Porijeklo grijeha

Evo ovdje možemo raspravljati o pojavi grijeha, kad se to desilo i kako - kao i zašto se to nije moglo spriječiti?

Zadnja promjena: kainos; uto 12 stu 2019, 15:30; ukupno mijenjano 1 put.

Da, Fazlija, tu se sada puno pitanja otvara...

Kako je grijeh nastao u savrsenom svemiru, ako ga Bog nije zelio? Bog je stvorio ljude s kapacitetom da izaberu, ne samo da Mu zele biti vjerni, nego i da Mu nece biti vjerni. Ako ne bismo imali kapacitet za ovo drugo, tada odnos izmedju nas i Boga ne bi bio baziran na ljubavi. Bez slobode izbora nema ljubavi. To ne znaci da je Bog stvorio ljude gresnima ili s gresnim sklonostima. Svi smo npr. sposobni postati skloni opijanju (ako zapocnemo s tom praksom), ali nismo svi skloni opijanju. Bog je odgovoran za sposobnosti koje nam je darovao stvaranjem, ali On nije odgovoran za to sto mi s tim sposobnostima cinimo. To je to u kratkim crtama.

Ali tvoje glavno pitanje je glasilo: ako grijeh nije vjecan, kako bi moglo biti pravedno da nepokajani gresnici vjecno ispastaju zbog svoga grijeha?
Pa ni nece vjecno ispastati. Kazna za grijeh je smrt (kako kaze Pavao), a ne vjecno mucenje. O tome sam pisao pod temom pakla. Bog ce unistiti nepokajane gresnike, a nece ih vjecno muciti.

Je li pak unistenje pravedno? Ovdje se sada otvara ogromno pitanje svemirskog konteksta problema grijeha. Naime, kada raspravljamo o Bozjoj pravdi prilikom Njegovog upravljanja stvorenime, ne smijemo zaboraviti da ljudi nisu jedina Bozja stvorenja (Biblija spominje i andjele i druge "sinove Bozje"). Problem grijeha u dotad savrsenom svemiru nije ni poceo na planetu Zemlji, vec se grijeh najprije "rodio" u umu jednog andjela koji je kasnije postao poznat kao sotona, a koji je i naveo prvi ljudski par na grijeh. Ljudi, dakle, nisu zapoceli svemirsku pobunu protiv Bozje vladavine, nego su postali njezinim dijelom.

Zacijelo postoji razlog zasto Bog nije vec sotoninu pobunu sasjekao u korijenu, unistivsi pobunjenog andjela koji je klevetao Njegovu vladavinu pred ostalim andjelima. Da je Bog to ucinio, time bi ostvario kontraproduktivan ucinak, buduci da bi se tek tada u umovima ostalih andjela zacijelo pojavile neke sumnje po pitanju Bozje ljubavi i pravde. Zato je za blagodat stvorenja bilo najispravnije dopustiti sotoni da pokaze kamo vodi njegova pobuna. To je pak znacilo dopustiti mu da uvuce u tu pobunu i mnoga druga stvorenja.

Uvukavsi prvi ljudski par u tu pobunu, sotona je postao "princem ovoga svijeta", kako pise apostol Ivan. Sada je nas planet postao "pozornicom" svim ostalim Bozjim stvorenjima, kako kaze apostol Petar. Bozja pravednost ce se ocitovati kroz Njegovo mudro rjesenje problema grijeha. Isus je postao covjekom kako bi svi ljudi koji slijede Njegov put bili opravdani na konacnom sudu, dok ce svi koji slijede sotonin put dijeliti njegovu sudbinu s njim - smrt. Sto bi drugo Bog trebao uciniti s onima koji se bune protiv dobra? Vjecno ih sadisticki muciti? Oduzeti im slobodu izbora, pretvoriti ih u svoje pokorne "robote"? Sve se to sukobljava s Bozjim karakterom ljubavi i pravde. To je to, opet u vrlo kratkim crtama.

Dakle, tu postoje duboka pitanja, na koja mozemo imati neke razumne i logicne odgovore, na temelju Bozjeg otkrivenja, premda ne mozemo savrseno poznavati citav kontekst Bozje vladavine. Naravno, za onoga tko a priori odbacuje Boga, nadnaravno, ili Bibliju, sve su ovo price za malu djecu. Ali barem i takvima moze biti zanimljivo uvidjeti da se kroz Bibliju proteze jedna logicna prica o Bozjem spasenju.

Ovo je veoma zahtevna tema i razmatranje greha bi trebalo komparativno usmeriti u dva smera:
ponerološkom- kroz sagledavanje ispoljavanja greha kao zla i hamartiološkom – odredjivanje porekla i prirode samog greha.

Justine, u pravu si kada kažeš da čovek nije tvorac greha niti njegov začetnik ili izvor ali, to se mora istaći, jeste saučesnik u pobuni, podelio je i prihvatio težnje zlobnika kao svoje, prepoznao se u istoj vrsti oholosti, gordosti i ambiciji kao Lucifer.
Načelno posmatrano sa Nebesa se pobuna i jeste prenela u svet materijalni preko Eve i Adama, štaviše strahovito narušila ustrojstvo istog jer čovek kršeći ne samo Zapovest no i ukazano poverenje i DUŽNOST, je zaprljao bogomdanu svrhu i prirodu svoju ali i čitavog materijalnog sveta koji je povukao za sobom u degradaciju. Prvobitni greh je uistinu ogroman a posledice strašne.
Lucifer i Adam su zgrešili, i jedan i drugi su pali ali ipak sa jednom razlikom – Lucifer je svoju pobunu započeo samosvesno i samovoljno dok su Eva i Adam su zavedeni, obmanuti i zasenjeni od strane moćnog heruvima koji je stvorio zlo, započeo pobunu i začeo greh.
To nije opravdavanje Adama, zbog tog prvobitnog greha je i on i porod njegov kažnjen strašnom kaznom – smrću ali jeste praslika onoga što se i danas dešava.
U tom iracionalnom, nadrealnom i neshvatljivom činu Adam je strašno povredio sebe, unizio svoju savršenu prirodu, učinivši delo neshvatljivo i nama neobjašnjivo jer prevazilazi okvire razuma. Ali čak i nerazumno ponašanje je dato na slobodu čovekovu, ono može a i jeste najčešće izbor njegov bez obzira na razorne posledice.
Kako zlo prevazilazi okvire razuma tako i njegova posledica – greh nama ostaje nerazumljiv osim kroz sagledavanje prekida prvobitne zajednice čoveka sa Bogom i udaljavanjem od Njega. Usled greha i ovog udaljavanja od Boga Blagodatnog i Životvornog, javlja se poremećaj, ozleda u jedinstvu duha, duše i tela počevši od oštećenja čovekovog uma a nastavivši se preko oštećenja volje i osećanja. Bolesti i smrt su posledice prvorodnog greha, svi oblici poremećenih društvenih odnosa su posledica prvorodnog greha, civilizacija, kultura... Sve je posledica greha i u zakonima greha postoji a greh se ispoljava kao virus koji narasta i množi se. U stvari, mislim da je zlo infektivno. Jer u korenu greha leži zlo. Neljudsko.
Zato ga čovek i ne može pobediti bez Božije pomoći i Milosti u soteriološkom smislu.
Istakao bih samo jednu činjenicu koja nam često promiče kada razmatramo greh a koja je povezana sa čovekom odnosno njegovom stanju koje jeste posledica prvobitnog ili ličnoga greha no takodje i posledica samoga zla, tj čovekove podložnosti zlu prisutnom ne samo u njemu no i u njegovom okruženju.
Zlo se povezuje sa grehom uvek i zaista posledica njegova jeste greh medjutim čovek pati od zla čak i kada on sam nije počinio greh niti je za njega odgovoran. Moglo bi se o tome govoriti kao o infektivnosti, prenosivosti zla ispoljene kroz zakone greha na kojima na žalost počiva ovaj svet.
Naime čovek može patiti zbog greha koji drugi čine i to doživljava kao zlo ,što u suštini i jeste, a to činjenje može biti ispoljeno kao indirektno i direktno. Direktno je ono grešno, zlo činjenje koje je jasno usmereno prema pojedincu ili grupi kao recimo čin nasilja bilo koje vrste koje se manifestuje kroz bol i patnju nekoga ko ga trpi kao žrtva istog. Indirektno trpljenje posledica zločinjenja, tudjeg greha je recimo kada zbog nečije pohlepe trpe oni koji prema ta pohlepa tj greh nije usmerena direktno kao u slučaju kada neka bitanga zatruje izvor pitke vode da bi uštedela na ulaganju u sredstva i metode za prečiščavanje otpadnih industrijskih voda pa zbog toga trpe i pate mnogi.
Takvih primera je još a ovo su samo neki koji su mi pali prvi na pamet.
Dakle greh jeste zlo i izaziva zlo čak i kada ga neko sam ne čini, čovek naime trpi posledice i greha koji čini neko drugi.
Čovek dakle se može različito posmatrati u odnosu na greh - kao počinioc i kao žrtva greha.
Posledice greha i zla su uvek devastirajuće po prirodu i čoveka i čovek ne može pobeći od posledica koje zlo i greh izazivaju nikako u ovome svetu jer je i on sam, svet, isto kao i čovek, pao i ogrehovljen po svojoj prirodi.
Dakako ovo je samo osvrt na fizički, najgrublji i lako upčljiv način na koji se zlo ispoljava kroz greh i izaziva posledice te se i da zapaziti na osnovu uzročno-posledičnih veza. Prefinjenije i kompleksnije načine ispoljavanje zla kroz greh ili kao podsticaj istog na nekom duhovnom, metafizičkom nivou treba razmatrati zasebno.

Svi se slažemo da je Bog sve savršeno stvorio, pa i Lucifera. I naravno Bog nije stvorio robote, nego bića sa slobodnom voljom koja su trebala ispoljavati Božju ljubav. Ali sto je se to desilo u glavi kerubima koja ga je navela na ljubomoru - htio je biti poput Sina Božjega koji uživao veći autoritet od njega. Kako to da se u njegovoj glavi počele pojavljivati zle misli, ako je Bog sve stvorio savršeno. Isto mislim da je porijeklo grijeha bilo pitanje vremena, to se moralo dogoditi jednog dana, da bi Bog poslao svoga Sina i da bi anđeli i ostali svjetovi vidjeli kamo sve to vodi. Jednostavno se to moralo dogoditi, jer poslije svega zla na ovom svijetu što gu sa se sinovi Božji nagledali i gledaju još, nikome više neće pasti na pamet da se pobuni protiv Boga, koji je u ovom slučaju pokazao veliku ljubav davši svoga Sina.

Kainos, pitas kako su se u Luciferovom umu pojavile gresne misli, ako ga je Bog stvorio savrsenim?
Moze li bezgresno bice postati gresnim? Ocito moze. A kako je to moguce, mislim da se samo moze objasniti tako da objasnimo sto je uopce grijeh, u odnosu na dobrotu i svetost.

Ako bi grijeh bio potpuna suprotnost dobroti, tada bi uistinu bilo jako tesko objasniti kako bezgresno bice moze postati potpuna suprotnost samoga sebe. To bi bila suvise radikalna transformacija. Ali grijeh nije potpuna suprotnost dobroti, nego izopacenje/kvarenje dobrote. To znaci da grijeh ni ne moze nastati bez dobrote, bas kao sto trulez u drvetu ne moze nastati bez prethodno zdravog drveta, ili rdjavost limarije nekog automobila ne moze nastati bez prethodno zdrave limarije.

Lucifer je, dakle, stvoren bezgresan. Nije imao nikakvih gresnih sklonosti. Ipak, imao je moc da samoga sebe (svoje misli, osjecaje, ponasanje) nadzire i da oblikuje vlastiti karakter. Mozda je u pocetku poceo gajiti neke cudne misli cisto iz znatizelje (npr kako bi bilo kada bi se njemu svi klanjali). Te je misli mogao bez problema odbaciti, jer nije imao gresnih sklonosti. A mogao je i ustrajati u njima, te tako pomalo kvariti svoj karakter.

Dakle grijeh je nastao kao izopacenje dobra, a ne kao potpuna suprotnost dobru. Lucifer zasigurno nije odjednom odlucio da zeli biti vrag ili sotona, neprijatelj Bozji. On je stvoren s dobrim potrebama da voli i bude voljen, postuje i bude postovan, itd. Medjutim, grijeh je u njemu tiho i postepeno zapoceo kada je Lucifer poceo ozbiljno razmatrati mogucnost da neke od tih dobrih potreba zadovolji na neki neprirodan nacin. Npr potrebu za postovanjem da zadovolji na nacin da bude ravan Bogu, itd.

Serviuse, tvoje izlaganje je zanimljivo i uglavnom se slazem s njim. Vise puta si spomenuo pojam "grijeh" i pojam "zlo". Mozes li jos konkretnije objasniti kako tocno vidis razliku izmedju grijeha i zla? Hvala.

kainos je napisao/la:

Kako to da se u njegovoj glavi počele pojavljivati zle misli, ako je Bog sve stvorio savršeno.

Savršen ali u okviru svoje prirode.
Sv. Maksim Ispovednik smatra da je ishodište greha volja, koja je slobodna, a andjeli, kao i ljudi, imaju samovlasnost kao obeležje, kvalitet svoje prirode tj. suštine.
Nije satana otpao zato što su se pojavile zle pomisli u njegovoj glavi, već zato što je to dopustio.Tako ovo što ti Justin kaže o "nadziranju samog sebe" je tačno mada ja mislim da je on grešio zaista "od početka" tj. od onog trenutka kada je stvoren što nama ljudima se čini čudnim ali naša priroda  je drugačija od andjeoske.
On nije takav kakav jeste po svojoj prirodi već po svojoj volji.
Isto tako i čovek, ni on nije stvoren niti grešnim niti zlim po svojoj prirodi.

Što se odredjivanja zla tiče možemo učiniti to

- u odnosu na psihološki ili fizički doživljaj nečega ili nekoga što je subjektivan doživljaj
- u odnosu na dobro što podrazimeva da prethodno moramo i znati šta je dobro a to je u domenu filozofskog premišljanja
- kao suprostavljanje ili odstupanje, udaljavanje od Boga a što je teološki pristup koji podrazumeva da je Bog apsolutno Dobro.

U skladu sa ovim poslednjim zlo smatram posledicom greha jer sve što je Gospod stvorio pre pada u greh beše dobro.


I vidje Bog da je dobro.

Postanak 1,25

Nije mi ovo jasno, kako je Lucifer mogao grijesiti od samog trenutka kada je stvoren, ako je stvoren bezgresnim?

Dakle mogli bismo reci da je grijeh suprotstavljanje Bogu, a zlo je posljedica grijeha? To mi zvuci ispravno. Mozda bismo mogli reci da je grijeh "glagol", a zlo "imenica". Grijeh je aktivnost i praksa volje koja se sukobljava s Bozjom voljom, a zlo je posljedica te aktivnosti, koja se ocituje kao iskvarenost onoga sto je stvoreno dobrim: iskvareni karakter, ponasanje, tijelo, odnosi, prirodni svijet, itd.

U Bibliji nigdje ne stoji da Bog cini ponekad "grijeh", premda na vise mjesta stoji da od Boga dolazi neko "zlo". Tada se pod tim "zlom" obicno misli na neku nevolju ili kaznu zbog grijeha koju Bog pusta na gresnike.
Premda, u Bibliji pojam "zlo" u nekim kontekstima dolazi jako blizu pojmu "grijeh". Ali cesto ima sasvim amoralnu konotaciju, kao kada se spominje u vezi Boga - tada se ne govori o zlom karakteru, nakanama ili tome slicno, nego jednostavno znaci "nevolja, nesreca", itd.

Justin je napisao/la:

Nije mi ovo jasno, kako je Lucifer mogao grijesiti od samog trenutka kada je stvoren, ako je stvoren bezgresnim?

To je teza iz domena angeologije, ukratko razmišljanje je otprilike ovakvo.
Andjeli, mada je to odrednica njihove službe a ne naziv roda, su bića samovlasna, samosvojna i ličnonosna tj. osobna. Samim tim su ličnosti koje odredjuju sebe kroz odnos sa drugim - svesna, i sa samim sobom dakle samosvesna.
Satana, stvoren iz ničega, ex nihilo, stvoren je kao nešto tj biće duhovno sa odredjenom prirodom tj. suštinom i po njoj je bio savršen i kao neko tj kao ličnost, osoba – svesna i samosvesna ali ne i savršena po prirodi već po mogućnosti da bude takva. U prvim trenucima svoga svesnog i samosvenog bitisanja, andjeli kao duhovna bića primaju znanje neposredovano učenjem i iskustvom a u skladu sa svojom ulogom i činom, počeo je da poredi sebe sa drugim duhovima i samim Gospodom postavši ohol tj. gord što je greh.

Koji tvori grijeh od đavola je, jer đavo griješi od početka.
1. Jovanova 3,8

Koji tvori grijeh od đavola je, jer đavo griješi od početka.
1. Jovanova 3,8

Od kojeg "pocetka"? Od pocetka svog postojanja, ili od pocetka postojanja ljudi i svijeta? Mislim da se odnosi na ovo drugo.

No uglavnom, slazemo se da je od Lucifera potekao grijeh. On je prvi zgrijesio. Bez obzira u kojem tocno trenutku.

Justin je napisao/la:

Koji tvori grijeh od đavola je, jer đavo griješi od početka.
1. Jovanova 3,8

Od kojeg "pocetka"? Od pocetka svog postojanja, ili od pocetka postojanja ljudi i svijeta? Mislim da se odnosi na ovo drugo.

No uglavnom, slazemo se da je od Lucifera potekao grijeh. On je prvi zgrijesio. Bez obzira u kojem tocno trenutku.

Slažemo se, satana jeste začetnik greha, od kada možemo pričati i neki drugi put,na nekoj drugoj temi jer mislim da nismo potpuno iscrpli ni svu složenost i dubinu ljudske ogrehovljenosti.

Kainos, možda bi mogao  da već postojeću temu Grijesi tijela vs. Grijesi duha objediniš sa ovom jer čemo ,verovatno, pre ili kasnije pričati o grehu i na takav distinktivan, rasčlanjujući način.,

Možeš slobodno pisati o grijesima tijela i duha ovdje, pa i u samoj ovoj temi imamo termin "grijeh" pa ne mislim da je to off topic.

kainos je napisao/la:

Evo ovdje možemo raspravljati o pojavi grijeha, kad se to desilo i kako - kao i zašto se to nije moglo spriječiti?

Nije se moglo spreciti zbog slobodne volje inteligentnih stvorenja, andjela i ljudi...
Prvi je sgresio jedan andjeo heruvim tako sto je sam sebe nacinio Satanom Djavolom,
Bozjim protivnikom i kleventikom...

On je naveo prve ljude da zgrese protiv Boga, i time su oni izgubili savrsenstvo - sto podrazumeva mogucnost vecnog zivota,
nasledivsi greh i smrt - kao kaznu za greh.

Mi genetski nasledjujemo nesavrsenost - gresnost...

Recimo da je Lucifer nagovarao velik broj anđela, i sad da je Bog uništio njega i one koji su se za njega opredjelili, ostali vjerni anđeli bili bi zbunjeni. Pitali bi se, hm, Bog ih je ubio, sigurno je nečega tu bilo i tako bi počeli sumnjati u Božju vladavinu. Ovako je Bog pustio ih na životu da bi vjerni anđeli i ostali svjetovi koji nisu sagriješili vidjeli pravo lice Lucifera i njegovih anđela, ali i Božju ljubav koju je on pokazao davši svoga Sina za pali ljudski rod.

kainos je napisao/la:

Recimo da je Lucifer nagovarao velik broj anđela, i sad da je Bog uništio njega i one koji su se za njega opredjelili, ostali vjerni anđeli bili bi zbunjeni. Pitali bi se, hm, Bog ih je ubio, sigurno je nečega tu bilo i tako bi počeli sumnjati u Božju vladavinu. Ovako je Bog pustio ih na životu da bi vjerni anđeli i ostali svjetovi koji nisu sagriješili vidjeli pravo lice Lucifera i njegovih anđela, ali i Božju ljubav koju je on pokazao davši svoga Sina za pali ljudski rod.

Da tako je.

Bog nije mogao da odmah unisti one koji su pogresili, ne bi bilo mudro a ni dobro.

Dopustio je vreme da se dokaze u univerumu ko je ko...
I na taj nacin u buducnosti Bog ima pravo da zauvek unisti zlo.

mystery je napisao/la:

Da tako je.

Bog nije mogao da odmah unisti one koji su pogresili, ne bi bilo mudro a ni dobro.

Dopustio je vreme da se dokaze u univerumu ko je ko...
I na taj nacin u buducnosti Bog ima pravo da zauvek unisti zlo.

Šta podrazumevaš pod ovim da Bog "nije mogao" i "ima pravo" ?

Da, ako smijem i ja komentirati, to je malo nespretan nacin izrazavanja. Ipak, ima necega u tim tvrdnjama od mystery.

Jedna stvar za koju nam NZ kaze da ju Bog "ne moze" uciniti je da se "ne moze odreci samog sebe" (2 Tim 2:13). Drugim rijecima, Bog je ljubav i ne moze biti ne-ljubav. Ne moze grijesiti, ne moze ciniti ono za sto zna da je u neskladu s ljubavlju na kojoj Njegova vladavina pociva.

U tom smislu je tocno da Bog "nije mogao" odmah unistiti Lucifera, jer je znao da to nije dobro za svemirski sklad i srecu. Premda je to On "mogao" uciniti, jer je imao tu moc, nije se mogao "odreci sebe", tj. svog karaktera ljubavi, pa u tom smislu to "nije mogao" uciniti.

A kad je u pitanju da Bog "ima pravo" da nesto ucini, netko bi rekao da Bog ima pravo ciniti sto god hoce. Nema nikoga "iznad sebe" kome bi morao polagati racune. Ipak, Bog, buduci da je ljubav, sve radi u skladu s onim kako je najbolje za sklad i srecu Njegovog stvorenja. Ako bi radio suprotno tomu, nitko Ga ne bi mogao pozivati na odgovornost.

Ali On ipak samoga sebe namjerno stavlja u polozaj da dopusta svojim stvorenjima da propituju Njegovu ljubav i pravdu. U Rim 3:25 stoji da je Bog "demonstrirao svoju pravednost" kroz Isusovo djelo otkupljenja covjecanstva.

Kome je Bog to duzan pokazivati (ili dokazivati) svoju pravednost? Nikome. On nikome ne mora polagati racune. Ipak, buduci da je ljubav i da zeli da Njegova stvorenja imaju povjerenja u Njega i da Mu sluze iz ljubavi a ne straha (1 Iv 4:16-18), odlucio je da ce dopustiti stvorenjima da propitaju Njegovu pravdu i da ce im ju demonstrirati.

Upravo zbog Luciferove pobune je nastala potreba za tim, jer je sotona "tuzitelj" Boga i covjeka. Sama rijec satan znaci tuzitelj/neprijatelj, a diabolos znaci tuzitelj/klevetnik. U Otk 12:10 je sotona opisan kao tuzitelj vjernih pred Bogom, a slicnu funkciju ima i u Jobu npr.

Optuzujuci vjerne (koje je Bog "upisao u knjigu zivota") da po pravdi ne bi smjeli zadobiti vjecni zivot, sotona neizravno optuzuje i samog Boga da ne sudi pravedno. Postavlja se onda pitanje ima li Bog pravo spasiti neke ljude, a ne spasiti neke druge?

Buduci da ne postoji nitko iznad Boga, Bog se ne bi uopce morao zamarati uvjeravanjem svojih stvorenja da je pravedno prosudio, ali buduci da je Bog ljubav, On saziva sjednicu Suda (Daniel 7, Otkrivenje 20), na kojoj se "otvaraju knjige" u kojima su zapisana svacija "djela", a takodjer i "knjiga zivota" u koju je Bog upisao one koji ce biti spaseni. Ocito, usporedjuju se sadrzaji tih dvaju "knjiga", kako bi se utvrdilo (pred svemirskom "porotom") jesu li oni koje je Bog zapisao u knigu zivota uistinu vjerni.

Dakle, premda mozemo reci da Bog "ima pravo" da radi sto hoce, tj da On sam odredjuje svoje pravo, ipak vidimo da On dobrovoljno na neki nacin lisava samog sebe prava da prosudjuje o sudbini svojih stvorenja neovisno o njima. Drugim rijecima, daje pravo stvorenjima da dovode u pitanje Njegovo pravo da cini ono sto zeli uciniti.

A jednom kada se sva stvorenja u svemiru uvjere u Bozju ljubav i pravdu, Bog ce "imati pravo" unistiti sve nepokajane. Ali ne zato sto On inace nema pravo da radi sto god pozeli, nego upravo zato sto na takav nacin On radi ono sto zeli - demonstrira svoju ljubav i pravdu svima i omogucava time da odnos izmedju Njega i Njegovih stvorenja bude utemeljen na ljubavi i povjerenju, a ne strahu i sumnji.

Servius Tullius je napisao/la:

mystery je napisao/la:

Da tako je.

Bog nije mogao da odmah unisti one koji su pogresili, ne bi bilo mudro a ni dobro.

Dopustio je vreme da se dokaze u univerumu ko je ko...
I na taj nacin u buducnosti Bog ima pravo da zauvek unisti zlo.

Šta podrazumevaš pod ovim da Bog "nije mogao" i "ima pravo" ?

Ne da nije mogao nego nije  hteo.
Znao je da to nije pametno niti mudro...
Bog kada nesto resava nalazi najbolji moguci nacin...

Lepo ima pravo da unisti zlo jer je dokazano u univerzumu ko je BOG,
Da on ima pravo da vlada i da su njegove odluke najbolje...
Odgovoreno je na sporna pitanja u univerzumu...
pred andjelima
Dato  je vreme ljudima da se odluce kome ce sluziti...

Bog ne mora nikome da polaze racune ali iz ljubavi prema drugimaim inteligentnim bicima
resava stvari na taj nacin.

Justin je napisao/la:

Da, ako smijem i ja komentirati, to je malo nespretan nacin izrazavanja. Ipak, ima necega u tim tvrdnjama od mystery.

Jedna stvar za koju nam NZ kaze da ju Bog "ne moze" uciniti je da se "ne moze odreci samog sebe" (2 Tim 2:13). Drugim rijecima, Bog je ljubav i ne moze biti ne-ljubav. Ne moze grijesiti, ne moze ciniti ono za sto zna da je u neskladu s ljubavlju na kojoj Njegova vladavina pociva.

U tom smislu je tocno da Bog "nije mogao" odmah unistiti Lucifera, jer je znao da to nije dobro za svemirski sklad i srecu. Premda je to On "mogao" uciniti, jer je imao tu moc, nije se mogao "odreci sebe", tj. svog karaktera ljubavi, pa u tom smislu to "nije mogao" uciniti.

A kad je u pitanju da Bog "ima pravo" da nesto ucini, netko bi rekao da Bog ima pravo ciniti sto god hoce. Nema nikoga "iznad sebe" kome bi morao polagati racune. Ipak, Bog, buduci da je ljubav, sve radi u skladu s onim kako je najbolje za sklad i srecu Njegovog stvorenja. Ako bi radio suprotno tomu, nitko Ga ne bi mogao pozivati na odgovornost.

Ali On ipak samoga sebe namjerno stavlja u polozaj da dopusta svojim stvorenjima da propituju Njegovu ljubav i pravdu. U Rim 3:25 stoji da je Bog "demonstrirao svoju pravednost" kroz Isusovo djelo otkupljenja covjecanstva.

Kome je Bog to duzan pokazivati (ili dokazivati) svoju pravednost? Nikome. On nikome ne mora polagati racune. Ipak, buduci da je ljubav i da zeli da Njegova stvorenja imaju povjerenja u Njega i da Mu sluze iz ljubavi a ne straha (1 Iv 4:16-18), odlucio je da ce dopustiti stvorenjima da propitaju Njegovu pravdu i da ce im ju demonstrirati.

Upravo zbog Luciferove pobune je nastala potreba za tim, jer je sotona "tuzitelj" Boga i covjeka. Sama rijec satan znaci tuzitelj/neprijatelj, a diabolos znaci tuzitelj/klevetnik. U Otk 12:10 je sotona opisan kao tuzitelj vjernih pred Bogom, a slicnu funkciju ima i u Jobu npr.

Optuzujuci vjerne (koje je Bog "upisao u knjigu zivota") da po pravdi ne bi smjeli zadobiti vjecni zivot, sotona neizravno optuzuje i samog Boga da ne sudi pravedno. Postavlja se onda pitanje ima li Bog pravo spasiti neke ljude, a ne spasiti neke druge?

Buduci da ne postoji nitko iznad Boga, Bog se ne bi uopce morao zamarati uvjeravanjem svojih stvorenja da je pravedno prosudio, ali buduci da je Bog ljubav, On saziva sjednicu Suda (Daniel 7, Otkrivenje 20), na kojoj se "otvaraju knjige" u kojima su zapisana svacija "djela", a takodjer i "knjiga zivota" u koju je Bog upisao one koji ce biti spaseni. Ocito, usporedjuju se sadrzaji tih dvaju "knjiga", kako bi se utvrdilo (pred svemirskom "porotom") jesu li oni koje je Bog zapisao u knigu zivota uistinu vjerni.

Dakle, premda mozemo reci da Bog "ima pravo" da radi sto hoce, tj da On sam odredjuje svoje pravo, ipak vidimo da On dobrovoljno na neki nacin lisava samog sebe prava da prosudjuje o sudbini svojih stvorenja neovisno o njima. Drugim rijecima, daje pravo stvorenjima da dovode u pitanje Njegovo pravo da cini ono sto zeli uciniti.

A jednom kada se sva stvorenja u svemiru uvjere u Bozju ljubav i pravdu, Bog ce "imati pravo" unistiti sve nepokajane. Ali ne zato sto On inace nema pravo da radi sto god pozeli, nego upravo zato sto na takav nacin On radi ono sto zeli - demonstrira svoju ljubav i pravdu svima i omogucava time da odnos izmedju Njega i Njegovih stvorenja bude utemeljen na ljubavi i povjerenju, a ne strahu i sumnji.

Da tako je slazem se.
Odlicno si objasnio