao vremena za pokajanje i poslao mu inoka iz susjedne ćelije. Bačeni je bio sav polomljen, lubanja razbijena, krv je potocima tekla iz rana, ali je ipak imao dovoljno vremena i snage da ispriča pojedinosti iz svog života i iskušenja. Molio je da ga poznati mu otšelnici pominju i mole se za njega, pa je na rukama uplakanog inoka ispustio duh. Poslije svog užasnog iskušenja nije živio više od tri sata. Svetogorac koji je saslušao taj strašni slučaj, stojeći na istoj stijeni, više se čudio tome što je, padajući sa takve visine, taj nesretni monah još ostao živ: vjerojatno je imao svojih vrlina radi kojih ga Gospod nije ostavio da umre bez pokajanja - završava autor pisma ovu pripovijest.

I opet: iz pisama tog Svetogorca je očigledno da nipošto nije uvijek slučaj da se demoni boje naših molitava, nego mogu čak i poticati mnoge naše nepravilne molitvene napore. Demon nije toliko moćan, koliko je prepreden i mnogostran u iskušenjima - kaže Atonac i navodi sljedeću priču:

Živio je kod njih u manastiru jedan ruski starac. U srcu je imao naklonost prema molitvi, ali nije shvaćao dostojanstvo i važnost poslušanja, te je počeo da se izvlači od općih manastirskih poslušanja i da odlazi u šumu na moljenje. Pomisao mu je sve češće i češće tvrdila da je molitva svojstvo anđelskog duha i duševna hrana, a rad tek životna potreba, svjetovna i sujetna. Tako je sve više i više zastranjivao u samovolju, dok mu se ne počeše rađati misli o visini vlastitog podviga i života. Naposljetku poče da mu se javlja svijetli anđeo i blagosilja njegov molitveni podvig, najuvjerljivijim razlozima veličajući molitvu i unižavajući bratsko poslušanje. Ne zna se kako bi se stvar završila da na bratovljevo ponašanje nije obratio pažnju jedan od grčkih staraca. Podrobno je ispitao brata i uplašio se za njega, čuvši za njegova viđenja. Tad mu on strogo očita bukvicu ovim riječima: - Pogubit će te demon, izbezumit će te zbog tvojih samovoljnih molitvenih podviga, molitva ti se ubraja u grijeh i omogućuje demonu slobodan pristup do tebe. Tebi se javlja sotona, a ne anđeo. Provjeri to, ako hoćeš: nemoj ići u šumu, radi sa braćom, ćelijno pravilo ispunjavaj u svojoj ćeliji, a kad se taj anđeo pojavi pred tobom, ne obraćaj na njega nikakvu pažnju i strogo se drži svoje molitve. I još mnogo toga je u istom duhu kazao starac, tako da se onaj ruski monah ozbiljno uplašio i poslušao ga. Učinio je baš tako; radivši sa braćom, pošao je da se moli u svoju ćeliju. I zaista, anđeo se opet javi, a starac mu ne pokloni nikakvu pažnju, čak ga ni ne gledaše. A svijetli anđeo se razbjesni i umjesto lijepog i munjolikog mladića najednom se obrete gadni etiop sa poput ognja sijevajućim očima i stade da skače pred bratom koji se moljaše. Uzalud se ovaj krstiše i umnožavaše poklone, nadajući se da će otjerati demona - onaj ne odlaziše i ne dopuštaše mu da izvrši pravilo. Na kraju brat iz negodovanja svom silom ošinu demona brojanicom, a ovaj šapom udari monaha po uhu i isčezne kao dim. Otada je nesretni brat oglušio, pa i dosad - priča Svetogorac - na to uho ništa ne čuje.

Odmah poslije ove pripovijesti autor pisama primjećuje da su iskušenja monaha u osami još opasnija, te je zbog toga na Atosu prihvaćeno kao pravilo da svaki koji odlazi u divljinu na tihovanje odlučno ne prima nikakva viđenja i smjernom sviješću o svojoj nedostojnosti odbacuje javljanja iz duhovnog svijeta, ma kakva da su ona. Dalje on navodi naredne slučajeve.

Pustinjak visokog života i rijetkih podviga jednom tiho šaputaše molitvu uvečer u svojoj ćeliji. Iznenada se razli pred njim zasljepljujuča svijetlost i mladić anđelske ljepote stade pred pustinjaka. Usvojivši za pravilo da se klone čulnih javljanja, ma kakve vrste ona bila, pustinjak je mirno ostao na svom mjestu i, šaputajući molitvu, nije obraćao pažnju na prikazanje. Međutim, mladić nije nestajao. Pustinjaka još više začudi to što se došljak ne bojaše ni križa ni molitve.

- Ko si ti? - strogo ga najzad upita pustinjak.

- Ja sam tvoj anđeo čuvar - krotko odgovori pojava.

- Pa šta ćeš ovdje? - zapita pustinjak.

- Naređeno mi je od Gospoda Boga - reče on - da te posjetim u svom pravom obličju, i ja ti dođoh.

- Meni to ne treba - primijeti pustinjak, ustade i počne da se moli.

Anđeo nije isčezavao i činilo se da se i sam moli sa starcem dok se on moljaše. Pustinjak nije shvaćao kakvo je to čudno javljanje. Ako je to demon, razmišljaše on u sebi, križ i molitva bi ga svakako nadjačali i uništili priviđenje. - Čim ćeš me uvjeriti - upita nakon kraćeg razmišljanja pustinjak pojavu - da si ti stvarno anđeo Božji?

- Bilo čime - odgovori ovaj. - Ti znaš - nastavi anđeo - da se demoni boje sile križa, a ja se ne bojim... Ja se poklanjam Bogu, poklanjam se, kao što vidiš, i križu. Tu se anđeo prekrsti i u umilnoj pobožnosti pade pred izobraženje Kristova križa. Pustinjak se pokoleba.

- Šta još zahtijevaš od mene? - zapita ga anđeo, uzdigavši se od zemlje. - Vidiš da ne samo da se ne bojim križa, nego mu se i poklanjam: znači, ja sam tvoj anđeo čuvar.

- Može biti - mirno reče pustinjak, - ali mi svejedno nisi potreban u tvom čulnom vidu: kod nas su anđeli čuvari nevidljivi!

- Dakle, ti mi još ne vjeruješ? - ponovo zapita anđeo pustinjaka.

- Neću nikad ni povjerovati - odlučno odgovori starac. - S Bogom, otiđi od mene, ma ko da si, makar i sami arhanđeo. Nemam potrebe za tvojim vidljivim prisustvom. Odvlačiš me od molitve, a već samo to dokazuje da ti nisi anđeo.

- Uzalud! - odvrati onaj. - Neću otići od tebe, zato što mi je naređeno da ostanem uz tebe.

- Tvoja volja - hladnokrvno reče pustinjak, - bez pitanja duhovnika i njegovog naloga ja neću ni da te znam, odlazi od mene! Nisi mi potreban u tom obličju.

I pustinjak ustade na molitvu, a anđeo u međuvremenu postade nevidljiv, obečavajući da će se iduće noći opet javiti na isti način.

Kada svanu, pustinjak ode do svog duhovnika i ispriča mu o viđenju. Duhovnik se zamisli: poklanjati se križu, prekrstiti se i ne bojati se molitve - to nisu svojstva demonskih djelovanja. Ipak, duhovnik mu zabrani i da govori i da se bavi viđenjem ako se ono ponovi, nego da zna samo za molitvu i ne obraća pažnju na ispoljenje duhovnog svijeta. Tako pustinjak i postupi. Međutim, da bi riješio svoje nedoumice u vezi pustinjakovog viđenja, duhovnik se obrati jednome starcu, koji je ovdje na Svetoj Gori čuven po iskustvu sazrcateljnog života, daru rasuđivanja i strogom promatranju demonskih nasrtaja, te ga zamoli za savjet: šta da radi pustinjak kod takvih javljanja?

- Ništa - odgovori on, - znati samo za sebe i Boga.

- A šta ti misliš o poklanjanju križu mladića koji se javio: je li on zaista anđeo? - upita duhovnik starca.

- Možda - odgovori, - no biće prije da je to demon.

- A krsno znamenje kojeg se mladić ne boji? A cjelivanje križa? - dočeka duhovnik. - Šta na to kažeš?

- Isto što i o samom viđenju - odvrati starac. Zatim nakon kraćeg razmišljanja dodaše: - Ti znaš i svakako se slažeš da što je viši naš put ka Bogu, to je opasniji i raznolikiji naš boj sa sotonom; da bi pokazao Svoju silu u nama i ujedno razotkrio nemoć sotone, Bog mu ponekad dopušta da djeluje i ratuje protiv nas tako kako samo on, lukavi, hoće i može. Uslijed takvog dopuštenja Božjeg, i sam križ može demonu da ne bude strašan, da ne bude strašno ni sve ono što je u drugim slučajevima za njega grozno i ubitačno, kao Božji gnjev.

- upita duhovnik starca. - Možda mu se stvarno i javlja anđeo?

- Da taj koji se javlja poprimi obličje i samog Krista - reče starac, - šta mari? Po Gospodnjem uznesenju za nas je korisnija vjera u Njega, nego viđenje. Ovdje je potrebno samo jedno: ne obraćati pažnju na javljanje, već se baviti svojim poslom, to jest molitvom. Pa neka se javlja i anđeo, šta mari? Mi imamo posao i molitveni odnos sa Bogom, sa našim Vladikom i Gospodom, a anđeo nije ništa više do Njegov sluga i služitelj. Pa promisli: valja li prekidati besjedu sa Gospodom i baviti se Njegovim slugom? Ako se i zaista tvome pustinjaku javlja anđeo Božji, neka ga ne prima! Anđeo se nikada neće uvrijediti našom nepažnjom prema njemu za vrijeme molitve, zato što on zna božansku važnost naših molitvenih odnosa sa Bogom, i ne samo da nas nikada neće odvlačiti od njih, nego je, naprotiv, dužan da ih još više podstiče na njihovo točno i postojano ispunjavanje. A ako se anđeo ogorčava našom hladnokrvnošću prema njegovom prisustvu i ometa naše molitvene besjede sa Bogom, takav anđeo, pa makar on sam bio sav u križevima, a ne samo cjelivao križ - ne primaj ga, on je protivnik! I tako, moj savjet je isti: ne samo ne primati, nego ne treba čak ni željeti čulne projave duhovnog svijeta, zato što nemamo potrebe za njima, ni koristi od njih, a opasnosti je silesja. U našem duhovnom boju mi najbolje vidimo djelovanja međusobno suprotnih sila; mi u njemu znamo kakav je sotona u svojoj bestidnosti i skvernim pomislima, i jasno vidimo kako su svijetli, čisti i neporočni anđeli u projavljivanju mirnih i spokojnih misli koje oni navode na naše srce, dok nas sotona zapljuskuje svim mogućim nečistoćama razmetljivih, koristoljubivih i bludnih maštanja, sumanutošću gnjeva, i tako dalje, i tako dalje. Šta tu još treba? Čemu čulno javljanje anđela ili sotone, kad ih mi suviše dobro znamo i bez toga?

- Da bih te uvjerio u istinitost mojih riječi - nastavi starac, - odnosno da se ne trebaju primati javljanja zato što su opasna, slušaj šta ću ti reći o svom susjedu pustinjaku. Njemu se noću, tek što bi ustao na molitvu, činilo da križ koji je visio u prednjem uglu ćelije iznenada razgorijeva zasljepljujučom svijetlošću, blještavijom od sunca. Sijanje te slave, tj. svijetla križa tako je djelovalo na srce molitvenika da je on bivao van sebe od radosti. Kad mi se susjed u vezi toga povjerio, ja sam već iz prve takvo javljanje pripisao demonskoj igri. Ipak, poželio sam da viđenje provjerim opitom. Upravo zbog toga sam se pred veće uputio svome susjedu. Dok se smrkavalo, posjedali smo po uglovima ćelije. - Slušaj, brate - velim ja domaćinu, - mislim da će zbog moje nedostojnosti svijetlost koja izlazi iz tvog križa meni biti nevidljiva, pa zato, kad po običaju primijetiš to čudo, kaži mi. Domaćin izusti: - Dobro. Mi šuteći počesmo da prebiremo brojanice u dubokoj tami pustinjske večeri. Ne prođe ni jedan sat, kad moj domaćin pobjedničkim glasom uskliknu: - Oče! Svijetlo izlazi iz križa; ne mogu čak ni da ga gledam. Radost mog srca je neiskaziva. Van sebe sam od duhovnog ushićenja ovim viđenjem, od toplote božanske svijetlosti! - Prekrsti se, prošaputah mu. - Ne mogu, oče - uzviknu on, - radost me toliko onesposobila da ne mogu ni ruku da podignem! - Nesretniće! - gorko prozborih i, bacivši se k njemu, zakrstih ga. - Nesretniče!, ponovih ja. - Do čega si se doveo svojom nerasudnošću i svojom gordošću! Traje li još svijetlost ili je više nema? - upitah zatim svog susjeda. - Nema ništa - odgovori on, - sada je tamno kao i prije. - Eto vidiš šta se dešava sa našim bratom - reče starac duhovniku.

Kada mi je duhovnik prepričavao svoj razgovor sa starcem - kaže autor pisama - njegove riječi sam primio sa potpunom uvjerenošću, dovodeći u sjećanje svetog Nikitu, kijevskog zatvornika. I tog su otšelnika opominjali na sotonska iskušenja; može se, znači, vjerojatno pretpostaviti da je i Nikita zahtijevao od anđela koji mu se javio znamenje križa, a i sama neprestana molitva kojom se bavio demon, naočigled zatvornika, neizostavno je morala biti na izvjesnim mjestima propraćena križem i poklanjanjem pred ikonom, koju je sveti Nikita morao imati. Kad ne bi bilo tih obilježja u anđelovoj molitvi, zatvornik bi odmah mogao da se dosjeti i uvidi ispod svijetlog viđenja anđela tame. Dakle, dešavaju se i iskušenja takve vrste gdje Bog dopušta sotoni da djeluje tako da mu ni molitva ni križ ne ulijevaju strah ili uzbuđenje. To su, naravno, nedokučive sudbe našega Boga. Samo se jedno može zaključiti iz toga: da je sve, šta god Gospod s nama činio, šta god dopuštao sotoni, sve je zbog toga da bismo mi, prolazeći različite stepene iskušenja, samim iskustvom opravdali istinitost njegovih riječi: Sila se moja u nemoći pokazuje savršena (2. Kor 12, 9).

Sa starcem Ilarionom Gruzinom bilo je ovako: taj otac se podvizavao na Svetoj Gori u XIX vijeku; kad je živio u potpunom zatvorništvu u kuli, nikoga ne primajući i nigdje ne idući, tad su demoni protiv njega vodili najžešći rat. Jednom su kroz prozor kod starca nastojali da se uvuku neki hodočasnici da bi od njega dobili blagoslov, ali se starac sakrio od njih. Demoni su se okoristili tim slučajem i otpočeli svoju opsadu. Jednom se u obličju hodočasnika provukoše kroz prozor i nagrnuvši ka starcu, počeše govoriti da bijahu prinuđeni da preduzmu taj korak stoga što on nikoga ne pušta, a oni bi ga kao svog zemljaka vrlo rado vidjeli. Zbog njega su oni, navodno, došli iz tako daleke zemlje da se posavjetuju o raznim stvarima. Držeći ih za prave hodočasnike, stupio je sa njima u razgovor, a demoni su samo to i čekali. Započeli su dugu besjedu o neprilikama svog naroda i Crkve, a na svršetku su se starcu strašno narugali, tako ga prebivši da je dva mjeseca ležao potpuno njem.

Takvim žestokim iskušenjima, često sa dugotrajnim posljedicama, podvrgavaju se ne samo monasi i otšelnici koji vode osamljeni život, već i kršćani u svijetu kada ne po razumu primaju na sebe visoke podvige. Tim svojim naporima oni razdražuju demone, ali pošto su im podvizi neispravni, ne donose ono glavno, odnosno ponizujući tijelo ne ponizuju dušu, nego neprimjetno u njoj začaruju najsilniju gordost(ponos) i umišljenost, pa ni blagodat Božja ne čuva takve djelatnike, već im radi njihovog urazumljenja dopušta da budu prevareni i ismijani od strane demona, da bi ih preko toga ponizila.

Episkop Ignjatije opisuje jedan suvremeni mu slučaj: u Aleksandro-Nevsku Lavru je kod oca Joanikija zbog duhovnih uputstava dolazio neki vojnik (u to vrijeme je i sam budući vladika Ignjatije dolazio kod tog nastavnika po duhovni savjet), zvao se Pavle i bio jedan od onih koji su se nedavno odvratili od staroobredničkog raskola, a ranije je, kao pismen, kod raskolnika bio čak i nastavnik. Pavlovo lice je sijalo od radosti. Ali, on se iz silnog usrđa koje se razgorilo u njemu predao neumjerenom tjelesnom podvigu, neprikladnom za njegovu spremu, nemajući dovoljno pojma o duševnom podvigu.

Jedne noći stajaše Pavle na molitvi. Iznenada se oko ikona pojavi suncolika svijetlost i usred svijetlosti golub koji je sijao od bjeline. Od goluba se začu glas: - Primi me: ja, Sveti Duh, došao sam da te načinim svojim obitavalištem. Pavle radosno pristade. Golub uđe u njega kroz usta, i Pavle, iznuren postom i bdijenjem, najednom osjeti u sebi moćnu bludnu strast; ostavi molitvu i otrča u bludilište. Njegova gladna strast učinila je zadovoljavanje strasti neutoljivim. Postao je stalna mušterija svih bludilišta i svih njemu dostupnih bludnica. Naposljetku on dođe sebi. Svoju zavedenost demonskim javljanjem i oskvrnjenje uslijed prelesti(duhovne obmane) izložio je u pismu jeroshimonahu Leonidu. U pismu se ocrtavalo nekadašnje visoko duhovno stanje paloga. Sam episkop Ignjatije imao je priliku da pročita to pismo.

Treba primijetiti - kaže episkop Ignjatije - da pali duh, želeći da ovlada Kristovim podvižnikom, ne djeluje vlastodržno, nego nastoji da pridobije čovjekovu suglasnost za predloženu prelest(duhovna obmana) i po dobivanju suglasnosti ovladava onim ko je suglasnost dao, a Sveti Duh djeluje samovlasno, kao Bog: dolazi tada kad čovjek koji se ponizio i prezreo sebe uopće ne očekuje Njegov dolazak. Iznenada mijenja um, mijenja srce. Svojim djelovanjem obuhvaća svu volju i sve sposobnosti čovjeka, koji nema mogućnost da razmišlja o djelovanju koje se u njemu odvija.

Evo jedan slučaj koji se dogodio sasvim nedavno, ispričao ga je jedan inok. Ta tragična priča desila se njegovom rođenom bratu, skupa s kojim se on ne tako davno obratio vjeri, pa su počeli da posjećuju hram, da zajedno idu na pokloništva po svetim mjestima, da borave u manastirima. Braća su se stala baviti i čitanjem Svetih Otaca i Isusovom molitvom. No inokov brat se, očigledno, udaljio sa pravog puta i upao u umišljenost, zbog čega se i zbilo sljedeća stvar. Jednom kad je bio sam kod kuće i upražnjavao molitvu, ukazao se pred njim odvratni demon i počeo da mu ometa molitvu. Brat se nije uplašio, nego je smjelo poveo sa demonom razgovor. Počeo je da uvjerava demona da se pokaje, da mu govori o neizrecivom milosrđu Božjem, da ga Bog može, ako se on, demon, pokaje, čak i pomilovati. I još je koječim u istom smislu poučavao demona. Demon je tobože pažljivo slušao, pa se zatim ozbiljno zamislio i na kraju poprimio izgled pokajnika, počeo da se moli, da ječi, da se poklanja pred ikonom, uopče, svim svojim izgledom izražavao je duboku skrušenost, pokajanje zbog učinjenog zla, i prikazivao se kao da žudi za skorim pomilovanjem. Brat je očaran pratio njegove postupke (očito iznutra likujući). I gle, odista, na demona kroz neko vrijeme kao da siđe nekakav svijetli oblak, kao neka svijetlost, kao blagodat, i on se pred očima likujućeg mladića pretvori u svijetlog anđela. I gle, taj anđeo počne da se vatreno zahvaljuje bratu, da mu se klanja pred nogama. Nazivaše ga svojim spasiteljem: zahvaljujući njegovoj pouci on je spašen, on je opet sveti anđeo, i najzad, on mora da se oduži bratu; bivši demon predloži da bude njegov svagdašnji vjerni čuvar, da uđe u njega i svagda ga čuva i pomaže svojom preporođenom anđelskom silom. Brat bješe u neopisivom oduševljenju, van sebe od sreće, pristane. Anđeo uđe i - brat počne da bjesni, urla, psuje strašne psovke, lomi ikone, baca ih u prozor, ćini druge grozne stvari. Sada se on nalazi u psihijatrijskoj bolnici. Povremeno bude i kući sa svojima, ali kada se bolest pogorša, moraju ga voziti u kliniku, pošto mu je ponašanje tada odvratno. Kad mu, pak, bude bolje, može malo i da se pomoli. Brat njegov, inok, poslao je mnogim manastirima molbu da se mole za njegovog nesretnog brata.

A evo i primjera za to kako istinska poniznost lako izbjegava slične zamke. Nekom bratu se javio đavo, pretvorivši se u anđela svijetlosti, i rekao mu: - Ja sam arkanđeo Gabrijel, poslat tebi. Monah na to odgovori: - Pazi! Da nisi kome drugom poslat? Zato što sam ja nedostojan toga da mi se šalju anđeli. Đavo istog trena isčeze. (Starci su govorili: ako ti se i uistinu javi anđeo, ne primaj ga lakovjerno, nego se ponizi, govoreći: ja sam, živeći u grijesima, nedostojan da vidim anđela.)

O jednom drugom starcu su kazivali kako je tihovao u svojoj ćeliji, trpeći demonska iskušenja, Njemu su se očevidno javljali demoni, ali on ih je prezirao. Đavo, vidjevši da ga je starac pobijedio, javi mu se i reče: - Ja sam Krist! Starac zatvori oči. Đavo mu ponovi: - Ja sam Krist, zašto si zatvorio oči? Starac odgovori: - Ja ne želim da vidim Krista ovdje, već u budućem životu. Poslije toga se đavo više nije prikazivao.

Valja primijetiti da pravo javljanje svetih anđela od Boga biva samo poniznim i krotkim kršćanima, koji se već nalaze van opasnosti da se pogorde, da upadnu u umišljenost i tako se povrijede.

Jednom kad je prepodobni Makarije Veliki sjedio u svojoj ćeliji, stade pred njega anđeo, poslat od Boga, i reče: - Makarije, ne boj se napada nevidljivih neprijatelja, zato što naš blagi Vladika neće odstupiti od tebe i neće te prestati podržavati; ohrabri se, ukrijepi se, hrabro pobjeđuj protivnička načelstva i vlasti, ali se tvojim radom ne uznosi, da te božanska pomoć ne bi ostavila i da ne bi pao čudnovatim padom. Blaženi Makarije odgovori, zalijevajući se suzama: - Čime ja da se uznosim, kad mi se duša, poput razvratne bludnice, hrani smradom nečistih pomisli koje donose demoni.

U takvu duboku poniznost, veli sveti Ignjatije, prepodobnog je doveo duboki samouvid, koji mu je pružalo umno djelovanje. U sebi je on opažao čovjekov pad i njegovo općenje sa demonima.

Nemoguće je čovjeku koji se još nalazi u oblasti tjelesnog mudrovanja (piše sveti Ignjatije), koji nije stekao duhovni pogled na palu ljudsku prirodu, da ne pridaje neku vrijednost svojim djelima, da ne pripisuje sebi neku zaslužnost, ma koliko poniznih riječi da izgovara takav čovjek i ma kako da se naizgled čini poniznim. Istinska poniznost nije svojstvena tjelesnom mudrovanju i njemu je nemoguća: poniznost je svojina duhovnog razuma. Prepodobni Marko Podvižnik kaže: Oni koji se ne smatraju dužnicima svake zapovjedi Kristove, poštuju zakon Božji tjelesno, ne razumijevajući ni to što govore, ni to na čem se zasnivaju, zato i misle da će ga ispuniti djelima. Iz riječi prepodobnog oca je jasno da se onaj ko sebi pripisuje bilo kakvo dobro djelo nalazi u stanju samoobmane. To stanje samoobmane služi kao osnova demonske prelesti: pali anđeo u kršćaninovom lažnom, gordom shvaćanju nalazi pristanište, na to shvaćanje lako kalemi svoju obmanu, a posredstvom obmane potčinjava čovjeka svojoj vlasti, baca ga u takozvanu demonsku prelest(duhovnu obmanu). Iz gore navedenih iskustava se vidi da nijedan od onih koji su se prelastili nije sebe priznao nedostojnim viđenja anđela, te je stoga priznavao u sebi neku zaslužnost, dostojnost. Drugačije ni ne može da o sebi sudi tjelesni i duševni čovjek.

Tako se, dakle, ne može vjerovati svakom dobrom pokretu i podsticaju u nama, kakvim se on nama čini, nego treba točno razlikovati istinsko kršćansko, evanđeosko dobro, od dobra lažnog, dušeškodljivog, koje udaljuje od Boga.
_________________

0citiranje biblije i knjig a potvrđuje da nemaš svoje vlastito mišljenje.... ni svoju put u životu...

Hrvoje, zar netko cita tolike plahte?

Hrki,

Molim te napiši iz kojih si to knjiga prepisao, jer me jako interesira ovo područje duhovnosti.

pozdrav

Euro

Gnosis je napisao/la:

nema tu bunta.. sloboda ... bog kaže vjeruj u mene i bit če ti dobro..di je tu sloboda?? i dalje...ako netko odluči biti drukčiji crkva ga prva kritizira .. di je tu sloboda??

naravno sotona nikad ne odbija.. makar me sotona ne interesira nego magija čuvara a to je druga priča...

0citiranje biblije i knjig a potvrđuje da nemaš svoje vlastito mišljenje.... ni svoju put u životu...

Krscani nemaju svoje misljenje, imaju samo ono koje od Oca dolazi,oni se pokoravaju Njegovoj rijeci.Nisu sve crkve koje kazu da su Kristove Njegove nego ona u kojoj on boravi,nisu svi krscani, krscani nego oni koji sljede Kristov put i ljube Bozji zakon.
Svi oni koji se protive i imaju svoja misljenja i ne priznaju njegovu Rijec su osudjeni ,stoga sto ne vjerovahu Sinu Bozjem.
Bilo bi korisno za tvoju vjecnu sudbinu da odbacis zlo od sebe i da potrazis mir u imenu Isusa Krista, pokaj se i moli se, put kojim ides ide u vjecnu smrt a biras ga upravo ti, svojom slobodom, koja nije nista drugo no ropstvo sotoni.
Zasto robujes smrti Ii grobu kad mozes biti slobodan, za zivot vjecni, placen je najveci otkup ikada...za tebe....sta si ucinio sa time!?

Gospod sa onima koji ga ljube.

Fazlija je napisao/la:

Hrvoje, zar netko cita tolike plahte?

vjerujem da ima ljudi koji nešto žele i pročitati o vjeri , svjedočanstvima isl.
a ne samo se međusobno prepucavati kroz rečenicu dvije:(
i onda misliti da su nešto usper rekli i argumentirali kroz 1-2 rečenice:scratch:

Euro je napisao/la:

Hrki,

Molim te napiši iz kojih si to knjiga prepisao, jer me jako interesira ovo područje duhovnosti.

pozdrav

Euro

snimio sam ,pa pastao iz mojih dokumenata
to je neka pravoslavna stranica
pokušati ću točno pronaći naziv , pa ću ti javiti

..ja sam birao svoj put,, ti si napisao da krčćani nemaju svog mišljenja... ajme.. pa da ta isusa ste vi ovce,...

btw. da nema sotone nebi bilo ni vas....

Gnosis je napisao/la:

..ja sam birao svoj put,, ti si napisao da krčćani nemaju svog mišljenja... ajme.. pa da ta isusa ste vi ovce,...

btw. da nema sotone nebi bilo ni vas....

I ti si ovca. Jer i ti si na "nekom duhovnom putu" na kojemu te opet netko vodi za ručicu, a ti misliš da koračaš sam bez ičije pomoći!!!
I još misliš da si slobodan jer si "sam izabrao svoj put"!!!


pozdrav

Euro

blog glumice Bojane Miljevic na b92.net

KROULI I NJEGOVA DECA

Svakoga dana u novinama možemo pročitati bar jedan ovakav ili sličan naslov:
"Zaklao oca" "Udavila nepokretnu majku" "Mačetom prerezala vrat babi" "Rukama zadavio oca". "Prerezao grkljan sestri" "Ženu izmasakrirao pred decom"...


Prekjuče, pre nego što je izvršio samoubistvo, Goran Alfirović iz Batajnice doviknuo je policajcima: "JA SAM ALISTER KROULI". Goran je bio član sekte OTO (Ordo templi orijentis). Završio je Matematičku gimnaziju, kažu da je rastao u normalnoj porodici, da je bio dobar đak i "normalan dečko", sve dok tokom služenja vojnog roka nije ušao u pomenutu sektu. Tada je došlo do promena u njegovom ponašanju.


Goran je prvo pokušao da ubije svog dedu (koji je nekim slučajem preživeo i nalazi se na intenzivnoj nezi) a potom je, nakon višečasovne drame ispred kuće (sa sve policijom, specijalcima i psiholozima), pucao sebi u glavu.


Različiti su uzroci svakodnevnih stravičnih porodičnih drama u Srbiji.
Juče je samoubistvo izvršio i jedan maloletni učenik (16), obesivši se na tavanu roditeljske kuće.
Da li postoji nekakva statistika iz koje se može videti koliko se ubistava i samoubistava (ili pokušaja istih) dogodi godišnje u Srbiji? I zbog čega?
Ne čitam stranu dnevnu štampu - da li su stranice tih novina jednako ispunjene ovakvim stravičnim naslovima i događajima, kada je u pitanju porodično nasilje?


Ne mislim da uzrok svakog ubistva ili samoubistva leži u destruktivnim kultovima, o kojima sam već pisala na starom blogu. Na žalost, zastrašujuće je koliko mnogo razloga i uzroka u ovom našem društvu postoji.
Ali me ipak zanima zašto u Srbiji nije donet ozbiljan zakon o zabrani rada ovakvih organizacija, jer to je jedan od prioriteta evropskih zemalja koje već uveliko govore o dobrim rezultatima primene takvih zakona ( na primer Francuska, Nemačka i Grčka).

Gnosis je napisao/la:

..ja sam birao svoj put,, ti si napisao da krčćani nemaju svog mišljenja... ajme.. pa da ta isusa ste vi ovce,...

btw. da nema sotone nebi bilo ni vas....

Jeste mi smo ovce Kristove i djeca Boga zivoga.

A da nema sotone na zemlji ne bi postojalo zlo,smrt i prolaznost.

Krist ce skoro doci!

Euro je napisao/la:

Hrki,

Molim te napiši iz kojih si to knjiga prepisao, jer me jako interesira ovo područje duhovnosti.

pozdrav

Euro

za brata Eura,

čini mi se da je ova stranica- maranata.biz
ima dosta zanimljivih stvari
uživaj u čitanju:study:

danas idem na GO- nećemo se čuti neko vrijeme- barem 2 tjedna
lijep pozdrav svima sa izaije 95:gro:

http://www.maranata.biz/

ali .. sotona je dao adamu i evi jabuku, i nakon progona počela je rađati.. pa evo tako smo mi došli ljudi...

zanimljivo prije stvaranja svijeta bila je tama tj.sotona..

A onda je netko rekao:"Upalite svjetlo!"

I od tada živimo u svjetlu. Barem preko dana !!!

pozdrav

Euro

hrvoje hrki je napisao/la:

vjerujem da ima ljudi koji nešto žele i pročitati o vjeri , svjedočanstvima isl.
a ne samo se međusobno prepucavati kroz rečenicu dvije:(
i onda misliti da su nešto usper rekli i argumentirali kroz 1-2 rečenice:scratch:

Amen! Slažem se s tobom, Hrki! Samo naprijed!